Prema brojnim procjenama, ekonomskim i političkim, Pavao Vujnovac preuzeo je titulu najmoćnijeg i najutjecajnijeg domaćeg kapitalista. Usporedili smo koliko se njegov poslovni model, političke veze i medijska prisutnost razlikuju od prethodnika na toj poziciji.
Nekidan su se iz Fortnenove, kompanije koja je nastala na financijskim razvalinama koncerna Agrokor, javili s priopćenjem da je “Agrokor brisan iz sudskog registra.” Tako je i posljednji od četiri Tuđmanova baruna iz devedesetih godina prošlog stoljeća – Ivica Todorić – konačno i jednom zauvijek otišao u povijest. Međutim, ne treba se brinuti, hrvatski političko-poslovni šogunat neće dugo ostati bez novih tajkuna na svom čelu. Na pomolu se već pojavljuju novi kandidati za poslovne magnate, više ili manje po volji stranke na vlasti. U prvom redu tu mislimo na osječkog vlasnika Prvog plinarskog društva (PPD), dijela Enna grupe, Pavla Vujnovca, te na Matu Rimca, našeg Stevea Jobsa iz Kalinovice. Obojici, svakome iz svog razloga, premijer i njegova vlada poklanja dužnu pažnju i još mnogo toga više.
A, ovo – po volji stranke na vlasti – oduvijek je u našoj inačici državnog kapitalizma bilo od presudne važnosti. Stoga je odstrjeljivanje Todorića i rušenje njegovog poslovnog carstva, a sve zbog navodno iskazane vladine brige za Todorićeve dugove prema malim dobavljačima i visoku zaduženost koncerna, u najmanju ruku sumnjiva rabota. Otkad se to hadezeovska vlast brine za bilo koga drugoga osim da joj je vlastiti kazan stalno pun!? Prije će biti da je Plenković tražio, a onda i našao, ekskluzivno svoje mogule, lojalne njemu i njegovoj političkoj viziji s kojima će moći djelovati po sistemu “ruka ruku mije”. Na, izgleda, pomalo “odlijepljenog” i pogubljenog Todorića, u tim se i takvim poslovima više nije moglo računati.
Međutim, naša je teza da velikih razlika u poslovnim modelima između Tuđmanovih tajkuna i ovih danas i nema baš previše. Uzmemo li u obzir tri komponente – poslovni model, medijsku prezentaciju i veze s politikom – vidjet ćemo da se obrasci ponavljaju, s, doduše, nekim varijantama, karakterističnima za trenutačne poslovne i političke okolnosti. Pa krenimo najprije s poslovnim modelima.
Hrvatska k’o Singapur
Tuđman i njegov HDZ početkom devedesetih instalirao je četiri svoja poduzetnika – već rečenog Todorića, uže-stranačkog poslovnjaka Miroslava Kutlu koji je posebno poslovno poharao Dalmaciju, zatim Luku Rajića, kasnijeg kralja mlijeka i Josipa Gucića. Sva četvorica su na ovaj ili onaj način iskoristili hrvatsku privatizaciju, tu zlatnu koku za hadezeovski poslovni polusvijet, unutar koje se, kao što se zna, moglo postati vlasnikom socijalističkog poduzeća, a da pri tome nemaš ni banke u džepu. Bilo je dovoljno samo da imaš iskaznicu HDZ-a, vezu u banci i nešto uvjeravalačke moći da izvlastiš male dioničare, uglavnom osiromašene radnike dotičnog poduzeća. Bivši vozač viljuškara, Rajić relativno se brzo povukao iz biznisa, rasprodao je svoje mljekarske fasilitije po Hrvatskoj i poslovno se hibernirao u Švicarskoj. Josip Gucić je preko dvadeset godina u bijegu pred vlastima, a sve zbog, naravno, malverzacija u privatizaciji. U bijegu pred pravosuđem je i treći iz četverolista – Miroslav Kutle, stranački poduzetnik koji je u jednom trenutku bio vlasnik čak 200 tvrtki, i koji je 1992. od kolega i struke bio izabran za menadžera godine.
Na kraju tu je i Ivica Todorić, jedini od četvorice koji donekle potvrđuje nalaze sociologa tranzicije da se nova kapitalistička klasa u postsocijalističkim državama regrutirala iz stare nomenklature. Dobro, nije sam Ivica izašao iz komunističkog legla, nego je to za njega učinio njegov tata Ante. Njegov tata Ante je do počeka šezdesetih godina bio partijski dužnosnik srednjeg ranga (u jednom trenutku i delegat u saveznoj skupštini), onda socijalistički entrepreneur iz Božjakovine, zatim je na četiri godine zbog malverzacija u Agrokombinatu zaglavio u zatvoru i tamo dane kratio družeći se s kasnijim predsjednikom Stjepanom Mesićem, da bi devedesete dočekao spreman – sa cvjećarskim pogonom iza sebe i ogromnom voljom da pripomogne novoj stranci u usponu ispred sebe. Ostalo je povijest.
U otprilike isto vrijeme kad se općinstvo obavijestilo o sudskom brisanju Agrokora iz registra postalo je jasno da će ojačati i položaj brzorastućeg PPD-a u vlasničkoj strukturi najvećeg trgovačkog lanca u nas, što zapravo znači da bi upravo to mogao biti budući najveći koncern u Hrvatskoj. Što ga, dakle, u poslovnom smislu razlikuje od Agokora? U prvom redu to što je core business PPD-a ekstraktivna industrija koja je sasvim sigurno akumulativnija od retaila, na kojem se temeljilo Todorićevo carstvo. Druga razlika je što, izgleda, da novi slavonski poduzetnici diverzificiraju ulaganja brže od Todorića. Osim u maloprodaji i poljoprivredi, Todorić se okušao i u turizmu, osiguranjima i nekretninskom biznisu, sve manje-više bez nekog većeg rezultata. Vujnovac otkriva u jednom od svojih rijetkih intervjua da planira svojevrsnu “singapurizaciju” Hrvatske. Planira u riječkoj i pločanskoj luci razvijati terminalski biznis, ima izlete i u turizam, a kako glavni biznis upada u krizu zbog rata na istoku Evrope, PPD se planira upustiti u tzv. zelenu tranziciju i prebaciti se na solare. Ovo sa singapurizacijom i ne mora biti tako neizvodljivo. Prema zadnjem popisu opustjela Hrvatska ima stanovništva kao otprilike prosječni azijski grad-država, a bogomdani zemljopisni položaj Hrvatske dozvoljava joj da iskorištava tu geografsku rentu točno onako kao što u slučaju turizma iskorištava prirodnu rentu. Osim toga Singapur i Hrvatska, osim povoljnog strateško-geografskog položaja, dijele još jednu bitnu karakteristiku. U obje je zemlje, iako službeno vlada višestranačje, na djelu višedesetljetno jednostranačje. U Singapuru je na vlasti Stranka narodne akcije od 1959, a u nas HDZ, de facto, od 1990, s tim da se ni u bližoj ni u daljnjoj budućnosti ne vidi tko bi te dvije stranke u te dvije države mogao zamijeniti. Reklo bi se stabilokracija ad infinitum.
Politička diverzifikacija
Ali, ono što je odredilo sudbinu PPD ipak nije ni širenje asortimana ni singapurizacija Hrvatske. Od male slavonske plinarske tvrtke koja je do 2013. godine radila na rubu rentabilnosti, PPD se doslovno preko noći razvio u prvog plinarskog igrača u nas i to zbog zahtjeva Europske unije za liberalizacijom tržišta plina. Kad je nestala gornja granica cijene plina i kad je prestao državni dirižizam u plinarskoj industriji (a nestao je za vrijeme ministrovanja haenesovog Ivana Vrdoljaka, inače Vujnovčevog osječkog prijatelja, što nije za odbaciti), margine PPD su skočile u nebesa.
Ono što nove i stare biznismene ipak čini istima jesu politička diverzifikacija. Slavonske “plinare” spominjalo se da su u vezi s “domovincima”, jer je jedan od direktora iz PPD-a blizak s tom političkom opcijom. Međutim, PPD je znao pripomoći i HDZ-u, recimo, onda kad je Karamarkovoj verziji te stranke posudio pare, istina s kamatom. Još je više “zadužio” Plenkovića kad mu je “uskočio” u kutinskoj “Petrokemiji”. Tog je vječnog gubitaša PPD pokušao konsolidirati – vidjet ćemo da li i dugotrajno – što im premijer sigurno neće zaboraviti. Vujnovac iz kutinske azotare ipak kani izaći, jer se, kako kaže, ne planira baviti dušičnim gnojivom.
Todorić je uvezan s politikom bio još i više. Bio je tako član VIP vagona u ljeto 1995, kad je s Tuđmanovim vlakom obilazio spaljenu Krajinu poslije Oluje. Todorićev direktor je bio i Božo Prka, kasniji direktor Privredne banke Zagreb, a jedno vrijeme mu je u tvrtki direktovao i Zdravko Marić, donedavni Plenkovićev ministar financija.
Također, istima ih čine i ekscesivna osobna potrošnja. Tako je Vujnovac ovo ljeto na stranicama novina završio kad mu je carina našla neprijavljenu skupocjenu ogrlicu. Todoriću su istražitelji u postupku oko Agrokora pronalazili račune za privatne troškove, namirivane tvtrkinim novcima. A zna se da u svim poslovnim tutorijalima piše da menadžeri i vlasnici ne smiju razmetljivo pokazivati svoje bogatstvo i da se suzdrže od kompulzivne potrošnje.
I na kraju, odnosi s medijima. Poslovnjaci ne vole medije, i to pokazuju i oni stari i ovi novi. U PPD-u su vrlo brzi na okidaču svaki put kad treba reagirati na negativne napise o njima u medijima, a u tom se smislu pojavila i vijest da kane tužiti Miru Bulja iz Mosta, jer je ovaj govorio o PPD-ovim nekretninskim dilovima u Podbiokovlju. Rijedak gost na stranicama novina u svoje je vrijeme bio i Todorić. I sam je imao vrlo visoku ucjenjivačku moć i njome manipulirao u zaštiti svog posla, imena i makinacija. Kad bi se pojavio kakav negativno intonirani tekst u novinama, on bi iz tog medija vrlo brzo povukao svoje oglase. O Todoriću je pisati mogao samo dobro provjereni novinar i to na samo jedna način – afirmativno i ulagivački. Vjerojatno najpoznatiji tekst tog tipa potpisao je Nino Đula, novinar Jutarnjeg, koji se prije petnaestak godina provozao gazdinim helikopterom i skupa s njim pregledao Todorićeve nove akvizicije na istoku Hrvatske, Belje u Baranji i nasade luka na granici sa Srbijom. Jutarnji i inače jako kuburi s ulagivačkim novinarstvom. Otprilike u isto vrijeme kad je Đula s Todorićem pregledavao baranjske farme tovnih junica, novinar Miljenko Jergović uzdizao je aktualnog premijera Ivu Sanadera, predstavljajući ga kao “čovjeka dalmatinskog šarma” s “viškom samopouzdanja” i nekoga tko “ne frazira” te ima “bogat govorni izraz i stil”.
Da smo na mjesto novih tajkuna, podigli bi obrve na prvu pohvalu koja pristigne iz Stirie, Hanza medije ili s HTV-a. Jer, dosadašnje iskustvo govori, da svaki put kad te srednjestrujaški mediji krenu hvaliti, vrijeme je da se počneš brinuti.
