Pandemija, potresi, klimatska kriza – sve to više nije apokaliptični ili postapokaliptični imaginarij iz znanstvene fantastike, već realna distopija koju živimo
Krajem 2021. godine, u jednoj zemlji na brdovitom Balkanu, dok je pričao s novinarima o cijepljenju, premijer te zemlje trenutnu je epidemiološku situaciju i protivljenje cijepljenju povezao s filmom koji se upravo tih dana bio pojavio na Netflixu. Radi se, dakako, o znanstveno-fantastičnoj satiričnoj drami Don't look up (Ne gledaj gore), a zemlja na brdovitom Balkanu je, dakako, Hrvatska. Radnja filma je jednostavna i direktno nas uvodi također u temu ove knjige koja, i to me posebno raduje, prvi put izlazi na hrvatskom jeziku.
Ovako to otprilike ide u Netflixovoj satiri: dvoje znanstvenika otkrije da će Zemlju za šest mjeseci pogoditi komet veličine Mount Everesta i dovesti do kataklizme. Međutim, umjesto da nastane panika i globalni pokušaj da se to spriječi, predsjednica SAD-a najprije ne želi učiniti ništa, kako joj te katastrofalne vijesti ne bi odmogle pri nadolazećim izborima. Potom shvati da bi joj uloga spasiteljice svijeta mogla pomoći na izborima. A onda, zahvaljujući milijarderu iz Silicon Valleyja, opet promjeni ploču i shvati da na kometi ima dragocjenih ruda (za izradu "pametnih" telefona i kompjutera) koje je bolje iskoristiti financijski nego spasiti život na Zemlji.
I dok znanstvenici pozivaju ljude da pogledaju gore ("Just look up") i vjeruju svojim očima (komet se zaista približava zemlji, u jednoj sceni vidi se čak iznad Zadarskog kanala, između Zadra i Ugljana), drugi im viču da ne vjeruju svojim očima, "Don't look up" (Ne gledaj gore). Nije ni čudo da je film bio instantni uspjeh, s obzirom na to da se komet mogao čitati ne samo kao sinonim za klimatsku krizu, već i za pandemiju i reakcije koje su uslijedile – od prvotnog nijekanja činjenica, preko izigravanja spasitelja, pa do iskorištavanja pandemije za daljnje zgrtanje profita. Uz to naravno svakodnevno nam realnost kreiraju socijalne mreže i teorije zavjere koje zabavljaju pučanstvo planeta Zemlje u doba apokalipse.
Da je realnost najčešće veća satira od fikcionalne satire iz Netflixove kuhinje, pokazalo se upravo kada je hrvatski premijer, netom prije završetka 2021. godine, upućivao novinare i javnost da gledaju Ne gledaj gore. Samo dan poslije, njegova ministra zdravstva snimili su bez maske kod urara. Dakle, iako vlada i ministar pozivaju građane da se pridržavaju osnovnih epidemioloških mjera (da nose masku i drže distancu), ministar koji je nekoliko dana ranije – na Badnjak – građane pozvao da maske nose i na otvorenom, uhvaćen je kako te iste mjere krši usred bijelog dana.
Nije to ni prvi, a sigurno ni zadnji put da vladajući djeluju u suprotnosti s onim što propovijedaju, pa se čude što narod ne vjeruje više nikome i što je sve više teorija zavjere ili protivljenja cijepljenju. I tako su i ministar koji krši mjere za koje se zalaže i premijer koji se prezentira kao spasitelj, a da toga nisu ni svjesni, zapravo odigrali uloge u realnoj odnosno dokumentarnoj verziji Netflixove satire, na hrvatski način.
Ono što je premijer, dakako, "zaboravio" spomenuti jest da se upravo njegova vlada umjesto za revitalizaciju Imunološkog zavoda odlučila za daljnje uništenje našeg nekad najvećeg proizvođača cjepiva, koji je imao potencijal odmah započeti istraživanje za pronalazak cjepiva protiv takvog virusa, umjesto da su potrošene milijarde na uvoz cjepiva. Ne gledaj gore je zapravo i dobar slogan za takozvanu "tranziciju", odnosno privatizacijsku pljačku zadnjih 30 godina, jer je uništenje ključnih strateških proizvođača – ne samo cjepiva – počelo početkom 1990-ih, a nastavlja se i danas u postsocijalističkoj stvarnosti, odnosno "realno-postojećem" kapitalizmu.
Ne gledaj gore, odnosno ne gledaj kako je to moglo biti da je bilo političke pameti i ulaganja u medicinu i biotehnološki sektor: kada su izbile velike boginje u Jugoslaviji 1972 godine, u samo nekoliko tjedana cijepljeno je 18 milijuna ljudi. Ne samo da je Imunološki zavod u Zagrebu proizvodio cjepivo nego je socijalistička Jugoslavija bila u stanju, pomoću diplomacije i geopolitike, ekspresno osigurati ostatak cjepiva.
Ne treba ići u daleku prošlost: dobar primjer kako se nositi s pandemijom iz omraženog "socijalizma" je i današnja Kuba, zemlja koja je kao i Jugoslavija ulagala u sistem javnog zdravstva i biotehnološki sektor, a koja je do sredine studenog 2021. barem jednom dozom cjepiva cijepila preko 89% stanovništva. Trik je u tome da je to uradila vlastitim cjepivom, proizvedenim na Kubi, koja paralelno razvija čak pet cjepiva protiv koronavirusa, a čija Abdala, prema znanstvenim podacima, štiti čak u 92% slučajeva. U kontekstu šezdesetogodišnjeg embarga od strane Sjedinjenih Država, Kuba nije ni bila u mogućnosti da uveze cjepiva, a s obzirom na to da je zdravstvo na Kubi još uvijek javno i besplatno, istraživački centri nemaju zaradu od cijepljenja te istovremeno postoji povjerenje u znanost i medicinu.
I baš kada je premijer Hrvatske upućivao na gledanje Ne gledaj gore, Meksiko je odobrio korištenje kubanske Abdale, i time se priključio Venezueli i Vijetnamu koji također već koriste kubansko cjepivo. Zašto Hrvatska nije razvijala Imunološki zavod i ulagala u biotehnološki sektor? Ne gledaj gore! Zašto nisu obnovljene kuće razrušene potresom? Ne gledaj gore! Zašto se nastavlja privatizacijska pljačka strateških resursa Hrvatske? Ne gledaj gore! Zašto je ministar kod urara bez maske na licu? Ne gledaj ministru u masku, gledaj – rekao bi premijer – Ne gledaj gore!
Pandemija, potresi, klimatska kriza, sve to više nije apokaliptični ili postapokaliptični imaginarij iz znanstvene fantastike, već realna distopija koju živimo. U našem, hrvatskom kontekstu ne nedostaje primjera te sve surovije realnosti, a svakim danom sve više vidimo da smo upleteni u planetarne događaje koji radikalno mijenjaju ne samo našu realnost, već i realnost živog svijeta na planeti Zemlji. Istovremeno vidimo da satira iz filma Ne gledaj gore nije nikakva satira već realnost – na kraju filma (sorry, spoiler alert!) ispostavlja se da, naravno, postoji plan bijega za najbogatije, oko 2000 ljudi koji će se smrznuti i pobjeći na svemirskom brodu koji je programiran da pronađe nastanjiv planet. Što će nam satira, kada Jeff Bezos i Elon Musk, dvojica najbogatijih ljudi na planeti Zemlji, već rade na svemirskim letovima, a ako to ne upali, ulažu u bunkere koji bi trebali nadživjeti "kraj svijeta"?
I još jednom, po tko zna koji put, potvrđuje se ona znamenita i toliko puta ponavljanja izreka Fredrica Jamesona "Lakše je zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma". Knjiga koja se, točno godinu dana nakon što je izvorno objavljena na engleskom jeziku, sada pojavljuje i na hrvatskom, bavi se upravo promišljanjem odnosa između imaginacije i katastrofe, mogućnosti shvaćanja posljedica "kraja svijeta" i apokalipse u smislu "otkrivenja", ali i našom ulogom i zadaćom u vremenima kraja.
Živimo u dobu "poslije" apokalipse. To ne znači da se "kraj svijeta" već dogodio, već da se, s jedne strane, eshatološke prijetnje čovječanstvu i planeti razotkrivaju kao nikada dosad i upućuju na realni kraj svijeta (izumiranje ljudske i drugih vrsta), a da, s druge strane, dolazi do svojevrsne "komodifikacije apokalipse", koja se najbolje očituje upravo u filmovima poput Ne gledaj gore ili prijašnjeg Netflixovog hita, južnokorejske serije Squid Game. Kako izaći na kraj s nečime što je po njemačkom filozofu Güntheru Andersu "supraliminalno", premda efekte planetarne katastrofe osjećamo svaki dan? Koja je uloga prevladavajućeg svjetskog sistema i zašto kolizija različitih eshatoloških prijetnji i realnosti predstavlja točku bez povratka? To su samo neka od pitanja na koja Poslije apokalipse pokušava odgovoriti.
U doba "poslije" apokalipse, kao što dobro vidimo i u Hrvatskoj, mnogi će čekati da se na horizontu pojavi novi "mesija". I mnogi lažni proroci će se doista i pojaviti, od Capitol Hilla do hrvatskog sabora, u svim mogućim kostimima i oblicima, možda ćemo imati i "Drugi dolazak" high-tech verzije Hitlera ili nuklearni rat, u svakom slučaju klimatska kriza više nije neka daleka budućnost, već sadašnjost u kojoj živimo, zajedno s pandemijom, potresima, ekonomskom krizom i galopirajućim fašizmom.
Ubrzo nakon završetka Prvog svjetskog rata, veliki irski pjesnik William Butler Yeats napisao je zastrašujući "Drugi dolazak" u kojem, između ostalog kaže: "Najboljima manjka svako uvjerenje, najgori su puni intenzivne strasti." To je i dalje precizan opis također naše današnje situacije, u kojoj najgori puni intenzivne strasti već vladaju svijetom, a najbolji možda i imaju uvjerenja, ali još uvijek nemaju moć da preokrenu tijek planetarne katastrofe.
Knjiga Poslije apokalipse skroman je pokušaj da izađemo na kraj s našom današnjom "apokalipsom", otkrivenjem raznih kriza i katastrofa uzrokovanih sistemom koji se temelji na beskonačnoj ekspanziji, ekstrakciji i eksploataciji, ali i mogućnošću promjene koja nije samo moguća, već nužna ako ne želimo da nas kojekakvi lažni proroci i političari, Elon Musk ili Jeff Bezos spašavaju od smrtonosne komete ili neke druge realno postojeće prijetnje čovječanstvu i planeti Zemlji.
Drugačiji kraj svijeta biti će moguć kada i oni najbolji budu puni intenzivne strasti da se izbore za uvjerenja protiv onih bez uvjerenja čiji je jedini cilj zaraditi na apokalipsi, napuniti podrume, bunkere i bankovne račune. Na nama je da tu postapokaliptičnu realnost ponovo strpamo tamo gdje pripada, u sekciju fikcije.
Komiža, 31/12/21
Knjiga "Poslije apokalipse" skroman je pokušaj da izađemo na kraj s našom današnjom "apokalipsom", otkrivenjem raznih kriza i katastrofa uzrokovanih sistemom koji se temelji na beskonačnoj ekspanziji, ekstrakciji i eksploataciji, ali i mogućnošću promjene koja nije samo moguća, već nužna ako ne želimo da nas kojekakvi lažni proroci i političari, Elon Musk ili Jeff Bezos spašavaju od smrtonosne komete ili neke druge realno postojeće prijetnje čovječanstvu i planeti Zemlji
Krajem 2021. godine, u jednoj zemlji na brdovitom Balkanu, dok je pričao s novinarima o cijepljenju, premijer te zemlje trenutnu je epidemiološku situaciju i protivljenje cijepljenju povezao s filmom koji se upravo tih dana bio pojavio na Netflixu. Radi se, dakako, o znanstveno-fantastičnoj satiričnoj drami Don't look up (Ne gledaj gore), a zemlja na brdovitom Balkanu je, dakako, Hrvatska. Radnja filma je jednostavna i direktno nas uvodi također u temu ove knjige koja, i to me posebno raduje, prvi put izlazi na hrvatskom jeziku.
Ovako to otprilike ide u Netflixovoj satiri: dvoje znanstvenika otkrije da će Zemlju za šest mjeseci pogoditi komet veličine Mount Everesta i dovesti do kataklizme. Međutim, umjesto da nastane panika i globalni pokušaj da se to spriječi, predsjednica SAD-a najprije ne želi učiniti ništa, kako joj te katastrofalne vijesti ne bi odmogle pri nadolazećim izborima. Potom shvati da bi joj uloga spasiteljice svijeta mogla pomoći na izborima. A onda, zahvaljujući milijarderu iz Silicon Valleyja, opet promjeni ploču i shvati da na kometi ima dragocjenih ruda (za izradu "pametnih" telefona i kompjutera) koje je bolje iskoristiti financijski nego spasiti život na Zemlji.
Ne gledaj gore
I dok znanstvenici pozivaju ljude da pogledaju gore ("Just look up") i vjeruju svojim očima (komet se zaista približava zemlji, u jednoj sceni vidi se čak iznad Zadarskog kanala, između Zadra i Ugljana), drugi im viču da ne vjeruju svojim očima, "Don't look up" (Ne gledaj gore). Nije ni čudo da je film bio instantni uspjeh, s obzirom na to da se komet mogao čitati ne samo kao sinonim za klimatsku krizu, već i za pandemiju i reakcije koje su uslijedile – od prvotnog nijekanja činjenica, preko izigravanja spasitelja, pa do iskorištavanja pandemije za daljnje zgrtanje profita. Uz to naravno svakodnevno nam realnost kreiraju socijalne mreže i teorije zavjere koje zabavljaju pučanstvo planeta Zemlje u doba apokalipse.
Da je realnost najčešće veća satira od fikcionalne satire iz Netflixove kuhinje, pokazalo se upravo kada je hrvatski premijer, netom prije završetka 2021. godine, upućivao novinare i javnost da gledaju Ne gledaj gore. Samo dan poslije, njegova ministra zdravstva snimili su bez maske kod urara. Dakle, iako vlada i ministar pozivaju građane da se pridržavaju osnovnih epidemioloških mjera (da nose masku i drže distancu), ministar koji je nekoliko dana ranije – na Badnjak – građane pozvao da maske nose i na otvorenom, uhvaćen je kako te iste mjere krši usred bijelog dana.
Nije to ni prvi, a sigurno ni zadnji put da vladajući djeluju u suprotnosti s onim što propovijedaju, pa se čude što narod ne vjeruje više nikome i što je sve više teorija zavjere ili protivljenja cijepljenju. I tako su i ministar koji krši mjere za koje se zalaže i premijer koji se prezentira kao spasitelj, a da toga nisu ni svjesni, zapravo odigrali uloge u realnoj odnosno dokumentarnoj verziji Netflixove satire, na hrvatski način.
Ono što je premijer, dakako, "zaboravio" spomenuti jest da se upravo njegova vlada umjesto za revitalizaciju Imunološkog zavoda odlučila za daljnje uništenje našeg nekad najvećeg proizvođača cjepiva, koji je imao potencijal odmah započeti istraživanje za pronalazak cjepiva protiv takvog virusa, umjesto da su potrošene milijarde na uvoz cjepiva. Ne gledaj gore je zapravo i dobar slogan za takozvanu "tranziciju", odnosno privatizacijsku pljačku zadnjih 30 godina, jer je uništenje ključnih strateških proizvođača – ne samo cjepiva – počelo početkom 1990-ih, a nastavlja se i danas u postsocijalističkoj stvarnosti, odnosno "realno-postojećem" kapitalizmu.
Ne gledaj gore, odnosno ne gledaj kako je to moglo biti da je bilo političke pameti i ulaganja u medicinu i biotehnološki sektor: kada su izbile velike boginje u Jugoslaviji 1972 godine, u samo nekoliko tjedana cijepljeno je 18 milijuna ljudi. Ne samo da je Imunološki zavod u Zagrebu proizvodio cjepivo nego je socijalistička Jugoslavija bila u stanju, pomoću diplomacije i geopolitike, ekspresno osigurati ostatak cjepiva.
Jugoslavija i Kuba
Ne treba ići u daleku prošlost: dobar primjer kako se nositi s pandemijom iz omraženog "socijalizma" je i današnja Kuba, zemlja koja je kao i Jugoslavija ulagala u sistem javnog zdravstva i biotehnološki sektor, a koja je do sredine studenog 2021. barem jednom dozom cjepiva cijepila preko 89% stanovništva. Trik je u tome da je to uradila vlastitim cjepivom, proizvedenim na Kubi, koja paralelno razvija čak pet cjepiva protiv koronavirusa, a čija Abdala, prema znanstvenim podacima, štiti čak u 92% slučajeva. U kontekstu šezdesetogodišnjeg embarga od strane Sjedinjenih Država, Kuba nije ni bila u mogućnosti da uveze cjepiva, a s obzirom na to da je zdravstvo na Kubi još uvijek javno i besplatno, istraživački centri nemaju zaradu od cijepljenja te istovremeno postoji povjerenje u znanost i medicinu.
I baš kada je premijer Hrvatske upućivao na gledanje Ne gledaj gore, Meksiko je odobrio korištenje kubanske Abdale, i time se priključio Venezueli i Vijetnamu koji također već koriste kubansko cjepivo. Zašto Hrvatska nije razvijala Imunološki zavod i ulagala u biotehnološki sektor? Ne gledaj gore! Zašto nisu obnovljene kuće razrušene potresom? Ne gledaj gore! Zašto se nastavlja privatizacijska pljačka strateških resursa Hrvatske? Ne gledaj gore! Zašto je ministar kod urara bez maske na licu? Ne gledaj ministru u masku, gledaj – rekao bi premijer – Ne gledaj gore!
Pandemija, potresi, klimatska kriza, sve to više nije apokaliptični ili postapokaliptični imaginarij iz znanstvene fantastike, već realna distopija koju živimo. U našem, hrvatskom kontekstu ne nedostaje primjera te sve surovije realnosti, a svakim danom sve više vidimo da smo upleteni u planetarne događaje koji radikalno mijenjaju ne samo našu realnost, već i realnost živog svijeta na planeti Zemlji. Istovremeno vidimo da satira iz filma Ne gledaj gore nije nikakva satira već realnost – na kraju filma (sorry, spoiler alert!) ispostavlja se da, naravno, postoji plan bijega za najbogatije, oko 2000 ljudi koji će se smrznuti i pobjeći na svemirskom brodu koji je programiran da pronađe nastanjiv planet. Što će nam satira, kada Jeff Bezos i Elon Musk, dvojica najbogatijih ljudi na planeti Zemlji, već rade na svemirskim letovima, a ako to ne upali, ulažu u bunkere koji bi trebali nadživjeti "kraj svijeta"?
I još jednom, po tko zna koji put, potvrđuje se ona znamenita i toliko puta ponavljanja izreka Fredrica Jamesona "Lakše je zamisliti kraj svijeta, nego kraj kapitalizma". Knjiga koja se, točno godinu dana nakon što je izvorno objavljena na engleskom jeziku, sada pojavljuje i na hrvatskom, bavi se upravo promišljanjem odnosa između imaginacije i katastrofe, mogućnosti shvaćanja posljedica "kraja svijeta" i apokalipse u smislu "otkrivenja", ali i našom ulogom i zadaćom u vremenima kraja.
Pandemija, potresi, klimatska kriza, sve to više nije apokaliptični ili postapokaliptični imaginarij iz znanstvene fantastike, već realna distopija koju živimo. U našem, hrvatskom kontekstu ne nedostaje primjera te sve surovije realnosti, a svakim danom sve više vidimo da smo upleteni u planetarne događaje koji radikalno mijenjaju ne samo našu realnost, već i realnost živog svijeta na planeti Zemlji
Drugi dolazak
Živimo u dobu "poslije" apokalipse. To ne znači da se "kraj svijeta" već dogodio, već da se, s jedne strane, eshatološke prijetnje čovječanstvu i planeti razotkrivaju kao nikada dosad i upućuju na realni kraj svijeta (izumiranje ljudske i drugih vrsta), a da, s druge strane, dolazi do svojevrsne "komodifikacije apokalipse", koja se najbolje očituje upravo u filmovima poput Ne gledaj gore ili prijašnjeg Netflixovog hita, južnokorejske serije Squid Game. Kako izaći na kraj s nečime što je po njemačkom filozofu Güntheru Andersu "supraliminalno", premda efekte planetarne katastrofe osjećamo svaki dan? Koja je uloga prevladavajućeg svjetskog sistema i zašto kolizija različitih eshatoloških prijetnji i realnosti predstavlja točku bez povratka? To su samo neka od pitanja na koja Poslije apokalipse pokušava odgovoriti.
U doba "poslije" apokalipse, kao što dobro vidimo i u Hrvatskoj, mnogi će čekati da se na horizontu pojavi novi "mesija". I mnogi lažni proroci će se doista i pojaviti, od Capitol Hilla do hrvatskog sabora, u svim mogućim kostimima i oblicima, možda ćemo imati i "Drugi dolazak" high-tech verzije Hitlera ili nuklearni rat, u svakom slučaju klimatska kriza više nije neka daleka budućnost, već sadašnjost u kojoj živimo, zajedno s pandemijom, potresima, ekonomskom krizom i galopirajućim fašizmom.
Ubrzo nakon završetka Prvog svjetskog rata, veliki irski pjesnik William Butler Yeats napisao je zastrašujući "Drugi dolazak" u kojem, između ostalog kaže: "Najboljima manjka svako uvjerenje, najgori su puni intenzivne strasti." To je i dalje precizan opis također naše današnje situacije, u kojoj najgori puni intenzivne strasti već vladaju svijetom, a najbolji možda i imaju uvjerenja, ali još uvijek nemaju moć da preokrenu tijek planetarne katastrofe.
Knjiga Poslije apokalipse skroman je pokušaj da izađemo na kraj s našom današnjom "apokalipsom", otkrivenjem raznih kriza i katastrofa uzrokovanih sistemom koji se temelji na beskonačnoj ekspanziji, ekstrakciji i eksploataciji, ali i mogućnošću promjene koja nije samo moguća, već nužna ako ne želimo da nas kojekakvi lažni proroci i političari, Elon Musk ili Jeff Bezos spašavaju od smrtonosne komete ili neke druge realno postojeće prijetnje čovječanstvu i planeti Zemlji.
Drugačiji kraj svijeta biti će moguć kada i oni najbolji budu puni intenzivne strasti da se izbore za uvjerenja protiv onih bez uvjerenja čiji je jedini cilj zaraditi na apokalipsi, napuniti podrume, bunkere i bankovne račune. Na nama je da tu postapokaliptičnu realnost ponovo strpamo tamo gdje pripada, u sekciju fikcije.
Komiža, 31/12/21
Srećko Horvat (1983.) teoretičar je i aktivist, jedan od osnivača platforme DiEM25. Autor je više od deset knjiga prevedenih na mnoge jezike, između ostalih: Što Europa želi? (Sa Slavojem Žižekom, 2014.) i Radikalnost ljubavi (2015.)
