Nije da Plenković nije znao da će ta dva isforsirana poteza, neposredno uoči izbora, njega i HDZ stajati nešto glasova i saborskih mandata, ali je tvrdoglavo na njima inzistirao ne videći u oporbenim redovima snagu koja ga može ugroziti. Tek ako izgubi vlast, a to znači i neminovni odlazak s mjesta predsjednika HDZ-a, saznat ćemo jesu li ga stranačke kolegice i kolege pokušali upozoriti da je takav kockarski rizik potpuno nepotreban. Na 20. Općem obavještajnom saboru stranke nije se čulo ništa što bi išlo u tom smjeru, a kamo li da se netko usudio za govornicom citirati onog ranijeg, prvobitnog Andreja Plenkovića i ponoviti kako „stranka ne smije biti talac političke sudbine bilo kojeg pojedinca“.
To je vuk
Iz toga se može samo zaključiti kako je ovaj današnji, Plenkovićev HDZ znatno manje demokratičan od onog, desničarski ultraškog, Tomislava Karamarka! Teško je povjerovati da među HDZ-ovim veteranima, političkim iskusnicima i velemajstorima preživljavanja na vlasti nije bilo baš nikoga tko bi zbog Turudića i „lex AP-a“ Plenkoviću povikao: „To je vuk!“. A onda je iz pećine izašao medvjed naoštrenih kandža i zuba – Zoran Milanović. I svoj nesvakidašnji potez stavljanja na čelo oporbe kao njezin premijerski kandidat obrazložio upravo skandaloznim ustoličenjem Turudića za glavnog državnog odvjetnika i rigidnim kaznenim progonom zviždača i novinara!
Nije Milanović imao u trenutku svog „autanja“ nikakav plan i program, osim onog koji mu je na pladnju servirao Plenković svojom bahatošću da ne pričeka formiranje novog Sabora i Vlade za inauguraciju Turudića i „lex AP-a“. Nije trebalo proći puno vremena da se, nakon masovno iskazanog nezadovoljstva takvom uzurpacijom vlasti, probudi politički instinkt predsjednika Republika te da i on zaigra na sve ili ništa bacivši rukavicu izazova Plenkoviću u lice. Milanovićev šokantni potez izazvao je simpatije kod protivnika HDZ-a, ali dao i vjetar u leđa oporbi, prije svega SDP-u, koji, s Peđom Grbinom, danas sasvim sigurno ne bi tako visoko kotirao na izbornim kladionicama.
Kršitelj Ustava
Zvono je zazvonilo na uzbunu u HDZ-ovim redovima, uslijedila je mobilizacija ne samo starih već i prastarih kadrova, uključujući i od Plenkovića ražalovanog Karamarka, kako bi se demonstrirala monolitnost stranke od Tuđmana do danas. Pohrlili su u pomoć Plenkoviću i Budiša i Glogoški, i branitelji i biskupi, ali najviše politički dirigirani Ustavni sud koji je Milanovićev potez proglasio kršenjem Ustava, zaprijetivši čak i poništenjem izbora ako nastavi političku kampanju.
To je Plenkovića vratilo u život, doduše i Milanović sam koji je odbio napustiti Pantovčak i goloruk nastaviti pohod na Banske dvore. Tako šef HDZ-a sada ponavlja kao mantru kako „kršitelj Ustava“ ne može biti premijer, proglašavajući i sve one koji ga podržavaju državnim neprijateljima. I koliko god to sakrosanktno mistificiranje Ustava kao Biblije i zazivanje inkvizicije za sve one koje Plenković demonizira kao „kršitelje Ustava“ , dakle kao nedovoljno domoljubne antihrvate, bilo tek pila naopako, očigledno je naišlo na plodno tlo barem za postrojavanje HDZ-ovih birača i simpatizera.
Minsko polje
Ako je netko svo ovo vrijeme kršio Ustav, onda je to bio upravo Andrej Plenković koji je svoje ustavne, premijerske ovlasti samoinicijativno u praksi pretvorio u kancelarske stavljajući sebe iznad cijele Vlade, a Vladu pak iznad Sabora! Ustavni sud na takvu opstrukciju i destrukciju parlamentarne demokracije nikada nije reagirao, ali kada je Milanović upravo zbog toga ušao u predizbornu trku, brzopotezno je na Plenkovićev mig proglašen „kršiteljem Ustava“
Bez ikakve sumnje, Milanović je isticanjem svoje premijerske ambicije s Pantovčaka zagazio u političko–pravno minsko polje, ali težina njegovog zločina ni približno nije usporediva sa zločinom koji je počinio Plenković razmontiravši parlamentarnu demokraciji dugogodišnjim nesankcioniranim gaženjem tog istog Ustava. Milanović svojim prijestupom nije nikoga ugrozio, niti bilo kome, osim HDZ-u, nanio štetu. Plenković je Turudićem sebi i svojima osigurao imunitet, davši mu zakonom opasnih namjera placet da progoni one koje mrzi više i od Milanovića – novinare.
Spaljena zemlja
Ne vrate li se nakon ovih izbora demokratske norme u Hrvatskoj na početne pozicije, dakle na one prije imenovanja Ivana Turudića i izglasavanja „lex AP-a“, autokraciji Andreja Plenkovića bit će širom otvorena vrata diktature. Prisvajanje Ustava kao Svete knjige u isključivom HDZ-ovom vlasništvu, koju su jedino oni ovlašteni tumačiti, propovijedati i braniti od svih ostalih koje optužuju za „protuustavnu diverziju i političku sabotažu“, kao i najavljeno zatiranje slobode medija represivnim aparatom, u sljedeće četiri godine može rezultirati samo spaljenom zemljom.
A kad kockar pomisli kako mu se nerezonski rizik ipak isplatio, prekasno će shvatiti kako se nalazi usred pustinje. I da više nema nikoga da podijeli karte za još jednu partiju političkog pokera.
A baš ga je krenulo!
