Zemlja krumpira Njemačka je zabrinuta zbog sve manje sorti omiljenog gomolja na tržištu. No polako se na tržište vraćaju i zaboravljene vrste krumpira za mnoge neobičnog oblika i okusa.
Svako jutro Michael Leers rasklapa svoj štand na nekoj od tržnica diljem Njemačke. I ponosno baca pogled na svoju robu – krumpire. No umjesto dvije-tri sorte koliko ih obično prodavači nude, Leers se može pohvaliti s preko stotinu sorti. „Mi ove egzotične sorte nudimo već drugu godinu zaredom i reakcija mušterija je fenomenalna“, kaže Leers.
Kancelar na tanjuru
Jedna starija gospođa pita za „sigelindu iz treseta“, jednu sjevernonjemačku sortu krumpira koja spada među poznatije starije sorte. No za „meklemburšku šarulju“ je malo tko čuo. Egzotičan je i izgled: plavičasta kora prošarana žutim šarama. I „plavi šveđanin“ je drugačije boje od uobičajene: iznutra je ljubičast. I „crna mađarica“ je iznutra drugačije od svojih srodnika iz supermarketa. Egzotična imena nisu nebitan dio marketinške strategije. „Ime prodaje“, kaže Leers i pokazuje na sortu „kancelar“ koja je tako nazvana u čast prvog kancelara Bismarcka u 19. stoljeću. No na dulje staze je ipak presudan ukus gomoljike.
Jelo sirotinje
Michael Leers sa svojim egzotičnim sortama krumpira
A on je mnogo intenzivniji od današnjih sorti kod kojih na površinu jedino izbija brašnasti okus. I oblici igraju ulogu pri odabiru. “Stare sorte je najbolje kuhati i konzumirati zajedno s korom koja čuva najviše okusa”, objašnjava Leers. Krumpir je u Njemačkoj, nakon što poslije otkrića američkog kontinenta dospio u Europu, postao, slično kao i u ostalim europskim zemljama s tlom slabijeg kvaliteta poput Irske, glavna prehrambena namirnica sirotinje. Prednost nove biljke je ta što nije tako osjetljiva poput žitarica i uspijeva na tlima gdje druge kulturne biljke ne bi imale izgleda poput tresetišta kojim su pokriveni dobri dijelovi sjeverne Njemačke. U međuvremenu je tržište zasićeno industrijskim sortama a egzotični krumpiri iz prošlosti su preživjeli zahvaljujući manjem broju entuzijasta koji su i dalje u svojim vrtovima održavali tradiciju.
Raznovrsnošću do boljeg ukusa
Zaboravljeni "bambersški roščić"
Najveću kolekciju egzotičnih krumpira posjeduje institut GLKS, smješten u tradicionalnoj pokrajini krumpira Mecklenburg-Vorpommernu. Ovdje se u tekućem dušiku čuva oko 2.600 zaboravljenih sorti. Međunarodni institut za krumpir u postojbini ove biljke, Limi u Peruu čuva čak 5.000 različitih sorti. Sorte prilagođene gruboj klimi Anda zanimljive su i njemačkim poljoprivrednicima s bio-certifikatom poput Karstena Ellenberga iz Donje Saske. On egzotične sorte križa s uobičajenima i tako nastaju nove generacije krumpira neuobičajenih naziva poput “crvene pantere”, “crvene amalije” ili “violete”. I Michael Leers nudi sorte s ovih polja. Njegova preporuka: više različitih sorti jednostavno narezati i ispeći u tavi. “Tek se tada osjeti različitost okusa i tekstura. Pravi užitak”.
dw
Svako jutro Michael Leers rasklapa svoj štand na nekoj od tržnica diljem Njemačke. I ponosno baca pogled na svoju robu – krumpire. No umjesto dvije-tri sorte koliko ih obično prodavači nude, Leers se može pohvaliti s preko stotinu sorti. „Mi ove egzotične sorte nudimo već drugu godinu zaredom i reakcija mušterija je fenomenalna“, kaže Leers.
Kancelar na tanjuru
Jedna starija gospođa pita za „sigelindu iz treseta“, jednu sjevernonjemačku sortu krumpira koja spada među poznatije starije sorte. No za „meklemburšku šarulju“ je malo tko čuo. Egzotičan je i izgled: plavičasta kora prošarana žutim šarama. I „plavi šveđanin“ je drugačije boje od uobičajene: iznutra je ljubičast. I „crna mađarica“ je iznutra drugačije od svojih srodnika iz supermarketa. Egzotična imena nisu nebitan dio marketinške strategije. „Ime prodaje“, kaže Leers i pokazuje na sortu „kancelar“ koja je tako nazvana u čast prvog kancelara Bismarcka u 19. stoljeću. No na dulje staze je ipak presudan ukus gomoljike.
Jelo sirotinje
Michael Leers sa svojim egzotičnim sortama krumpira
A on je mnogo intenzivniji od današnjih sorti kod kojih na površinu jedino izbija brašnasti okus. I oblici igraju ulogu pri odabiru. “Stare sorte je najbolje kuhati i konzumirati zajedno s korom koja čuva najviše okusa”, objašnjava Leers. Krumpir je u Njemačkoj, nakon što poslije otkrića američkog kontinenta dospio u Europu, postao, slično kao i u ostalim europskim zemljama s tlom slabijeg kvaliteta poput Irske, glavna prehrambena namirnica sirotinje. Prednost nove biljke je ta što nije tako osjetljiva poput žitarica i uspijeva na tlima gdje druge kulturne biljke ne bi imale izgleda poput tresetišta kojim su pokriveni dobri dijelovi sjeverne Njemačke. U međuvremenu je tržište zasićeno industrijskim sortama a egzotični krumpiri iz prošlosti su preživjeli zahvaljujući manjem broju entuzijasta koji su i dalje u svojim vrtovima održavali tradiciju.
Raznovrsnošću do boljeg ukusa
Zaboravljeni "bambersški roščić"
Najveću kolekciju egzotičnih krumpira posjeduje institut GLKS, smješten u tradicionalnoj pokrajini krumpira Mecklenburg-Vorpommernu. Ovdje se u tekućem dušiku čuva oko 2.600 zaboravljenih sorti. Međunarodni institut za krumpir u postojbini ove biljke, Limi u Peruu čuva čak 5.000 različitih sorti. Sorte prilagođene gruboj klimi Anda zanimljive su i njemačkim poljoprivrednicima s bio-certifikatom poput Karstena Ellenberga iz Donje Saske. On egzotične sorte križa s uobičajenima i tako nastaju nove generacije krumpira neuobičajenih naziva poput “crvene pantere”, “crvene amalije” ili “violete”. I Michael Leers nudi sorte s ovih polja. Njegova preporuka: više različitih sorti jednostavno narezati i ispeći u tavi. “Tek se tada osjeti različitost okusa i tekstura. Pravi užitak”.
dw
