Nedavno je zastupnik SDP-a u Saboru bio maltene od svih, pa i svojih stranačkih (partijskih) drugova prozivan za svoju izjavu na Facebooku, danu u širem kontekstu kritike posvećivanja branitelja i proširenja njihovih privilegija, iza čega stoji vladajuća nam, filoustaška stranka:
Najglasniji je bio saborski gnom, vrhunska saborska ulizica, član HDZ-a po čijem diktatu parlament biva politički i financijski pokrovitelj bleiburške komedije (za razliku od poslijeratne tragedije) - koju tek pravosuđe države roditeljice nacizma mora čistiti od ustašluka, jer Hrvatskoj to ne smeta - istovremeno odbijajući pokroviteljstvo sjećanju na jednu od najslavnijih bitaka NOB-e čija 75-godišnjica se upravo proslavila. Viče sluzavi Jandroković, umjesto da se pokrije ušima:
„Kolega, niste komentirali vašu sramotnu izjavu, nekorektnu, gdje pozivate na ubojstva i promovirate govor mržnje. Sram vas bilo! Ja sam mislio da ćete se ispričati, a vi tu prozivate! Sram vas bilo!“
U Stazićevoj izjavi smisao riječi „posao“, koja eksplicitno nema veze s mržnjom ili ubojstvima, kritičari vežu uz zbiljska „križnoputska zbivanja“ koja dva tjedna i koji mjesec pride nakon svršetka 2.svjetskog rata svugdje u Evropi osim u Jugoslaviji, i to zaslugom upravo onih koji su bili isplaćeni kako jesu, ne mnogo drukčije negoli u drugim evropskim državama. Analitičar lišen strasti i kvazihumanizma koji se potocima prolijeva iz ustiju štovatelja jednog od najodvratnijih fašističkih režima, mora zaključiti: Stazić je bio (i je) sasvim u pravu! Njegova tvrdnja primjenljiva je na cijeli evropski kontinent, pa i šire. Ponajviše zapanjuje reakcija njegovih stranačkih drugova, koji u čuvanju guzica i privilegija usporedivih ili još i većih od braniteljskih, nakon osamostaljenja Hrvatske neprestano podilaze desnici, umjesto da zauzmu povijesno relevantan i etički humani stav, bez kalkuliranja s lažnim čovjekoljubljem koji vladajućem konglomeratu desnice, ekstremne desnice, klerikalista i fašista odgovara. Prije elaboriranja ove tvrdnje, valja podsjetiti – bez hrvatskih komunista koji su uveli višestranački sustav umjesto da pometu svu tu bagru za koju su sterilno konstatirali da se okuplja oko „stranke opasnih namjera“, ove države ne bi ni bilo. Ali oni, umjesto da se sami demokratiziraju, svoju aseptičnost razvijaju do apsurda, prepuštajući desnici uzde u ruke.
Na bezbroj internetskih adresa, pa i u tekstovima ovog autora, ukazano je da vansudski obračuni s fašistima, njihovim privrženicima pa i mnogim nevinim ljudima čija je jedina krivnja bila da su znali za zločine najbližih ali nisu reagirali, ne bijahu karakteristika samo Jugoslavije, već i drugih zemalja oslobođenih fašizma. Pustimo po strani logički odnos uzroka i posljedice (jer se ovdje jasno zna jeli prije bila kokoš ili jaje), da su jugofašisti ratovali najmanje dva tjedna nakon njegovog evropskog okončanja, da su bježeći pred svojim žrtvama tražili spas u onih s kojima su imali malo ratničkih dodira, da su Englezi postupili prema međunarodnom dogovoru predajući krvnike zemljama u kojima su počinili zločine, da su zločinci prekonoć nastojali promijeniti stranu i navući zapadne saveznike na obračun s partizanima (komunistima), da su ih vođe najodgovornije za zločine i bijeg prema zapadu kukavički ostavile na cjedilu, da djelovanje u miru (a posvuda u Evropi on je faktički vladao) potpada pod terorizam, da se i danas policije i vojske svih zemalja beskompromisno obračunavaju s teroristima (sjetimo se, ne tako davno, Sjeverne Irske ili Baskije, da novije slučajeve ne spominjemo), da su ubačene ustaške i četničke bande do pedesetih godina prošlog vijeka (a ustaše još i kasnije; Križari, „Bugojanska grupa“,…) ubacivale u zemlju terorističke jedinice, da su Mussolinija zajedno s ljubavnicom (osim općenja s diktatorom, nevina u svakom pogledu) talijanski partizani objesili bez suđenja, da je Tito za desnicu „jedan od najvećih zločinaca“, dok je Napoleon čije su trupe u Španjolskoj činile zločine prema civilima „veliki vojskovođa“, a Tuđman – Titov krigskolega – „otac domovine“, da „uzor“ demokracije širom svijeta vrši terorističke akcije u kojima ginu nevini, dok u Guantanamu godinama drži ljude bez suđenja što nimalo ne smeta dežurne hrvatske „humaniste“, itd, itd,.. Uostalom,
„Identificirajući ustaštvo bez ostatka s izvornim hrvatstvom, uveliko se njegovi zagovornici povodom spomenutih zločina-osvete pozivaju na Ženevsku konvenciju koju je NDH potpisala tek 20.1.1943. godine, u međuvremenu (a niti poslije) uopće ne mareći za njenu primjenu – sve dok vrag nije došao po svoje – kako na „nepodobno“ civilno stanovništvo, tako ni na učesnike partizanskog pokreta. Saveznici su „… na konferenciji u Teheranu, koja se održala u prosincu 1943. godine, priznali NOV i POJ kao jedine borce protiv fašizma u Jugoslaviji“, dok su „na Krimskoj konferenciji u veljači 1945. godine, priznali Jugoslaviju kao svog ravnopravnog saveznika u antihitlerovskoj koaliciji“, pa otpadaju svi prigovori da partizani kao „banditi“ nisu bili obuhvaćeni konvencijom, uobičajena metoda licemjera koji ljudskost ne traže u sebi, već na načrčkanom papiru.“
Daklem, pustimo sve to, jer bedacima ne vrijedi objašnjavati, a bistriji će razumjeti događaje, što ne znači i opravdati. Što se istinskog humanizma tiče, najmanje imaju o njemu govoriti šeksovi, glavaši, glasnovići i ini zločinački tipovi kojima se kurac diže čim im spomenete zločin nad obitelji Zec i ine, a mogu ga se malo prisjetiti ovdje, ili duboko dumajući zašto se oko 90% žrtava suvremenih vojnih djelovanja - civila - jednostavno otpisuju kao kolateralne žrtve, bez prava na odštetu. Ponajviše „humaniziraju“ tri kategorije ljudi: preživjeli zločinci i njihovi rodbinski te ideološki potomci, revizionistički uzgojena praznoglava generacija, i paradoksalno - svakodnevni uživatelji u wayneovskim, eastwoodovskim, schwarzenegerskim i sličnim američkim „herojskim“ sagama koje propagiraju čin pravedne(?) lične osvete: bez suđenja u ime pravde obračunati sa zločincima, licemjerno osuđujući partizansku osvetu bez imalo truda da razumiju povode. Pa nek' razmisle o pravednom gnjevu partizana koji su morali ginuti i kad je širom Evrope vladao mir, o gnjevu onih čiji su rođaci stradali u ustaškim konclagerima, završili po jamama i spaljivani po crkvama, te pokušaju razumjeti (a opravdanje nitko ne traži!) njihov poriv za osvetom barem koliko onaj Schwarzijev, čijim se filmovima dive.
Okrećemo se evropskoj sceni, da pokažemo kako je Stazić zaista u pravu: posao širom Evrope i svijeta zaista nije 1945. i narednih godina obavljen temeljito! Žalosna je činjenica, da je jedna od povijesnih rodonačelnica fašizma, današnja Njemačka, za Hrvatsku - ovakvu kakva jest - postala uzor demokracije skoro tričetvrt vijeka nakon kraja svjetskog sukoba, mada je denacifikacija (1, 2) u njoj – kao i u nizu zapadnih, u to vrijeme fašističkih zemalja - izvršena tek površinski, ofrlje (praktički napuštena započinjanjem „hladnog rata“ među negdašnjim saveznicima), s kozmetičkim učinkom suđenja vrhovnim glavarima i začetnicima užasa, ostavljajući niz drugih na značajnim funkcijama u državnoj upravi i poduzećima, privatnim firmama, znanstvenim institutima, akademijama,…, upotrebljavajući njihova znanja i često najbestijalnija „dostignuća“ u vlastite svrhe, a mnogih se tek pri kraju njihova života kao beskorisnih – „dokazujući“ zapadnjačku demokraciju – odrekli, sudeći im i izručujući ih, poništavajući državljanstvo koje su im dali kao sklonište od pravde, kad su mlade generacije koje ništa ne znaju o tim prošlim vremenima sažaljevale „jadne“ starce, postavljajući pitanje zašto im uopće treba suditi? Najjednostavniji odgovor je, jer ratni zločini ne zastarijevaju, a one druge neka svatko sam potraži. Društveni, politički i znanstveni život poraženih fašističkih država bio je premrežen onima koji su shvativši promjenu vremena i paradigme, po pragmatičkoj američkoj mudroliji „ne možeš li ih pobijediti pridruži im se“, to i učinili.
„Mnogi, duboko povezani s kolegama nacističke prošlosti mogli su napraviti u Saveznoj Republici Njemačkoj nakon 1949. nesmetane karijere. S „opranim“ (krivotvorenim) potvrdama, kao (navodne) žrtve „verificirane“ od komisija i sudova, otišli su natrag u politiku, sudstvo, upravu, policiju i sveučilišta; često pod lažnim imenima i često uz pomoć mreža („štakorskih linija“) starih drugova ili "klika". Tako su pedesetih godina više od dvije trećine višeg osoblja Bundeskriminalamta (Federalni kriminalistički policijski ured Savezne Republike Njemačke, pod izravnom upravom MUP-a) činili bivši pripadnici SS-a (na Nürnberškom procesu proglašenom kriminalnom organizacijom; poput HDZ-a u Hrvatskoj, gdje se vjerojatno čeka zastara prvostupanjske presude).“
Primjerice:
„Vašington je izdao naređenje da se svi najbolji naučnici koji su služili Hitlerovom režimu prebace u SAD i tamo su nastavili, najnormalnije da rade svoj posao. Amerikanci nisu samo regrutovali Hitlerove naučnike već su preuzeli i veliki broj nacističkih agenata i špijuna. Nacistički general Rajnhard Galen je bio šef obaveštajne službe Vermahta, na kraju rata je regrutovan od strane Amerikanaca i završio je karijeru kao šef obaveštajne službe Zapadne Nemačke. Vlasnici i rukovodioci I.G. Farbena koji su proizvodili gas korišćen za ubijanje Jevreja su oslobođeni 1952. godine. Gospoda nije samo proizvodila gas za firera nego je oduševljeno podržavala naciste i radila na usavršavanju njihovog smrtonosnog proizvoda. Hans Olinger, SS-ovac, postao je samo koju godinu kasnije ministar poljoprivrede u austrijskoj vladi. Hans Martin Šlejerer, SS oficir, je uznapredovao do predsednika Privredne komore Nemačke. Blizak saradnik zloglasnog Jozefa Gebelsa, Kurt Georg Kizinger stigao je da postane kancelar Nemačke, krajem šezdesetih godina prošlog veka. Ili, šta reći o Kurtu Valdhajmu koji ne samo da je bio generalni sekretar UN nego i predsednik Austrije.“
Raketni stručnjak, SS-ovac i ratni zločinac čije rakete su bombardirale London – Wernher von Braun - doveo nas je Mjesec, sasvim dovoljno da njegove ratne žrtve tretiramo strvinama nepovezanima s egzekutorom. Jedan od najvećih fizičara u povijesti, također Werner ali bez „h“ - Heisenberg - bio je jedan od vodećih stručnjaka u pokušaju konstruiranja nacističke nuklearne bombe (zbog čega je puklo njegovo prijateljstvo s jednako slavnim danskim fizičarem Bohrom), mada se on poslije rata uvelike trudio uvjeriti javnost da je ustvari namjerno usporavao (gotovo pa sabotirao) cijeli projekt.
„Februara 2002. se pojavilo pismo koje je Bor napisao Hajzenbergu 1957. (ali ga nije poslao). U tom pismu Bor kaže da Hajzenberg kada su se sastali 1941, nije izrazio nikakve moralne probleme u vezi projekta pravljenja bombe, da je Hajzenberg proveo protekle dve godine radeći skoro u potpunosti na ovom projektu, i da je bio ubeđen da će atomska bomba odlučiti pobednika u ratu.“
Najglasniji je bio saborski gnom, vrhunska saborska ulizica, član HDZ-a po čijem diktatu parlament biva politički i financijski pokrovitelj bleiburške komedije (za razliku od poslijeratne tragedije) - koju tek pravosuđe države roditeljice nacizma mora čistiti od ustašluka, jer Hrvatskoj to ne smeta - istovremeno odbijajući pokroviteljstvo sjećanju na jednu od najslavnijih bitaka NOB-e čija 75-godišnjica se upravo proslavila. Viče sluzavi Jandroković, umjesto da se pokrije ušima:
„Kolega, niste komentirali vašu sramotnu izjavu, nekorektnu, gdje pozivate na ubojstva i promovirate govor mržnje. Sram vas bilo! Ja sam mislio da ćete se ispričati, a vi tu prozivate! Sram vas bilo!“
U Stazićevoj izjavi smisao riječi „posao“, koja eksplicitno nema veze s mržnjom ili ubojstvima, kritičari vežu uz zbiljska „križnoputska zbivanja“ koja dva tjedna i koji mjesec pride nakon svršetka 2.svjetskog rata svugdje u Evropi osim u Jugoslaviji, i to zaslugom upravo onih koji su bili isplaćeni kako jesu, ne mnogo drukčije negoli u drugim evropskim državama. Analitičar lišen strasti i kvazihumanizma koji se potocima prolijeva iz ustiju štovatelja jednog od najodvratnijih fašističkih režima, mora zaključiti: Stazić je bio (i je) sasvim u pravu! Njegova tvrdnja primjenljiva je na cijeli evropski kontinent, pa i šire. Ponajviše zapanjuje reakcija njegovih stranačkih drugova, koji u čuvanju guzica i privilegija usporedivih ili još i većih od braniteljskih, nakon osamostaljenja Hrvatske neprestano podilaze desnici, umjesto da zauzmu povijesno relevantan i etički humani stav, bez kalkuliranja s lažnim čovjekoljubljem koji vladajućem konglomeratu desnice, ekstremne desnice, klerikalista i fašista odgovara. Prije elaboriranja ove tvrdnje, valja podsjetiti – bez hrvatskih komunista koji su uveli višestranački sustav umjesto da pometu svu tu bagru za koju su sterilno konstatirali da se okuplja oko „stranke opasnih namjera“, ove države ne bi ni bilo. Ali oni, umjesto da se sami demokratiziraju, svoju aseptičnost razvijaju do apsurda, prepuštajući desnici uzde u ruke.
Na bezbroj internetskih adresa, pa i u tekstovima ovog autora, ukazano je da vansudski obračuni s fašistima, njihovim privrženicima pa i mnogim nevinim ljudima čija je jedina krivnja bila da su znali za zločine najbližih ali nisu reagirali, ne bijahu karakteristika samo Jugoslavije, već i drugih zemalja oslobođenih fašizma. Pustimo po strani logički odnos uzroka i posljedice (jer se ovdje jasno zna jeli prije bila kokoš ili jaje), da su jugofašisti ratovali najmanje dva tjedna nakon njegovog evropskog okončanja, da su bježeći pred svojim žrtvama tražili spas u onih s kojima su imali malo ratničkih dodira, da su Englezi postupili prema međunarodnom dogovoru predajući krvnike zemljama u kojima su počinili zločine, da su zločinci prekonoć nastojali promijeniti stranu i navući zapadne saveznike na obračun s partizanima (komunistima), da su ih vođe najodgovornije za zločine i bijeg prema zapadu kukavički ostavile na cjedilu, da djelovanje u miru (a posvuda u Evropi on je faktički vladao) potpada pod terorizam, da se i danas policije i vojske svih zemalja beskompromisno obračunavaju s teroristima (sjetimo se, ne tako davno, Sjeverne Irske ili Baskije, da novije slučajeve ne spominjemo), da su ubačene ustaške i četničke bande do pedesetih godina prošlog vijeka (a ustaše još i kasnije; Križari, „Bugojanska grupa“,…) ubacivale u zemlju terorističke jedinice, da su Mussolinija zajedno s ljubavnicom (osim općenja s diktatorom, nevina u svakom pogledu) talijanski partizani objesili bez suđenja, da je Tito za desnicu „jedan od najvećih zločinaca“, dok je Napoleon čije su trupe u Španjolskoj činile zločine prema civilima „veliki vojskovođa“, a Tuđman – Titov krigskolega – „otac domovine“, da „uzor“ demokracije širom svijeta vrši terorističke akcije u kojima ginu nevini, dok u Guantanamu godinama drži ljude bez suđenja što nimalo ne smeta dežurne hrvatske „humaniste“, itd, itd,.. Uostalom,
„Identificirajući ustaštvo bez ostatka s izvornim hrvatstvom, uveliko se njegovi zagovornici povodom spomenutih zločina-osvete pozivaju na Ženevsku konvenciju koju je NDH potpisala tek 20.1.1943. godine, u međuvremenu (a niti poslije) uopće ne mareći za njenu primjenu – sve dok vrag nije došao po svoje – kako na „nepodobno“ civilno stanovništvo, tako ni na učesnike partizanskog pokreta. Saveznici su „… na konferenciji u Teheranu, koja se održala u prosincu 1943. godine, priznali NOV i POJ kao jedine borce protiv fašizma u Jugoslaviji“, dok su „na Krimskoj konferenciji u veljači 1945. godine, priznali Jugoslaviju kao svog ravnopravnog saveznika u antihitlerovskoj koaliciji“, pa otpadaju svi prigovori da partizani kao „banditi“ nisu bili obuhvaćeni konvencijom, uobičajena metoda licemjera koji ljudskost ne traže u sebi, već na načrčkanom papiru.“
Daklem, pustimo sve to, jer bedacima ne vrijedi objašnjavati, a bistriji će razumjeti događaje, što ne znači i opravdati. Što se istinskog humanizma tiče, najmanje imaju o njemu govoriti šeksovi, glavaši, glasnovići i ini zločinački tipovi kojima se kurac diže čim im spomenete zločin nad obitelji Zec i ine, a mogu ga se malo prisjetiti ovdje, ili duboko dumajući zašto se oko 90% žrtava suvremenih vojnih djelovanja - civila - jednostavno otpisuju kao kolateralne žrtve, bez prava na odštetu. Ponajviše „humaniziraju“ tri kategorije ljudi: preživjeli zločinci i njihovi rodbinski te ideološki potomci, revizionistički uzgojena praznoglava generacija, i paradoksalno - svakodnevni uživatelji u wayneovskim, eastwoodovskim, schwarzenegerskim i sličnim američkim „herojskim“ sagama koje propagiraju čin pravedne(?) lične osvete: bez suđenja u ime pravde obračunati sa zločincima, licemjerno osuđujući partizansku osvetu bez imalo truda da razumiju povode. Pa nek' razmisle o pravednom gnjevu partizana koji su morali ginuti i kad je širom Evrope vladao mir, o gnjevu onih čiji su rođaci stradali u ustaškim konclagerima, završili po jamama i spaljivani po crkvama, te pokušaju razumjeti (a opravdanje nitko ne traži!) njihov poriv za osvetom barem koliko onaj Schwarzijev, čijim se filmovima dive.
Okrećemo se evropskoj sceni, da pokažemo kako je Stazić zaista u pravu: posao širom Evrope i svijeta zaista nije 1945. i narednih godina obavljen temeljito! Žalosna je činjenica, da je jedna od povijesnih rodonačelnica fašizma, današnja Njemačka, za Hrvatsku - ovakvu kakva jest - postala uzor demokracije skoro tričetvrt vijeka nakon kraja svjetskog sukoba, mada je denacifikacija (1, 2) u njoj – kao i u nizu zapadnih, u to vrijeme fašističkih zemalja - izvršena tek površinski, ofrlje (praktički napuštena započinjanjem „hladnog rata“ među negdašnjim saveznicima), s kozmetičkim učinkom suđenja vrhovnim glavarima i začetnicima užasa, ostavljajući niz drugih na značajnim funkcijama u državnoj upravi i poduzećima, privatnim firmama, znanstvenim institutima, akademijama,…, upotrebljavajući njihova znanja i često najbestijalnija „dostignuća“ u vlastite svrhe, a mnogih se tek pri kraju njihova života kao beskorisnih – „dokazujući“ zapadnjačku demokraciju – odrekli, sudeći im i izručujući ih, poništavajući državljanstvo koje su im dali kao sklonište od pravde, kad su mlade generacije koje ništa ne znaju o tim prošlim vremenima sažaljevale „jadne“ starce, postavljajući pitanje zašto im uopće treba suditi? Najjednostavniji odgovor je, jer ratni zločini ne zastarijevaju, a one druge neka svatko sam potraži. Društveni, politički i znanstveni život poraženih fašističkih država bio je premrežen onima koji su shvativši promjenu vremena i paradigme, po pragmatičkoj američkoj mudroliji „ne možeš li ih pobijediti pridruži im se“, to i učinili.
„Mnogi, duboko povezani s kolegama nacističke prošlosti mogli su napraviti u Saveznoj Republici Njemačkoj nakon 1949. nesmetane karijere. S „opranim“ (krivotvorenim) potvrdama, kao (navodne) žrtve „verificirane“ od komisija i sudova, otišli su natrag u politiku, sudstvo, upravu, policiju i sveučilišta; često pod lažnim imenima i često uz pomoć mreža („štakorskih linija“) starih drugova ili "klika". Tako su pedesetih godina više od dvije trećine višeg osoblja Bundeskriminalamta (Federalni kriminalistički policijski ured Savezne Republike Njemačke, pod izravnom upravom MUP-a) činili bivši pripadnici SS-a (na Nürnberškom procesu proglašenom kriminalnom organizacijom; poput HDZ-a u Hrvatskoj, gdje se vjerojatno čeka zastara prvostupanjske presude).“
Primjerice:
„Vašington je izdao naređenje da se svi najbolji naučnici koji su služili Hitlerovom režimu prebace u SAD i tamo su nastavili, najnormalnije da rade svoj posao. Amerikanci nisu samo regrutovali Hitlerove naučnike već su preuzeli i veliki broj nacističkih agenata i špijuna. Nacistički general Rajnhard Galen je bio šef obaveštajne službe Vermahta, na kraju rata je regrutovan od strane Amerikanaca i završio je karijeru kao šef obaveštajne službe Zapadne Nemačke. Vlasnici i rukovodioci I.G. Farbena koji su proizvodili gas korišćen za ubijanje Jevreja su oslobođeni 1952. godine. Gospoda nije samo proizvodila gas za firera nego je oduševljeno podržavala naciste i radila na usavršavanju njihovog smrtonosnog proizvoda. Hans Olinger, SS-ovac, postao je samo koju godinu kasnije ministar poljoprivrede u austrijskoj vladi. Hans Martin Šlejerer, SS oficir, je uznapredovao do predsednika Privredne komore Nemačke. Blizak saradnik zloglasnog Jozefa Gebelsa, Kurt Georg Kizinger stigao je da postane kancelar Nemačke, krajem šezdesetih godina prošlog veka. Ili, šta reći o Kurtu Valdhajmu koji ne samo da je bio generalni sekretar UN nego i predsednik Austrije.“
Raketni stručnjak, SS-ovac i ratni zločinac čije rakete su bombardirale London – Wernher von Braun - doveo nas je Mjesec, sasvim dovoljno da njegove ratne žrtve tretiramo strvinama nepovezanima s egzekutorom. Jedan od najvećih fizičara u povijesti, također Werner ali bez „h“ - Heisenberg - bio je jedan od vodećih stručnjaka u pokušaju konstruiranja nacističke nuklearne bombe (zbog čega je puklo njegovo prijateljstvo s jednako slavnim danskim fizičarem Bohrom), mada se on poslije rata uvelike trudio uvjeriti javnost da je ustvari namjerno usporavao (gotovo pa sabotirao) cijeli projekt.
„Februara 2002. se pojavilo pismo koje je Bor napisao Hajzenbergu 1957. (ali ga nije poslao). U tom pismu Bor kaže da Hajzenberg kada su se sastali 1941, nije izrazio nikakve moralne probleme u vezi projekta pravljenja bombe, da je Hajzenberg proveo protekle dve godine radeći skoro u potpunosti na ovom projektu, i da je bio ubeđen da će atomska bomba odlučiti pobednika u ratu.“
