Nekoliko naoko nepovezanih događaja u posljednjih mjesec dana dalo nam je neke odgovore na pitanja zašto gledatelji sve manje gledaju Informativni program HRT-a i zašto su centralne večernje informativne emisije Nove TV i RTL-a po gledanosti prestigle HRT.

 

Jedan od njih bio je natječaj za izbor ravnatelja programa HRT-a. Za tu dužnost prijavilo se petero kandidata: bivša HRT-ova novinarka Jasmina Jovev, zviždačica koja je razotkrila navodne kriminalne radnje sisačke županice Marine Lovrić Mercel, zatim bivši novinar HRT-a a sada glavni urednik Sportske TV Jura Ozmec, potom komunikacijski konzultant Ozren Kanceljak, pa predavač s VERN-a Martin Milinković i, nakraju, bivša novinarka HRT-a Silvija Luks. Nedugo potom, objavljeno je da nitko od kandidata nije zadovoljio i da će se izbor ponoviti. Posebno upada u oči to što se nitko od više od 3.000 zaposlenika te kuće nije javio na natječaj. Zato što nemaju dovoljno profesionalnih ambicija, zato što se nikome ne preuzima velika odgovornost dok kola klize nizbrdo ili je o nečemu trećem riječ, znaju samo novinari HRT-a koje je, očito, zahvatila letargija i koji nemaju ideju o tome što u programu treba mijenjati da bi se gledatelji vratili.

 

I drugi je događaj povezan s letargijom – onom s kojom su programski urednici Informativnoga medijskog servisa (IMS) ispratili odlazak nekolicine svojih ponajboljih novinara na novu televiziju u Hrvatskoj, N1. Istodobni odlazak najboljeg novinara u 2011. Josipa Šarića, reportera koji je u posljednjih nekoliko godina obišao većinu svjetskih kriznih žarišta, Ivane Dragičević, odlične novinarke i koautorice hvaljenoga no svejedno ukinutoga vanjskopolitičkog magazina “Horizonti”, Anke Bilić-Keserović, jedne od najboljih reporterki i radija i televizije, kao i donedavnog urednika IMS-a Zorana Šprajca, natjerao bi svaku ozbiljnu televizijsku kuću na buđenje. Logično bi bilo da su urednici napravili sve da ih zadrže, ali većini nije ponuđeno ništa. Iako se javna televizija u visini primanja zaposlenika ne može natjecati s komercijalnima, zvijezde HRT-a nisu otišle samo zbog većih plaća nego i zbog stanja u kući, u kojoj se godinama loše kadrovira i u kojoj zaposleni umjesto ostvarenja profesionalnih ambicija najčešće imaju potrebu pritajiti se na nekoj manje isturenoj funkciji i tako si osigurati broj bodova potreban za miran život, ne upadajući nikome previše u oči.

 

Kuća čiji Informativni servis vodi javnosti slabo poznat Tomislav Špoljar, koji je na dužnost urednice unutarnje politike postavio Andreu Arežinu, jednu od urednica “Hrvatske uživo” koja nikada nije bila dijelom te redakcije, trebala bi svim silama nastojati zadržati najbolje novinare. No ondje su se radije pozabavili podjelom plijena nakon odlaska kolega – dok se prvi još nisu ni razdužili, krenuo je stampedo na njihove bodove i novac od njihovih plaća. Najbolji odlaze, a oni koji ostaju bit će, umjesto smanjenja plaća zbog katastrofalnog rejtinga Dnevnika i cijelog Informativnog programa, nagrađeni povišicom.

 

Treći događaj svakako je afera koja se nepotrebno stvorila oko jednog od seniora HRT-a, Damira Matkovića, kojeg je kuća najprije poslala na mjesto dopisnika iz Brisela, da bi ga – pošto se usprotivio suradnji s bivšim dopisnikom Željkom Korparom – ekspresno vratila u Hrvatsku i protiv njega pokrenula disciplinski postupak. Matkovićev je krimen, navodno, u tome što se pismom vrlo kritičkog sadržaja obratio vodstvu kuće, nakon što se kao iskusni novinar koji dobro poznaje i snimateljski i montažerski posao osjetio prevarenim kada mu je rečeno da će mu u Belgiji pomagati Korpar, kojem pak 13 godina, koliko je izvještavao odonud, nitko nije trebao pomagao. U pozadini je, priča se, odluka ravnatelja Gorana Radmana da se smiluje Korparu i dopusti mu da za 1.500 eura plaće ostane u Briselu i to zato što mu je ondje obitelj, pa bi mu bilo “nezgodno” vratiti se u Hrvatsku. Lijepo i humano, jedino je problem što to plaćaju pretplatnici kojima udarne brigade odvjetnika Hanžekovića obavezno izdvajanje za HRT naplaćuju i po grobljima, ne brinući previše o tome što mnogi od njih jedva krpaju kraj s krajem. Osim toga, možda bi se netko od urednika mogao upitati koga vraga uopće plaćamo novinare poput Korpara i Branke Slavice, koji se tu i tamo jave s vijestima koje su ionako dostupne na internetu: može li se itko sjetiti da je dopisnica iz SAD-a pred kamere dovela nekog sugovornika iz vrha američke politike ili da je Korpar za 13 godina izvještavanja otkrio neku veću aferu ili vijest?

 

Četvrta zanimljiva vijest s HRT-a spada u rubriku bizarnosti, ali dovoljno govori o raspadu tamošnjeg sistema. Naime, urednik IMS-a Tomislav Špoljar prijavio je Etičkom povjerenstvu urednika Dnevnika Stipu Alfiera zbog rečenice izgovorene u toj emisiji u sklopu vijesti o legalizaciji istospolnih brakova u Engleskoj: potonji je rekao kako je “Hrvatska na dva sata leta od Engleske, a kao društvo udaljeni smo tisuću svjetlosnih godina od njih, u što smo se na nedavnom referendumu imali prilike uvjeriti”. Taj bezazleni komentar izazvao je lavinu nezadovoljstva u udrugama Vigilare i U ime obitelji, pa je zatražena ni manje ni više nego – smjena urednika. Iako razapinjanje na križ nije spomenuto, promptno je reagirao Alfierov nadređeni: umjesto da zahtjev Željke Markić zaboravi odmah nakon čitanja, kolegu s kojim radi 20 godina prijavljuje spomenutom Povjerenstvu, tijelu koje se već godinama zloupotrebljava za discipliniranje nepodobnih kadrova. Prijavu je zaradio i Damir Smrtić, koji je s Alfierom uređivao Dnevnik.

 

HRT je još uvijek najuglednija javna televizija u regiji (što ponajviše govori o konkurenciji). Problem je što se ugled, stvaran desetljećima, sve brže topi i što vlast, puno više od programa, zanima broj zaposlenih i rezanje troškova. U takvoj se atmosferi ukida redakcija za redakcijom, a desetljeća negativne selekcije dolaze na naplatu. Umjesto da se bore protiv nagrizajuće konkurencije, HRT-ovci se iscrpljuju u dvorskim igrama moći, međusobnim podmetanjima i individualnim bitkama za više plaće. Zato ne treba čuditi što Nova TV (s jednom pravom informativnom emisijom) i RTL (s nekolicinom mladih, ambicioznih novinara) u borbi za gledatelje pobjeđuju mastodonta koji na plaći u Informativnom medijskom servisu ima gotovo 300 novinara. Ima ljudi, ali nema čovjeka, rekao bi Franjo Tuđman. I bio bi u pravu.

Izvor: novosti