Njemačke su trupe 22. lipnja 1941. godine prešle zapadnu granicu Sovjetskog Saveza, izvršile uspješan proboj obrane Crvene armije i krenule u pravcu Lenjingrada, Moskve i Kijeva. Relativno brzo Nijemci su okupirali velike teritorije Ukrajine, Bjelorusije i Baltika.
Dobro se zna da je njemačko zapovjedništvo 1941. godine planiralo zauzimanje sovjetske prijestolnice, no to mu nije pošlo za rukom. Naredne godine Wehrmacht se namjerio na Volgu, Staljingrad i Kavkaz s njegovim bogatim naftnim poljima.
A koji je bio konačni cilj Hitlerovog "pohoda protiv boljševizma"? Gdje se njemačka vojska planirala zaustaviti? I kakva bi bila sudbina SSSR-a u slučaju poraza?
Osvajanje
Nacisti su bili svjesni da neće moći okupirati cijeli sovjetski teritorij do obala Tihog oceana. "Zbog izuzetne veličine teritorija Rusije apsolutno je nemoguće njeno potpuno osvajanje", istaknuo je načelnik Vrhovnog zapovjedništva Wehrmachta, general-feldmaršal Wilhelm Keitel.
Planirano je da Crvena armija bude potučena za 6-10 tjedana, i da nakon njenog sloma njemačke trupe dođu do linije Volga – Arhangelsk. Tu se, u skladu s planom operacije "Barbaross"“, trebala napraviti zaštitna "barijera protiv Azijske Rusije". "Posljednje industrijsko područje koje Rusima ostaje na Uralu moći će se neutralizirati pomoću avijacije", pisalo je u dokumentu.
Međutim, nakon značajnih ratnih uspjeha Wehrmachta, ova je operativno-strateška granica brzo pomaknuta dalje na istok, sve do Uralskih planina. "Sigurnost Reicha bit će osigurana tek kada zapadno od Urala ne ostane nijedna tuđa vojna jedinica; o sigurnosti tog prostora... brinut će Njemačka", izjavio je Hitler 16. srpnja 1941. godine.
Pretpostavljalo se da će slomljeni SSSR bez kavkaske nafte (nalazišta u Sibiru još nisu bila otkrivena) jednostavno nestati s političke karte Europe, a njegovi ostaci ni na koji način neće predstavljati opasnost po Njemačku. Pored toga, Rusi će izgubiti i čitav Daleki istok i dio Sibira, sve do Bajkalskog jezera, jer je sve to, prema strateškom planu "Kantokuen", trebao zauzeti Japan.
Hitler je planirao nagraditi i svoje europske saveznike – Fincima prepustiti južnu Kareliju i teritorij Lenjingrada (nakon što bude sravnjen sa zemljom), a Rumunjima Besarabiju i dio Ukrajine.
Nacističko rukovodstvo nije imalo jasnu predodžbu kakvo će biti administrativno uređenje okupiranih teritorija. Jedne bi regije kasnije pripale neposredno Trećem Reichu, druge bi imale visok stupanj ovisnosti, treće bi imale status "vojne kolonije" itd.
Na okupiranim teritorijama formirani su "rajhskomesarijati", administrativne jedinice koje su se bavile totalnom pljačkom stanovništva. Maršal Reicha Hermann Göring, koji je bio odgovoran za ekonomsku eksploataciju sovjetskih teritorija, izjavio je sljedeće: "Na istoku imam namjeru pljačkati, i to efikasno. Sve što na istoku može zatrebati Nijemcima treba munjevito oduzeti i dopremiti u Njemačku."
Kolonizacija
Borbena djelovanja još su bila u toku i Crvena armija još uvijek nije bila slomljena, a u Trećem Reichu uveliko su se pravili planovi kako će se koristiti stečeni "životni prostor"i kako će ga Nijemci naseljavati. Mnoge institucije predlagale su svoje projekte germanizacije sovjetskih teritorija, između ostalih Glavna uprava imperijalističke sigurnosti, Ministarstvo istočnih teritorija, Njemačka radnička fronta i Vrhovno zapovjedništvo Wehrmachta.
Kolektivnim naporima nekolicine institucija pripremljen je takozvani Generalni plan "Ost", koji je samo djelomično sačuvan. U njemu se tvrdilo da 30 godina nakon završetka rata na europskom teritoriju bivšeg SSSR-a treba ostati najviše 14 milijuna starosjedilaca koji će biti pod njemačkom kontrolom. Ostalih 40-50 milijuna ljudi bit će preseljeno u Zapadni Sibir. Planirano je da "odgojeni u europskom duhu" baltički narodi (prije svega Estonci i Latvijci) budu ponjemčeni.
Ne čekajući fazu "prisilne seobe", nacisti su od prvih dana rata krenuli s fizičkim uništavanjem stanovništva "nepoželjne rasne pripadnosti". Počinjena su masovna pogubljenja stanovnika židovskog i romskog porijekla, kao i političkih kadrova Crvene armije. Namjerno je organizirana i glad na okupiranim teritorijima, uslijed čega je sedam milijuna ljudi izgubilo život u logorima za ratne zarobljenike i u Lenjingradu za vrijeme opsade.
Predstavnik pravne službe u glavnom Hitlerovom stožeru Henry Picker zabilježio je misli svoga šefa vezane za germanizaciju bivših sovjetskih teritorija: "Cilj njegove istočne politike je da u perspektivi osvoji taj prostor i prilagodi ga tako da se u njemu naseli sto milijuna pripadnika germanske rase. Treba uložiti sve napore i s nepokolebljivom upornošću slati tamo jedan po jedan milijin Nijemaca. Najkasnije kroz deset godina on želi dobiti raport da na istočnim teritorijima koje je Njemačka pripojila, ili koje su naše trupe zauzele, živi najmanje dvadeset milijuna Nijemaca."
"Prilikom naseljavanja ruskog prostora mi moramo osigurati 'seljacima carstva' neobično raskošan stambeni prostor", rekao je firer u rujnu 1941. godine. "Njemačke institucije trebaju biti smještene u veličanstvenim zdanjima, u gubernijskim dvorcima. Oko njih će se uzgajati sve što je Nijemcima potrebno za život. Oko grada u radijusu od 30-40 kilometara nizat će se prelijepa njemačka sela spojena najboljim cestama. Bit će to drugi svijet, u kojem će Rusima biti dozvoljeno da žive kako im je volja. Ali pod jednim uvjetom: da gospoda budemo mi."
Za rusku je djecu bilo planirano da pohađaju narodnu školu, ali samo četiri razreda. Njima je, po mišljenju nacističkih ideologa, bilo dovoljno da znaju kako napisati svoje ime, izbrojiti do 500 i dobro zapamtiti da "Gospod Bog zahtijeva od njih da slušaju Nijemce, da budu čestiti, vrijedni i pristojni".
Stanovništvo bi se srozalo na primitivan nivo i fizički bi oslabilo (jer bi bilo lišeno kvalitetne medicinske pomoći), tako da bi se njime upravljalo po principu "zavadi pa vladaj". "Rusu iz generalnog komesarijata Gorkog trebalo bi usaditi osjećaj da se on po nečemu razlikuje od Rusa iz generalnog komesarijata Tule", smatrao je Erhard Wetzel iz Ministarstva okupiranih istočnih teritorija.
Rad na projektima kolonizacije teritorija SSSR-a nastavljen je tijekom čitavog rata, čak i kada je ratna sreća konačno okrenula nacistima leđa. U travnju 1945. godine sovjetska artiljerija već je gađala Berlin, a Hitler je za trpezom još uvijek razmišljao o "životnom prostoru" njemačke nacije na istoku.
