Zašto danas plačem? Za čim? Za kim točno? Što me ustvari pogodilo?
Meni Balašević nije simbolizirao ništa, Jugoslaviju ponajmanje, nisam bio niti na jednom koncertu i ne znam riječi njegovih pjesama napamet. Kupio sam davno onaj album na kojem je Boža zvani Pub i još neku retrospektivu na onim jeftinim CD-ovima, kojih ima još po BiH i Srbiji. Bilo je perioda kada ga nisam volio, ako vas zanima zašto, pročitajte knjigu eseja Tajne veze Đorđa Matića. Slušao sam ga naravno i pjevušio, no nismo li svi. Nismo, znam, ali o tom kasnije.
Zato me zatekla nespremnog, vijest. Vlastita me reakcija iznenadila. Nije da nisam znao, pročitah da je u bolnici, korona se spominjala. Ipak, pogodilo me, pravo.
Zašto plačem? Za čim? Za kim točno? Što me pogodilo? I ne samo mene, no nemamo svi iste razloge. Vode se rasprave da li je ili nije danas duhovno umrla Jugoslavija. Zanimljivo, no ne meni. Nije Đole meni simbolizirao ništa. I tu je odgovor. Nazirem ga.
Simboliziramo mi, mali, ponekad, nešto, nekome. Pa mi kažu da sam pravi/ 'pravi' mirovnjak, katkad. Kao, zna se što to znači, a ja ne znam. No nastojim vidjeti projekciju neku, nečiju, da im netko predstavlja nešto više od toga što ta osoba stvarno jest.
I zato mi Đorđe Balašević ne može biti simbolom. Naprosto je prevelik, za sve nas koji smo preživjeli, koji smo se nevoljko u sve uže mentalne, emotivne, moralne i ine granice usuknuli, naviknuli. On nije.
Ne zato jer je bio bolji od nas, iako jeste u mnogo čemu, no to nije bitno. Nije bio ni prgaviji, hrabriji, drčniji, bar ne više od svih onih koji su do svoje uspravne kičme držali.
Bio je svoj, apsolutno i neponovljivo, u tome jednostavan toliko da smo svi mislili kako je baš moj, naš, a nije bio, ne. Bio je pravo svoj, u svim svojim jakim i slabim stranama i to smo negdje osjećali. Nije se bavio uredskim poslom, pa da to nitko nije primjećivao, nego je odlučio davati nam sebe, u velikim količinama.
Snimao je ploče, kasete, CD-ove, intervjue, emisije, neumorno nas je na koncertima okupljao i davao se. Mi smo se divili pjesmama koje su istog časa postajale naše, no nismo shvaćali baš u kakvom smo odnosu s njihovim autorom, Đole smo ga zvali. Kako je bio jednostavan u komunikaciji i pristupačan, nimalo arogantan ali zato stalno na šalu spreman, svojatali smo ga, lako. Lako je bilo voljeti ga, Đoleta.
No to nije bila ljubav, ne na toj razini. Ne zato jer je talentiran, šarmantan, umjetnik i zabavljač, politički (uglavnom) ispravan, antiratno raspoložen, slika idealnog zeta, rekli bismo.
I prevarili bismo se, kako to obično biva. Ima takvih idealnih zetova/ ljubavnika/ pjevača, kao gljiva poslije kiše, more jedno. Naravno da ima jer se stalno proizvode, industrija je to.
A danas preminuli Đorđe Balašević, nije bio ništa od toga iako jest utjelovljavao razne naše projekcije, popunjavao frustracije, tješio kada nitko drugi nije. Točnije, to smo si sami radili, a takvog Đoleta bismo oplakali za jedan dan.
Teško nam je danas jer je gubitak velik, no teže nam je jer ne znamo reći u čemu se sastoji. Naslućujemo i osjećamo, ali nam riječi ne idu, bježimo u poredbe, simbolike, metafore, gađamo se njima, a u sebi znamo da nismo On i da nam ne uspijeva.
Gubitak je velik jer je bio i svoj i naš, no ipak prije svega svoj. Na način koji nas nije vrijeđao, koji je bio prirodan, pa bismo svi pomislili kako nam je on baš pravi, blizak drug, a nije bio, ne većini svoje publike, najbližim prijateljima i familiji jest.
Zato nam je teško, jer nas je strah, jer osjećamo da je najednom nestala velika količina bliskosti, spontanosti, iskrenosti, poštenja, šarma, ljepote života, muzike koja nas čini boljima.
Strah nas je odgovora, što nakon Đoleta? Utoliko sličnosti sa smrću Tita, paralele s Jugoslavijom, pucaju nas flashbackovi.
A sve potpuno pogrešno. Emocije nam jesu uzburkane, ali ne (samo) zbog velikog pjesnika, pjevača i pametnog zabavljača. Osjećaji su poludili jer nikada ih i nismo kako treba procesirali. Godinama, decenijama se neprobavljivim osjećajima nakrcavamo, i nije da to ne znamo. Sada je otišao možda jedini koji nam je život s tom gomilom s*anja u sebi činio podnošljivim. Što sada?
Ne znam. No ne zvuči mi loše. Više kao otrežnjenje. Kao naglo buđenje, kada smo ljuti na budilicu a sami smo ju navili. Kao kada je ugašen Feral Tribune. Što sada, pitali smo se.
Sada valja dalje. Bogatiji okončanim opusom jednog genijalnog čovjeka. Koji je na mnogo načina bio prevelik za sve nas. Bio je genije, ali ništa manje ono drugo – čovjek.
Ta nam je lekcija pobjegla dok smo u Balaševiću gledali skoro pa Mesiju, svakako lijek, zaborav, utjehu, nadu, hrabrost, šalu i tko zna što još. Umjesto da smo vidjeli živog čovjeka koji je živio svoj život i darovao nam plodove svoga talenta i rada.
Ako nas ova bol učini imalo boljim ljudima, moći ćemo Balaševića konačno, iskreno voljeti.
U protivnom ćemo opet pobjeći i od sebe i od njega u drame i kule u zraku.
Boža zvani Pub nas izaziva na partiju života. Pita nas jesmo li ga spremni živjeti, istinski. Kladi se da nismo i šeretski nas gleda. Lako njemu, on je u vječnosti, a mi ? Što sada kad smo "ostali sami"?
Tko će prihvatiti izazov?
h-alter
