Politički sociolog Ivan Tranfić bavi se istraživanjem desnog civilnog društva i konzervativnih društvenih pokreta u Europi, a nedavno je na Scuola Normale Superiore u Firenci doktorirao na temi antirodnog pokreta u Jugoistočnoj Europi. Prethodno je magistrirao politologiju na Sveučilištu u Zagrebu te studij nacionalizma na Srednjoeuropskom sveučilištu u Budimpešti. S Ivanom smo razgovarali o antirodnom pokretu na Balkanu i iskustvu intervjuiranja vođa antirodnog pokreta u Hrvatskoj, Srbiji i Bugarskoj.
Doktorat započinjete podsjećanjem na tri događaja. To su “Porodična šetnja” u Beogradu 2010. u organizaciji Dveri kojom su tisuće prosvjednika izrazile protivljenje Povorci ponosa, marširanje stotina volontera udruge U ime obitelji prema Hrvatskom saboru s prikupljenim potpisima za raspis referenduma o definiciji braka 2013., i kolektivna panika bugarskih roditelja koji su 2019. pohrlili po svoju djecu u škole u strahu da će im socijalna služba oduzeti djecu i dati ih na posvajanje gej parovima u inozemstvu. Zašto nitko nije očekivao tako uspješnu mobilizaciju radikalne desnice, pa ni politološka i sociološka struka? Koji su politički procesi iza kulisa pripremili teren za pojavu tih pokreta, i to baš u tom periodu?
Istraživanja koja se bave političkim pokretima i prosvjedima u društvenim znanostima uglavnom su fokusirana na lijeve i liberalne aktere. Cijela tradicija i disciplina istraživanja ovih fenomena čvrsto je vezana s jedne strane uz pokrete za građanska prava crnaca i žena u SAD-u, i s druge strane uz povijest radničkog pokreta. Od ljevice se očekuje bunt, prosvjedovanje protiv statusa quo radi postizanja društvenih promjena, dok se od desnice eventualno očekuje reaktivno djelovanje protiv onoga što percipiraju kao prebrze ili radikalne društvene promjene.
U Hrvatskoj smo navikli da se Katolička crkva politikom bavi prvenstveno iza zatvorenih vrata, direktnim lobiranjem države ili kroz indirektno obraćanje javnosti i političarima. Ono što su politolozi i sociolozi propustili je rađanje jednog novog, izrazito konzervativnog, desnog civilnog društva u katoličkim laičkim zajednicama, pokretima, župama i molitvenim skupinama. Ovi procesi katoličkog organiziranja i stvaranja mreže aktivista laika postali su vidljivi tek početkom 2010-ih kroz djelovanje udruga kao što su GROZD i U ime obitelji. S obzirom na relativni pad religioznosti u hrvatskoj populaciji i procese sekularizacije, ni sociolozi ni politolozi vjerojatno nisu očekivali pojavu ovakve politički artikulirane i radikalno konzervativne manjine izrazito religioznih aktivista.
Iako se često ističe da su ti pokreti “uvezeni” izvana, u Hrvatskoj se desno civilno društvo razvijalo još u doba Jugoslavije unutar Crkve kao sigurnog utočišta nacionalistima koji nisu mogli djelovati u političkom prostoru, a od 1990-ih i kroz nove organizacije poput Hrvatskog populacijskog pokreta i ranih pro-life inicijativa. Vanjski trendovi stigli su samo kao dodatni izvor legitimnosti i resursa, kao gnojivo za već relativno plodno tlo. Važna pozadina su svakako i Vatikanski ugovori potpisani krajem devedesetih, koji su poduprli infrastrukturu za djelovanje laika kroz različita organizacijska tijela Crkve. Možda je točnije reći da je Hrvatska jedna od glavnih izvoznica, a ne uvoznica, takozvane antirodne politike, posebice nakon uspješnog referenduma o braku iz 2013. godine, poslije kojeg Željka Markić i U ime obitelji postaju zvijezde međunarodne kršćanske desnice.
Pišete da su se neki vođe antirodnog pokreta odlučili za mobilizaciju odozdo, dok drugi preferiraju lobiranje i sudjelovanje u stranačkoj politici. Kako se te strategije razlikuju u Srbiji, Hrvatskoj i Bugarskoj? O čemu sve ovisi koji put će vođe pokreta odabrati? Koja se od tih strategija pokazala najuspješnijom i kako to objašnjavate?
Razlike u političkom djelovanju kršćanske desnice općenito proizlaze iz razlika između samih crkvi koje ih sponzoriraju. Katolička crkva je snažna univerzalna institucija koja si je osigurala izrazito povoljne Vatikanske ugovore u Hrvatskoj, dok su autokefalne pravoslavne crkve u Bugarskoj i Srbiji slabije u odnosu na institucije države. Osim toga, Katolička crkva ima detaljno razrađen socijalni nauk i desetljećima je elaborirala svoje doktrine o pitanjima kao što su pobačaj, seksualnost, i brak. Pravoslavne su crkve pak više orijentirane na duhovnu dimenziju djelovanja i izoliranije su od društva. U Bugarskoj i Srbiji ne postoje organizacijska tijela slična npr. Vijeću za laike ili Vijeću za obitelj i život Hrvatske biskupske konferencije koji služe kao okosnica katoličkog angažmana na tom planu. Samim time, organizacije civilnog društva inspirirane kršćanskim vrijednostima u Hrvatskoj mogu se osloniti na mnogo bogatije resurse i infrastrukturu u odnosu na Pravoslavne susjede. S druge strane, u Bugarskoj i Srbiji postoje snažne parlamentarne stranke radikalne desnice koje su spremno preuzele izrazito homofobne i transfobne politike koje zagovara kršćanska desnica, te samim time i nema toliko potrebe za organiziranjem na ulicama. U Hrvatskoj je pak nakon slabljenja radikalno desnih stranaka poput HSP-a ili HDSSB-a i pomicanjem HDZ-a prema centru nastao određeni vakuum u stranačkom organiziranju desnih radikala.
Stranke poput HRAST-a, MOST-a i Hrvatskih suverenista velikim dijelom nastaju upravo procesom politizacije katoličkih laičkih mreža koje su prepoznale da svoje civilno-društvene uspjehe mogu kapitalizirati na izborima i direktno utjecati na javne politike kroz institucionalizaciju pokreta. Iz perspektive političke znanosti, novi akteri i stranke koji izazivaju establišment uspješni su ako na politički dnevni red nametnu nove teme koje dominantne stranke ignoriraju, poput imigracije ili “rodne ideologije”. Zanimljivo je da je uspjeh antirodnog pokreta u Hrvatskoj nastao u kontekstu u kojem je radikalna desnica izgubila ideološku inovativnost. Naime, u analizama anti-imigrantskih stavova populacije i diskursa političkih stranaka, Hrvatska se redovito nalazi na dnu, iako, nažalost, vidimo da ćemo i u tom smislu ubrzo preuzeti zapadnoeuropske trendove. U tom kontekstu, “rodna ideologija” se pojavila kao nova tema za mobilizaciju radikalne desnice u trenutku u kojem govor mržnje protiv Srba kao tradicionalnog manjinskog žrtvenog janjeta gubi mainstream snagu koju je imao devedesetih i nultih.
U kakvom su odnosu antirodni pokreti s desnim političkim strankama na Balkanu i kako taj odnos varira ovisno o kontekstu?
Odnose s desnim strankama možemo podijeliti u tri skupine. Prve su političke stranke samog pokreta, u politološkoj literaturi poznatiji kao pokreti-stranke (movement parties). Najbolji primjer su Dveri u Srbiji, HRAST ili Projekt Domovina – U ime obitelji u Hrvatskoj. Njih je gotovo nemoguće odvojiti od samog pokreta budući da se članstvo gotovo u potpunosti preklapa. Te stranke možemo sagledati kao izborno krilo pokreta koje pokušava progurati antirodne politike kroz zakonodavstvo, i često nastaju kao posljedica procjene vodstva pokreta da je (samo) djelovati kroz civilno društvo neefikasno ako izostaje pristup “polugama moći”, kako je to kazala jedna od mojih sugovornica. Drugu skupinu čine starije, etablirane stranke radikalne desnice koje su na našim prostorima nastale kao stranke utemeljene na etnonacionalističkom ključu isključivanja autohtonih etničkih i vjerskih manjina. Primjer su Srpska radikalna stranka u Srbiji ili VMRO u Bugarskoj. Te stranke vide antirodnu politiku ‘obiteljskih’ ili ‘porodičnih’ vrijednosti kao korisno osvježenje svoje političke platforme i priliku da privuku nove birače, posebice iz bazena visoko religiozne populacije. Njihova je suradnja s pokretom oportunističke naravi, i često izaziva tenzije između dvije strane, budući da stranke kooptiraju antirodni diskurs bez dosljednog rada na supstancijalnim politikama za koje je pokret zainteresiran.
Treće, najzanimljiviji su odnosi antirodnog pokreta s dominantnim strankama tzv. desnog centra kao što su GERB, HDZ i SNS u Bugarskoj, Hrvatskoj, i Srbiji. Iako se te stranke ideološki pozicioniraju kao konzervativci ili kršćanski demokrati, u praksi često usvajaju vrlo liberalne zakone u području rodne i seksualne jednakosti pod pritiskom procesa pristupanja Europskoj uniji. U tom smislu, antirodni pokret možemo interpretirati kao reakciju desnog dijela biračkog tijela na percipiranu liberalnu izdaju najjačih desnih stranaka kao “sluga briselskih elita”. Antirodni pokret upravo zato ima izraženu euroskeptičnu i populističku retoriku koja suprotstavlja ‘prirodno’ konzervativnu naciju napadima dekadentnih liberala i “rodnih ideologa” sa Zapada. Ipak, antirodni pokreti često traže saveznike među radikalnim frakcijama mainstream desnih stranaka. U Hrvatskoj je to možda bilo najočiglednije kada se dio HDZ-ovog vodstva usprotivio ratifikaciji Istanbulske konvencije za koju se zalagao Andrej Plenković.
Kako ste dolazili do sugovornika i kod njih stekli povjerenje da pristanu sudjelovati u istraživanju? Jesu li bili sumnjičavi ili otvoreni za suradnju?
Do sugovornika za intervjue najlakše je doći uspostavom odnosa povjerenja s nekolicinom tzv. gatekeepera, tj. utjecajnih osoba koje imaju autoritet i čvrste kontakte s većinom vođa pokreta. Njihove pozitivne preporuke za daljnje intervjue mnogo znače. Zahvaljujući vrlo strogom obrascu za informirani pristanak zbog kojeg u doktoratu ne spominjem poimence niti jednog sugovornika, bilo je relativno lagano doći do osoba za intervjue. Ljudi su motivirani sudjelovati u istraživanju u nadi da mogu doći do šire publike i utjecati na način na koji se pokret predstavlja u akademskim krugovima, tj. kontrolirati narativ. Osim toga, mnogi (bivši) vođe pokreta imaju potrebu podijeliti svoju stranu priče, budući da su tenzije i konflikti između različitih aktera vrlo česta pojava. Nakon većeg broja provedenih intervjua stvara se svojevrsni bandwagon efekt gdje oni koji još nisu sudjelovali riskiraju da se tuđe priče i pozicije čuju, a njihova ne, što pogoduje daljnjoj regrutaciji. Pomaže i to što, kao istraživač, nisam imao slobodu iskazivanja vlastitih političkih pozicija, što bi značajno utjecalo na odgovore. Vjerujem da je dio sugovornika pretpostavljao da sam politički simpatizer desnih opcija, što je svakako pomoglo. Osim toga, bez obzira na percepciju mene kao istraživača, mislim da ljudima laska ideja da je njihovo djelovanje toliko važno da se o njima pišu doktorati.
Je li direktni kontakt s vođama antirodnog pokreta na bilo koji način promijenio pretpostavke ili eventualne predrasude o njima koje ste imali prije istraživanja?
Iznenadilo me da je većina intervjua prošla u vrlo ugodnom ozračju. Bez obzira na moje osobno neslaganje s mnogim njihovim političkim pozicijama, shvatio sam da dijelimo mnogo sličnih karakteristika. Riječ je pripadnicima/cama slobodnih profesija, profesorima, odvjetnicima, novinarima, vjeroučiteljima, profesionalcima, pa čak i znanstvenicima. Netko tko intervjuira ekstremiste ili neofašiste čije je djelovanje često i nasilno svakako ima teži zadatak, dok sam ja imao posla sa srednjom i višom srednjom klasom čije su glavne metode djelovanja peticije, mirni prosvjedi i molitve. Osim toga, dijelimo i interes za politiku, javno dobro, volontiranje i aktivizam. To nas čini izrazito sličnima bez obzira na kojoj smo ‘strani’, jer dijelimo izrazito kritičko gledište spram, primjerice, vladajućih političkih elita i mainstream medija. Mislim da je bitno istaknuti da, kao što na desnici postoje mnoge teorije zavjere o moćnim “gej lobijima” i “soroševcima”, tako i ljevica ima vrlo pojednostavljeno i često konspirativno shvaćanje antirodnog pokreta, reducirajući ga na moćne zakulisne igrače poput Opus Dei ili homofobne ruske oligarhe. Stvarnost je daleko od toga.
Volonteri i volonterke koje stoje na štandovima inicijativa poput one protiv Istanbulske konvencije, Narod odlučuje, ili za bračni referendum, najčešće su pojedinci koji bez novčane naknade, motivirani određenim vrijednosnim sustavom, volontiraju svoje slobodno vrijeme da bi društvo učinili boljim – u skladu sa svojim uvjerenjima. Svjetonazorsko pozicioniranje u okvirima ‘mi i oni’ uvijek pojednostavljuje stvarnost kako biste svoju grupu prikazali kao pravedne, potlačene borce za slobodu, a suprotnu stranu kao radikalne, moćne neprijatelje demokracije, bez obzira jeste li konzervativac ili liberal. Upravo je to središnja funkcija svih ideologija – da kompleksnu zbrku realnosti filtriraju kroz predvidljive i moralno nabijene kategorije prihvatljivog i neprihvatljivog. Ne želim izjednačiti vrijednost poruka i politika koju te “dvije strane” zagovaraju, nego naglasiti važnost znanstveno-istraživačkih projekata koji napuštaju rovovsko pozicioniranje koje zamagljuje društveno-političke procese. Pritom ne mislim da znanstvenici mogu biti samo neutralni promatrači društvenih i političkih procesa koji se izdvajaju iz svojih partikularnih pozicija, ali ako osvijeste i uzmu u obzir svoje pristranosti, mogu i moraju smanjiti njihov utjecaj.
Kakav vam je uvid u razumijevanje pojma “rodne ideologije” pružila metoda dubinskih intervjua? Kako sami vođe antirodnog pokreta vide taj pojam?
Kada govore o rodnoj ideologiji, najčešće je riječ o vrlo pojednostavljenoj i zapravo netočnoj interpretaciji feminističkih i kvir teorija roda. Konkretno, ideja o rodu kao društveno uvjetovanom normativnom sustavu zamijenjena je za tezu da rodna ideologija zagovara radikalni proces u kojem svatko može iz dana u dan mijenjati svoj rod/spol. Ironično, i sami pripadnici antirodnog pokreta, iako opetovano inzistiraju na prirodnosti i “normalnosti” određenih ljudskih karakteristika i ponašanja kao zapisanih u božjem ili prirodnom zakonu, svjesni su moći društvenih normi i obrazovanja. Pomalo začuđuje kako je moguće, ako smo tako snažno određeni biologijom, da nas na svakom kutku zločesti rodni ideolozi mogu zbuniti i uvjeriti da smo zapravo homoseksualne orijentacije ili drugog spola. Kršćansko shvaćanje ‘devijacija’ od ‘normalne’ spolnosti temelji se na ideji da smo slabi grešnici na stalnoj kušnji od krivih izbora. Iz njihove perspektive, homoseksualnost ili transrodnost su naprosto krivi, zavodljivi izbor ili sklonost koju je moguće zatomiti ispravnim odgojem. A znamo tko je u kršćanstvu agent zla koji navodi ljude na grijeh, blud i stranputicu. Takva perspektiva je logična kada uzmemo u obzir da joj je izvor katolički kler unutar kojeg su seksualna represija i zatomljena homoseksualnost pravilo, a ne iznimka. (Gej) katolički svećenici koji žive u celibatu i ne prakticiraju svoju seksualnost od drugih naprosto očekuju ono što i sami čine – negiranje, represija i pokušaj sublimacije seksualnosti kroz žrtvovanje Bogu i vjeri. Ako mislite da je homoseksualnost (pogrešan) izbor, potpuno je logično i racionalno protiviti se, primjerice, istospolnim brakovima, budući da je takva društvena, kulturna i politička legitimacija jednaka promociji određenog pogrešnog “životnog stila”. Naravno, znanost je davno dokazala da varijacije u ljudskoj seksualnosti i rodnom izražavanju nisu izbor, niti ih je moguće ‘ispraviti’, a da je seksualna represija izvor mnogih psihičkih bolesti i teškoća.
Nadalje, transfobija je središnji element ovog shvaćanja ‘rodne ideologije’, kao i strah od ‘trećeg spola’ ili indoktrinacije djece i njihovog zbunjivanja oko vlastitog spola i spolnosti. Naravno, homofobija nikada nije daleko, pa su tako iz njihove vizure LGBTIQ+ osobe općenito glavni agenti destrukcije obitelji i društvenog tkiva, motivirani da među djecom “regrutiraju” nove pripadnike/ce (jer je riječ o izboru) ili time da će kroz mijenjanje spola osigurati posvajanje djece ili brak. Ovakva moralna panika ima za svrhu mobilizirati ljude kroz gnjev, strah, i moralnu indignaciju, što su glavni alati svakog radikalno desnog pokreta. Osim toga, rodna ideologija obuhvaća i širi skup neodređenih značenja, kao prazna kutija u koju možete baciti svaku zamislivu prijetnju katoličkoj naciji i obitelji. Među radikalnijim kršćanima, kritika rodne ideologije podrazumijeva i kritiku feminizma kao projekta emancipacije žena, iako većina ipak ne ide tako daleko. Ipak, vođe pokreta imaju koherentniju i precizniju kritiku poststrukturalističkih teorija roda i oslanjaju se na katolički esencijalistički nauk o komplementarnosti spolova, dok volonteri/ke na nižim razinama barataju pojmom ‘rodne ideologije’ bez jasne predodžbe što ona jest, ali uz čvrsto uvjerenje da je loša i da ju treba poraziti.
Koje zaključke izvodite iz komparativne analize antirodnih pokreta na Balkanu, koje su ključne razlike između bugarskog, hrvatskog i srpskog antirodnog pokreta? Spominjete da se Mađarska i Poljska doživljavaju kao “usual suspects” koji su reprezentativni za jugoistočnu Europu. Kakve nove uvide o metodama organizacije na radikalnoj desnici donose istraživanja balkanskih zemalja?
Ključne razlike proizlaze upravo iz različitih dominantnih kršćanskih denominacija, dakle prvenstveno su vidljive između katoličke Hrvatske s jedne strane, te pravoslavne Bugarske i Srbije s druge strane. Ipak, ono što je zanimljivo je da je antirodni pokret u Bugarskoj pokrenula mala mreža protestantskih zajednica povezanih s protestantima u SAD-u. S druge strane, radikalnu desnicu u Bugarskoj čine pravoslavni nacionalisti koji su tradicionalno napadali protestante kao opasne sekte. Ovdje je najvidljivija moć ‘rodne ideologije’ kao okvira koji omogućava suradnju različitih, pa čak i prethodno sukobljenih skupina. Upravo je koalicija radikalno desnih pravoslavaca i mreža obiteljskih protestantskih organizacija iznjedrila mobilizaciju protiv ‘rodne ideologije’ u Bugarskoj. Religijski i etnički pluralizam u jugoistočnoj Europi omogućava nam, dakle, da usporedimo različite izvore i oblike ultrakonzervativnog aktivizma.
Antirodna politika i pokret rađaju se kao specifična inovacija i odmak od tradicionalnog religijskog nacionalizma. Argumentirati protiv pobačaja ili homoseksualnosti kao moralnih zala ili bolesti koje prijete naciji i njezinoj demografskoj slici je tradicionalni modus operandi radikalne desnice na prostoru Balkana. Antirodna politika javlja se kao strateški odmak od tog pomalo istrošenog i javno odbačenog narativa uz pomoć dvije inovacije. Prvi je takozvana diskurzivna sekularizacija, odnosno maskiranje religijskih argumenata u okvire ljudskih prava i demokracije. Zbog toga antirodni pokreti centriraju teme kao što su prava roditelja, vjerske slobode, ili prava “nerođene djece” kao “najugroženije manjine”. Drugo, umjesto nacije, centriraju se obiteljske vrijednosti i obitelj kao glavni politički subjekt. S jedne strane, ovo omogućava antirodnim akterima da prevaziđu etnonacionalistički narativ kako bi doprijeli do šire publike, budući da postoji snažni društveni konsenzus oko važnosti obitelji kao “osnovne jedinice društva”. S druge strane, omogućava im da osiguraju suradnju s drugim konzervativcima koji nisu nužno Hrvati Katolici. Zbog toga ćete, primjerice, u statutu GROZD-a pronaći borbu za “moralno-etičke norme monoteističkih religija ukorijenjenih na našim prostorima”, a U ime obitelji će se, primjerice, hvaliti kako su podršku za referendum dobili i od muslimanske i pravoslavne zajednice u Hrvatskoj.
Dok su katolici i protestanti u Hrvatskoj i Bugarskoj preuzeli ove inovativne, naizgled umjerenije oblike diskursa i djelovanja, pravoslavna desnica i dalje se drži religijskog nacionalizma. Ipak, postoje akteri poput Dveri u Srbiji koji su se također okrenuli antirodnoj politici u ime “porodičnih vrijednosti”, uz smanjeni naglasak na religiju, ali i dalje uz čvrstu retoriku o opstanku srpske nacije. Naravno, različiti su i konteksti. Prema Europskoj studiji vrijednosti iz 2018. godine, u Hrvatskoj preko 25% ispitanika smatra da su istospolni parovi jednako dobri roditelji kao i heteroseksualni parovi, dok u Srbiji isto smatra svega 6% ispitanika. Možemo pretpostaviti da je radikalnoj desnici u Srbiji stoga lakše izravno komunicirati svoje homofobne poruke o “sodomiji” i “pedofiliji”, dok je u Hrvatskoj ovaj diskurs malo umiveniji i napada “ideologiju” a ne same LGBT osobe. Napokon, u Hrvatskoj je druga najjača stranka, SDP, otvoreni saveznik LGBT i feminističkog pokreta, dok su socijalističke stranke u Bugarskoj i Srbiji konzervativne, a liberalne stranke značajno slabije. Logično je stoga očekivati da će, ako je cijeli stranački sustav pomaknut prema desno, antirodni akteri lakše progurati svoje politike u ovim državama.
U kojoj su fazi antirodni pokreti na Balkanu, okreću li se nekim novim temama? Koliku opasnost od ozbiljnije mobilizacije predstavljaju pojave poput “klečavaca” na zagrebačkom glavnom trgu?
Svaki nacionalni kontekst je različit, pa se možemo osvrnuti detaljnije na Hrvatsku. Nakon niza neuspjelih referendumskih inicijativa poput “Birajmo zastupnike imenom i prezimenom”, “Narod odlučuje” i “Hrvatska protiv Istanbulske konvencije”, te propalog Projekta Domovina, dio antirodnih aktera vratio se iz sfere institucionalne i stranačke politike grassroots organiziranju koje ima za cilj dugoročno mijenjati kulturu i javno mnijenje. Zbog toga vidimo porast inicijativa poput Hoda za život i 40 dana za život te odnedavno i molitelje na trgovima. Ove inicijative strogo su vjerski obilježene, što im omogućava autentičnu i naizgled “apolitičnu” regrutaciju volontera laika oko društvenih akcija koje odbacuju izravno bavljenje (stranačkom) politikom. Osim toga, pravo na pobačaj u Hrvatskoj i dalje ima visoku potporu kod većine stanovništva, tako da je njihov dugoročni plan polagano nagrizati ovu potporu i, umjesto izravne zakonske zabrane koju je teško postići, osigurati da pobačaj postane de facto nedostupan i stigmatiziran.
S druge strane, možemo očekivati na ovim izborima preko 15% glasova za radikalno desne opcije poput Domovinskog pokreta, Mosta, i Suverenista – stranaka koje su uvelike nastale, i čiji su čelnici stasali, upravo unutar antirodnog pokreta. Mislim da je najveća opasnost u tom smislu koalicijski potencijal radikalne desnice, i uvijek prijeteća mogućnost da HDZ iznutra preuzme radikalno desna frakcija, kao što se desilo tijekom Karamarkove kratkotrajne vlade. Dakle, s jedne strane imamo hodove i molitelje za život koji u lokalnim sredinama stvaraju atmosferu koja je neprijateljska za svakodnevno ostvarenje reproduktivnih prava žena, a s druge strane opasnost od političkih promjena odozgo koje bi izvršile legislativni udar na prava žena i manjina.
