Rezultat korupcijsko klijentalističke vladavine brodskog gradonačelnika Mirka Duspare, odozgora nametnuta ravnateljica Gradske knjižnice, u dvadesetak mjeseci ravnanja ispunila je sva očekivanja brodske kulturne javnosti. Naime, u punom suglasju sa svojim mediokritetskim kapacitetima[1], ona je nekadašnju brodsku stožernu kulturnu valjanost – jednostavno ugasila. Nema više digitalizacije fonda (Stipić je, kroz samo dvije godine, digitalizirao 114 knjiga, a ona do sada ni jednu), nema moderiranih prezentacija knjiga i autora. Nepristupačna je Remova donacija, Zavičajna zbirka je krnje i nepregledno odlagalište, idealne prostore za okupljanja, posebice u doba pandemije (onaj otvoren prema Savi) koriste i njime se služe drugi. Nema Odjela za odnose s javnošću i marketing, nema studijske čitaonice, nema suradnje s drugim ustanovama kulture u Brodu (ljetos je bezobzirno prekinuta suorganizatorska suradnja s Festivalom amaterskih kazališta koja je trajala desetak godina).
Sve u svemu kakva ravnateljica, takva knjižnica. A za ilustraciju ovih tvrdnji poslužit će nam sbrdazdolirana izložba Krhka ljepota porculana (postavljena početkom srpnja, a trajala gotovo dva mjeseca) koja je pokazala svu potkapacitiranu nakostriješenost, nepopravljivi provincijalizam i šarlatanstvo improvizacije. Prosto je nevjerojatno koliko ona učinkovito ne dozvoljava smislu Gradske knjižnice da ispliva na površinu i koliko uspješno prijeći zaposlenike da svoja znanja i stručnost stave na raspolaganje i u službu koristi grada, županije pa i Hrvatske države.
No, vratimo se Krhkoj ljepoti porculana. Kao što uglavnom nema pojma o knjižničarskoj struci, tako ravnateljica nema pojma ni o porculanu. Čega se god dohvati ona se keri. Kerila se s bećarcem, keri se s porculanom. I kao što ne zna što je bećarac, ne zna ni što je porculan, pa je tako, od preko stotinu izložaka, porculana bilo svega petnaestak. Sve ostalo uglavnom obična pečena glina, lončarija, fajansa, poluporculan, keramika s neprozirnom caklinom, kaolin...
Da je itko iz Gradske knjižnice pročitao i jednu od četiri knjige o keramici prigodno izložene u izlogu do ulaznih vrata knjižnice znao bi da su pomiješane babe i žabe.
Inače, ta Kecerinova zbirka je simpatična, topla i bogata, ali ne ide pod porculanski naslov.
Porculan je ono što je Opatija izložila u svojoj Švicarskoj kući: servisi koje je car Franjo Josip darovao svojoj supruzi kraljici Elizabeti Austrijskoj...
Napraviti izložbu o porculanu, a ne izložiti primjerke servisa za jelo Rosenthal, Hutschenreuther, Meissen, Willeroy-Boch[2], Sèvres, Naples, Capodimonte - iz kojih je jela brodska građanska klasa, prije Drugog svjetskog rata, i koji se još uvijek čuvaju kod potomaka i u gradskom muzeju – pokazatelj je i neznanja, a i visokog nesmisla za višom kvalitetom kroz suradnju. U Brodu, npr. postoji kompletan i očuvan porculanski servis za jelo (za dvanaest osoba) talijanskog kralja Viktora Emanuela III. Svaki komad ocrtavan je rukom, ručno pozlaćivan i ima kraljevski žig. Ja imam Rosenthala na kojemu svaki komad servisa ima svoj tvornički broj... I tako dalje. I tako dublje. I tako niže.
I dok Ružica Bobovečki zbog korone iksiksel planduje na čelu knjižnice, njena žrtva profesor filozofije i informatike, viši knjižničar i doktorand s prihvaćenom doktorskom temom, Ivan Stipić, u istom je vremenu uredio: Zbornik radova znanstveno stručnog skupa: Luka Botić, knjigu Ante Andrijanića Sjećanje jednog tenkista, knjige dopredsjednika Hrvatskog društva književnika Mirka Ćurića Košarkaš na mjesecu i Vukovarom obilježeni, knjigu Franje Nagulova Zemlja zalazećeg sunca, knjigu San o vječnom Božiću Mirka i Ivane Čurić, Zbornik radova o Valentinu Benošiću, Zbornik radova o 190. obljetnici rođenja Luke Botića...
Znanastvene priloge dao je na Danima Balinta Vujkova u Subotici. U Mostaru na Sveučilištu održao je predavanje na znanstvenom skupu od dr. Josipu Gunčeviću. U Godišnjaku Njemačke narodnosne zajednice objavio je znanstveni rad. U Bickom Selu na znanstvenom skupu o Valentinu Benošiću imao je izlaganje. Zajedno s dr. Matom Artukovićem objavio je znanstveni članak o dr. Josipu Stadleru... Ukupno je objavio, u dvadesetak Ružičinih raskošno beskorisnih mjeseci, pet znanstvenih radova, ima sedam uredništava, četiri rada u postupku objavljivanja, devet izlaganja na znanstvenim i stručnim skupovima i pet ostalih radova (članci, prikazi, pogovori, predgovori).
Druga žrtva Ružice Bobovečki mr. sc. Darija Mataić Agičić, viša knjižničarka u istom periodu izlagala je na znanstvenom skupu i potom objavila rad u Zborniku: Valentin Benošić i Bicko Selo u kontekstu Slavonske i Hrvatske književnosti. Sudjelovala je na međunarodnom skupu u Subotici u okviru XIX. Dana hrvatske knjige te na stručnom skupu u Belom Manastiru. U Zborniku Dana Luke Botića objavljeni su joj znanstveni radovi i 2019. i 2020. godine. Promovirala je knjigu Joze Živkovića u Odžaku (BiH). Predstavila je reprint Sabranih djela Marije Švel Gamiršek u kojima je jednoj knjizi pisala pogovor, zatim Zbirku poezije Veljka Lukića (to predstavljanje objavljeno je u Zborniku književnih kritičara). Predgovor je napisala knjizi Ilije Maoduša Bicko Selo. Autorica je tekstova u monografiji Brodski lički tragovi... Članica je organizacijskog odbora Memorijala Krešimir Blažević, voditeljica debate srednjoškolaca Gimnazije Matije Mesića i Gimnazije A. G. Matoša iz Đakovu. Voditeljica je radionice kreativnog pisanja i predsjednica Stručnog suda Festivala amaterskih kazališta. Urednica je Nježne biblioteke i autorica knjige poezije u prozi Otok koju je u Đakovu (!) a ne u brodskoj Gradskoj knjižnici promovirao predsjednih Hrvatskog društva književnika Đuro Vidmarović.
Mme Mataić Agičić je prva dama brodske kulturne scene: znanjem, inteligencijom, riječju, pismom, izgledom, ponašanjem, tragovima... Ružica Bobovečki na brodskoj kulturnoj sceni ne postoji. Ona debelo postoji samo na platnoj listi Gradske knjižnice, a i to ako ovako nastavi, neće dugo.
Ružicu Bobovečki je, po nalogu gradonačelnika, predložilo za ravnateljicu Stručno povjerenstvo za provjeru znanja i sposobnosti sastavljeno od jedne srednjoškolske učiteljica, jedne bibliotekarke s diplomom iz Sarajeva i jedne pravnice, iako ta i takva Ružica Bobovečki nije u životu sudjelovala na znanstvenim skupovima, pisala i objavljivala znanstvene radove, pisala predgovore i pogovore knjigama, promovirala ih... bila kao član ičega korisna ičemu... nju se čak rijetko moglo vidjeti da prisustvuje u publici nekog kulturnog događaja. Ta Dusparina Ružica pretvorila je Gradsku knjižnicu u leglo nepotizma, javašluka, psihopatološkog poslušništva i sveprožimajuće kulture mobinga i straha. S njom Gradska knjižnica radi: 'nako.
Dobro, malo pretjerujem. Organizirala je Ružica izlet kolektiva na Poloj. Odazvalo ih se navodno šestero. Idući izlet organizirat će u Austriju. Zbog klokana...
Ceterum censeo,
Pitati mene što mislim o stručnosti i osobnosti Dusparine ravnateljica Gradske knjižnice je isto kao kad biste pitali vašu wc školjku što misli o vama.
________________________
[1] Mediokriteti su najžilaviji provincijski korov
[2] O suvremenom Philipu Zepteru alias Srbinu Milanu Jankoviću iz Kozarske Dubice i njegovoj svima dostupnoj ponudi porculana da i ne govorimo.
