A sad je Stanko Andrić koji je, gledano u vremenu, ovdje u plaćama podizao stotine tisuća kuna, a o Brodu napisao ništa nije. I još si dozvoljava da mene časti «moralnom ništicom». Mene koji sam opstajući na okrutnom tržištu napisao dvadesetak autorskih knjiga isključivo o Brodu i još šest koautorskih i tri priređivačke... isto isključivo o Brodu. Uz stotine tekstova objavljenih u štampi i periodici i to ne za komotnu plaću nego za sitni honorar!
Ovaj malo zakašnjeli, ali zato harlekinizirani tekst, pisan je na koljenu, po raznim liječničkim čekaonicama. «Moralna ništica» je prikupljala potvrde o pogubnom učinku nanesenih duševnih bolova po «možebitnom unuku» Mladenu Baraću i po strizivojnskoj moralnoj vertikali Stanku Andriću. Mladen Barać je onaj što je pomuzao jarca, a Stanko Andrić je nadzornik koji mu je ispod toga držao sito. Za razliku od one poznanice Bajice Živića Guza koja je, po njegovom kazivanju, bila «toliko frigidna da su joj pingvini šetali po krevetu», Andrić je temperamentna osoba i nadmudruje se kao švercer s carinikom. No, dobro, skandal je sastavni dio demokracije.
Za Baraća, ranije, nikad čuo. Za Andrića sam čuo, a i vidio sam mu, jednom prilikom, profil na lokalnoj televiziji. Ličio mi je na prakera s naočalama obučenog kao distributer Kule stražare... Doduše, na mom neprijavljenom crno-bijelom RIZ-u slika je malo unšarf i izdužena... Tek kad je rukopoložen na mjesto ravnatelja slavonskobrodske Podružnice za povijest Slavonije, Srijema i Baranje čuo sam kako je ugledni medijavelist i pisac, ali i to da je o Brodu više pisao nobelovac i prezimenjak Ivo Andrić, nego on. Dakle, Stanko Andrić o povijesti Broda i okolice – ništica. Povijesna. Provjere to potvrđuju. On je petnaestak godina na spisku slavonskobrodske Podružnice za povijest Slavonije, Baranje i bosanske Posavine, pardon, Srijema (znam da je nešto preko granice) i nije mu uspjelo napisati ništa relevantno o povijesti Broda. Iako se ovdje čak i školovao. I to bi bilo i nevažno da su umjesto njega to učinili brojne kolege s platnog spiska slavonskobrodske Podružnice. Ali nisu. To jest još nisu dovoljno. Jer, Slavonski Brod je jedno od najstarijih europskih naselja koje ne zna kad mu se prvi put spominje ime. Ne zna je li uopće postojalo u Srednjem vijeku i ako jest što je radilo. Brod ne zna gotovo ništa bitno o sebi pod Turcima. O čudovišnoj, ali povijesno svjetski jedinstvenoj Vojnoj krajini zna sramotno malo. Struka tvrdi kako i o Tvrđavi postoji puno više podataka od onih koje je vrijedno i marljivo sakupio Josip Kljajić... Franjevački samostan još uvijek (čast P. Cvekanu) krije mnoge tajne o sebi i u sebi. Prvi svjetski rat je povijesna tabula rasa. Pa i Drugi. Tzv. građansku povijest Broda nije istražila Podružnica, nego uglavnom ljudi izvan nje. I tako dalje i tomu slično. Ukupno gledajući javna je tajna kako se Podružnica premalo bavila brodskom poviješću. Stoga su se i pojavili ti Prilozi za povijest Broda i okolice. Dolazak Andrića iz Osijeka, čiju kompetenciju cijenim (nisam ga čitao i ne sviđa mi se), osobito u poređenju s prethodnikom, je točka na i tog mučnog stanja u kojem podružnica nije, u petnaestak godina, stvorila u Brodu živućeg i Brodom bavećeg znanstvenika dostojnog da preuzme ustanovu i ponudi joj i program sustavnijeg bavljenja brodskom prošlošću: od Galova do Duspare. (Spominjanje silne izdavačke produkcije Podružnice je dimna zavjesa. Jer ima tu ime svega i svačega. Od znanstveno promašene Markovićeve monografije, izvješća švicarskog Crvenog križa o Jasenovcu kao rekreativno kulturno zabavnom centru NDH do zločina ratnih pobjednika... No, ne bih u taj limb.)
Andrićevo nervozno reagiranje najmanje ima veze s uratkom Mladena Baraća.On je kao ključnu riječ detektirao «košta» i grčevito krenuo u obranu statusnih dosega. Sebe i svojih kolega raštrkanih po cijeloj državi, a na berivima u slavonskobrodskoj Podružnici. Radi se o uglednoj i marljivoj ekipi čiji pojedinci, povremeno, segmentarno, ali znanstveno vrlo korektno i pošteno obrade neku brodsku povijesnu temu. Međutim, budući da je grad ustupio prostor («...izvorno namijenjen brodskog sirotinji») i sufinancira Podružnicu, ona je u proteklih petnaestag godina trebala povijesti grada i gravitirajuće okolice prilaziti planski i sustavno. To nije učinila jer joj je na čelu bio čovjek koji mrzi ovaj grad, a misli, govori i piše u skladu sa svojim izopačenim uvjerenjima pa stoga ne može i da hoće biti znanstvenik. A sad je Stanko Andrić koji je, gledano u vremenu, ovdje u plaćama podizao stotine tisuća kuna, a o Brodu napisao ništa nije. I još si dozvoljava da mene časti «moralnom ništicom». Mene koji sam opstajući na okrutnom tržištu napisao dvadesetak autorskih knjiga isključivo o Brodu i još šest koautorskih i tri priređivačke... isto isključivo o Brodu. Uz stotine tekstova objavljenih u štampi i periodici i to ne za komotnu plaću nego za sitni honorar!
Za razliku od «ljubomornog» mene, sangviničnog doktora u ovoj polemici apriorno diskvalificira njegova materijalna involviranost (sve ugroženije financiranje Podružnice o kojem svi pjevci kukuriču) no, on to drži visokim razlogom svog niskog postupka. Jebi ga, ugrožava se dream job i easy money, pa onda može malo prljavo i jeftino: malo znanstvene pornografije (obrana šoviniziranog M. A.), malo vašarske terminologije, malo psihopatskog reagiranja bez urednog motiva, malo prejake metaforike, malo prljavog veša, malo javnog vulgarizma, malo prinošenja izroda na čerečenje nahuškanoj svjetini i cyber fašistima... Svega po malo je u tom cušpajzu nedostojnom njegova imena i ugleda. Eto što se može čovjeku dogoditi kad krene, s najlon vrećicom i lopaticom, sakupljati kakice svojih šeprtljavih kolega.
Inače, Andrić pripada srednjoj generaciji prefriganijih hrvatskih povjesničara koji se, u maniru pensilvanijskih amiša, bave potonulim svjetovima srednjevjekovlja, imaginarijima feudalizma, čudesima svetaca, ruševinama, darovnicama, sablastima po samostanima, kraljevima i protukraljevima... Divota. Nema ustaša i četnika, domobrana i partizana, komunista i fašista, endehaa i zavnoha, nema nacija i kapitala, nema brodskih listova... Mir božji. I sad se taj i takav Stanko Andrić: na konju sa štitom, oklopom, kacigom na glavi i mačem u ruci (sve priskrbljeno proračunskim novcem) počinje naganjivati s golim i bosim intelektualnim street fighterom koji je, usput, s Toldijem, Mirkovićem, Šimićem, Pandžićem, Krpanom... o svom osobnom trošku, izbunario ono jedino što Brod o sebi povijesno dobro zna, a to je njegova građanska prošlost. Ja sam, o svom trošku, sjedio danima u čitaonicama Državnog arhiva i Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a artukovići su za isto naplaćivali putne i ostale troškove, uzimali dnevnice i uz to bili na plaći brodske Podružnice.
Sada im smeta moje uplitanje u javne poslove, koji me se ne tiču, iako ja to uglavnom radim s brigom za ozbiljenje bar nekog smisla. Iako je to moj egzistencijalno moralistički vrt u kojem pokušavam uzgajati rijetke biljke: socijalnu pravednost, slobodarstvo, solidarnost, poštenje, dobronamjernost, povjerenje... U taj se vrt, eto, oneredio Ivanhoe i onda je taj svoj minuli rad objesio na internetski portal.
Ludi general Paton je pametno rekao: «Nije patriotizam poginuti za domovinu. Patriotizam je protivničnog gada natjerati da on pogine za svoju domovinu.»
Slavonskobrodska Podružnica, takova kakovu je ostavio Mato Artuković, nije vrijedna tolikog kaljanja vlastitog imena, a posebno ne ginjenja. Da jest, ne bi ju Mato, samo tako, ostavio u amanet.
Gospodine Andrić, po mom mišljenju, skučili ste se na dosta lošem mjestu.
P.S. za jedno a više u prezimenu cijenjene gospođe Karbić i jedno s više u imenu francuskih novina krivicu preuzima osoba koja mi vrši kompjuterski unos i korigira moje tekstove, a ja se usrdno izvinjavam oštećenima u svoje i jugodiplomacijino ime. A što se tiče onog dopisnog čina i rukopisnog skandala. Išlo se ravno iz situacije i priznajem – bio je to dobar osjećaj.
Na samom kraju bih zamolio dr. Stanka Andrića da me podsjeti: zašto smo mi kolege iz PEN-a?
