„Amerikanci čvrsto stoje iza LNG terminala na Krku, uostalom kao i EU, te ohrabruju hrvatske vlasti da taj projekt ostvare. Diversifikacija izvora energenata ključ je ograničavanja ruskog utjecaja u Europi i važan je sigurnosni čimbenik. No Washington, s druge strane, ne može jamčiti niti na drugi način izaći ususret europskim državama – primjerice nižim cijenama američkog LNG-a ili nekim drugim povlaštenim statusom – jer o cijeni i poslovanju odlučuju same kompanije. Stavovi su to koje je u briefingu s europskim novinarima, među kojima je bio i Večernji list, iznio pomoćnik tajnika Ureda za energetske resurse State Departmenta Francis Fannon“, objavile su navedene zagrebačke dnevne novine u srijedu, 1. kolovoza.
Ako dobro čitamo, dakle, Sjedinjene Države i dalje uporno sugeriraju Hrvatskoj i ostatku Europske unije da se distancira od uvoza energenata iz Rusije, prvenstveno plina. To je naravno već godinama poznato, pri čemu ključni faktor igra jednostavna činjenica da je ruski plin još uvijek daleko najjeftiniji na europskom tržištu, pa željena diversifikacija uveliko zapinje. No, američki utjecaj izgledao je prije samo malo više od dvije godine posve drukčije, makar u vodećoj političko-marketinškoj retorici, prisjetimo li se jednog članka u Jutarnjem listu od 8. travnja 2016. godine.
"Povoljnu cijenu mi vam ne možemo jamčiti" - Fannon daje prisegu prilikom imenovanja za pomoćnika tajnika Ureda za energetske resurse State Departmenta
Tekst su potpisali Charles D. McConnell i Fred H. Hutchison, s ne bitno manje autoritativnih funkcija od one gorespomenutog Francisa Fannona. Prvi je izvršni direktor za energetiku Inicijative za energiju i okoliš Sveučilišta Rice, te bivši pomoćnik ministra SAD-a za fosilna goriva, a drugi je bio izvršni direktor organizacije LNG Allies (LNG saveznici) u Washingtonu, lobističkog centra najvećih plinsko-trgovačkih kompanija. Jest da je članak izvorno objavljen na internetskoj stranici LNG Alliesa, što je Jutarnji list nekako propustio napomenuti, ali to je sad manje važno.
Dvojac u je tom obraćanju rastumačio kako zapadne demokracije, prvenstveno europske, naspram nedemokratske Rusije moraju uzeti u obzir američku dobru volju u dotad nezabilježenom i dugo samosusprezanom energetsko-izvozničkom otvaranju prema svijetu. I pozivaju se u zaključku na krucijalni uvjet za spasonosnu suradnju: „Govorimo li o energetskoj sigurnosti, najvažnije što demokracije sada mogu učiniti jest eliminiranje tržišnih barijera koje ometaju komercijalne transakcije“.
Na stranu to što bi uloga istinske demokracije morala biti i efikasna regulatorna zaštita lokalnih ekonomija od udara s globaliziranog tržišta, ono što ovdje naročito privlači pažnju, međutim, jest upravo senzacionalni jaz između upućenih nam dviju poruka iz Amerike, pri čemu i McConnell i Hutchison adresiraju svoju eksplicitno na Hrvatsku, uz Poljsku i Litvu. Prvo se traži da europske države iskopčaju tržišne osigurače kako bi „komercijalne transakcije“ nesmetano procvjetale u interesu opće sigurnosti. Malo zatim, s faktično iste adrese javlja se Francis Fannon i docira onim istim „demokracijama“ da bi za ljubav slobode i mira trebale pristati na više cijene američkog plina, u odnosu na ono što nudi otvoreno tržište s Rusima na čelu. Mada je državnim vlastima SAD-a načelno žao što ovom prilikom, eto, ne smiju utjecati na cjenike privatnih kompanija. Ali tako više uopće ne dolazi u obzir „eliminiranje tržišnih barijera“ u Europi, nego upravo suprotno – i naoko posve neamerički – uspostavljanje novih zapreka te vrste, budući da Rusija superiorno zaobilazi one već postojeće.
Hrvatska po svemu sudeći neće biti u stanju ostvariti niti minimum direktne prednosti koju bi joj mogao donijeti LNG terminal (FOTO: Flickr)
S obzirom na razmjere akrobacije s kojom smo suočeni u takvom razvoju događaja, neizbježna je i ona tko-je-tu-lud reakcija, bar kad su posrijedi europske, je li, demokracije. Ali najprije se podsjetimo što se sve bitno zbivalo u međuvremenu, kao i maloprije naznačenog dvogodišnjeg perioda promjena.
Proces američkog osvajanja globalnog svijeta potrošača plina započinje formalno već 2015. godine, kad Barack Obama ukida američki embargo na izvoz petroenergenata. Nove i jače metode crpljenja plina iz škriljevca tzv. frakiranjem – bez obzira na tešku ekološku cijenu – otad omogućuju Sjedinjenim Državama da planiraju i robno nadmetanje s Rusima. Inače se glavnina utjecaja SAD-a zasnivala na snazi dolara i nadmoći američkog financijskog sustava u svijetu, na proizvodima financijske industrije te, ne zaboravimo, oružano uvjetovanom izvozu demokracije čiji smisao iščitavamo i po proturječjima u koja najveća svjetska sila upada posredstvom npr. Francisa Fannona.
Američka kampanja među europskim državama koje odonda pokreću lučke terminale za prihvat američkog ukapljenog plina suočila se na specifičan način s njihovom dnevnom realnošću. Većina ih je pokušala spasiti i jare i pare, povlađujući Amerikancima i trgujući s Rusima. Štoviše, pokazalo se da ruski plinovodi, čim Amerikanci ometu proboj nove transkontinentalne rute, opet nalaze druge puteve. Uzgred, i mandat odioznog te agresivnog Donalda Trumpa u Bijeloj kući, iako nije prvi utjecao na odnose u tom ekonomskom sektoru, samo je podcrtao zadane relacije, napravio ih očiglednijima.
Neka vrsta pozlate koju Europljani i dalje udaraju na javnu komunikaciju s Amerikom, mogla se primijetiti i u posljednjem obavezivanju Jeana Claudea Junckera, šefa Europske komisije, u ime čitave EU. Juncker je Trumpu obećao još intenzivniju gradnju terminala, no ostaje neizrečenim što će to u praksi značiti ukoliko znamo da Washington sam ne prodaje plin, a još znatno manje ga baš Bruxelles kupuje. Amerikanci barem priznaju da je to u domeni privatnih kompanija koje dabome više upravljaju državom negoli država njima, dok Europska komisija ne uzima u obzir interes svojih članica.
Gradnja terminala vječno kreće, a da nije razrađen baš nikakav program korištenja tog plina u termoelektranama ili u plinofikaciji južne polovine zemlje (FOTO: Novilist.hr)
Ipak, ne ponašaju se sve članice EU-a niti slučajno jednako skrušeno: Njemačka s Rusijom dogovara novi baltički plinovod Sjeverni tok 2, Bugarska se nudi za prihvat jugoistočne trase, tzv. Turskog toka, a Poljska je upravo potpisala ugovor s Rosnjeftom o još većim količinama otkupa nafte nego dosad. Ne čine to zbog mita o slobodnom tržištu koji monotono pada u vodu čim neko od žarišta ili pak iole utjecajnijih frakcija krupnog kapitala poželi preko reda izbiti u prvi profitni plan naspram konkurencije s kojom se odmjerava po političkoj moći. Vlade takvih zemalja naprosto pokušavaju dobaviti najnižu cijenu energenata s kojom u ovom slučaju nema mnogo zabune, iako će nastojati Americi udovoljiti u nekom drugom području.
Hrvatska postupa sasvim različito, njezina vlada uglavnom pasivno čeka naloge Jeana Claudea Junckera i apsurdne pouke Francisa Fannona, iako bi i sama mogla ponešto izvesti bolje. Ali, ova država po svemu sudeći neće biti u stanju ostvariti niti minimum direktne prednosti koju bi joj mogao donijeti LNG terminal. On se teoretski ionako ne gradi samo za jednu zemlju i njezine potrebe, nego za šire okruženje, i sigurno nitko ne očekuje da Hrvatska pređe isključivo na skupi američki plin. S druge strane, uz brojne prijepore oko same tehnike prihvata plina, Hrvatska još ne zna tko će – i hoće li u dovoljnoj mjeri – zakupiti kapacitete terminala, čekajući možda da joj to nekako riješe Washington i Bruxelles. Nije razrađen baš nikakav program korištenja tog plina u termoelektranama ili u plinofikaciji južne polovine zemlje.
I dok većina ostalih uviđa kako američka strategija u perspektivi lagano posustaje, osobito nakon negativne reakcije Kine na pritisak Washingtona oko iranskog plina, Hrvatska je i dalje impresionirana silničkim držanjem najvećeg svjetskog reketara, budući da to i nije ništa doli providno iznuđivanje danka. Izgubljena u tržištu, i robnom i političkom, ona iskazuje kroničnu paraliziranost, toliko da bismo se već mogli pitati nije li riječ i o fiziološkim razlozima, a ne samo psihološkim.
I tako se opet vraćamo na gornju pitalicu o lokaciji i samom porijeklu ludila koje glumi normalnost, tek da se nametnuti odnosi ne bi značajnije poremetili. A s njom bi nam mogao pomoći, zgodnom igrom slučaja, lično imenjak i prezimenjak navedenog pomoćnika tajnika Ureda za energetske resurse State Departmenta, koji se doduše nije potpisivao anglofono. Frantz Fanon, naime, zvao se slavni psihijatar i filozof s Martiniquea, degolistički dobrovoljac i alžirski civilni borac za oslobođenje od francuskog kolonijalizma. U svojim tekstovima pisao je o značenju klase i rase, te ulozi kulturalnih i represivnih metoda u eksploataciji pojedinih naroda. Bavio se psihopatologijom kolonijalizma i među ostalim analizirao prakse normaliziranja abnormalnih odnosa u dotičnom kontekstu. Umro je mlad, navršivši svega 36 godina, ali je već za života utjecao na mnoge čuvene slobodarske ličnosti. Nije baš da nam je trebao Fannon da bismo shvatili kako Fanonova misao kod nas nije ostavila puno traga, pa samo dodajmo kako je nekoć ipak bio i ovdje prevođen. Ako se kome svejedno dade uspoređivati tu dvojicu, najpoznatiji njegov naslov „Prezreni na svijetu“, u izdanju Stvarnosti iz 1973. godine, još se može naći u nekim hrvatskim knjižarama i antikvarijatima.
lupiga
Ako dobro čitamo, dakle, Sjedinjene Države i dalje uporno sugeriraju Hrvatskoj i ostatku Europske unije da se distancira od uvoza energenata iz Rusije, prvenstveno plina. To je naravno već godinama poznato, pri čemu ključni faktor igra jednostavna činjenica da je ruski plin još uvijek daleko najjeftiniji na europskom tržištu, pa željena diversifikacija uveliko zapinje. No, američki utjecaj izgledao je prije samo malo više od dvije godine posve drukčije, makar u vodećoj političko-marketinškoj retorici, prisjetimo li se jednog članka u Jutarnjem listu od 8. travnja 2016. godine.
"Povoljnu cijenu mi vam ne možemo jamčiti" - Fannon daje prisegu prilikom imenovanja za pomoćnika tajnika Ureda za energetske resurse State Departmenta
Tekst su potpisali Charles D. McConnell i Fred H. Hutchison, s ne bitno manje autoritativnih funkcija od one gorespomenutog Francisa Fannona. Prvi je izvršni direktor za energetiku Inicijative za energiju i okoliš Sveučilišta Rice, te bivši pomoćnik ministra SAD-a za fosilna goriva, a drugi je bio izvršni direktor organizacije LNG Allies (LNG saveznici) u Washingtonu, lobističkog centra najvećih plinsko-trgovačkih kompanija. Jest da je članak izvorno objavljen na internetskoj stranici LNG Alliesa, što je Jutarnji list nekako propustio napomenuti, ali to je sad manje važno.
Dvojac u je tom obraćanju rastumačio kako zapadne demokracije, prvenstveno europske, naspram nedemokratske Rusije moraju uzeti u obzir američku dobru volju u dotad nezabilježenom i dugo samosusprezanom energetsko-izvozničkom otvaranju prema svijetu. I pozivaju se u zaključku na krucijalni uvjet za spasonosnu suradnju: „Govorimo li o energetskoj sigurnosti, najvažnije što demokracije sada mogu učiniti jest eliminiranje tržišnih barijera koje ometaju komercijalne transakcije“.
Na stranu to što bi uloga istinske demokracije morala biti i efikasna regulatorna zaštita lokalnih ekonomija od udara s globaliziranog tržišta, ono što ovdje naročito privlači pažnju, međutim, jest upravo senzacionalni jaz između upućenih nam dviju poruka iz Amerike, pri čemu i McConnell i Hutchison adresiraju svoju eksplicitno na Hrvatsku, uz Poljsku i Litvu. Prvo se traži da europske države iskopčaju tržišne osigurače kako bi „komercijalne transakcije“ nesmetano procvjetale u interesu opće sigurnosti. Malo zatim, s faktično iste adrese javlja se Francis Fannon i docira onim istim „demokracijama“ da bi za ljubav slobode i mira trebale pristati na više cijene američkog plina, u odnosu na ono što nudi otvoreno tržište s Rusima na čelu. Mada je državnim vlastima SAD-a načelno žao što ovom prilikom, eto, ne smiju utjecati na cjenike privatnih kompanija. Ali tako više uopće ne dolazi u obzir „eliminiranje tržišnih barijera“ u Europi, nego upravo suprotno – i naoko posve neamerički – uspostavljanje novih zapreka te vrste, budući da Rusija superiorno zaobilazi one već postojeće.
Hrvatska po svemu sudeći neće biti u stanju ostvariti niti minimum direktne prednosti koju bi joj mogao donijeti LNG terminal (FOTO: Flickr)
S obzirom na razmjere akrobacije s kojom smo suočeni u takvom razvoju događaja, neizbježna je i ona tko-je-tu-lud reakcija, bar kad su posrijedi europske, je li, demokracije. Ali najprije se podsjetimo što se sve bitno zbivalo u međuvremenu, kao i maloprije naznačenog dvogodišnjeg perioda promjena.
Proces američkog osvajanja globalnog svijeta potrošača plina započinje formalno već 2015. godine, kad Barack Obama ukida američki embargo na izvoz petroenergenata. Nove i jače metode crpljenja plina iz škriljevca tzv. frakiranjem – bez obzira na tešku ekološku cijenu – otad omogućuju Sjedinjenim Državama da planiraju i robno nadmetanje s Rusima. Inače se glavnina utjecaja SAD-a zasnivala na snazi dolara i nadmoći američkog financijskog sustava u svijetu, na proizvodima financijske industrije te, ne zaboravimo, oružano uvjetovanom izvozu demokracije čiji smisao iščitavamo i po proturječjima u koja najveća svjetska sila upada posredstvom npr. Francisa Fannona.
Američka kampanja među europskim državama koje odonda pokreću lučke terminale za prihvat američkog ukapljenog plina suočila se na specifičan način s njihovom dnevnom realnošću. Većina ih je pokušala spasiti i jare i pare, povlađujući Amerikancima i trgujući s Rusima. Štoviše, pokazalo se da ruski plinovodi, čim Amerikanci ometu proboj nove transkontinentalne rute, opet nalaze druge puteve. Uzgred, i mandat odioznog te agresivnog Donalda Trumpa u Bijeloj kući, iako nije prvi utjecao na odnose u tom ekonomskom sektoru, samo je podcrtao zadane relacije, napravio ih očiglednijima.
Neka vrsta pozlate koju Europljani i dalje udaraju na javnu komunikaciju s Amerikom, mogla se primijetiti i u posljednjem obavezivanju Jeana Claudea Junckera, šefa Europske komisije, u ime čitave EU. Juncker je Trumpu obećao još intenzivniju gradnju terminala, no ostaje neizrečenim što će to u praksi značiti ukoliko znamo da Washington sam ne prodaje plin, a još znatno manje ga baš Bruxelles kupuje. Amerikanci barem priznaju da je to u domeni privatnih kompanija koje dabome više upravljaju državom negoli država njima, dok Europska komisija ne uzima u obzir interes svojih članica.
Gradnja terminala vječno kreće, a da nije razrađen baš nikakav program korištenja tog plina u termoelektranama ili u plinofikaciji južne polovine zemlje (FOTO: Novilist.hr)
Ipak, ne ponašaju se sve članice EU-a niti slučajno jednako skrušeno: Njemačka s Rusijom dogovara novi baltički plinovod Sjeverni tok 2, Bugarska se nudi za prihvat jugoistočne trase, tzv. Turskog toka, a Poljska je upravo potpisala ugovor s Rosnjeftom o još većim količinama otkupa nafte nego dosad. Ne čine to zbog mita o slobodnom tržištu koji monotono pada u vodu čim neko od žarišta ili pak iole utjecajnijih frakcija krupnog kapitala poželi preko reda izbiti u prvi profitni plan naspram konkurencije s kojom se odmjerava po političkoj moći. Vlade takvih zemalja naprosto pokušavaju dobaviti najnižu cijenu energenata s kojom u ovom slučaju nema mnogo zabune, iako će nastojati Americi udovoljiti u nekom drugom području.
Hrvatska postupa sasvim različito, njezina vlada uglavnom pasivno čeka naloge Jeana Claudea Junckera i apsurdne pouke Francisa Fannona, iako bi i sama mogla ponešto izvesti bolje. Ali, ova država po svemu sudeći neće biti u stanju ostvariti niti minimum direktne prednosti koju bi joj mogao donijeti LNG terminal. On se teoretski ionako ne gradi samo za jednu zemlju i njezine potrebe, nego za šire okruženje, i sigurno nitko ne očekuje da Hrvatska pređe isključivo na skupi američki plin. S druge strane, uz brojne prijepore oko same tehnike prihvata plina, Hrvatska još ne zna tko će – i hoće li u dovoljnoj mjeri – zakupiti kapacitete terminala, čekajući možda da joj to nekako riješe Washington i Bruxelles. Nije razrađen baš nikakav program korištenja tog plina u termoelektranama ili u plinofikaciji južne polovine zemlje.
I dok većina ostalih uviđa kako američka strategija u perspektivi lagano posustaje, osobito nakon negativne reakcije Kine na pritisak Washingtona oko iranskog plina, Hrvatska je i dalje impresionirana silničkim držanjem najvećeg svjetskog reketara, budući da to i nije ništa doli providno iznuđivanje danka. Izgubljena u tržištu, i robnom i političkom, ona iskazuje kroničnu paraliziranost, toliko da bismo se već mogli pitati nije li riječ i o fiziološkim razlozima, a ne samo psihološkim.
I tako se opet vraćamo na gornju pitalicu o lokaciji i samom porijeklu ludila koje glumi normalnost, tek da se nametnuti odnosi ne bi značajnije poremetili. A s njom bi nam mogao pomoći, zgodnom igrom slučaja, lično imenjak i prezimenjak navedenog pomoćnika tajnika Ureda za energetske resurse State Departmenta, koji se doduše nije potpisivao anglofono. Frantz Fanon, naime, zvao se slavni psihijatar i filozof s Martiniquea, degolistički dobrovoljac i alžirski civilni borac za oslobođenje od francuskog kolonijalizma. U svojim tekstovima pisao je o značenju klase i rase, te ulozi kulturalnih i represivnih metoda u eksploataciji pojedinih naroda. Bavio se psihopatologijom kolonijalizma i među ostalim analizirao prakse normaliziranja abnormalnih odnosa u dotičnom kontekstu. Umro je mlad, navršivši svega 36 godina, ali je već za života utjecao na mnoge čuvene slobodarske ličnosti. Nije baš da nam je trebao Fannon da bismo shvatili kako Fanonova misao kod nas nije ostavila puno traga, pa samo dodajmo kako je nekoć ipak bio i ovdje prevođen. Ako se kome svejedno dade uspoređivati tu dvojicu, najpoznatiji njegov naslov „Prezreni na svijetu“, u izdanju Stvarnosti iz 1973. godine, još se može naći u nekim hrvatskim knjižarama i antikvarijatima.
lupiga
