Globalni jug može se suosjećati s onima koji se opiru kulturnim nametanjima koja su u suprotnosti s dugogodišnjim civilizacijskim vrijednostima.
Kao što je dobro poznato, Mackinderova doktrina 'Pivot of History' (1904.) da 'onaj tko kontrolira središte (engl. heartland) Azije kontrolira svijet' zacementirana je u američki duh vremena kao nepobitna doktrina da ujedinjeni Heartland - koji bi mogao izazvati SAD - nikada ne smije biti dopušten. Na što je Brzezinski, savjetnik predsjednika Cartera za nacionalnu sigurnost, dodao da Ukrajinu, zbog svojih podijeljenih nacionalnih identiteta, upletenih u stare složenosti, treba promatrati kao zglob oko kojeg se okreće središnja sila. 'Bez Ukrajine, Rusija nikada ne bi postala središnja sila; ali s Ukrajinom, Rusija može i hoće', ustvrdio je Brzezinski.
Pa, to je bila ideja - mobilizirati žestoki ukrajinski ultranacionalizam protiv slabe Rusije, i staviti ih da se međusobno bore. Ali evolucija 'doktrine Brzezinskog' - prilično iznenađujuće - prešla je u niz zapadnih mitoloških pogrešaka: Prvo, da je Rusija lako poražena u Afganistanu, od strane nekoliko lako naoružanih džihadista (nije točno). Drugo, da su Sovjetski Savez i njegovi sateliti svrgnuti 'revolucijama odozdo' (također nije istina). I treće, da moćna američka sigurnosna država 'Levijatan' može osigurati američku hegemoniju (kroz nadolazeće 'revolucije odozdo').
Komentar: Levijatan se, u ovom kontekstu, odnosi na nešto ili nekoga tko je iznimno velik i moćan.
Prva namjera Brzezinskog možda je izvorno bila držati Rusiju i Kinu odvojene jedna od druge. Ali iznenadna implozija Sovjetskog Saveza (nepovezana s Afganistanom) osmišljena je narativno kako bi se pružila vjerodostojnost memu Kraj povijesti i posljednji čovjek Francisa Fukuyame. Nakon Hladnog rata i raspada Sovjetskog komunističkog carstva, američki politički, kulturni i ekonomski model naširoko se smatrao 'posljednjim čovjekom'.
'Afganistan' je također potaknuo mit o islamskim pobunjenicima kao idealnim otapalima za 'zaostale' države koje trebaju nove i napredne zapadne lidere. (Brzezinski je bio taj koji je uvjerio Cartera da ubaci islamski radikalizam u Afganistan kako bi potkopao socijalističkog Najibullaha kojeg podržava Rusija). 'Afganistan' je zapravo bio test za 'arapsko proljeće' - globalno 'čišćenje kuće' koje će, kako se tvrdilo, okončati ostatke ranijeg sovjetskog utjecaja i stvoriti novu stabilnost.
Uzbuđenje u krugovima neokonzervativaca bilo je opipljivo. A američki uspjeh u Hladnom ratu pripisivao se (osim 'genetskih' prednosti zapadne kulture) osnaživanju vojno-sigurnosnog aparata. U teoriji, kraj Hladnog rata mogao je biti prilika za povratak izvornim načelima osnivača SAD-a o distanciranju od europskih sukoba i oprezu prema vojnim i sigurnosnim Levijatanima. Sovjetska implozija činila se kao najava globalnih napetosti koje su se odvijale; ublažavanje pritisaka.
Ali tada se dogodilo 'nešto' strano, nenadano; nešto što je u jednom potezu preokrenulo logiku hladnoratovske očekivane 'dividende mira' tako što je 'potaknulo vojno-sigurnosno stanje na nove visine', primjećuje Gordon Hahn. Moć vojno-sigurnosne države počela se, od ove točke nadalje, raspoređivati u inozemstvu - u službi globalizirajućeg kulturnog rata.
Ono što se dogodilo bio je '9/11'.
Ali onda je novi 'zaokret' odveo Ameriku, na sasvim drugačiji put. Barack Obama ulio je novu energiju u vojno-sigurnosnu državu. Međutim, Obamina administracija nije bila toliko motivirana prekomorskom hegemonijom (iako joj se nije protivila). Fokus je ipak bio na pokretanju kulturne revolucije koja je bila u tijeku u SAD-u.
Što se dogodilo? I kako je Ukrajina povezana s tim?
Pronicljivi američki povjesničar kulture Christopher Lasch predvidio je ovaj američki 'zaokret' već 1994. Napisao je knjigu - Pobuna elita - opisujući kako će socijalnu revoluciju 'dotjerati do vrha' radikalizirana djeca buržoazije. Njihovi čelnici ne bi imali gotovo ništa za reći o siromaštvu ili nezaposlenosti. Njihovi zahtjevi bili bi usredotočeni na utopijske ideale: raznolikost i rasnu pravdu - ideale kojima se težilo sa žarom apstraktne, milenarističke ideologije.
Komentar: Milenarizam je vjerovanje vjerske, društvene ili političke grupe ili pokreta u nadolazeću temeljnu transformaciju društva, nakon koje će se "sve stvari promijeniti" .
Jedna od Laschovih ključnih točaka inzistiranja bila je da će budući mladi američki marksisti zamijeniti kulturni rat klasnim ratom.
Ovo nije bila 'revolucija odozdo' (kao što je trebao postati mit hladnog rata koji se odnosi na sovjetsku sferu) - to je bila 'revolucija' odozgo', nastala unutar američkih obalnih elita.
Lasch je predvidio da će ova revolucija naići na otpor, ali ne u višim slojevima društva. Čelnici velike filantropije i korporativnih milijardera postali bi njezini pomagači i financijeri. Njihov je ideal bio donijeti duboku strukturnu promjenu unutar društva - njihov je impuls proizašao iz uvjerenja da pokret za građanska prava nije uspio proizvesti radikalnu promjenu koja je bila potrebna.
To je značilo preusmjeravanje moći s elita 'koje su tako često bile bijele i muške' i, koje se smatralo dijelom strukturne nepravde društva, na stavljanje zakladnog bogatstva i moći izravno u ruke onih protiv kojih se sustavno provodila diskriminacija. Društvena paradigma trebala je biti preokrenuta: pozitivna diskriminacija u korist žrtava identiteta - i negativna diskriminacija za one koji su povezani sa sadašnjim ili prošlim strukturama rasističke, rodne ili spolne diskriminacije.
Ovaj novi oblik američke revolucije došao je do punog 'okreta' s Obaminom administracijom, kada su snage vojno-sigurnosne države bile usmjerene prema unutra kako bi u cijelom društvu provele norme ovog kulturnog inženjeringa.
To je doista bila 'revolucija odozgo' (Hahnov termin) i rezultirala je time da dvije polovice društva prihvaćaju potpuno kontradiktorna tumačenja američke povijesti. S jedne strane, Amerika je povijest rasizma, diskriminacije i ropstva. S druge strane, to je povijest herojskih figura koje oslobađaju državu od kolonijalne Britanije i rekonfiguriraju društvo na temelju Ustava koji se smatra sažetkom europskih tradicionalnih moralnih vrijednosti.
Ove dvije strane ne samo da se razlikuju ideološki (i metafizički), već zastupaju i vrlo različite ekonomske modele. I svaki drugi vidi kao totalitarnu prirodu i 'prijetnju državi'.
Ali ono što je možda još iznenađujuće je da je 'Projekt Ukrajina' potaknuo ovaj domaći kulturni raskol - i (u određenoj mjeri) postao ikonički simbol unutarnje kulturne podjele u SAD-u.
Možda je još manje očekivano kako je pitanje Ukrajine također mobiliziralo većinu ne-zapadnih država u nešto što nalikuje pobuni protiv poretka pravila, i na zahtjev da se on radikalno reformira.
Ukrajinski rat nije izravno uzrokovao raskol. No svejedno je pokrenuo nešto latentno; nešto što ključa ispod površine unutar zapadne sfere. Jednostavno rečeno, potaknuo je promjenu u globalnoj svijesti.
Rusija se ne može sumnjičiti da je namjerno raspirivala ovaj 'kulturni rat', jer njegovi korijeni čvrsto leže unutar euro-američke političke teleologije. Svejedno je bilo pripremljeno da se podjela dogodi - ali Ukrajina je bila ubrzač.
Brzezinski je možda žrtva nevidljivih, nenamjernih posljedica koje povijest ponekad izbaci. Želio je podijeliti Heartland, ali ugrađujući svoju Veliku šahovsku ploču u eshatološki okvir borbe 'Posljednjeg vremena' između dobra i zla, pridonio je strateškim pogrešnim procjenama za koje se čini da će završiti s padom Zapada.
Ukrajinski rat
"izravno je povezan s potpunim pogrešnim tumačenjem sovjetskog kolapsa od strane Zapada; i postsovjetske Rusije. Zapad je krivo protumačio pad sovjetskog komunističkog režima: ili kao revoluciju odozdo, ili kao 'demokratsku tranziciju'. Nije bio ni jedno ni drugo. U slučaju prvoga, političke su elite bile sklone vjerovati u mit o širokoj, društvenoj 'narodnoj revoluciji' odozdo jer je to bila politička teleologija koju diktira model 'kraja povijesti'" — Gordon
M Hahn, Ruska revolucija odozgo: reforma, tranzicija i revolucija u padu sovjetskog komunističkog režima, 1985.-2000. ).
Akademici na Zapadu u međuvremenu su uključili ruski slučaj u tada modernu teoriju tog razdoblja: teoriju tranzicije. Kombinacija ovih faktora dovela je do snishodljivog stava prema Rusiji; podcjenjivanje povijesno postojanog statusa velike sile Rusije; i iznad svega, na zapadni podsmijeh i prijezir usmjeren na rusko oživljavanje njene još uvijek žive, tradicionalističke prošlosti.
U tom kontekstu nije teško vidjeti kako je Ukrajina postala pokretač ovog (za sada hladnog) unutarnjeg kulturnog rata.
Ne samo da je rat u Ukrajini zacementiran u eshatološki progresivni meme 'Kraj povijesti', već se imperativ postizanja uspješnog ishoda redovito uzdiže, manihejski rečeno, u 'Armagedon' u borbi između dobra i zla.
Ukrajinski rat također je oblikovan kao projekcija nove identitarne, raznolike i pro-trans 'zamišljene zajednice' postavljene u polarnoj suprotnosti s ruskim tradicionalnim vrijednostima. Ovaj sukob vrijednosti ne mogu bolje simbolizirati nego njegove dvije glasnogovornice: s jedne strane, trans žena iz Nevade, Sarah Ashton-Cirillo, koja je (do prije neki dan) bila ukrajinska vojna glasnogovornica, i s druge, Maria Zaharova, glasnogovornica ruskog ministarstva vanjskih poslova.
Shvaćamo. Čini se da i svijet to shvaća.
'Ono za što se Rusija zalaže' - njezin narativ, njezino 'značenje' - doživljava se kao uvreda kulturnoj 'revoluciji' Obame i Bidena. Poništiti Putinov revolucionarni narativ svijetu, kako je rekao jedan zapadni diplomat, po njegovom je mišljenju jednako važno kao, recimo, ne dopustiti Trumpu da ponovno bude predsjednik.
Globalni jug može suosjećati s onima koji se opiru kulturnim nametanjima koja su u suprotnosti s dugogodišnjim civilizacijskim vrijednostima.
