Europa se suočava s terorizmom. Ljudski život je život odnosa, neke odnose biramo, a u nekim odnosima se nađemo bez da nas je itko pitao.
Čovjeka bismo čak mogli odrediti kao misao koja misli da nadilazi odnose, a ne nadilazi ih, nego ih mišljenjem povezuje.
Svaku ulogu koju u životu igramo – od emocionalnih do profesionalnih, uloge su koje nas definiraju i ostvaruje se putem odnosa. Bez djece ne možemo biti roditelji, bez učenika nastavnici, bez partnera ne možemo biti partneri, bez pacijenata liječnici itd.
Čak je i naše ”ja” duboko odnosno, ono je odnosno na najintimnijoj mogućoj razini. Sami se prema sebi odnosimo i sebi govorimo tko smo zapravo, nakon što smo se u odnosu s drugima razotkrivali i skrivali.
U naše ”ja” unosimo sjećanja na sve uloge koje smo odigrali i koje odigravamo. Biti čovjek nije moguće bez sjećanja i bez odnosa. Odnosi mogu biti konstruktivni, protokolarni, dosadni, destruktivni, progresivni, kreativni, lažni, istiniti, lijepi, smisleni, ružni, besmisleni…
Čini se da u konačnom svijetu imamo beskonačne mogućnosti da se osmislimo i osmišljavamo ili da se obesmislimo i da se obesmišljavamo.
Terorizam, fanatizam, destrukcija i smrt također proizlaze iz odnosa, i to odnosa koji obesmišljava na najradikalniji način.
Jean Baudrillard se bavio problemom terorizma. Teroristi su samoubojice koje su preživjele vlastitu ljudsku smrt. Oni ostaju bez ”ja”, nisu u stanju odnositi se prema sebi, nego pristaju biti nebitne figure u svjetskoj igri političke moći.
Kao samoubojice koje su se ubile i preživjele vlastitu smrt, teroristi nisu u stanju razlikovati realnost od fikcije. Njima je fikcija realna.
Oni, ako je riječ o, u religijskom smislu, fanatiziranim teroristima, smatraju da se nalaze u posebnom odnosu s božanstvom čije ime oni zastupaju i bore se za pravdu božanstva koje uništava neprijatelje.
Religijski fanatizirani teroristi nisu samo samoubojice koje su preživjele vlastitu smrt, oni su i ubojice božanstva koje nije preživjelo njihovu prisutnost.
Uostalom, kakav je to bog koji ne može izaći na kraj s ograničenim bićem? Kakav je to bog kojega se može toliko emocionalno povrijediti da postaje ogorčen i osvetnički raspoložen? Onaj tko može, slikovito rečeno, izbaciti boga iz takta, veći je i savršeniji od samog boga.
Teroristi, koji zbog neke božanske pravde, bogu pomažu u njegovom gnjevu, također su jači od takvog boga, jer oni imaju ono što on nema – snagu da u djelo provedu njegovu ogorčenost.
Religijski fanatizirani teroristi su samoubojice koje su ubile boga, ali to ne znaju. Njihov bog je manji od čovjeka, a bog koji je manji od čovjeka je bog koji je mrtav, bog kojega su religijski fanatizirani teroristi ubili. Oni čovjeka žele svesti na mjeru njihovog mrtvog boga.
Teroristi, budući da nisu u stanju razlikovati fikciju od realnosti, u realnosti traže mjesto na koje će položiti vlastitu fikciju. Oni realnost žele destruirati kako bi na njezino mjesto stupila fikcija o bogu pobjedniku i njihovoj ulozi u pobjedi takvog destruktivnog, ogorčenog i, u sebi nemoćnog, boga u svijetu.
Teroristima, dakle, treba događaj kojim će zaustaviti rast realnosti i opteretiti je fikcijom o uspjehu terorizma. Takav događaj se, navodi Baudrillard, zbio 11. rujna 2001. Taj događaj je događaj proizvođenja prekomjerne stvarnosti, jer stvarnost koja u sebi sadrži fikciju nije stvarnost, nego prekomjerna stvarnost.
Teroristi prihvaćaju nešto, da bi to uništili, i da bi na uništeno mjesto stavili fikciju, i tako proizveli prekomjernu stvarnost. Oni ne odbijaju globalizaciju i znanstvene rezultate, oni se služe globalizacijom da bi, terorističkim činom, proizveli prekomjernu globalizaciju.
Oni ne odbijaju znanost i znanstvene rezultate, oni u znanost unose fikciju, a sve kako bi proizveli prekomjernu stvarnost.
Oni su dio sustava. Zato izazivaju strah i paraliziraju sustav. Oni su, zapamtimo to, postali dio sustava. Oni su fikcija unutar sustava.
Sustav ih podržava i, gotovo, navodi da destruktivno djeluje. Da sustav ne želi terorizam, oslobodio bi se fikcije i prekomjerne stvarnosti. Da sustav to želi, terorizam bi nestao.
No terorizam ne nestaje, a naš svijet prekomjerne stvarnosti prihvatio je novo računanje vremena – početna točka je 11. rujna 2001. Zar to nije priznanje da smo pristali na terorizam unutar sustava, odnosno da smo pristali da živimo u svijetu razumijevanja prekomjerne stvarnosti koja je nastala i nastaje terorističkim činima?
Jest, pristali smo da terorizam bude dio sustava u kojemu se i mi nalazimo. Čin pristanka smo izrazili birajući one političare koji će igrati ulogu u svjetskoj igri politike i moći.
Mi, ne samo da se odnosimo prema terorizmu, mi, na posredan način, sudjelujemo u sustavu svjetske igre politike i moći koja se benevolentno odnosi prema prekomjernoj stvarnosti.
Da bismo shvatili koja je naša uloga u kreiranju i podržavanju sustava prekomjerne stvarnosti, pogledajmo samo u kojem i kakvom sustavu prekomjerne stvarnosti živimo u našoj državi. Naša prekomjerna stvarnost obilježena je odsustvom svake mjere za realnost.
Zato bježimo u prošlost koja se nije zbila onako kako bi to htio naš bijeg. Bijegom romantiziramo povijesno nasilje i pretvaramo ga u nacionalni uspjeh.
Oni koji bježe u prošlost, postaju beživotni kipovi. Njihova uloga je da predstavljaju prekomjernu stvarnost iz prošlosti. Takvi kipovi, kada ožive, ožive zbog toga da bi obranili fikciju i prekomjernu stvarnost iz prošlosti.
Oni, dakle, kada ožive, ožive da bi proveli nasilje. Manje je bitno hoće li to nasilje biti u vidu otimanja aviona u Americi ili pucanja na policajca na Trgu sv. Marka. Kada ožive kipovi prekomjerne stvarnosti iz prošlosti, ožive isključivo da bi proveli nasilje.
S druge strane, imamo građane koji su odustali od toga da igraju aktivnu ulogu izgradnje države i društva. Oni, naprotiv, proizvode prekomjernu stvarnost tišine. Odlučili su se na povlačenje u tišini. Oni ne proizvode nasilje, ali proizvode prekomjernu stvarnost tišine koja, također, oduzima realnost državi, ali joj ne daje nasilje.
Kada građani progovore, nastaje država, kada se nasilnici probude, država nestaje. Mi na izborima odlučujemo između realnog svijeta, koji se obračunava s terorizmom i nasiljem, i svijeta prekomjerne stvarnosti koji, iako prividno glasno osuđuje terorizam i nasilje, ima benevolentan stav prema prekomjernoj stvarnosti unutar vlastitog sustava.
Svi naši izbori su izbori između realnosti i prekomjerne stvarnosti, razlike su samo u tome hoćemo li birati realnost ili prekomjernu stvarnost na lokalnoj, nacionalnoj ili europskoj razini.
Korupcija je prekomjerna stvarnost. Kako nastaje i kako se održava? Isključivo našim izborom. Biramo sustav prekomjerne stvarnosti, a korupcija je sastavni dio toga sustava.
autograf
Čovjeka bismo čak mogli odrediti kao misao koja misli da nadilazi odnose, a ne nadilazi ih, nego ih mišljenjem povezuje.
Svaku ulogu koju u životu igramo – od emocionalnih do profesionalnih, uloge su koje nas definiraju i ostvaruje se putem odnosa. Bez djece ne možemo biti roditelji, bez učenika nastavnici, bez partnera ne možemo biti partneri, bez pacijenata liječnici itd.
Čak je i naše ”ja” duboko odnosno, ono je odnosno na najintimnijoj mogućoj razini. Sami se prema sebi odnosimo i sebi govorimo tko smo zapravo, nakon što smo se u odnosu s drugima razotkrivali i skrivali.
U naše ”ja” unosimo sjećanja na sve uloge koje smo odigrali i koje odigravamo. Biti čovjek nije moguće bez sjećanja i bez odnosa. Odnosi mogu biti konstruktivni, protokolarni, dosadni, destruktivni, progresivni, kreativni, lažni, istiniti, lijepi, smisleni, ružni, besmisleni…
Čini se da u konačnom svijetu imamo beskonačne mogućnosti da se osmislimo i osmišljavamo ili da se obesmislimo i da se obesmišljavamo.
Terorizam, fanatizam, destrukcija i smrt također proizlaze iz odnosa, i to odnosa koji obesmišljava na najradikalniji način.
Jean Baudrillard se bavio problemom terorizma. Teroristi su samoubojice koje su preživjele vlastitu ljudsku smrt. Oni ostaju bez ”ja”, nisu u stanju odnositi se prema sebi, nego pristaju biti nebitne figure u svjetskoj igri političke moći.
U naše ”ja” unosimo sjećanja na sve uloge koje smo odigrali i koje odigravamo. Biti čovjek nije moguće bez sjećanja i bez odnosa. Odnosi mogu biti konstruktivni, protokolarni, dosadni, destruktivni, progresivni, kreativni, lažni, istiniti, lijepi, smisleni, ružni, besmisleni
Kao samoubojice koje su se ubile i preživjele vlastitu smrt, teroristi nisu u stanju razlikovati realnost od fikcije. Njima je fikcija realna.
Oni, ako je riječ o, u religijskom smislu, fanatiziranim teroristima, smatraju da se nalaze u posebnom odnosu s božanstvom čije ime oni zastupaju i bore se za pravdu božanstva koje uništava neprijatelje.
Religijski fanatizirani teroristi nisu samo samoubojice koje su preživjele vlastitu smrt, oni su i ubojice božanstva koje nije preživjelo njihovu prisutnost.
Uostalom, kakav je to bog koji ne može izaći na kraj s ograničenim bićem? Kakav je to bog kojega se može toliko emocionalno povrijediti da postaje ogorčen i osvetnički raspoložen? Onaj tko može, slikovito rečeno, izbaciti boga iz takta, veći je i savršeniji od samog boga.
Teroristi, koji zbog neke božanske pravde, bogu pomažu u njegovom gnjevu, također su jači od takvog boga, jer oni imaju ono što on nema – snagu da u djelo provedu njegovu ogorčenost.
Religijski fanatizirani teroristi su samoubojice koje su ubile boga, ali to ne znaju. Njihov bog je manji od čovjeka, a bog koji je manji od čovjeka je bog koji je mrtav, bog kojega su religijski fanatizirani teroristi ubili. Oni čovjeka žele svesti na mjeru njihovog mrtvog boga.
Teroristi, budući da nisu u stanju razlikovati fikciju od realnosti, u realnosti traže mjesto na koje će položiti vlastitu fikciju. Oni realnost žele destruirati kako bi na njezino mjesto stupila fikcija o bogu pobjedniku i njihovoj ulozi u pobjedi takvog destruktivnog, ogorčenog i, u sebi nemoćnog, boga u svijetu.
Teroristima, dakle, treba događaj kojim će zaustaviti rast realnosti i opteretiti je fikcijom o uspjehu terorizma. Takav događaj se, navodi Baudrillard, zbio 11. rujna 2001. Taj događaj je događaj proizvođenja prekomjerne stvarnosti, jer stvarnost koja u sebi sadrži fikciju nije stvarnost, nego prekomjerna stvarnost.
Teroristi prihvaćaju nešto, da bi to uništili, i da bi na uništeno mjesto stavili fikciju, i tako proizveli prekomjernu stvarnost. Oni ne odbijaju globalizaciju i znanstvene rezultate, oni se služe globalizacijom da bi, terorističkim činom, proizveli prekomjernu globalizaciju.
Oni ne odbijaju znanost i znanstvene rezultate, oni u znanost unose fikciju, a sve kako bi proizveli prekomjernu stvarnost.
Oni su dio sustava. Zato izazivaju strah i paraliziraju sustav. Oni su, zapamtimo to, postali dio sustava. Oni su fikcija unutar sustava.
Sustav ih podržava i, gotovo, navodi da destruktivno djeluje. Da sustav ne želi terorizam, oslobodio bi se fikcije i prekomjerne stvarnosti. Da sustav to želi, terorizam bi nestao.
No terorizam ne nestaje, a naš svijet prekomjerne stvarnosti prihvatio je novo računanje vremena – početna točka je 11. rujna 2001. Zar to nije priznanje da smo pristali na terorizam unutar sustava, odnosno da smo pristali da živimo u svijetu razumijevanja prekomjerne stvarnosti koja je nastala i nastaje terorističkim činima?
Jest, pristali smo da terorizam bude dio sustava u kojemu se i mi nalazimo. Čin pristanka smo izrazili birajući one političare koji će igrati ulogu u svjetskoj igri politike i moći.
Mi, ne samo da se odnosimo prema terorizmu, mi, na posredan način, sudjelujemo u sustavu svjetske igre politike i moći koja se benevolentno odnosi prema prekomjernoj stvarnosti.
Oni koji bježe u prošlost, postaju beživotni kipovi. Njihova uloga je da predstavljaju prekomjernu stvarnost iz prošlosti. Takvi kipovi, kada ožive, ožive zbog toga da bi obranili fikciju i prekomjernu stvarnost iz prošlosti (…) Korupcija je prekomjerna stvarnost. Kako nastaje i kako se održava? Isključivo našim izborom. Biramo sustav prekomjerne stvarnosti, a korupcija je sastavni dio toga sustava
Da bismo shvatili koja je naša uloga u kreiranju i podržavanju sustava prekomjerne stvarnosti, pogledajmo samo u kojem i kakvom sustavu prekomjerne stvarnosti živimo u našoj državi. Naša prekomjerna stvarnost obilježena je odsustvom svake mjere za realnost.
Zato bježimo u prošlost koja se nije zbila onako kako bi to htio naš bijeg. Bijegom romantiziramo povijesno nasilje i pretvaramo ga u nacionalni uspjeh.
Oni koji bježe u prošlost, postaju beživotni kipovi. Njihova uloga je da predstavljaju prekomjernu stvarnost iz prošlosti. Takvi kipovi, kada ožive, ožive zbog toga da bi obranili fikciju i prekomjernu stvarnost iz prošlosti.
Oni, dakle, kada ožive, ožive da bi proveli nasilje. Manje je bitno hoće li to nasilje biti u vidu otimanja aviona u Americi ili pucanja na policajca na Trgu sv. Marka. Kada ožive kipovi prekomjerne stvarnosti iz prošlosti, ožive isključivo da bi proveli nasilje.
S druge strane, imamo građane koji su odustali od toga da igraju aktivnu ulogu izgradnje države i društva. Oni, naprotiv, proizvode prekomjernu stvarnost tišine. Odlučili su se na povlačenje u tišini. Oni ne proizvode nasilje, ali proizvode prekomjernu stvarnost tišine koja, također, oduzima realnost državi, ali joj ne daje nasilje.
Kada građani progovore, nastaje država, kada se nasilnici probude, država nestaje. Mi na izborima odlučujemo između realnog svijeta, koji se obračunava s terorizmom i nasiljem, i svijeta prekomjerne stvarnosti koji, iako prividno glasno osuđuje terorizam i nasilje, ima benevolentan stav prema prekomjernoj stvarnosti unutar vlastitog sustava.
Svi naši izbori su izbori između realnosti i prekomjerne stvarnosti, razlike su samo u tome hoćemo li birati realnost ili prekomjernu stvarnost na lokalnoj, nacionalnoj ili europskoj razini.
Korupcija je prekomjerna stvarnost. Kako nastaje i kako se održava? Isključivo našim izborom. Biramo sustav prekomjerne stvarnosti, a korupcija je sastavni dio toga sustava.
autograf
