Sa svakom turističkom sezonom Hrvatsku protrese inflatorni skok koji dodatno osiromaši najosjetljivije slojeve društva, ali i napuni državni proračun. U godinama koje slijede iz njega ćemo sve više izdvajati za naoružavanje, najvjerojatnije na račun sve manje javno dostupnog zdravstva, školstva, socijalnih prava. O hrvatskim socioekonomskim mogućnostima, sa slomljenom industrijom i poljoprivredom, razgovarali smo s ekonomistom i sociologom Tonijem Prugom s Odsjeka za kulturalne studije Filozofskog fakulteta u Rijeci.
Kao država članica NATO-a Hrvatska je spremna izdvajati pet posto BDP-a za obranu, tumače nam ministar obrane Ivan Anušić i premijer Andrej Plenković. U odnosu na sadašnjih dva posto to je velik skok, financijski izdatak za državu ovisnu o uslužnoj djelatnosti i pomoći iz EU-a. Kako u toj slijepoj lojalnosti zapadu može izdržati financijski sustav Hrvatske?
Previše je varijabli u igri da bismo mogli predvidjeti promjene. Vlade bogatijih zemalja zadnjih pola stoljeća balansiraju između rasta javnog financiranja zdravstva, obrazovanja i skrbi, postepene erozije jednakosti pristupa kroz upliv privatnika, te naizgled kaotičnih promjena u strukturi i načinu funkcioniranja privatnog sektora. Ovo je samo još jedna epizoda tog balansiranja za koju ne mislim da je drastično izazovnija od prošlih. Vlade svugdje moraju osiguravati podršku putem socijalnih politika i istovremeno adresirati razne pritiske privatnog sektora, poput toga da im se prepusti što veći dio usluga koje trenutno proizvodi država i distribuira planski po kriterijima, što uključuje zdravstvo, obrazovanje, socijalnu skrb, ali i vojsku. Za pretpostaviti je da će supostojanje javnih financija i privatnog sektora naći svoj oblik u nabujalim vojnim izdacima, što ne mora nužno biti na štetu drugih javnih usluga, mada je to, naravno, jedna od mogućnosti.
Odakle zagrabiti za tih izazovnih tri posto više za obranu? Tko će biti gubitnici?
Najkraće rečeno, gubimo gotovo svi, planetarno, jer ulazimo u novi val bujanja industrije oružja i militarizacije društava. Dobitnici su kapitalisti bliski vojnoj industriji, zemlje koje oružje proizvode i autoritativno nastrojene političke snage. Porast vojnog financiranja ne mora nužno voditi do smanjenja socijalnih funkcija države. Dodatno, potencijalni deficit zbog vojnih izdataka, ukoliko ne ide direktno javnom sektoru, ide privatnom kupovinom njegovih proizvoda, ili drugoj državi. Država novac stvara da bi ga plasirala dalje u zadanom vremenskom okviru i što više na vlastitom teritoriju, kupujući puno toga od privatnog sektora. Veliki pametni kapitalisti to itekako znaju, mnogi su na taj način i razvili svoja carstva. Bude li se kreativno razmišljalo, značajan dio novog vojnog budžeta bi mogao ostati u Hrvatskoj, kod domaćih proizvođača i ne nužno direktno u vojne svrhe, unatoč formalno vojnoj namjeni: od vojnih bolnica, preko softvera i tehnoloških rješenja koja su korisna vojsci i javnom sektoru, do infrastrukture dvostruke civilne i vojne namjene, poput mostova i cesta, koja je EU regulacijama eksplicitno dozvoljena kad se obrazloži vojna potreba. Španjolska je tražila i da se vojnim budžetom u EU-u dozvoli adresiranje cyber sigurnosti i klimatskih promjena.
Prisila lista čekanja
Povećavat ćemo izdvajanja za obranu, dok nam je javno zdravstvo na koljenima, sve je manje javno, sve manje dostupno…
Problemi javno financiranog zdravstva poznati su svakome tko se susreo s dugim listama čekanja. One funkcioniraju kao vrsta prisile zbog koje se okrećemo plaćanju privatnicima. Puno indikacija ukazuje na veliko prelijevanje javnog novca u privatne zdravstvene subjekte, no proces je teško preciznije dokučiv iz postojećih javno dostupnih podataka. Nedostatak transparentnosti protoka javnog novca prema privatnicima onemogućava analizu rasta akumulacije tehnologije i visoko školovanog kadra u privatnim rukama. Najbogatijima to nije problem, plaćaju dodatna zdravstvena osiguranja ili direktno privatnicima. Za većinu stanovništva ubrzano klizimo u pakao amerikanizacije zdravstva baziran na naplativim individualnim uslugama, a ne na zdravstvenoj skrbi. Prosječne obitelji će sve više strepiti od ozbiljnijih bolesti, jer je postojeći javni sustav često prespor, a za privatno plaćanje preostaje im zaduživanje.
Povećanjem izdvajanja za obranu gubimo gotovo svi, planetarno, jer ulazimo u novi val bujanja industrije oružja i militarizacije društava. Dobitnici su kapitalisti bliski vojnoj industriji, zemlje koje oružje proizvode i autoritativno nastrojene političke snage
Kao što propada javno zdravstvo, sve više propada i javno školstvo, odgoj i obrazovanje, od vrtića i obavezne osnovne škole, preko srednje škole, do fakulteta i znanstvenih krugova. Koja je budućnost društva bez znanja? Ušli smo u doba umjetne inteligencije koja će još više pojačavati socijalne razlike.
Tehnologija nije predodređena da pojačava nejednakosti, mada ju profitna logika najčešće inicijalno društveno oblikuje. Tehnologijom možemo profitno proizvoditi, distribuirati po kupovnoj moći i akumulirati kapital u privatnim rukama, ali i proizvoditi javno, solidarno financirati što više progresivnim porezima, distribuirati po kriterijima te tako proizvoditi jednakost i akumulirati javna bogatstva. Umjetna inteligencija je preširok pojam koji zbunjuje. Veliki jezični modeli su kao dodatna pomoć izuzetno koristan alat za istraživanje i učenje.
Borbe za što veću jednakost u dostupnosti obrazovanja i razne oblike skrbi imaju dugu povijest. Zadnjih se desetljeća u Hrvatskoj javno financiranje smanjuje. Samo je Rumunjska iza nas po javnom financiranju obrazovanja. Mijenja se kompozicija, povlači se javno financiranje, smanjuje se jednakost. Rastu privatne škole na svim nivoima, školarine plaćaju imućniji, dešava se klasna segregacija u obrazovanju, što utječe ne samo na šanse, već i na ishode pojedinaca. Početna klasna pozicija igra sve veću ulogu. Profitna logika koja prodire u te sektore nailazi na premale otpore. U obrazovanju u pobunama u pravilu prednjače studenti, no za razliku od 2009. godine, sadašnja se borba nije proširila sa zagrebačkog Filozofskog fakulteta. Podrška profesora je jedva vidljiva. To je veći problem od privatizacija i njihovog širenja nejednakosti. Povijest proizvodnje jednakosti pokazuje da se ona uvodi borbama, od samoinicijativa radnika i stanovništva, do njihove institucionalizacije, civilno i politički, ali i narativno, umjetnošću, radom u medijima i, što je najvažnije, u krajnjoj instanci na ulicama. Zaokret prema ponovnom rastu proizvodnje jednakosti će trebati sve te aspekte.
Premijer Plenković ističe da u Hrvatskoj sve raste, kao nikad prije njega. Raste BDP, rastu plaće, rastu mirovine, raste zaposlenost, raste broj stranih radnika…, ali Hrvatska sve više tone u siromaštvo. Regionalne razlike sve su veće. Gdje je odgovor ekonomske politike?
Obje tvrdnje su istinite. Radi se o distribucijskom pitanju. Koristi od promjena daleko najviše imaju oni u najvišim platnim razredima, kod njih se akumuliraju bogatstvo, štednja, vlasništvo nad nekretninama i financijskim instrumentima. Nastaju dvije radikalno različite Hrvatske, kao što je slučaj i u većini bogatih zemalja. Klasno se raslojavanje radikalizira, a iz makroekonomskih pokazatelja se vidi samo kako je onima na vrhu piramide. Zbog toga su nam posebno važne distribucijske empirijske studije kojima dobivamo uvid u te promjene. Podaci o privatnom vlasništvu nad svim tim bogatstvima potrebni su državi zbog regulacije, ali i društvu, kako bismo mogli analizirati stanje i sugerirati politike. Otežavanje pristupa takvim podacima, što su mnogi znanstvenici u Hrvatskoj iskusili, drastično otežava demokratske procese.
Pitate me za odgovor ekonomskih politika, ali one u svim kapitalističkim zemljama, pa tako i u Hrvatskoj, stvaraju postojeće klasne razlike. Nejednakosti i klasno raslojavanje su rezultat ekonomskih politika, nikako slučajni nusprodukt. Osim legitimacije, vlade u pravilu nemaju drugih razloga da ublažuju klasne razlike koje i same stvaraju. Uostalom, u tom bogaćenju manjine političari prolaze jako dobro. Zaokret prema progresivnijim porezima, više planiranja i širenju javnih usluga koje se distribuiraju po kriterijima povijesno se dešavao najčešće u velikim krizama, ili nakon ratova. Ne čini se da smo daleko od takvih vremena. Pitanje je hoćemo li imati političke aktere koji će biti u stanju i imati hrabrosti formulirati takvu vrstu zaokreta te graditi potreban širi konsenzus.
U Hrvatskoj raste i inflacija. Sa svakom turističkom sezonom ona ubrzava i pustoši skromne džepove građana. Premijeru rast inflacije, najviši u EU-u nakon Estonije i Slovačke, nije tema. Naravno, s inflacijom obično raste i državni proračun, što mu dobro dođe. Slobodno tržište, kapitalizam uzima svoj danak i to na najslabijima. Zar ne postoje neki kontrolni mehanizmi, za preživljavanje?
Kontrolni mehanizmi su rijetko uspostavljani direktno za dobrobit cijelog stanovništva, obično se radi o zaštiti investitora i kapitala. Centralna tvrdnja zagovarača kapitalizma je da je to u redu, jer rast bogatstva indirektno pogoduje svima. Ako se pomirimo s oblicima nasilja na koje se razvoj kapitalizma naslanjao, u nekim periodima to jest držalo vodu. Trickle down efekt – trickle down ekonomija je koncept prema kojem smanjenje poreza bogatima stimulira privredu i koristi svima – već je desetljećima trickle up, to znamo iz pregršt empirijskih studija, pogotovo iz Svjetske baze podataka o nejednakosti. Bogatstvo se koncentrira u sve manjem broju ruku, srednja se klasa sužava i raste broj onih koji jedva plaćaju račune za bazične potrebe. Nejednakosti prihoda između država se ipak smanjuju, najviše zbog Kine i Indije. Hrvatska također hvata korak. Domaći novi bogataši, nova vladajuća i viša srednja klasa ubiru dobrobiti ovakvog kapitalističkog razvoja, njima inflacija ne predstavlja istu vrstu problema. Oni su glasni i u pravilu naviknuti da artikuliraju vlastite brige. Istovremeno, velik dio populacije kojem prihodi ne rastu dovoljno brzo da nadoknade inflaciju nema svoj glas, loše ih se vidi i čuje. Klimatske promjene, uz nejednakosti najopasniji proizvod kapitalističkih ekonomija, također će najviše pogoditi one s manjim prihodima.
Udio industrijske proizvodnje i poljoprivrede je u cijeloj Europi drastično pao zadnjih 30 godina, tu slijedimo trendove. Problem je u prevelikom udjelu turizma i u ekonomskoj kompleksnosti našeg izvoza. Zadnjih deset godina je i u apsolutnom padu, što je jedan od pokazatelja da smo integrirani na niskom stupnju proizvodnog lanca
Pritisci privatnika
Činjenica koju ni Plenković ni njegovi ministri ne spominju jeste da unatoč izdašnim potporama iz europskih fondova, nikad obilnijem državnom proračunu i Nacionalnom planu oporavka i otpornosti, padaju industrijska i poljoprivredna proizvodnja. Jesmo li postali siromašna europska periferija, sasvim ovisna o financijskim infuzijama iz svijeta?
Udio industrijske proizvodnje i poljoprivrede je u cijeloj Europi drastično pao zadnjih trideset godina, tu slijedimo trendove. Problem je u prevelikom udjelu turizma i u ekonomskoj kompleksnosti našeg izvoza koji kaska za zemljama sličnog profila. Zadnjih deset godina je i u apsolutnom padu, što je jedan od pokazatelja da smo integrirani na niskom stupnju proizvodnog lanca. Rezultati su odljev stanovništva i smanjenje jednakosti. Mada pripadamo krugu najbogatijih zemalja, zbog navedenog se često s pravom osjećamo periferijom. Ekonomski pokazatelji loše reflektiraju životna iskustva stanovništva, loše pokazuju pad jednakosti po mnogim parametrima, uključujući prihode, zdravstveno stanje, obrazovne šanse i ishode, mobilnost, nivo potrošnje, raspoloživi dohodak izvan zadovoljenja osnovnih potreba te smanjenje rodne ravnopravnosti. No mnogi su bogati centri svijeta upravo takvi. Kapitalizam proizvodi ekstremne nejednakosti unutar populacija, pogotovo zadnjih desetljeća. Tako 1,3 miliona građana New Yorka prima pomoć u hrani, dok u SAD-u oko polovice kućanstava sa zaposlenim članovima nema dovoljna primanja za osnovne potrebe poput stanovanja, hrane, zdravstvene skrbi i transporta. I to je bogati svijet prema kojem kročimo. Prema službenim statistikama, čak trećina populacije SAD-a prima neku vrstu socijalne pomoći, što uključuje polovicu djece SAD-a. U Europi je situacija dosta bolja, mada se jednakost unutar država i između regija značajno razlikuje. Stoga je važno imati na umu da ekonomski rast i generalno ekonomske parametre ne smijemo izjednačavati s društvenim blagostanjem.
Kako se prema ekonomskim politikama odnosi hrvatska ljevica ili hrvatska socijaldemokracija?
Stalno smo izloženi pritiscima privatnika za razne ustupke. To su u kapitalizmu legitimna djelovanja, što ih ne čini poželjnima iz perspektive društva u cjelini, mada se oni uvijek tako predstavljaju. Privatni mediji u pravilu prihvaćaju takav narativ izjednačavanja interesa privatnih firmi i općeg interesa, što nije točno. Vlada bi primjerice potpuno izgubila legitimitet da naglo i opsežno privatizira javno financirano zdravstvo i obrazovanje, da drastično smanji jednakost u pristupu školovanju i liječenju. No, ako se to radi postepeno, kao što je slučaj, promjena se primjećuje slabije i lako moguće prekasno za zaustavljanje procesa. EU i regulacije eurozone nameću upliv profitne logike u te sektore. Istovremeno se situacija ublažava EU fondovima pomoću kojih gradimo infrastrukturu, javne bolnice, škole i ostale javne ustanove. Nedostaje ambicioznijeg plana i pritiska iz perspektive solidarnosti i jednakosti, što bi trebalo uključivati progresivnije poreze, zaustavljanje postojećih privatizacija, širenje novih javnih usluga distribuiranih po kriterijima i skraćivanje radnog tjedna. Ukratko, nedostaje ambicioznijeg pritiska u drugom pravcu.
Trideset godina poslije rata, kad se podvuče crta, što možemo zaključiti o ekonomskoj Hrvatskoj? Godinama se kao razlog za ekonomsko potonuće spominjao upravo rat. Što je Hrvatsku više uništilo, rat ili ekonomsko i socijalno poraće?
Hrvatska se uspješno razvila iz perspektive novih bogataša, vladajuće klase i više srednje klase čiji prihodi, mada značajno ispod europskih prosjeka, ipak pružaju solidan životni standard. Pripadnici tih klasa, kojima i mi u akademskom svijetu pripadamo, u pravilu stvaraju pozitivnu sliku, koja za njih stoji. No i za mnoge manje imućne ljude čiji su roditelji nekad bili isključeni iz socijalističke modernizacije, Hrvatska je zemlja prilike, kapitalizam na tom osjećaju počiva. Za kreiranje slike smo uz medije najodgovorniji mi koji smo plaćeni da o društvu razmišljamo. Dok svoje zadatke obavljamo bez sagledavanja makro nivoa, bez šire slike, ili ako tu sliku gledamo iz perspektive vlastitih, relativno ugodno reproduciranih socijalnih miljea, lako zapadamo u nesvjesno odobravanje nasilja i nepravde koju kapitalizam generira, kako između nacija, tako i unutar država gdje nejednakosti stvaraju paralelne svjetove, kao u vrijeme vladavine aristokracije.
Pogoduje li nacionalizam kojem svjedočimo i socioekonomskom nazadovanju Hrvatske?
Hrvatska napreduje prema bogatijim zemljama, a mnoge od njih su brutalno nepravedne prema velikom dijelu svojih populacija koje, unatoč ekstremnom bogatstvu nacija u cjelini, adekvatno ne hrane i ne liječe. Bogate su države stoljećima nasilnici svijeta, što vojno, ali i puno opasnije i manje vidljivije, ekonomski i pravno. Hrvatska članstvom u EU-u i eurozoni sve više postaje dio takvog strukturalnog nasilja. Ipak, puno je varijacija unutar bogatih zemalja, nije zapisano u zvijezdama da se moramo nužno razviti u najgoru verziju. To ovisi o političkim snagama, kakve zasad nemamo na nacionalnom nivou. Naš trenutni nacionalizam baziran na isključivostima vidim kao dimnu zavjesu koja homogenizacijom preko simbolike javnost udaljava od eksplodirajućih nejednakosti, zastrašujućih klimatskih promjena i sve normaliziranijeg nasilja prema ženama, u čijem stvaranju aktivnu ulogu, financijsku i organizatorsku, igraju religiozni ekstremisti.
