Evo i moje „dvije lipe“ o problemu štrajka liječnika, ali i štrajkovima ostalih državnih službi koji će zasigurno slijediti nakon što Linić još žešće zategne remen. Naime, u čemu je problem?
Problem je nezadovoljstvo visokoškolovanih ljudi (navodno sposobnih) koji nisu zadovoljni svojim primanjima i uvjetima za rad. Kažem navodno sposobnih, jer se malo njih dokazalo na surovom tržištu ili u situaciji kada nisu zaštićeni od strane države, profesionalnog lobija ili naklonog pravosuđa. Na položaj u društvu, znamo svi, ne mogu se požaliti, jer u našem narodu hećim, medecine man iliti vrač još uvijek visoko kotiraju.
U tranzicijskim društvima, a onda u konačnici i kapitalizmu, državni, gradski ili općenito javni zaposlenici, poznato je, tranzicijski su gubitnici. To su ljudi koji nisu bili u stanju prodati svoje visoke sposobnosti i vrijednosti na tržištu ili ih uopće nemaju pa im državna ili javna služba dođe kao onaj zadnji, pričuvni padobran. Liječnici, znanstvenici, profesori, učitelji, socijalni radnici, policajci, vatrogasci i slični koji u normalnim zemljama rade u državnoj službi su oni koji nisu uspjeli očarati potencijalne darežljive poslodavce. Dakle, gubitnici.
Kako Hrvatska ni po čemu nije normalna zemlja, a posebno ne normalna kapitalistička zemlja, onda su kod nas takvi poslovi ne omraženi, nego dapače, vrlo, vrlo poželjni. Paradoksalno, gubitnici izgledaju kao dobitnici. No stvari u kapitalizmu jednostavno tako ne funkcioniraju pa se naša situacija čini krajnje bezizlaznom, nestabilnom te imamo stalne prijetnje društvenim lomovima. Umjesto da ljudi hrle na tržište i u poduzetništvo, kako bi što prije i što masnije naplatili svoje sposobnosti (godine brzo prolaze), oni se (i uslijed krize) skrivaju u skute države i čekaju neka bolja vremena. Liječnici za sada nisu baš spremni, zajedno s drugim državnim službenicima, preuzeti dio tereta krize na svoja pleća, već ultimativno zahtijevaju pošteniju naknadu za svoje visoko školovanje. No, za razliku od drugih spomenutih javnih službenika, liječnici i sestre se skrbe o najvrjednijem što svatko od nas ima – zdravlju, na koje smo svi posebno osjetljivi. U konačnici, činjenica je da će svaki uspjeh ili neuspjeh štrajkača biti samo privremen, jer novca (a ni kapitalističke logike) nema kojim bi se iz šuplje zajedničke kese plaćali vrhunski stručnjaci.
Kada se situacija normalizira, najsposobniji liječnici će otići na privatne klinike, najsposobniji znanstvenici i profesori u industriju, privatne institute i privatne škole i fakultete. Naći će se manje ili više boljih mjesta i za ostale spomenute javne djelatnike, a tek najnesposobniji gubitnici će ostati na mršavoj, ispuhanoj državnoj sisi. Dok se to ne dogodi, razjedinjeni državni službenici (liječnici nisu zvali ostale, a ovi se vjerojatno ne bi ni odazvali) će ovisno o svojim „mišićima“ izboriti trenutne bolje ili lošije plaće i uvjete rada, ali se u konačnici dobrome u državnoj službi ne treba nadati.
Kada već govorimo o tranzicijskim gubitnicima, red je pogledati i tko su tranzicijski dobitnici. Jasno je svima kako su u ovoj našoj turbulentnoj situaciji najbolje prošli političari i njihovi privatizacijski jataci te pripadnici pravosudne mafije. Od trenutka kada im je blagopokojni vrhovnik namijenio ekstra-velika primanja i nikakvu odgovornost, pravosudni paraziti evidentno ne rade (hrpe neriješenih predmeta), a i ono što rade ne rade kako treba (katastrofalno nemoralne i nepravedne presude kojima vrvi naša pravosudna praksa).
No koliko god bilo teško ostatku visokoškolovanog kadra u državnoj službi, njihovo status je još jako dobar u usporedbi s vojskom proletera pušioničara. Umirovljenici, nezaposleni, nezaposleni mladi, naši sugrađani s posebnim potrebama, izigrani radnici koji ne primaju redovito plaću i svi ostali obespravljeni preživljavaju samo zahvaljujući zadivljujućem talentu i dovitljivosti u novo-staroj olimpijskoj disciplini spajanja kraja s krajem. Ova je skupina, nažalost i najpodatnija za majstore političkog spina i marketinga te vrlo često završe kao ulov u mreži pokvarenih političara, uvijek iznova zaokružujući jednu od dvije promašene grupacije, a sve na korist svoje štete. Stoga, ogromna je odgovornost visokoobrazovanih, koji vrlo često protestiraju zbog gubitka svojih prava ili neadekvatnih plaća i uvjeta, da se izbore i pobrinu i za status ovih krajnje obespravljenih, umjesto što se redovito skrbe samo za svoje dupe.
from sb underground
