Trgovački lanci nisu samo glamurozni trgovački prostori u kojima su, u gondolama, izloženi i za prodaju spremni deseci tisuća artikala, raspoređenih i poslaganih namjenski i sugestivno kako bi umove potrošača dubinski omekšali do agregatnog stanja podatne kaše, već su i mjesta koja diktiraju izvjesne društvene trendove. Takvu moć utjecaja na mase imaju još novine, internet (društvene mreže) i stadioni. Poklič „kruha i igara“ širi se planetom uz pomoć rečenih masovnih skupljališta najširih slojeva ljudi. Ljudi kupuju (ispričavam se, ne kupuju ljudi nego potrošači/kupci) hranu i doživljaj hrane. Potrošači se najedu čitajući recepte kuharskih chefova angažiranih od strane trgovaca koji prodaju sastojke tih istih recepata. Potrošače se u robnim lancima podučava o prometu, njih se ekološki osvještava, na njih se utječe kako treba podići prag empatije, oni su zahvalni učenici o (ne)zdravoj hrani. Robni lanci su crkve u kome se moli bogu trgovine, a profit uskrsava svakog dana kao neuništivo čudo i pokretač kapitalizma, vjere nad vjerama.
A u vrijeme blagdana sav taj žar potrošnje, sva ta vatra kupovine dovodi do društvenog usijanja. Potrošač/kupac se kuje dok je vruć. U doba priča o opetovanom rođenju mladog boga, smjeni godina i tradiciji, potrošač je usijan do bjeline. Blagdani su razdoblje u kome su usijani kupci muzu. S jedne strane, muze ih se uz pomoć mitova, vjerskih sadržaja i pravila o ponašanju i postu, a s druge, instrumentima „ideoloških“ kanona u stilu kupujem, dakle postojim - kao važan član potrošačkog društva. Što više kupujem, to sam važniji. No, to su već opća mjesta.
Pojedini robni lanci prednjače u nametanju pravila mužnje, u nastojanju da trendovski određuju ponašanja potrošača kako se ne bi ponašali kao žedna stoka pred vodom. Oni usmjeravaju kretanje bezglave mase. Evo, na primjer, Kufland je prvi uveo papirnate vrećice kontra plastičnih, u koje se stavlja kupljena roba. Za pohvalu. Praktičan je to korak u primjeni ekoloških standarda, eliminiranje plastike kao zagađivača prirode itd, itd. Problem je u tome što rečeni robni lanac nije ponudio tranzicijski period, svojevrsno dvovlašće, mogućnost izbora. Isključivost u odabiru vrećice je dvolična, jer se i nadalje meso, povrće, voće pakira u plastiku. Papirnate vrećice su skuplje i to najbolje govori o miksu ekologije i profita.
Isti robni lanac u Slavonskom Brodu ima parkiralište za svoje kupce, i posebno za osobe s invaliditetom, a o čemu sam pisao u tekstu Sudeći po preuređenom parkiralištu ispred Kauflanda – izgleda da je Slavonski Brod uinvaliđeniji grad nego što se pretpostavljalo. Prostorna pretjeranost interesnog trgovačkog demonstriranja empatije dovela je do općeg nepoštivanja označenih mjesta za parkiranje. Na mjestima za invalide sada parkiraju svi. Hipertrofija je dovela do atrofije. Označena mjesta imaju i roditelji s djecom koja, puna zdravlja i snage, bezglavo jurcaju, ali ga nemaju jadni, klimavi starci s jednom nogom u gobu, a s drugom u robnom lancu. Put do nemogućnosti parkiranja popločen je dobrim namjerama trgovaca.
Kaufland prednjači u još nečemu. Kao i svi robni lanci Kaufland jednom tjedno distribuira kataloge s aktualnom ponudom. Dostavlja ih po kućama i ulazima zgrada, a da nikog nije pitao smije li to. Nikoga nije pitao kada je odlučio kataloge ne ponuditi/izostaviti unutar svog prostora, na ulazu u prodajno grotlo, pored info-pulta. Jednostvano, kataloga više nema! Tako je odlučio ON. Zašto? Koji je razlog? Štednja? Muštranje kupaca?
Možda su ova „prednjačenja“ Kauflanda (bila) uvod u njegovu transformaciju od jednostavnog, jeftinog narodnog magazina u elitniji robni lanac s pretjerano naraslim cijenama? Možda su vrećice, parkiralište, odsustvo kataloga samo testovi strpljenja i pokornosti potrošača? Osiguravanje balona startnih pozicija pred uvođenje eura? Naime, nikad ne treba zaboraviti da trgovac dlaku mijenja, ali ne i ćud. Trgovci su najvažniji akteri u bjesomučnoj igri profita koji nema veze samo s ekonomijom, nego i s pohlepom. No, nije li to zapravo isto?
