Trijumvirat Plenković, Turudić i krimosi u predsjedničkoj kampanji

Čini se da su predsjednički izbori već riješeni. Premda je kampanja u kojoj sudjeluje osam pretendenata na funkciju šefa države tek otvorena. Svoju bi vrlo izglednu pobjedu i osvajanje novog mandata Zoran Milanović mogao dovesti u pitanje tek nekim samosaplitanjem. Ako nekom velikom greškom ili ispadom sam sebi podmetne nogu. Dok će za utrčavanje u drugi krug njegova glavnog rivala Dragana Primorca, odabranika premijera Plenkovića, vladajući HDZ morati pokrenuti sve svoje divizije.

Indikativna su u tom pogledu dva recentna skupa. Primorcu su u subotu u Splitu organizirali prvu od četiri planirane velike predizborne masovke. Milanović je u kampanju krenuo u nedjelju iz Zagreba, opet iz Tvornice kulture, kao i prije pet godina. HDZ-ov je miting podbacio. Dvorana je na Gripama ostala poluprazna, što se toj stranci dosad nije događalo. Ali posve u skladu s istraživanjima koja govore da je HDZ-ovo biračko tijelo prema Primorcu rezervirano, da bi čak desetak posto HDZ-ovih glasova moglo otići Milanoviću. Nije pomoglo ni sudjelovanje premijera Plenkovića, koji je u svom govoru viškom decibela pokušavao kompenzirati manjak ljudi i entuzijazma. Ali njegovo je patroniziranje Primorca vjerojatno kontraproduktivno. Za rukicu ga je s potpisima potpore odveo i pred Izborno povjerenstvo, gdje je sam zauzeo centralnu poziciju, jasno šaljući poruku kakvu je ulogu svom predsjedničkom kandidatu namijenio. Milanoviću su, uz SDP, došli šefovi i drugih stranaka koje ga podupiru, ali nitko osim njega nije govorio. Poruka je također kristalno jasna: predsjednički su izbori njegova utakmica, sam je namjerava dobiti.

Plenkovićeva brljavnjanja

Sadržajne su razlike također znatne. Na HDZ-ovu se skupu više govorilo o uspjesima Plenkovićeve vlade, nego o liku i programu njihove predsjedničke akvizicije. Ni Primorac se nije iskazao. Brljavio je o svemu i svačemu, nestrukturirano i blijedo. Njegovo je obraćanje djelovalo poput buvljaka potrošenih političkih fraza, sve zašećereno čestim spominjanjem srca i kvazi-domoljubnim sentimentaliziranjem. Milanović je – znamo – retorički superioran. Ovoga je puta održao snažan govor, bez incidentnih i uvredljivih pasaža, kakvima je inače sklon. Priznao je čak i vlastitu krivicu za „grube riječi“ koje su, kako je rekao, „izlazile iz mene i pokazale ono najružnije od mene“, što se u Hrvatskoj, s redovito nepogrešivim političarima vrlo rijetko, gotovo nikad ne može čuti. Premda prigodna, njegova je samokritika simpatičnija od samohvale konkurenata. Politička mu je analiza također djelovala nadmoćno. Upozorenja da svijetu prijeti kriza usijanih glava, uz suverenistički intoniranu poruku kako Hrvatska neće voditi tuđe ratove, dobro zvone u javnosti. Kao i alarmi da nigdje u EU-u kao u Hrvatskoj ne postoji takva suradnja između izvršne i represivne vlasti, između premijera i glavnog državnog tužitelja. Milanovićeva i ovoga puta ponovljena tvrdnja da Andrej Plenković predstavlja prijetnju hrvatskoj demokraciji, funkcionira kao noseći ponton njegove kampanje. S tim da ga je apostrofirani sam usadio u javnost i zalio betonom.

Međutim, predsjedničke će izbore u Hrvatskoj, izgleda, više od kandidata odrediti oni koji u njoj ne bi ni trebali ni smjeli sudjelovati. Prije svega šef Vlade, zatim glavni državni odvjetnik Ivan Turudić, na koncu infiltrati krim-miljea koji su – pokazuje slučaj bivšeg ministra Beroša – prodrli do samih vrhova vlasti, a sada se ubacuju i u moderiranje predsjedničke kampanje. Što bi po Hrvatsku moglo rezultirati jako opasnim malformacijama. Izbori će proći, ali posljedice njihova uplitanja u izborni proces mogle bi imati trajniji devastirajući učinak po demokratski karakter države.

Napad na EPPO

Premijer Plenković svoje je promicanje Dragana Primorca pretvorio u javno zagovaranje povratka Hrvatske u jednostranačje. Napadajući predsjednika Milanovića i one koji ga podržavaju, u jednoj je od svojih svakodnevnih logoreja pred novinarima ustvrdio da se SDP zbog svoje uloge u kaotičnom izboru ustavnih sudaca, što je proglasio „svjesnim i namjernim rušenjem ustavnog poretka“, diskvalificirao iz mogućnosti da upravlja Hrvatskom. „Oni su diskvalificirani. Mi ne možemo njima više pokloniti povjerenje ako svjesno krše Ustav“, pjenio se. O ulozi svoje stranke u protuustavnom neizboru ustavnih sudaca nije govorio. Niti o Ustavu suprotnoj odluci Ustavnog suda da sami sebi produže mandat. Premijer je u eskalaciji svojih autokratskih nagnuća pomiješao lončiće. Ni on ni njegova stranka ne određuju tko će vladati Hrvatskom. Nije važno kome oni poklanjaju povjerenje. O tome na izborima odlučuju građani. Plenkovićeva izjava implicira da bi opoziciju faktički stavio izvan zakona. Na to upućuje i njegov poziv novinarima da pomognu u njihovu protjerivanju iz Sabora. Bijesno optužujući medije da su SDP-ove greške, on kaže: obijest, odšutjeli, umjesto da ih razaraju, novinare je na koncu pokušao instruirati o njihovu, po njemu, poželjnom antiopozicijskom angažmanu: „Gdje je ta osuda? Gdje je krik i vapaj: van iz Sabora, dajte ostavke, svi, kako vas nije sramota? Gdje je taj vapaj?“

Rekao je to čovjek koji smatra da je jedini sposoban voditi Hrvatsku. Plenkovićev vapaj da ga se podupre u diskreditiranju opozicije dolazi – ne zaboravimo – iz stranke koja je jedina u Hrvatskoj pravomoćno osuđena za visokoprofilnu, obijesnu korupciju. Stranke kojoj se i u njegovu mandatu korupcijske afere ne prestaju otvarati. Stranke koja je – govori slučaj Beroš – podzemlje ponovno uspjela uvesti u državne poslove. Nešto slično kao što je to bilo devedesetih. S tim da se ondašnji miks države i organiziranog kriminala događao u košmarno ratno vrijeme. Na koncu, poziv da se opozicija izbaci iz Sabora dolazi iz partije koja test svoje demokratičnosti još nije položila. U dva navrata na gubitak je vlasti reagirala pučističkim scenarijima, masovkama i šatorašima, uličnom pobunom protiv legitimno izabranih predstavnika naroda. Može li HDZ demokratski funkcionirati u opozicijskom statusu – to još nije pokazao. Ali sve češće pokazuje bahatu, despotsku mrzovolju prema višestranačju. Preciznije, volju za gaženje demokratskih standarda.

U izbornu se kampanju nedopustivo uključio i glavni državni odvjetnik Ivan Turudić. Premda je dosad u svojoj sudačkoj biografiji običavao inzistirati na vlastitoj snazi i autoritetu, od relativno nedavnog dolaska na čelo DORH-a funkcionira kao Plenkovićev namjesnik. Kao da ga premijer osobno navodi, s jedne strane pogoduje vladajućima, s druge strane svojim akcijama potkopava opoziciju. Europske istražitelje pokušava maknuti od HDZ-ove vlasti. Požurio je s uhićenjem ministra Beroša kako bi njegov predmet potom mogao oteti iz ruku europskih tužitelja i staviti pod vlastitu kontrolu. Otvoreno napada glavnu europsku tužiteljicu Lauru Kövesi zbog postupanja u nekim ranijim, premijeru bliskim slučajevima, kao što je njegova neprežaljena bivša ministrica Žalac, koja bi kraj hrvatskih istražitelja, da se EPPO nije aktivirao, vjerojatno i danas bila na funkciji.

Podzemlje u kampanji

Plenkovićevi se naputci vjerojatno odrađuju i u slučaju ECMO aparatura. Dan nakon početka službene predsjedničke kampanje u javnost je, naime, suprotno Lex AP-u, na kojem premijer i državni odvjetnik složno inzistiraju, puštena informacija kako DORH provodi izvide oko 11 godina stare nabave medicinskih uređaja iz premijerskog mandata Zorana Milanovića. Navodno se pokreću izvidi protiv još nekih HDZ-ovih političkih protivnika. Onda usred kampanje glavni državni odvjetnik javno napada jednog od predsjedničkih kandidata. Na Milanovićevu predizbornu poruku da Hrvatskoj treba državni, a ne režimski odvjetnik, uzvraća denunciranjem šefa države faktički kao dezertera. Devedesetih se, kaže, nije odazvao pozivu domovine da sudjeluje u obrani Hrvatske. Svojim difamacijskim intervencijama Ivan Turudić grubo ignorira normu da se po sili vlastite funkcije u političke bitke ne uključuje.

Najviše ipak konsterniraju indicije o uvezanosti politike s ljudima koji slove kao eksponenti krim-miljea. Nakon otkrića o skandaloznoj korupcijskoj umreženosti ex-ministra Beroša s kontroverznim klanom Petrač, otvorila se potpuno konfuzna priča o kavi na kojoj su se našli Nikica Jelavić, kojemu se krajem devedesetih sudilo za više teških kaznenih djela, između ostalog i za pokušaje ubojstva, iznude i kamatarenje, i glazbenik Mile Kekin, suprug predsjedničke kandidatkinje Ivane Kekin. Kekini su susret nazvali klopkom i odmah prijavili policiji. Jelavić ih preko medija optužuje da ne govore istinu, ali razlog svoga poziva rock zvijezdi ne otkriva. Novinari ga opširno citiraju, kao da je izvor vrijedan maksimalnog povjerenja. Cijeli slučaj djeluje kao difamacijska operacija u kojoj snage političkog, obavještajnog i kriminalnog podzemlja zajedno nastupaju. Pogotovo nakon što je jedan medijski izvor s kriminalnim dosjeom Kekine pokušao kompromitirati provaljivanjem podataka o njihovu, navodno, jako povoljno kupljenom zemljištu za vikendicu u Istri, da bi DORH odmah potom pokrenuo izvide.

Ruganje državne tajnice MUP-a

Najstrašnije je ipak kako na involviranje suspektnih, kriminalom obilježenih krugova u predsjedničku kampanju Plenkovićeva vlast reagira. Kekini zatraženu zaštitu od policije nisu dobili. Državna se tajnica Irena Petrijevčanin njihovim strahovima zapravo narugala, tvrdeći da je susret s Jelavićem bio dragovoljan, pa stoga nema ugroze sigurnosti. Dodatno se upustila u dijeljenje lekcija, tumačeći kako se ona s nepoznatima ne bi ni sastajala. Kao da su njene životne navike u ovom slučaju mjerodavne. Izjavom kako se radi o „klasičnom izvrtanju teza“ čak će insinuirati da su Kekini za svoju neugodu s Jelavićem sami krivi. Državna tajnica u MUP-u, dakle, nije ni pokušala otkloniti sumnje da se u ovom slučaju radi o političko-obavještajnoj podvali, kojoj je cilj reputacijski naštetiti jednoj od predsjedničkih kandidatkinja. U intrigu se štoviše i osobno uključila. Vjerojatno ne slučajno. O čemu govori i izjava HDZ-ova kapitalca Gordana Jandrokovića koji je nevolje kroz koje Kekini prolaze uzeo kao dokaz da u Možemo!, kako je rekao, „očito imaju jako puno skrivenih afera i jako puno prljavog veša koje nastoje sakriti tako da optužuju i vrijeđaju druge“. Očito je samo jedno: da šef Sabora prihvaća i dijeli stavove miljea koji bi pristojan čovjek njegova položaja morao izbjegavati. Ali od Nikice Jelavića do Gordana Jandrokovića – isti diskurs. Indikativno i zastrašujuće!

nacional