Za pisanje o đeneralu, vojvodama, četnicima, agresorima i nepravdi danas su potrebna veća muda nego prije jer desničarska regimenta u Hrvata apotekarskom preciznošću važe svaku riječ i odmah optužuje da se radi na podrivanju nacionalizma i tekuće nam države, odnosno glorificiranju tvorevine koje nema već 25 godina. Nitko da se sjeti i pohvali novinara Acu Stankovića koji u „Nedjeljom u dva“ dovodi likove poput Bojana Glavaševića i Marijana Gubine od kojih se može čuti sve osim govora mržnje i umobolne retorike koju su zadržali još samo oni koji zvackaju oružjem zbog pitaj Boga kojih razloga te stare babe (oženi sine bilo koga samo nemoj srpkinju i neku od Alije Izetbegovića) kojima još nitko nije saopćio da je Drugi svjetski rat završio.
Najlakše se praviti lud i reći da nisi gledao Stankovićevu emisiju kao što lokalni političari tvrde da ne čitaju SBPeriskop ali odgovore na neka pitanja u eter šalju preko gazde Jereta čiji se portal kolokvijalno naziva „veš mašina“. Stereotip ignoriranja i izbjegavanja suočavanja sa problemom uspješno su prepisali malosrpski političari („neće Srbin u Jevropu“) Vučić i Nikolić pa nikako da se suoče sa činjenicom da im se vratio samozvani vojvoda da dovrši mitsku legendu o beogradskom pašaluku, ali ovaj puta koristeći izrazito demokratske metode. Jebeš budalu. Onakav lud i bolestan uspije skupiti 3 hiljde istomišljenika i to ne baš starih i nemoćnih kao kad se okupljaju partizani u Kumrovcu (malo jača košava i sve bi ih odnijela do Mirogoja).
Obećavajući budalama veliku Srbiju, huškajući i zavađajući narod te vršeći zlodjela i pokolje stjerao nas da se svrstamo na stranu onih koji danas lože vatru pred ministarstvom i ne priznaju legalno izabranu vlast u RH te kažu da se nisu za tako nešto borili. Do sad je EU bila rezervna opcija za mnoge stanovnike ove napaćene zemljice i nije ni čudo što smo svjedoci masovnog egzodusa mladih i obrazovanih ljudi prema Švedskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i drugim zemljama kao da je tamo bolje i da su ljudska prava zagarantirana. Najbolji primjer je Sud u Haagu koji služi kao paravan za legalno izvlačenje milijunskih iznosa i bogaćenje zločinaca te predstavlja turistički brend zemlje u koju, da nije kurvi i droge, nikad nitko ne bi ni otišao, čak što više ne bi ni znao gdje se nalazi. Vojvoda je znao da mu oni ništa neće i ne mogu pa ih je godinama ponižavao i tjerao da se sramote što njih nije bilo briga budući da ih je saldo na njihovim računima, koji se multiplicirao iz sata u sat, savršeno opuštao i davao statisfakciju. Kad su iscrpili sva ročišta i žalbe pustiše vojvodu da opet malo uveseljava mase na žalost svih onih koji su direktno i indirektno stradali u prošlom ratu. „ Belosvetski hohštapleri i kuplermajstori“ naći će novog vojvodu negdje na Kosovu i Metohiji i nastaviti legalno izvlačiti novac kao što su ga izvlačili i naši vojvode koji čame u Remetincu i pišu memoare. Jedina greška ovih naših što za svoje marifetluke i poštivanje procedure nisu u slučaju eventualnog sudskog spora nadležnim proglasili Military Junta – Presidential Constitutional Parliamentary republic Burkina Faso ili već spomenuti sud u Den Haagu. I dan danas bi svi bili slobodni („Bože pravde“).
Vojvoda i njegovi partizani su me zajebali kad sam devedesetih remek djelo Bate Čengića „Gluvi barut“ (glazba: Goran Bregović) odložio u stari ormar zajedno sa pločama i kasetama „Bore čorbe“. Kako se opuštati uz đeneralovog slijedbenika te nadahnjivati se pričom iz bosanske vukojebine u kojoj se iz četnika u partizane prelazilo kao danas što se prelazi iz Lokomotive u Dinamo?
Gluvi barut - film iz 1990. U koprodukciji Jadran filma, Sutjeska filma, Beograd filma i sarajevskog Foruma prema noveli Branka Ćopića okupio je plejadu vrhunskih glumaca sa područja tada još uvijek jedinstvene države i jedan je od posljednjih zajedničkih projekata koji se bavi odnosima koji su i dan danas aktualni na našim prostorima. Glumačka ekipa je impozantna. Od živih: Mustafa Nadarević, Branislav Lećić, Boro Stjepanović, Marko Nikolić, Milan Štrljić, Zijah Sokolović. Od pokojnih: Fabijan Šovagović, Zaim Muzaferija, Zvonko Lepetić. Te naravno Josip Pejaković koji je utjelovio vojvodu Tribuna Drakulića (Тривун Дракулић) baš onako kako sam ga oduvijek zamišljao. Pejaković je među živima i ova uloga mu je obilježila karijeru, a izgleda da je oživio i vojvoda Tribun te da se kao petokolonaš prošvercao u Den Haag da sudi četnicima. Jedino mi je to logičko objašnjenje da netko pusti Šešelja na slobodu i da mu se ovaj još izruguje i prijeti. Čak je i Bori Đorđeviću malo neugodno. Zaboravih spomenuti da je film dobio Zlatnu arenu u Puli i nagradu za adaptaciju na festivalu u Vrnjačkoj Banji.
Naša diplomacija ne može sebi doći od šoka pa nikako da se sjete da oni traže izručenje zločinca pa nek mu sude naši branitelji po njegovim metodama. Ovako će sva krivnja za sukobe na ovim prostorima pasti na leđa kapetana Dragančeta kad ga Australci isporuče za nekih 15-ak godina i pri tome vrate 17 puta optužnicu na doradu dok ovaj ne umre na „srpskom tlu“. Tako valjda mora biti. Na sličan smo način isposlovali ministra smrti Andriju Artukovića u drugoj polovici osamdesetih.
Jedino što ne znam da li dati djeci da gledaju „Gluvi barut“ i slušaju „Čorbu“. Budući da Bora „priča gluposti“ tu se mnogo ne razlikujemo pa su djeca navikla na to, ali u „Barutu“ , mada nije sniman davno, postoje dvije scene kada sjekirom razvaljuju kokošiju glavu na panju pa mi je malo neugodno jer ipak je to bila naša zajednička zemlja ma koliki barbari živjeli u njoj.
Najlakše se praviti lud i reći da nisi gledao Stankovićevu emisiju kao što lokalni političari tvrde da ne čitaju SBPeriskop ali odgovore na neka pitanja u eter šalju preko gazde Jereta čiji se portal kolokvijalno naziva „veš mašina“. Stereotip ignoriranja i izbjegavanja suočavanja sa problemom uspješno su prepisali malosrpski političari („neće Srbin u Jevropu“) Vučić i Nikolić pa nikako da se suoče sa činjenicom da im se vratio samozvani vojvoda da dovrši mitsku legendu o beogradskom pašaluku, ali ovaj puta koristeći izrazito demokratske metode. Jebeš budalu. Onakav lud i bolestan uspije skupiti 3 hiljde istomišljenika i to ne baš starih i nemoćnih kao kad se okupljaju partizani u Kumrovcu (malo jača košava i sve bi ih odnijela do Mirogoja).
Obećavajući budalama veliku Srbiju, huškajući i zavađajući narod te vršeći zlodjela i pokolje stjerao nas da se svrstamo na stranu onih koji danas lože vatru pred ministarstvom i ne priznaju legalno izabranu vlast u RH te kažu da se nisu za tako nešto borili. Do sad je EU bila rezervna opcija za mnoge stanovnike ove napaćene zemljice i nije ni čudo što smo svjedoci masovnog egzodusa mladih i obrazovanih ljudi prema Švedskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj i drugim zemljama kao da je tamo bolje i da su ljudska prava zagarantirana. Najbolji primjer je Sud u Haagu koji služi kao paravan za legalno izvlačenje milijunskih iznosa i bogaćenje zločinaca te predstavlja turistički brend zemlje u koju, da nije kurvi i droge, nikad nitko ne bi ni otišao, čak što više ne bi ni znao gdje se nalazi. Vojvoda je znao da mu oni ništa neće i ne mogu pa ih je godinama ponižavao i tjerao da se sramote što njih nije bilo briga budući da ih je saldo na njihovim računima, koji se multiplicirao iz sata u sat, savršeno opuštao i davao statisfakciju. Kad su iscrpili sva ročišta i žalbe pustiše vojvodu da opet malo uveseljava mase na žalost svih onih koji su direktno i indirektno stradali u prošlom ratu. „ Belosvetski hohštapleri i kuplermajstori“ naći će novog vojvodu negdje na Kosovu i Metohiji i nastaviti legalno izvlačiti novac kao što su ga izvlačili i naši vojvode koji čame u Remetincu i pišu memoare. Jedina greška ovih naših što za svoje marifetluke i poštivanje procedure nisu u slučaju eventualnog sudskog spora nadležnim proglasili Military Junta – Presidential Constitutional Parliamentary republic Burkina Faso ili već spomenuti sud u Den Haagu. I dan danas bi svi bili slobodni („Bože pravde“).
Vojvoda i njegovi partizani su me zajebali kad sam devedesetih remek djelo Bate Čengića „Gluvi barut“ (glazba: Goran Bregović) odložio u stari ormar zajedno sa pločama i kasetama „Bore čorbe“. Kako se opuštati uz đeneralovog slijedbenika te nadahnjivati se pričom iz bosanske vukojebine u kojoj se iz četnika u partizane prelazilo kao danas što se prelazi iz Lokomotive u Dinamo?
Gluvi barut - film iz 1990. U koprodukciji Jadran filma, Sutjeska filma, Beograd filma i sarajevskog Foruma prema noveli Branka Ćopića okupio je plejadu vrhunskih glumaca sa područja tada još uvijek jedinstvene države i jedan je od posljednjih zajedničkih projekata koji se bavi odnosima koji su i dan danas aktualni na našim prostorima. Glumačka ekipa je impozantna. Od živih: Mustafa Nadarević, Branislav Lećić, Boro Stjepanović, Marko Nikolić, Milan Štrljić, Zijah Sokolović. Od pokojnih: Fabijan Šovagović, Zaim Muzaferija, Zvonko Lepetić. Te naravno Josip Pejaković koji je utjelovio vojvodu Tribuna Drakulića (Тривун Дракулић) baš onako kako sam ga oduvijek zamišljao. Pejaković je među živima i ova uloga mu je obilježila karijeru, a izgleda da je oživio i vojvoda Tribun te da se kao petokolonaš prošvercao u Den Haag da sudi četnicima. Jedino mi je to logičko objašnjenje da netko pusti Šešelja na slobodu i da mu se ovaj još izruguje i prijeti. Čak je i Bori Đorđeviću malo neugodno. Zaboravih spomenuti da je film dobio Zlatnu arenu u Puli i nagradu za adaptaciju na festivalu u Vrnjačkoj Banji.
Naša diplomacija ne može sebi doći od šoka pa nikako da se sjete da oni traže izručenje zločinca pa nek mu sude naši branitelji po njegovim metodama. Ovako će sva krivnja za sukobe na ovim prostorima pasti na leđa kapetana Dragančeta kad ga Australci isporuče za nekih 15-ak godina i pri tome vrate 17 puta optužnicu na doradu dok ovaj ne umre na „srpskom tlu“. Tako valjda mora biti. Na sličan smo način isposlovali ministra smrti Andriju Artukovića u drugoj polovici osamdesetih.
Jedino što ne znam da li dati djeci da gledaju „Gluvi barut“ i slušaju „Čorbu“. Budući da Bora „priča gluposti“ tu se mnogo ne razlikujemo pa su djeca navikla na to, ali u „Barutu“ , mada nije sniman davno, postoje dvije scene kada sjekirom razvaljuju kokošiju glavu na panju pa mi je malo neugodno jer ipak je to bila naša zajednička zemlja ma koliki barbari živjeli u njoj.
