Nažalost, manipulirali su željom hrvatskog naroda za neovisnošću – rekla je predsjednica RH u Jeruzalemu, u Muzeju holokausta, gdje je izrazila najdublje kajanje zbog svih žrtava stradalih u holokaustu u Hrvatskoj
Nešto duboko telurski nije u redu s nekadašnjom Titovom vilom Zagorje, barem otkako služi kao azil (ili dvor, kako hoćete) za predsjednike Republike Hrvatske. Prvi se ondje otisnuo bespućima eklekticističke mitomanije, razapet između tvorca hrvatske države i banalnog autokrata u operetnoj odori; drugi stukao dva mandata na prepričavanje birtijskih pošalica i ražalovanje pučističkih generala, kad ga htjedoše deložirati iz podsljemenske arkadije; treći jalovo preludirao od fortissimo očekivanja do pianissimo razočaranja… a onda je iz šatora nacionalističko-klijentelističkog zdruga prhnula i na idiličan podsljemenski brijeg doletjela ONA. Ambiciozna činovničica oportunističke boje, bljutava malomišćanskog okusa i desničarskog mirisa, da ne kažem smrada.
Da se i nije, po drevnoj "s kim si – takav si", u svečanim prigodama okruživala šljamom od ratnih zločinaca do medijskih ušmrkavaca, proslavila skrivečke posjetima Jasenovcu i Bleiburgu, simbolički jednačeći dva dramatično različita mjesta hrvatske tragedije, i zdušno bacila u keramičarsko-ribarski Cheer-leader on Tour – ono što je izjavila prigodom posjeta jeruzalemskom Yad Vashemu sasvim je dovoljno za potvrdu sumnje u koban splet Hartmanovih linija na adresi Pantovčak 242.
Podzemne vode, kobna zračenja s nedalekog Oltara Domovine… što li je već, ali da je pogubno – jest. Naime, samo osoba s ozbiljnim smetnjama u percepcijskom sustavu i kategorijalnom instrumentariju može, kao predsjednica Hrvata i Hrvatica ma gdje bili, izraziti „najdublje kajanje zbog svih žrtava stradalih u holokaustu u Hrvatskoj za vrijeme ustaškog režima tijekom Drugog svjetskog rata… (jer) je taj dio povijesti bacio ljagu na našu zemlju, ali da se, zbog budućnosti, moramo suočiti sa svojom prošlošću“. Dakle, nacionalizirati ustaški zločin, utrapiti ga kao baštinu svim građanima današnje RH, premda je „velik dio hrvatskog naroda bio dio antifašističkog pokreta otpora“.
Pa reče i da je to bio „jedan od proporcionalno najvećih pokreta otpora u Drugom svjetskom ratu“, kojem je „obol dala i njezina obitelj“... pa je „zahvalna onima koji su nas stavili na pravu stranu povijesti“.
„Sadašnja Republika Hrvatska utemeljena (je) na antifašizmu… ponosna članica EU-a i NATO-a, koja dijeli zajedničke vrijednosti i s Izraelom, zemljama koje štuju slobodu, demokraciju i prava svakog pojedinca, bez obzira na etničku, vjersku ili bilo koju drugu pozadinu“. (Eto povoda nekomu drugačijem komentaru.)
Iščitala je to, uz patetičan treptaj ekstenzijama, osoba koja je, udovoljavajući erosu šatoraša iz Savske 66, odbacila Titovu bistu i hrvatsku antifašističku baštinu u mračan lapidarij povijesti, koja bljutavo podilazi klerofašističkom zdrugu u svakoj ritualnoj prigodi. Sročila nesuvislo, proturječno, politički imbecilno!
Jer, ako je „velik dio hrvatskog naroda bio dio antifašističkog pokreta otpora“, u čije se ime ONA nadublje kaje? Onoga malog dijela hrvatskog naroda koji se s njima poistovjetio? Što tom vrijednosnom konfuzijom govori, osim da se smatra predsjednicom onih koji bi se itekako imali zašto kajati? Ali, kako u memoarima svjedoči Josip Manolić, takvima kajanje nije ni na kraj (kratke) pameti!
seebiz
