Boris Beck – Paradoksi kulture
Dok će Talijani samo vikati da je lav pobjegao, Ivica Krajač i društvo će ga zbilja pustiti iz kaveza; dok Talijani samo odlaze na sprovod, netko iz 4M zbilja će iskočiti iz lijesa; k tomu će naši dečki u kinu pucati iz pravog pištolja, i još izazvati propast banke
Pjesma Idem i ja – ne, ti ne grupe 4M bila je jedan od oblika sreće mog djetinjstva, a to je još uvijek. Mojim roditeljima to nije bilo nepoznato. Čim bi se začuli prvi smiješni taktovi na onom trombonu, na radiju ili televiziji, dozivali bi me, a ja bih te 2 minute i 53 sekunde slušao zadivljeno. Nisam bio jedini. Neobičan talijanski kantautor Enzo Jannacci – u profesionalnom životu kardiokirurg – izašao je 1968. s pjesmom Vengo anch’io, nastalom u suradnji s Fiorenzom Fiorentinijem i Darijem Foom, koji je 1996. dobio Nobelovu nagradu. Ta pričica o čovjeku koji se stalno iznova pokušava uklopiti u društvo koje ga jednako uporno izopćuje, došla je na prvo mjesto u hit paradi Lelija Luttazzija, donijevši glazbeniku silnu popularnost. U prvoj strofi društvo planira odlazak u zoološki vrt gdje će vikati da je lav pobjegao; u drugoj kane ići na proljetnu šetnju s draganom i otkriti da uvijek kiši na kraju; u trećoj sanjare o boljem svijetu, no pokazuje se da svuda vlada mržnja; u četvrtoj će otići prijatelju na sprovod, samo da bi otkrili da nitko ne plače.
Tu čudnu strukturu, u kojoj su prva i četvrta kitica realistične, a srednje dvije alegorijske, skrivila je cenzura, kako je posvjedočio 2004. glazbeni kritičar Gianfranco Manfredi. Izbačena je strofa koja se odnosila na tragediju u Belgiji iz 1956, kada je u rudniku u gradu Marcinelle među 262 poginula radnika bilo 136 Talijana, i ona o krvavoj diktaturi kongoanskog generala Mobutua, čija su zlodjela tada zaokupljala medije, a rupu je ispunio Dario Fo. Političnost te drske pjesme bilo je pogotovo nemoguće prenijeti u jugoslavenske prilike, pa je očekivano da prepjev izostavlja one strofe Darija Foa, i da se koncentrira na Jannaccijeve, i još stvara nove u istom duhu. Zanimljivo je da 4M zaobilazi ideje društvenog prevrata, ali zaoštrava društvena prekoračenja: dok će Talijani samo vikati da je lav pobjegao, Ivica Krajač i društvo će ga zbilja pustiti iz kaveza; dok Talijani samo odlaze na sprovod, netko iz 4M zbilja će iskočiti iz lijesa; k tomu će naši dečki u kinu pucati iz pravog pištolja, i još izazvati propast banke – i to u socijalizmu gdje se nije moglo bankrotirati.
Te iste 1968. Jannacci i Fo privukli su enormnu pozornost u Italiji još jednom pjesmom – Vidio sam kralja (Ho visto un re). Radi se o kazališnom songu koji imitira narodnu pjesmu, a ima kerempuhovsku temu i ironiju. Kralj plače jer mu je car oduzeo jedan od trideset dva dvorca, pa biskup plače jer mu je kardinal uzeo jednu od trideset dvije opatije, a i bogataš plače jer su mu biskup, kralj i car uzeli tri kuće i još jednu zgradu, od trideset dvije koje posjeduje; jedino se seljak smije, iako su mu biskup, kralj, bogataš, car i kardinal oduzeli kuću, imanje, kravu, gusle, kutiju sa šahovskim figurama, ploče pjevača zvanog Little Tony i ženu, a sina unovačili, i još su mu prasca zaklali (Jadna svinja! urla zbor u kojem je Dario Fo); ali seljak se mora smijati, jer kad bi seljak plakao, to bi jako ražalostilo kralja, kardinala i bogataša.
Čak ni 4M to ne bi mogli otpjevati na hrvatskom, ali zato su podvalili drugu subverzivnu pjesmu, Neka visi Pedro, i tako obogatili naš jezik novim frazemom, pa tako Hrvatski jezični portal navodi da je to „žrtveni jarac“ koji treba biti „kažnjen ili primjerno osuđen da bi se prikrila zlodjela moćnijih i pravih krivaca“. Nadahnuće su pronašli u istoimenom njemačkom filmu (Pedro soll hängen) snimljenom 1939, ali nakon rata bunkeriranom i puštenom u optjecaj tek 1962, nakon što je cenzura zaključila da je politički neutralan. To je komedijica smještena u Latinsku Ameriku, u kojoj je seljak Pedro nepravedno optužen za ubojstvo, i umalo obješen, ali je u zadnji čas (uz pomoć lijepe i bogate strankinje) spašen. Tu su blesavu priču 4M posve preobrazili, i to od prvog stiha: „Kada propada poduzeće, i kad savjest bankrotira, il’ kad truba krivo svira, uvijek ima jedan Pedro – Na Pedra svali krivnje sve, neka visi Pedro! Jer Pedro – to je on, i glavno da to nismo mi!“
Možda baš zbog represije, ljudi su se više izražavali metaforama i alegorijama za koje danas, zbog posvemašnje slobode riječi, nemamo strpljenja ni razumijevanja, pa golu istinu jedni drugima promptno saspemo u lice. No te su slikovite pjesme nadišle onodobne političke sukobe i otkrile nešto trajno u ljudskoj naravi – potrebu da uvijek nekoga isključimo, bilo kao Pedra koji će visjeti za naše debakle, bilo kao onog smiješnog čovječuljka kojega uvijek izbacujemo sa svojih zabava, da bi se barem nad nekim osjećali nadmoćno. I Enzo Jannacci osjetio je isključivanje. S pjesmom Vidio sam kralja sudjelovao je 1968. u dvanaestoj sezoni Canzonissime, televizijske emisije RAI-ja s komičarskim i baletnim točkama, u kojoj su se natjecali pjevači, a publika glasala. Jannacci je došao do finala, u kojem se trebao sukobiti s Giannijem Morandijem, ali su pjesmu producenti izbacili. Bila je to šteta za glazbu, ali srčani su bolesnici profitirali: razočarani Jannacci otišao je prvo u Južnoafričku Republiku, gdje je surađivao s pionirom presađivanja srca Christiaanom Barnardom, a potom u SAD gdje je specijalizirao kirurgiju i kardiologiju. Ono, kad vam kažu Ne, ti ne! univerzalno je iskustvo.
