Dok u Münchenu traje „Konferncija o sigurnosti“, uglavnom posvećena krizi u Ukrajini, na drugim stranama svijeta se ne prestaju podrivati napori suverenih država da konačno i zauvijek u svim segmentima izađu iz washingtonske orbite, a mass-mediji sve prekrivaju šutnjom ili prikazuju iskrivljene činjenice.
Što se tiče šutnje, tu je naveći problem Sirija, koja se polako pretvara u novi Afganistan, Irak i Libiju, zaboravljenu zemlju u sukobu odakle samo stižu statistike mrtvih i ranjenih, iako se za poraz na bojnom polju islamističkih militanata brinu snage vlade u Damasku i Kurdi na sjeveru zemlje.
Na drugom dijelu svijeta, u Latinskoj Americi, iznova su se „probudili“ pokreti poput brazilskog „Movimento Passe Livre – São Paulo“, gdje se unatoč pobjedi predsjednice Dilme Rousseff i dalje prosvjeduje „zbog cijene i kvalitete javnog prijevoza“. Prosvjedi koje organizira ovaj pokret uglavnom prerastaju u nepotrebno nasilje i sukobe s policijom, a zanimljivo je kako se najviše buni onaj dio Brazilaca koji uopće ne osjeća nikakav teret siromaštva. Na kraju, kvaliteta javnog prijevoza je zbog Svjetskog prvenstva višestruko poboljšana, što nitko ne spori, a prosvjednici (od kojih većina koristi osobne automobile) drži kako bi vožnja trebala biti besplatna.
U Argenitini traje difamatorska kampanja protiv predsjednice Kirchner, koju su mediji optužili za „veliki skandal u Kini“, jer je na Twitteru napisala „kako Kinezi misle na lizu ipetloleum“, aludirajući na nepravilan kineski izgovor slova „r“. Naravno da se od čitavog „skandala“ nije dogodilo ništa i da su svi bilateralni ugovori s Kinom uspješno sklopljeni.
U samoj zemlji se predsjednicu optužuje za „ubojstvo suca Nismana“, za kojega je sama Cristina Kirchner rekla „kako je očito da se nije sam ubio“, kako je glasilo prvo izvješće autopsije, ali da će njegova smrt „potaknuti brojne polemike i pokušati iskoristiti za destabilizaciju vlade“.
Međutim, argentinska predsjednica je bila odlučna i učinila jednu dobru stvar. Naime, kako piše TeleSur, Cristina Fernández de Kirchner je učinila pravedan i hrabar čin i raspustila je Glavno tajništvo obavještajnih službi, nakon čega je krenula u fazu „čišćenja“. U isto vrijeme, poslala je prijedlog zakona parlamentu prema kojem će vlada imati nadzor nad svim svim federalnim obavještajnim agencijama. Cristina Kirchner je izjavila „kako se mora promjeniti rad tipičan za vojne diktature i uvesti odgovornost tužiteljstva“.
Međutim, glavni neprijatelji argentinske vlade nisu toliko obavještajne službe naslijeđene iz vremena diktature, kada su u njima bili CIA i Mossad, ili potkupljivi suci. Kao i protiv svih post-neoliberalnih vlada Latinske Amerike i Kariba, Venezuele među prvima, Washington provodi "soft" državni udar protiv argentinske vlade u suradnji s lokalnom financijskom i medijskom oligarhijom. Tel Aviv i agenti Izraela rade puno radno vrijeme da stanu na kraj Cristini Kirchner. Obavještajne službe i pravosudna elita su bili glavni akteri plana destabilizacije još u vrijeme bivšeg predsjednika Néstora Kirchnera, a u prosincu prošle godine su pokrenuli napad na predsjednicu, te su članovi obavještajnog vrha sada pogođeni ovim mjerama. Problem je puna podrška međunarodnih medijskih konglomerata, kao i argentinskih multimedijalnih oligarhijskih konzorcija „Clarín“ i „La Nacion“, koji izlaze s napisima o čudnim okolnostima „samoubojstva“ suca Nismana“, te drugim manjim ili većim lažima piše Ángel Guerra, za TeleSur.
Dakle, ovo su već dvije velike zemlje Latinske Amerike, koje su se našle na udaru mass-medija, bez ikakvih argumenata ili dokaza, a „skandal“ u Kini argentinske predsjednice je sličan onome kada je „Putin uvrijedio Kineze“ dajući prvoj dami NR Kine ogrtač da se zagrne zbog hladnoće. Ovakve napise ne bi trebalo ni komentirati, ali su zanimljivi kao u Nušićevoj komediji kada novinar urednika pita koju vijest staviti da može zaključiti stranicu, a ovaj mu odgovara: „Napiši da je u Japanu bio potres!“. Na pitanje je li se potres doista dogodio, urednik novinaru kaže: „Kao da je važno, tamo je svaki dan potres!“.
Jednako tako međunarodni medijski konglomerati i lokalni multimedijalni oligarhijski konzorciji djeluju po modelu: „Piši što želiš - istina ili ne - dovoljno je sotonizirati i ismijavati sve državnike koji se opiru unipolarnom svijetu!“
Na kraju imamo i Venezuelu, gdje je uloga SAD-a u destabilizaciji zemlje toliko očita, da to više nitko i ne skriva. I dok predsjednik Nicolas Maduro otvoreno optužuje američkog potpredsjednika Josepha Bidena za organizaciju „puzajućeg državnog udara“ u Venezueli, možda je za razumjeti situaciju najbolje čuti što o svemu piše Eva Golinger, analitičarka španjolskog izdanja RT-a.
Eva Golinger – Državni udar u realnom vremenu
U Venezueli je u tijeku državni udar čiji dijelovi izgledaju kao loš film kojega uređuje CIA. Na svakom koraku se otkrivaju novi izdajnici, povećane su infiltracije, glasine kruže poput požara, a panika prijeti da prevlada logiku. Medijski naslovi vrište o opasnosti, krizi i predstojećem kolapsu, dok uobičajeni sumnjivci vode tajni rat protiv ljudi čiji je jedini zločin što su čuvari najvećeg rudnika crnog zlata u svijetu.
The New York Times je ovih dana objavio uvodnik u kojem ismijava predsjednika Venezuele, Nicolasa Madura, nazivajući ga "ludom i despotom“ (Gospodin Maduro u svom labirintu/NYT 26. siječnja 2015.). ABC 27. siječnja 2015. optužuje predsjednika narodne skupštine Venecuele, Diosdada Cabella, „da najistaknutiji političar nakon Madura trguje drogom".
Optužbe dolaze od strane bivšeg pripadnika predsjedničke garde u Venezueli, Leasmya Salazara, koji je služio pod predsjednikom Chavezom i bio zarobljen od strane američke DEA-e, a sada, kao „pokajnik“, postaje novi "Golden Boy" Washingtona u ratu protiv Venezuele.
Dva dana kasnije New York Times na naslovnoj stranici objavljuje članak u kojem napada gospodarstvo i venecuelansku naftnu industriju, i predviđa ekonomski slom.
Američki mediji namjerno prešućuju stotine tona hrane i ostalih proizvoda široke potrošnje koji se gomilaju ili prodaju kao krijumčarena roba od strane privatnih trgovaca i poduzeća kako bi se stvorili nestašica, panika i nezadovoljstvo radom vlade. Nadalje, članak odbija spomenuti mjere i inicijative koje provodi vlada u prevladavanju gospodarskih teškoća.
U isto vrijeme, apsurdan naslov objavljen u nekoliko američkih novina i na internetu povezuje Venezuelu s „nuklearnim oružjem i planom bombardiranja grada New Yorka“ (Zarobljeni znanstvenici u SAD-u koji su pokušali pomoći Venezueli da izgradi nuklearnu bombu/30. siječnja 2015.). Prema naslovu bi čitatelj povjerovao da je Venezuela izravno uključena u terorističku zavjeru protiv SAD-a, ali u tekstu članka nema nikakvih dokaza o sudjelovanju Venezuele u cijelom događaju.
Istog dana, glasnogovornica State Departmenta, nezaobilazna Jen Psaki, osudila je navodnu "kriminalizaciju političke oporbe“ u Venezueli, a nije odgovorila na pitanje novinar o dolasku odbjeglog generala Venezuele Antonia Rivere u New York, gdje je došao tražiti podršku odbora Ujedinjenih naroda zbog „samovoljnog pritvaranja“.
Istina je da je Rivero pobjegao pred uhićenjem u Venezueli i to nakon sudjelovanja u nasilnim protuvladinim prosvjedima u veljači 2014. u kojima je poginulo više od 40 ljudi, uglavnom pristaša PSUV-a i državnih snaga sigurnosti.
Njegov dolazak u SAD-u se poklopio s dolaskom Salazara, što dokazuje koordinirane napore kako bi oslabile oružane snage Venecuele. Dakle, Washington je uprizorio javno izlaganje dva visoka vojna časnika povezana s Chavezom, koji su se okrenuli protiv svoje vlade i sada aktivno traže vanjsku intervenciju protiv vlastite zemlje.
Ovi primjeri su samo dio sustavne negativne i iskrivljene pokrivenosti situacije u Venezueli u američkim medijima, koji oslikavaju sumornu sliku trenutne situacije i prikazuju vladu kao nesposobnu, diktatorsku i zločinačku.
Ova vrsta koordinirane medijske kampanju protiv Venezuele nije ništa novo i dovoljno se sjetiti pokojnog predsjednika Huga Chaveza, izabranog četiri puta ogromnom većinom, koji je bio „tiranski diktator koji je uništio državu“.
New York Times je povijesna sramota kada je u pitanju Venezuela. Uredništvo je sretno pljeskalo nasilnom udaru u travnju 2002. godine i navijalo da se uništi predsjednika Chaveza, što je rezultiralo smrću više od 100 ljudi. Kad se Chavez dva dana kasnije vratio na vlast, zahvaljujući milijunima sljedbenika i vjernosti oružanih snaga, "Times" nije povukao svoje ranije navode, nego je bahato "molio Chaveza da vlada odgovorno", tvrdeći da je on jedini krivac za državni udar.
No, činjenica da je "Times" pokrenuo upornu i neskrivenu kampanju protiv sadašnje vlade Venezuele, s iskrivljenim i agresivnim uvodnicima i člancima, pokazuje da je Washington Venezuelu stavio na listu prioriteta za "promjenu režima".
Dolazak Leamsya Salazara u Washington kao navodnog suradnika DEA-e, te njegovo javno izlaganje nije slučaj. To znači da oporbene skupine trenutačno pokušavaju ponovno pokrenuti demonstracije. Lidere prosvjeda od prošle godine, Leopolda Lopeza i Mariu Corinu Machado, New York Times je hvalio kao "borce za slobodu", "prave demokrate", a "Times" je nedavno naveo kako je Maria Corina Machado "inspiracija svima".
Predsjednik Obama se usudio dovesti u pitanje presudu Venezuele i pozvao na oslobađanje Lópeza, koji je uhićen i sudi mu se zbog njegove uloge u nasilnoj pobuni.
Svi oni namjerno izostavljaju odgovornost Marie Machado i Lopeza u nasilnim, nedemokratskim pa čak i kaznenim djelima. Oboje su sudjelovali u državnom udaru protiv Chaveza 2002. Oboje su primali nezakonitu pomoć stranaca i javno pozivali na nasilno svrgavanje Madura nezakonitim sredstvima.
Korištenjem lika kao što je Salazar, koji je poznat kao netko blizak Chavezu i bio je jedan od njegovih vjernih čuvara, je ujedno diskreditiranje i napad na vladu, što je stara i vrlo učinkovita obavještajna taktika.
Infiltrirati, regrutirati i neutralizirati neprijatelja iznutra ili da jedan od bivših dužnosnika „progovori“ o šokantnoj izdaji stvara nepovjerenje i strah među masama. Iako „dokazi“ protiv Diosdada Cabella koje navodi Salazar ostaju naslovi u medijima, oni služe služi za stvaranje senzacionalističke priče koja će u javnm mnijenju biti još jedna mrlja u radu vlade Venezuele.
To također uzrokuje i pomutnju među vojskom u Venezueli, što može dovesti do novih izdaja, ali i grupiranje časnika koji bi mogli podržati državni udar protiv vlade.
Optužbe Salazara također ukazuju na potrebu da se neutralizira jedna od najmoćnijih političkih figura poslije Chaveza, te da se pokušaju stvoriti unutarnje podjele, intrige i sumnje u vladajućem PSUV-u.
Najučinkovitija taktika koju FBI koristi protiv Crnih pantera i drugih radikalnih pokreta u borbi za korijenite promjene u SAD-u, bila je infiltracija, prisila i psihološki rat. Infiltrirati agente u te organizacije, ili ih vrbovati iznutra, pomaže da se ti pokreti unište iznutra, psihološki i politički slome i neutraliziraju. Te tajne taktike i strategije iscrpno su dokumentirane i dokazane u američkim vladinim dokumentima dobivenim kroz Zakon o pristupu informacijama, a pojašnjene i dokazane su u izvrsnoj knjizi Warda Churchilla i Jima Vandera Walla (Agents of Repression by Ward Churchill and Jim Vander Wall).
Venezuela pati od iznenadnog i dramatičnog pada cijena nafte. Ekonomiju ovisnu o nafti nije teško pogoditi, ali vlada poduzima korake kako bi reorganizirala proračun i osigurala pristup osnovnim dobrima i uslugama, tako da ljudi još uvijek doživljavaju znatne poteškoće.
Usprkos tužnom opisu svakodnevice u New York Timesu, Venezuelanci neće gladovati, oni nisu beskućnici, niti pate od masovne nezaposlenosti, kao što je slučaj u Grčkoj i Španjolskoj, koje su pristale na politiku štednje. Unatoč nekim nedostacima uzrokovanim manjkom kontrole ili krijumčarenje, 95% stanovništva Venezuele konzumira tri obroka dnevno, iznos koji je udvostručen u odnosu na rane devedesete. Stopa nezaposlenosti je manja od 6%, a stambeni prostori (kuće ili stanovi) su subvencionirani od strane države.
Američke agencije i anti-vladine snage u Venezueli žele stvoriti privid socijalnog nezadovoljstva kako bi ga kapitalizirali za promjenu režima. Slična strategija je korištena u Čileu kada je svrgnut socijalistički predsjednik Salvador Allende. Prvo je uništeno gospodarstvo, uzrokovani su socijalni nemiri, a zatim se vojnim udarom svrgnuo Allendea, uz potporu Washingtona u svakoj fazi tog plana. Da ne zaboravimo, rezultat „oslobođenja“ je bila brutalna diktatura na čelu s generalom Augustom Pinochetom, kada je desetine ljudi mučeno, ubijeno, nestalo i bilo prisiljeno na izgnanstvo.
Ove godine je američki predsjednik Obama odobrio poseban fond u State Departmentu od 5 milijuna dolara za potporu anti-vladinih skupinama u Venezueli. Osim toga, Nacionalna zaklada za demokraciju (NED) financira oporbene skupine Venezuele s više od 1,2 milijuna dolara i podržava njihove napore u podrivanja vlade Nicolasa Madura. Nema sumnje da se dodatni milijuni dolara za promjenu režima u Venezueli kanaliziraju kroz druge mehanizme koji nisu predmet javnog nadzora.
Predsjednik Maduro je osudio ove stalne napade protiv njegove vlade, te izravno tražio od predsjednika Obame da obustavi aktivnosti koje štete Venezueli. Nedavno su 33 zemlje Latinske Amerike i Kariba, članovi skupine CELAC, javno izrazile podršku Maduru i osudile američko uplitanje u Venezueli.
Latinska Amerika odlučno odbacuje svaki pokušaj da se u regiji potkopa demokracija i ne podržava još jedan državni udar u regiji. Vrijeme je Washington počne slušati želje zemalja Latinske Amerike i prestane koristiti istu prljavu taktiku protiv gotovo svih svojih južnih susjeda.
Eva Golinger - Venezuela: Golpe en tiempo real
Cristina Fernández de Kirchner: "El suicidio de Nisman no fue suicidio"
Venezuela afirma que EE.UU. planea nuevos disturbios en el país
altermainstreaminfo
