Ukrajina: obećana zemlja za ekstremnu desnicu?

Od velikih prosvjeda i promjene vlasti 2014. godine, Ukrajina u strane medije uglavnom dospijeva zbog nacionalističkih sukoba. No vladaju li tom zemljom doista nacisti i koje su sličnosti sa situacijom kod nas 1990-ih? To su neka od pitanja na koja pokušavamo odgovoriti u reportaži iz Kijeva.

Golemi kijevski Trg nezavisnosti – kolokvijalno nazivan jednostavno Majdan, po perzijskoj riječi za trg koja je ušla i u ukrajinski jezik – preko dana često izgleda relativno pusto. Život lokalnog stanovništva, barem onog njegovog dijela koji se kreće po centru grada, odvija se više po okolnim ulicama. One se od Majdana na sve strane granaju ili prema novijoj administrativno-poslovnoj četvrti Kijeva ili prema starijim trgovima, manastirima i crkvama na brdu zapadno od trga. Tamo su nanizane skupe i manje skupe trgovine i restorani za bogatiji dio lokalnog stanovništva i ponekog turista. No na velikoj plohi samog trga se ni jedni ni drugi ne zadržavaju previše. Tek nekoliko usamljenih štandova sa suvenirima dodatno pojačava dojam praznine. No njihov inventar podsjeća na sasvim drugačije slike ovog trga.

Među magnetima i šalicama sa simbolima grada te šalovima svih mogućih nogometnih klubova, na štandu su izložene i tri zastave: ukrajinska nacionalna, zastava Europske unije i crveno-crna zastava nacionalističke Ukrajinske ustaničke armije (UPA), aktivne za vrijeme Drugog svjetskog rata.¹ Ova posljednja zastava univerzalni je simbol ukrajinske ekstremne desnice i nemoguće ju je izbjeći u glavnom gradu. Sve tri zajedno vrlo dobro ilustriraju političku atmosferu u zemlji, osobito otkad je prije četiri godine upravo ovaj trg bio mjesto gigantskih prosvjeda na Zapadu poznatih po nazivu “Euromajdan”. Ti događaji kompleksni su i zbunjujući čak i ljudima koji su na njima sudjelovali. Među raznolikim motivima za sudjelovanje pola milijuna prosvjednika na svakodnevnim okupljanjima važnu ulogu igrala su identitetska pitanja i geopolitičke preferencije, ali i opće nedefinirano nezadovoljstvo koje je mnogim prosvjednicima lakše instinktivno razumjeti nego izraziti.

Slični su se prosvjedi u određenim trenucima odvijali u većini istočnoeuropskih zemalja. Posljedica su gotovo općeg nezadovoljstva rezultatima tranzicije, prije svega u smislu životnog standarda, ali onda i razinom demokratičnosti političkih institucija. No dok bi se drugdje slični prosvjedi lako rasplinuli u bezidejnosti, ovdje su se razvili u veliki sukob između različitih grupa oligarha, ali i Zapada i Rusije. Rezultati su poznati: diskreditirani predsjednik Viktor Janukovič pobjegao je u veljači 2014. u Rusiju, a vlast je preuzela privremena vlada sastavljena od političara koji su se istaknuli na kijevskim prosvjedima te koji su uživali potporu Europske unije i SAD-a. Nezadovoljstvo tim raspletom koje je izrazio dio ukrajinskog stanovništva, osobito na istoku i jugu zemlje, ali i vlada u Moskvi, doveli su naposljetku do pripajanja Krima Ruskoj Federaciji, te “zamrznutog” rata u Donbasu.

Dva Majdana

Prema narativu koji se o tim događajima ponavlja u europskim institucijama ili medijima, smjenom vlasti Ukrajina je započela svoj proces demokratizacije nakon kojeg više ništa neće biti isto. Ukrajinci su nešto skeptičniji, s dobrim povodom. Ako je u veljači 2014. s čela zemlje otjeran besramno korumpirani oligarh koji je u kupaoni svoje vile imao zlatne pipe, već u svibnju ga je na mjestu predsjednika zamijenio drugi oligarh. Aktualni predsjednik Petro Porošenko možda nema zlatne pipe, ili to bar još uvijek nije utvrđeno, ali nikada nije bio osobito daleko od Janukoviča. Dapače, u kratkom periodu 2011.-2012. bio mu je ministar u vladi. Danas je gorljivo antiruski i proeuropski raspoložen, ali i dalje ostaje prije svega jedan od najbogatijih ljudi u zemlji, s vrlo fleksibilnim stavovima i dobrim vezama s ostatkom elite.



To je situacija koja dobar dio ljudi baca u očaj. Gotovo je sigurno da na izborim naredne godine Porošenko neće biti ponovo izabran. Trenutno traje panična potraga za nekim novim licem koje će ponuditi čarobna rješenja za nerješive ukrajinske probleme, potraga o kojoj najrječitije svjedoče brojni predizborni plakati po gradu – skoro šest mjeseci prije samih izbora. U međuvremenu, prazninu nastoje popuniti brojne organizacije ekstremne desnice. Njih nitko ne može optužiti za nedostatak gorljivosti i ideološku fleksibilnost. U atmosferi cinizma i razočaranja i to može izazvati simpatije barem dijela stanovništva. Pogotovo zato što ekstremna desnica ovdje odavno nije autsajder. Prvi značajniji proboj ostvarila je tijekom onog što se u Ukrajini zove “prvi Majdan”, a u ostatku svijeta “Narančasta revolucija”.

Slično “drugom Majdanu”, i te 2004. se sukob između dviju strana ukrajinske političke elite razvio u geopolitički, ali i identitetski sukob, iako su posljedice bile puno manje dramatične. Smjena vlasti tada se odvila uz više kompromisa i daleko manje mrtvih. No tijekom tadašnjeg prosvjednog pokreta kojim je “proeuropska” strana htjela smijeniti “prorusku”, obje su strane koristile nasilne grupe u pokušaju da kontroliraju ulicu. To je period naglog uspona organizacije varljivog naziva Sloboda, koja svoje korijene ima u manje ili više otvoreno nacističkim grupama iz tradicionalno “desnijeg” i snažnije ukrajinski orijentiranog zapada zemlje, objašnjava nam Igor,² dugogodišnji aktivist Slobode koji je prije par godina “promijenio stranu” i sada se bavi monitoringom ekstremne desnice.

Ostavština Azova

Deset godina kasnije, na “drugom Majdanu”, Sloboda je u prosvjedima sudjelovala već kao etablirana i respektabilna politička stranka, a u uličnom poslu ju je uglavnom zamijenio zloglasni Desni sektor. Kao što i ime sugerira, ova organizacija je u regrutaciji snažno računala na mlađe muškarce stasale na nogometnim tribinama. Vođe Desnog sektora, poput Dmitra Jaroša, nastojali su nakon smjene vlasti svoje nasilne aktivnosti naplatiti mjestom u novoj vladajućoj garnituri, manje ili više uspješno. No izbijanjem rata u Donbasu prilike za uspon do pozicija moći služenjem u borbenim postrojbama višestruko su se namnožile. Aktivisti ekstremne desnice iz brojnih zemalja, uključujući i one iz Hrvatske, pohrlili su u redove ukrajinskih vojnih i paravojnih postrojbi, osobito bataljuna Azov. Ova je jedinica u međuvremenu uključena u sastav Nacionalne garde koju kontrolira Ministarstvo unutrašnjih poslova, ali i danas ima službenu oznaku preuzetu od nacističkog Schutzstaffela (SS).

Konflikt na istoku je već par godina relativno “hladan”, odnosno rijetko se puca, ali istodobno su mogućnosti da se on uskoro razriješi nekim trajnim mirovnim sporazumom gotovo nepostojeće. No čak ni bez ratova, veterani Azova ne miruju. Trenutno je jedna od najaktivnijih i ulično najvidljivijih organizacija ekstremne desnice Nacionalni korpus, koja se po Kijevu posvuda promovira i to ne primarno kao stranka, već kao široki društveni pokret koji uz parolu “Snaga, dobrobit, poredak” pruža socijalnu sigurnost članovima, ali i npr. čisti šume koje se koriste kao divlji deponiji ili “rješava” slučajeve zlostavljanja životinja. NK tvrdi da je stranka nastala izravno iz Azova, a ime nije jedina simbolična veza s postrojbom. Njihovi članovi redovito organiziraju uniformirane paravojne marševe koji su već godinama gotovo normalnost na kijevskim ulicama i nitko se više oko takvih aktivnosti ekstremne desnice ne uznemirava previše.



No stranke, pokreti i paravojne skupine nisu jedina tekovina sudjelovanja ekstremne desnice u sukobima u Donbasu. U kijevskoj Sofijskoj ulici, jednoj od onih koje spajaju Majdan sa starijim dijelom grada i u kojima se muvaju turisti i lokalci, ispred jedne picerije vijore se dvije zastave: poznata crveno-crna i jedna nova, sasvim crna s bijelim natpisom “Veterano”. Radi se o lancu kafića i picerija diljem zemlje koje su navodno sami pokrenuli veterani Azova kao “startap”. Tako se stvar barem predstavlja u državnim medijima. No činjenica da se ovaj lanac u svega par godina raširio na najatraktivnije lokacije u Kijevu i brojnim drugim gradovima sugerira da se tu ipak radi o ozbiljnijim novcima. Interijer lokala u Sofijskoj pun je šovinističkih simbola, pa pretpostavljamo da igra dvostruku ulogu: uz pizzu servira i propagandu, a istodobno političkim aktivistima ekstremne desnice daje priliku za posao, što ovdje nije mala stvar.

Od ulica do mramornih hodnika

Iako su organizacije poput Slobode, Desnog sektora i Nacionalnog korpusa najvidljivije i najbliže institucijama (Sloboda ima šest, a Desni sektor jednog zastupnika u parlamentu), Igor i drugi lokalci dobro upućeni u scenu uvjeravaju nas da nisu najopasniji u smislu nasilja. U ovoj velikoj zemlji mnoge ekstremno desničarske grupe su regionalno koncentrirane i upravo neke od tih su najubojitije. Posebno je zloglasna Karpatska sič, koja djeluje u Zakarpatju, na krajnjem zapadu zemlje. Ona, poput mnogih drugih sličnih grupa, ima službeni status u ukrajinskom sigurnosnom sustavu, ali je to ne sprječava da objavljuje i promovira političke stavove koji mogu biti suprotni od onih službene vlasti. Kao i da redovito radi spiskove “nacionalnih neprijatelja”. Dio tih grupa novinari optužuju za zastrašivanja, pa čak i ubojstva, ali se protiv njih nikada ne pokreću postupci. S obzirom na njihov utjecaj u sigurnosnom sustavu, to ne čudi previše.

Druga nasilna grupa koja u posljednje vrijeme privlači dosta pažnje je C14.³ Ova je grupa, koja prema Igorovim svjedočanstvima iz prve ruke ima izravne veze sa Slobodom, tijekom ljeta ove godine izvela više pogroma protiv romskog stanovništva u kojima su barem jednu osobu i ubili. Iako su se sami pohvalili ovim napadima i objavili snimke na Internetu, policija je tvrdila da ne može reagirati jer napadnuti Romi nisu prijavili napad. Pitamo se zašto. Unatoč svemu tome, ova je nasilnička banda prošle godine postala jedna od brojnih kojima grad Kijev (i brojni drugi gradovi) dopušta da djeluju kao “građanske straže”. Drugim riječima, ona je de facto legalizirana kao parapolicijska snaga. Nije stoga ni čudno što je svoje pogrome pravdala potrebom da se “počiste” ilegalna romska naselja.

Pritom u Kijevu na vlasti nije Sloboda, niti neka druga stranka ekstremne desnice, nego Vitali Kličko, koji se smatra jednim od političara najsnažnije orijentiranih prema Zapadu. Osim toga, djelovanje ove grupe otvoreno su hvalili i drugi političari, uključujući i one iz stranke Domovina, koja je službeni partner Europske pučke stranke u Ukrajini. Drugim riječima, čak i ako nasilne fašističke grupice ostaju načelno na margini etablirane politike, njihove veze s mejnstrimom su vrlo čvrste i postojane. Ako i pristanemo na tezu da su optužbe da Ukrajinom vladaju nacisti pretjerane i posljedica agresivne propagande Kremlja, teško je ne priznati kako nema puno zemalja u Europi u kojima vladajući političari održavaju veze s nasilnim grupama koje koriste simboliku poput keltskog križa ili različitih runa povezanih s SS-om. A to je tip simbolike koji je ovdje potpuno normaliziran i to nije posljedica tek rata ili uloge koju su u njemu igrali ekstremni desničari.



Nacionalni preporod

Ukrajina je već duže vrijeme polje žestokih borbi oko sjećanja i identiteta. Stanica Arsenalna jedna je od najpoznatijih i najdekorativnijih u kijevskom metrou. Ime je dobila po bivšoj tvornici oružja čiji su radnici početkom 1918. podigli boljševički ustanak u Ukrajini. Svaki spomen na te danas nepopularne događaje trebao bi u skorom periodu biti potpuno izbrisan s ovog prostora u skladu s 2015. godine donesenim zakonom o “dekomunizaciji”. Ispred stanice umjesto sovjetskih obilježja nalazi se štand Slobode. Pored njega dvojica aktivista starijih od šezdeset godina dijele stranačke novine od četiri strane usput animirajući prolaznike uzvicima kako je “Ukrajina jedina zemlja u Europi u kojoj na vlasti nisu nacionalisti”. Naslovnica novina pak poziva na skidanje “jarma oligarha” i upozorava kako je Ukrajina “najsiromašnija zemlja u Europi”.

Ova kombinacija socijalne demagogije i nacionalističkih kompleksa karakteristična je za ukrajinsku ekstremnu desnicu. Ni jedno ni drugo nije sasvim bez temelja. Osim na ruralnijem zapadu zemlje, ukrajinski je nacionalni identitet do nedavno bio vrlo slab. Prema zadnjim podacima iz 2011., većina stanovništva zemlje je kao prvi jezik koristila ruski. Situacija se u međuvremenu naočigled promijenila, objašnjava nam Tatjana,⁴ profesionalna prevoditeljica također involvirana u monitoring ekstremne desnice. Početkom rata znatan dio ljudi je promijenio svoj prvi jezik te počeo koristiti ukrajinski koji je sada i formalno jedini službeni jezik u zemlji, iako ga velik broj ljudi na istoku zemlje slabo razumije. Iako sukob u Donbasu u mnogim stvarima neugodno podsjeća na rat u Hrvatskoj ranih 1990-ih, nacionalni identiteti ovdje nisu toliko rigidni. Ukrajinski je nacionalizam više “građanski”, odnosno vezan uz lojalnost državi, a ne primarno konfesionalni i etnički kakav je kod nas.

Osim toga, za mnoge je ovo entuzijastično prihvaćanje ukrajinskog nacionalnog identiteta povezano s velikim očekivanjima od Europske unije. Takva su očekivanja karakteristična za stanovništvo tranzicijskih zemalja koje imaju vrlo malo iskustva sa samom Unijom. Za razliku od 2014., o priključenju Ukrajine više nitko na Zapadu ozbiljno ni ne govori. No, kako objašnjava Tatjana, za mnoge je dio očekivanja već ispunjen viznom liberalizacijom. Ukrajinci – barem oni koji za to imaju novaca u zemlji u kojoj je plaća novinara ili visokokvalificiranog radnika oko 320 eura – sada mogu putovati u Uniju. A mnogi su se i zaposlili vani, osobito u Poljskoj, iako je odnos prema Ukrajincima tamo, prema iskustvima naše sugovornice, jako loš. Nacionalni ponos i zapadna orijentacija tako su se sveli na mogućnost za arbajt u zemlji punoj predrasuda prema Ukrajincima.

Daleko od ideala

No u ovim identitetskim promjenama zapravo nema ništa spontano. Nadaleko od stanice Arsenalna nailazimo na još jedan štand koji osim standardnog repertoara nacionalističkih memorabilija sadrži i oznake različitih jedinica SS-a, uključujući i one ukrajinske dobrovoljačke divizije SS Galizien, koja se igrom slučaja u jednom periodu borila i u Jugoslaviji. Ove oznake ovdje nisu slučajno. Nakon ne samo rehabilitacije, nego praktički i kanonizacije UPA-e, ukrajinski desničari sada pokušavaju napraviti isto s ovom jedinicom SS-a, čija je veza s nacističkom Njemačkom puno direktnija. Kao i drugdje, i ovdje “dekomunizacija” u nekoj točki podrazumijeva rehabilitaciju povijesnog fašizma kao autentičnog i historijskog antikomunističkog pokreta. Ako je komunizam najveća nacionalna opasnost, za svakog tko se bori protiv njega ima mjesta pod nacionalnim kišobranom.



Malo dalje od stanice i naci-štanda, uz Dnjepar, nalazi se golemi memorijalni kompleks iz sovjetskog perioda koji obilježava Drugi svjetski rat. U njegovom središtu je 2008., dakle nakon prvog Majdana, izgrađen novi spomenik s muzejom Holodomora. Uvodni narativ koji dočekuje posjetitelja neće vjerojatno šokirati nikoga tko je posljednjih godina gledao HRT, ali u nekim momentima doista ostavlja dojam groteske. Tako se, na primjer, tvrdi da su užasne gladi u Sovjetskom Savezu 1920-ih i 1930-ih bile dio pomno osmišljene i sustavne kampanje genocida čija je jedina svrha bila da se ubije što više Ukrajinaca. I da je to što Ukrajina nije u tom periodu priključena Rusiji, nego je ostala posebna sovjetska republika, posljedica činjenice da je “rat između Ukrajine i komunista” završio neriješeno. Autor teksta, inače direktor Instituta nacionalnog sjećanja, nije se potrudio objasniti zašto su iste gladi zahvatile i neukrajinske krajeve ili zašto su npr. i Bjelorusi imali posebnu republiku.

Ovakvi narativi nisu bez posljedica. Jedna od trenutno popularnijih teza na ukrajinskoj ekstremnoj desnici koju smo čuli je ona da se Židovi trebaju ispričati Ukrajincima za sve što su im učinili. Iako je točno da su i Ukrajinci sudjelovali u Holokaustu, priznaju desničari, ta su ubijanja zapravo ništa prema onome što su Ukrajincima činili Židovi, od kojih su mnogi bili dio komunističkog pokreta. Drugim riječima, ako vjerujete da je jedini smisao i svrha komunizma bilo ubijanje Ukrajinaca, lako ćete naći opravdanje za Holokaust. A tada vam se i nacisti, povijesni ili aktualni, mogu učiniti posve simpatičnima. Bez ikakve namjere da se time opravdava politika Kremlja, teško se oteti dojmu da su Majdanski zaokreti doista odigrali važnu ulogu u legitimiranju ekstremne desnice.

Sve, ukratko, u ovoj zemlji izgleda kao namješteno za uspjeh ekstremne desnice: i društvena atmosfera i geopolitički interesi i oni lokalnih elita, ali i loša ekonomska situacija koju nitko od postojećih aktera ne može riješiti. No, s druge strane, unatoč svemu tome, ukrajinski novi fašisti “na vlast” dolaze u najboljem slučaju samo marginalno. I zapravo ostaju vrlo daleko od svojih proklamiranih ciljeva “nezavisne, nacionalne i socijalne Ukrajine”. Zemljom još uvijek vladaju isti ideološki fleksibilni oligarsi kao i uvijek, a ekstremni desničari više podsjećaju na njihove korisne idiote i pijune u njihovim igrama. To, međutim, ne znači puno. Jer moglo bi se tvrditi da je uloga pijuna upravo ona koju su i povijesni fašisti uvijek igrali, ali ih to nikada nije učinilo manje opasnima. Dapače.

1. UPA je nastala kao vojno krilo ukrajinskog ultrakonzervativnog nacionalističkog pokreta iz međuratnog perioda i tijekom rata je djelomično kolaborirala s nacističkom Njemačkom te počinila niz zločina protiv civilnog stanovništva, osobito Poljaka. Zbog toga se njihova ratna uloga često uspoređuje s onom četnika Draže Mihailovića. [↩]


2. Ime je promijenjeno zbog sigurnosti sugovornika. [↩]


3. Ta se oznaka na ćirilici može također čitati “sič”, što je stari vojni termin vezan uz ukrajinske kozake. [↩]


4. Ime također promijenjeno. [↩]