O povijesti zapadne mržnje prema Rusima i o rehabilitaciji nacista: Naša kolektivna svijest je definitivno oblikovana da najviše prezire potomke sovjetskog komunizma, koje prvo treba kazniti za grijehe otaca, a zatim i za obranu svoje nacionalne autonomije. Rat i ratna propaganda često su vrsta industrijalizirane mržnje, organizirane zlobe naoružane oruđem smrti.
Iznimno popularni švedski noir kriminalistički romani Larsa Keplera dio su jedne od najzanimljivijih serijala u nordijskoj kriminalističkoj književnosti. Osobito je popularan serijal s inspektorom Joonom Linnom u kojem policijski detektivi prate serijskog ubojicu koji poput Hannibala (Lectora, op.prev.) uništava one za koje smatra da to zaslužuju. Tek pred kraj prvog romana sinulo mi je da je ubojica Rus. Jurek Walter bivši je vojnik, nemilosrdno ciničan, imun na bol i brutalno učinkovit mučitelj i ubojica muškaraca i žena. Njegov grozničavo sumanuti cilj je ‘vratiti red’ kažnjavanjem onih kriminalaca koji su se izvukli počinivši mnogo blaža kriminalna djela od ubojstva. Ukratko, nezamislivi psihopat kakav se mogao pojaviti samo na ruševinama Sovjetskog Saveza. Personifikacija zla.
Meki zagrljaj fašizma i bijesnog antikomunizma seže sve do boljševičkog ustanka
Lik u romanu utjelovljuje verziju Edward Saidovog orijentalizma, procesa kojim Zapad karikiraturalno i pojednostavljeno prikazuje druge regije, nacije i ljude. Tako da odmah znate o čemu se radi. Gotovo kao neka vrsta intelektualne stenografije kojom se karakteriziraju i odbacuju cijele populacije. Izvršite konceptualno nasilje nad njima sve dok ih ne svedete na oblik koji se uredno utače u zapadnjačko poimanje svijeta. Oblik koji se uklapa u zapadnjačku kozmologiju, u kojoj SAD i Europa sjaje kao zvijezde vodilje na nebeskom svodu treperavog blještavila. Podrazumijeva se da sva nebeska tijela očajnički trebaju vodstvo zapadnjačke zvijezde Danice.
Primjeri dinamike orijentalizma posebno su prisutni u Hollywoodu. Bezbrojne serije i filmovi suprotstavili su pravovjerne Amerikance gomili sumanutih Latinoamerikanaca, Slavena, Arapa, Perzijanaca i Azijaca željnih genocida, svjetske dominacije i bezbrojnih drugih monomanijskih planova. Naravno, ovdje je na djelu projekcija u fikcionalne stajlinge “najboljih umova [naše] generacije”, kako je to rekao Ginsberg.
Za razliku od Keplerove knjige, filmovi s Tomom Cruisom i likom Jacka Reachera iskorištavaju već otrcani lik sovjetskog psihopata puštenog na slobodu u naivnim i miroljubivim demokracijama Zapada. Zec je čovjek koji je pobjegao ili preživio gulage u Sibiru kako bi pustošio Zapadom. U jednoj sceni opisuje kako si je jednom prilikom odgrizao nekoliko prstiju kako bi izbjegao rad u sibirskim rudnicima sumpora. Čovjek tako iznimnih sposobnosti bez sumnje može biti koristan određenim organizacijama, misli si on. Zec zatim potiče jednog od svojih nižerangiranih razbojnika da si odgrize palac u znak vjernosti ili već nekog sličnog poremećenog dokaza. Razbojnik – premekan i previše čovjek – to ne može učiniti i biva pogubljen po kratkom postupku. Iako do tada nije ubijao, Zec postaje psihopat, pitajući se zašto su Zapadnjaci tako slabi.
Obratite pažnju na scenografiju u filmu “Red Sparrow” s Jennifer Lawrence. Prizori sa Zapada dobro su osvijetljeni i preplavljeni ljudskim emocijama; prizori iza “željezne zavjese” su zamagljeni, jednobojni, stilski zastarjeli, lišeni ljudske empatije. Ukratko, potpuno depresivno. Naravno, kao dio treninga lik Jennifer Lawrence – Dominika – u uništavanju svojih ljudskih emocija (sve same slabosti) i čeličenju u umjetnosti nemilosrdne manipulacije, mora se pojaviti gola pred svojim razredom i zadovoljiti požudu muškarca koji ju je prethodno napao.
Kronična ogorčenost
Ovo su karikature Rusa koje je očito život u SSSR-u do temelja dehumanizirao. No, ono što je stvarno dehumaniziralo ove likove je propaganda koja ih je izmislila.
Malo je događaja koji više rasplamsavaju ovu vrstu orijentalizma od rata ili proxy rata s Rusijom, američkom bête noire. Unatoč činjenici da je [berlinski] Zid srušen prije 30 godina. Unatoč činjenici da je Zapad uživao u produljenom razdoblju neobuzdane pljačke u bivšim sovjetskim republikama. Tijekom tog vremena stope smrtnosti građana tih novonastalih država naglo su porasle, prvenstveno zahvaljujući gubitku velikodušne socijalne potpore, koju su izdvajala njihova bivša sovjetska gospodarstva. Unatoč činjenici da je Vladimir Putin uvjereni neoliberal koji je opetovano težio dubljoj integraciji s Europom i Amerikom, poput pastorka koji očajnički traži svoje pravo po rođenju među gomilom braće i sestara. Unatoč svemu tome, Putinova patriotska želja da ponovno uspostavi Rusiju kao održivu gospodarsku i vojnu silu nepopravljivo ga je osudila u očima Zapada. On je poput Keplerovog ubojice, manifestacija čistog zla. Osim što je Putin stvaran.
Ustavno i ekonomski smo posvećeni održavanju dominacije, neprijateljski raspoloženi prema svemu što bi moglo spriječiti našu ekspanziju, i racionaliziramo svoje ponašanje u te svrhe sa “zdravom” dozom projekcije koju potiče rasistička karikatura
Sve to potiče iz duge tradicije rusofobije. Potiče još iz Napoleonovih ratova u Europi koji su pobudili strah od ruske zavjere za osvajanje Europe; do kasnije paranoje britanskih kolonizatora da će im Rusija preoteti indijski potkontinent; do rata za svrgavanje boljševika i žustrog odgovora na priče o masovnim pokoljima pod sovjetskom vlašću. Hitler je 1944. ovako opisao Ruse: “Oni nisu ljudska bića: to su zvijeri iz azijskih stepa, a bitka koju vodim protiv njih je bitka za dostojanstvo europskih naroda”. Ova rečenica sažima ideologiju u pozadini njemačkog plana da pobiju 100 milijuna Rusa nakon što poraze SSSR. Isto tako, rijetko se spominje da su komunisti bili jedna od svega nekoliko skupina koje su nacisti odlučno predodredili za likvidaciju. Rusi su žrtvovali 27 milijuna ljudi boreći se protiv fašizma. Ovaj se ljudski gubitak također rijetko ističe.
Mccarthyjevska paranoja bila je posebno akutan primjer ove kronične fobije. U današnjoj propagandi može se osjetiti dašak tih prastarih predrasuda. Refleksna agresija prema ruskoj akciji u Ukrajini (nedavni članak u britanskom The Timesu naslovljen je “Russia’s casual savagery is seared into its soul” (“Rusko neobuzdano divljaštvo upisano je u rusku dušu”). Ovaj najnoviji izljev žuči djelomično izgleda kao eksplozija nerazriješene rusofobne tjeskobe iz Trumpove ere, a možda i one od prije sto godina, koja je tek djelomično raspršena padom Zida. Ipak, ta fobija je oduvijek bila tu, čak i u metežu kapitalističke pljačke nakon pada Zida pod slabašnim nadzorom pijanog Borisa Jeljcina dok recitira Puškina. Rusi, uglavnom Moskovljani, u novije su vrijeme prikazivani kao amoralni, lopovski mafijaši zavedeni sjajem kapitala, groteskno brutalni muškarci i trofejne žene. Malo se pritom govorilo o svijetu bez vrijednosti u koji su bili bačeni udarom kapitala na društvo koje uopće nije bilo spremno za to.
Čak se i danas mogu naći djelići starog hitlerovskog tropa koji kola zapadnim mainstreamom. Nedavno je na njemačkom kanalu ZDF, gošća emisije Markus Lanz Show podsjetila gledatelje, uz prezriv osmijeh, da: “Čak i ako Rusi izgledaju kao Europljani, oni nisu Europljani”. Nesuvislo je pričala o slavenskom pogledu na smrt i primijetila da “nemaju koncept liberalnog, postmodernog života”. Mogla je isto tako reći da su Rusi zvijeri iz azijskih stepa i uputiti gledatelje na film Jack Reacher. Nakon čega bi možda donirali najnovijem fondu za nacionalnu čistoću.
Čini se da je to dijelom sirovi rasizam, ali i psihološka potreba za vanjskim neprijateljem žitelja nacionalnih država. I čovjek se pita – ne koristi li se rasa upravo s tim ciljem. I proizlazi li ta psihološka potreba iz želje za nekom višom nacionalnom svrhom ili prije iz neumoljive potrebe kapitala za novim tržištima – i geoprostornim zahtjevima koji idu s tim ruku pod ruku. Iza ovih modernih geopolitičkih sukoba zasigurno se nazire povijesni koncept Lebensraum-a.
Ovisni o konfliktu
No, ne radi se samo o ksenofobnom strahu od slavenskih naroda. Ovdje je na djelu još jedan element. Sjetimo se Colina Powella, bivšeg načelnika Združenog stožera SAD-a (Joint Chiefs of Staff) – i majstora prezentacije neistina pred Vijećem sigurnosti UN-a. Jednom je prilikom rekao novinaru da se boji da mu nakon pada Sovjetskog Saveza “ponestaje neprijatelja”. Nesvjesno je otkrio tajno načelo vanjske politike Washingtona – da uvijek mora imati neprijatelja. Washington ne može zamisliti svijet nastanjen miroljubivim ljudima, uključenim u spokojnu tržišnu razmjenu, koji slave mir dok povremeno podsjećaju nove generacije na opasnosti sukoba. Ovo nije samo oholost u mentalnom univerzumu planera američke hegemonije, bili oni umirovljeni generali na medijskim mrežama, pomoćnici kabineta koji skiciraju preuzimanja vlasti ili dobro plaćeni službenici u washingtonskim think thankovima, a svakako ne u jezivim hodnicima “obrambenih” lobista K Streeta. Da Putin ne postoji, Washington bi ga izmislio. Kao što su izmislili, u iznenađujućoj mjeri, Osamu bin Ladena i njegove pristaše iz Al Qaide.
Najčešće taj neprijatelj mora biti stvoren ni iz čega. Oni se obično ne pojavljuju sami. Malobrojne zemlje žele ratovati sa Sjedinjenim Državama. U najgorem slučaju, većina nacija je nezainteresirana za podvrgavanje američkoj vladavini, koja se očituje na bezbroj načina – protejsko čudovište koje širi svoje pipke diljem svijeta. Meka moć, tvrda moć, nevidljiva moć. Bio to petro-dolar i SWIFT sustav koji podređenu naciju stavlja pod vječnu prijetnju američkih sankcija (oblik ekonomskog kolonijalizma). Bilo da se radi o bilateralnim sigurnosnim aranžmanima koji infiltriraju zemlju američkim vojnim osobljem i zarobljavaju je dugoročnim ugovorima o naoružanju s washingtonskim vojnim dobavljačima (oblik vojnog pokoravanja). Bilo da se radi o teškim i odvratnim ugovorima o zajmu s Breton Woods institucijama pomoću kojih korumpirane banke globalnog Sjevera porobljavaju generacije građana (oblik vazalstva). A slabašne mogućnosti bijega iz tih okolnosti uključuju metastazirajuće servisiranje duga i posljedičnu deflaciju duga, rasprodaju nacionalnog naslijeđa ili traumu hiperinflacije i ekonomskog kolapsa. Birajte mudro.
Umjesto da budu neprijatelji američke države, takve bi nacije radije da ih ostave na miru. Da eksperimentiraju s alternativnim ekonomskim modelima uključujući socijalizam i njegove razne hibride. Da trguju u lokalnim valutama. Da se svrstaju u regionalne gospodarske blokove. Ali ova opcija – pokušaj implementacije ekonomske strukture koja nije zapadni neoliberalizam – za Washington je anatema. Samo pitajte Rusiju, Kinu, Iran, Venezuelu, Brazil, Siriju, Libiju, Sjevernu Koreju i bilo koju drugu naciju koja želi prokrčiti vlastiti put.
Pravi neprijatelj
To nas dovodi do pravog neprijatelja Sjedinjenih Država. Unatoč analizama koje govore suprotno, to nije fašizam. Fašizam je samo krajnja točka kapitalizma, koja će se gotovo sigurno pojaviti gdje god se kapitalizam prakticira na nereguliran i besraman način. Kako bogatstvo srednje klase nestaje, koliko god širokih razmjera bilo, a ekstremno bogatstvo i privilegije se povećavaju, koliko god u uskim krugovima, bit će potrebna sila koja će homogenizirati ogorčeno i nemirno stanovništvo. Upravo sada smo svjedoci ove tranzicije na Zapadu.
Sve ovo govori da fašizam nikada nije bio primarni neprijatelj. Pravi neprijatelj je komunizam. Zapadni kapital ne može podnijeti ideju radničke države pune nacionaliziranih poduzeća posvećenih općem blagostanju. Države koje umanjuju važnost profita i stigmatizira ga kao pohlepu i lihvarstvo. Ovo je za Washington uvijek bio najgori mogući scenarij dok je gledao kako se ostvaruje u boljševičkoj revoluciji, koja je bila nož u boku kapitala zbog kojega je krvario 74 godine i koji ga je sve to vrijeme histerično pokušavao okončati.
Naša kultura zabave prepuna je reprodukcija jučerašnjih priča. Zašto ne ponovno komodificirati fašizam? Vijorite bojama nove zastave i slavite oznake novog bataljuna
Čak ni sramotna pošast nacizma koja se uzdigla u srcu civilizirane Europe nije bila dovoljna da fašizam uzdigne iznad komunizma kao državnog neprijatelja broj jedan. Kao što John Steppling primjećuje u izvrsnom eseju o rehabilitaciji fašizma, Arthur Schweitzer, autor knjige Big Business in the Third Reich kaže da su mnogi njemački biznismeni vidjeli toksični antisemitizam tek kao oblik “reforme ekonomske politike”.
Poučno je čitati djela kao što je The Splendid Blond Beast, koje opisuje bezbroj obmana poslijeratne ere navodne denacifikacije u zapadnoj Europi. Ispostavilo se da je Washington bio podijeljen oko procesuiranja nacističkih ratnih zločina. Iako su Frederick Roosevelt i drugi podržavali oštro kažnjavanje, pomogli uspostavi Nürnberškog suda i slali principijelne suce poput Roberta Jacksona, drugi su poput moćnog direktora Središnje obavještajne službe (Central Intelligence) Allena Dullesa i njegovog brata, državnog tajnika Johna Fostera Dullesa nastojali zaštititi njemačke industrijalce i vojne časnike, koji su svi bili krivci i entuzijastični suradnici u nacističkim kampanjama istrebljenja.
Zatim, treba spomenuti Operaciju Paperclip (Spajalica), cjeloviti program posvećen dovođenju nacista u Sjedinjene Države i njihovom postavljanju na ključna mjesta u važnim međunarodnim institucijama poput UN-a. I navodna uloga NATO-a u Operaciji Gladio, kodnom imenu za niz pozadinskih tajnih vojnih formacija educiranih za pružanje oružanog otpora, subverzije i terorističke akcije, koje su trebale biti aktivirane u slučaju invazije na zapadnu Europu od strane država Varšavskog pakta. Invazije o kojoj Moskva nikad nije razmišljala i koja je postojala samo u grozničavim maštarijama washingtonskih antikomunista. Ove raspršene i na brzinu okupljene paravojske zapravo su ostavljene da agitiraju protiv i spriječe uspon ljevičarskih (čitaj: komunističkih) političkih blokova. Djelovali su u Italiji, Grčkoj, Francuskoj, Njemačkoj, Portugalu i diljem sjeverne Europe. NATO, CIA i razne europske obavještajne agencije nisu namjeravale gledati kako zapadna Europa postaje komunistička bez obzira na to što su to demokratizirane mase možda željele.
Velik dio ove povijesti pokazuje da je potreba kapitalizma za novim tržištima primarna, a rasa je tek sredstvo koje se koristi kako bi se racionaliziralo ono što je u biti čista eksploatacija. Otuda naše opće prihvaćanje fašizma u Ukrajini i histerija protiv Rusije.
Selektivni bijes
Mogli bismo tvrditi da ovdje sve to ne vrijedi: Rusija je napala drugu zemlju. Međutim, pomnijim istraživanjem argumenti se ruše, raspadaju se usred mnoštva jasnih činjenica: strani pokrovitelj, puč, ultranacionalističko preuzimanje vlasti, infiltracija NATO-a, pravni aparat mobiliziran protiv vlastitih građana, masakr etničkih Rusa, pripreme za konačni napad. I na kraju, puni odgovor Moskve.
Ali čak i da invazija prdestavlja naš prag za pravednički bijes, ništa od ove patetike nije bilo vidljivo u našem odgovoru na saudijski rat protiv Jemena koji podupiru SAD ili američke ratove protiv Libije i Sirije. Iako je zapadna agresija zločinačka i broj mrtvih ogroman. Iako je bilo dosta vizualnih prikaza i mitova koji su izazivali jezu ljudi: vizije bijesnih vojnika na Viagri koji siluju; slike groteskno mršave i beživotne djeca u prašini zbog gladi izazvane u Saudijskoj Arabiji; bacanje homoseksualaca s krovova u Raqqi od strane “umjerenih pobunjenika”. Ne, naša kolektivna svijest je definitivno oblikovana da najviše prezire potomke sovjetskog komunizma, koje prvo treba kazniti za grijehe otaca, a zatim i za obranu svoje nacionalne autonomije. Rat i ratna propaganda često su vrsta industrijalizirane mržnje, organizirane zlobe naoružane oruđem smrti.
Kao što Arthur Ponsonby kaže u svojoj knjizi Falsehoods in War Time, laganje je izuzetno korisno jer je čovječanstvo u gotovo jednakoj mjeri i lažljivo i lakovjerno. Ono laže i odbija vjerovati da mu se laže. Ponsonby, član britanskog parlamenta koji piše nakon Prvog svjetskog rata, kaže da se nacije moraju “opravdati prikazujući neprijatelja kao utjelovljenje zla; i drugo, rasplamsati narodnu strast za nastavkom borbe”. Očito se malo toga promijenilo od našeg početnog iskustva industrijskog ratovanja. Ustavno i ekonomski smo posvećeni održavanju dominacije, neprijateljski raspoloženi prema svemu što bi moglo spriječiti našu ekspanziju, i racionaliziramo svoje ponašanje u te svrhe sa “zdravom” dozom projekcije koju potiče rasistička karikatura. To je zastrašujuća mješavina nemilosrdne pohlepe i niskih predrasuda.
Pa ipak, svaki put kad pomislimo da smo ove okrutne, zlobne strane našeg ljudskog bića stavili na počinak, one se ponovno pojave, preoblikovane u novo ruho, s novom logikom i neupitnim opravdanjima. Prodaju nam maglu. Možda to ne bi trebalo previše iznenaditi građane zemlje koja obožava jednu jedinu vještinu, trgovanje, i jednu jedinu “vrlinu”, bogatstvo, kao svoju najsvetiju vrijednost. Sve je roba i sve što je prodano u prošlosti bit će ponovno prodano. Naša kultura zabave prepuna je reprodukcija jučerašnjih priča. Zašto ne ponovno komodificirati fašizam? Vijorite bojama nove zastave i slavite oznake novog bataljuna. Pretvorite novog vođu u lava, obucite ga u maslinasto zeleno i postavite ga na mramorne stepenice dvorana moći s vrećama pijeska naslaganima do krova iza njega. Čast pod opsadom.
Što je prije bilo prodano, opet će se prodati; ono što smo mrzili prije, mrzit ćemo opet. Ako to nije baš vječni povratak, onda je to zasigurno povijest koja se ponavlja kao tragedija pa farsa. Ovaj meki zagrljaj fašizma i bijesnog antikomunizma seže sve do boljševičkog ustanka. Kao što kaže podnaslov jedne od Keplerovih nordijskih priča – “Ponekad prošlost neće ostati zakopana”. Da, grobovi su uvijek previše blizu površine.
