Kažu povijesni CRO revizionisti (pro)ustaških sentimenata i pedigrea da je žrtva – žrtva, pa jednako zaslužuje pijetet, grobnu oznaku i tzv. kulturu sjećanja. Prostoseljački rečeno – da bude pojmljivo i onomu bez makar dva zrna soli u glavi i elementarnih povijesnih znanja – zaklano srpsko, romsko ili židovsko dijete u ustaškomu konclogoru Jasenovcu (1941–1945) jednaka je žrtva baš kao i njegov krvavi koljač, po ekstradiciji s Bleiburškog polja zatučen 1945. godine na Kočevskom rogu, Teznom… slijedom partizanske smrtne presude – „deseti bataljun“.
A neće biti! Te dvije žrtve nisu i nikad neće biti – iste žrtve. Ma što sada mislila i govorila pučka CRO braniteljica Tena Šimonović-Einwalter, koja piše zagrebačkom gradonačelniku Tomislavu Tomaševiću i gradskoj vlasti kako treba dostojno obilježiti grobove palih ustaša i domobrana na Mirogoju. Koljač i zaklani nisu čak ni isti ljudi – najmanje zbog etničke, vjerske ili koje već različitosti – jer zaklani jest čovjek, koljač nije, pa nije ni žrtva. Ljudskost čovjeka čini čovjekom. Ne koljač koji je, bez obzira na to u ime koga ili čega, kadar nekomu dok kažeš keks oduzeti život, koga čak ne poznaje, koji je nemoćan, nečovječno maltretiran, iščupan iz obitelji…
Svojedobno je dvomandatni predsjednik RH Stjepan Mesić znao iznijeti o ustaškoj krivnji, tzv. žrtvama beiburškoga „križnog puta“ povijesno vrlo poučnu poruku: „Ubijeni u ustaškom konc-logoru Jasenovcu, najvećem stratištu u Drugomu svjetskom ratu na europskom Jugoistoku, nisu bili krivi ni za jednu smrt bilo gdje i bilo kada, a mnogi deportirani s Bleiburga odgovarati u domovini za počinjene ratne i zločine protiv čovječnosti bili su krivi za stotine i tisuće smrti nedužnih ljudi.
Smrtna kazna
Recimo, hercegovački fratar Tomislav Filipović, kojemu je zloglasni kapo jasenovačkog stratišta Vjekoslav Maks Luburić dao nadimak Majstorović zbog „majstorskog“ baratanja kamom na vratovima logoraša. Na suđenju 1946. godine u Beogradu sjetio se, odokativno („nisam zapisivao“), broja od tek stotinjak svojih žrtava. Obješen je, groba mu se ne zna. I nije jedini. Tada je u Europi i šire u svijetu vrijedila smrtna kazna za teške zločine. U SAD-u i mnogim zemljama vrijedi i dan-danas.
Protuhitlerovski saveznici su, bez pardona i previše nekakvih pravničkih obzira, po završetku Drugoga svjetskog rata bili u Nürnbergu skratili za glavu buljuk njemačkih ratnih i zločinaca protiv čovječnosti, to su (u)činile i bivše nacifašistički okupirane zemlje, pa i poratna Jugoslavija. Izrael je 1960. godine kidnapirao u Argentini i 1962. također skratio za glavu odbjeglog nacistu Adolfa Eichmana, krivca za genocid („Endlösung“) nad cca šest milijuna Židova. Za najveći dio njihovih grobišta nije obilježen, neće biti (Eichmanov je pepeo prosut u Sredozemno more) niti se ne znâ gdje su. Zbog niza razumljivih razloga, koji ne uvažavaju – gubitničku u lažnom celofanu čovječnosti – floskulu žrtva je žrtva. Žrtva podrazumijeva nedužnost i nasilje koji ju čini žrtvom, ne zaslužene posljedice udarca mačem one pristale božice povezanih očiju s kantarom u lijevoj ruci.
Nije slučajno čak tzv. desna austrijska vlast prije koju godinu zabranila ucrnjene, masovne (pro)ustaške derneke na Beliburškom polju svakog svibnja pod smokvinim listom komemoracije, odavanja počasti „poginuloj hrvatskoj vojsci i nedužnim žrtvama bleiburške tragedije“. U organizaciji tzv. Počasnoga bleiburškog voda te pod pokroviteljstvom i uz novčanu pomoć Hrvatskog sabora i tzv. Crkve u Hrvata. Bio je to, pisali su mediji u Austriji, „najveći nacifašistički skup nakon Drugoga svjetskog rata“. Pa, nakon što su austrijske vlasti zabranile i zaprijetile strogim zatvorskim i novčanim kaznama isticanje ustaške simbolike i govora mržnje, to je, je li, „odavanje počasti“ naglo prestalo biti zanimljivo kao – komemoracija.
(Pro)ustaštvo je s Bleiburškog polja preneseno u Bijednu Našu, na mjesta (npr. Maceljska šuma, jama Jazovka nedaleko od Krašića etc.), gdje ista proustaška i tzv. NDH simbolika te govor mržnje protiv ratnih pobjednika svibnja 1945. i gotovo pola stoljeća države tzv. bratskih jugoslavenskih naroda i narodnosti imaju puno pravo građanstva. Ali to više nije ni izbliza Bleiburško polje s kojega je austrijska vlast zahtijevala i uklanjanje one granitne spomen-hrge u „počast paloj hrvatskoj vojsci i nedužnim žrtvama bleiburške tragedije“. Čak je i tamošnja Katolička crkva glasno prosvjedovala protiv proustaške zloporabe austrijskog tla.
E sad, kako ju je svojedobno nazvao bivši predsjednik RH Ivo Josipović, „ustaška zmija u hrvatskim njedrima“ paluca račvastim jezikom oko tzv. lijevo-liberalno-zelene vlasti zagrebačkoga gradonačelnika Tomislava Tomaševića (platforma Možemo!). Pučka je pravobraniteljica Šimonović-Einwalter – reagirajući na zahtjev od prije godine dana šest tzv. Zajednice žrtvoslovnih udruga – poslala 10. prosinca 2024. dopis s preporukom da Grad Zagreb obilježi grobove ustaša i domobrana na groblju Mirogoju, kao što je bila – slijedom međudržavnih sporazuma RH s Njemačkom (1997) te Italijom (2001) – obilježila grobove poginulih 1941–1945. na hrvatskim ratištima vojnika nacističkih i fašističkih okupatora.
Naime, Skupština je Grada Zagreba za vrijeme gradonačelnika Milana Badića 2019. godine donijela odluku o obnovi i uređenju „groblja vojnika oružanih snaga NDH“, ali je realizacija obustavljena 2021. skupštinskom odlukom s obrazloženjem da „Grad Zagreb za to nema novca“. Hoće li Grad sada naći novca ili ga i dalje nema niti će biti, vidjet će se. Politika u svakom slučaju ima puno utjecaja, iako baš nije vjerojatno da se opcija tzv. lijevo-liberalno-zelenih – u praskozorje proljetnih regionalnih/lokalnih izbora – osobito plaši najezde proustaškog crnila da bi mu išla niz dlaku.
Koliko god se to crnilo – na krijesti europskoga i globalno tzv. desnog radikalizma u zabrinjavajućem usponu – prijeti „hrvatskim narodom“ i upinje dokazati „hrvatsko/katoličko domoljublje“, svi izbori u prošlih tri desetljeća tzv. Samostalne, Neovisne i Suverene uvjerljivo pokazuju/dokazuju kako taj „hrvatski narod“, jao i avaj, tek marginalno mari za samozvane tzv. čuvare hrvatstva, domoljublja i vjere od stoljeća sedmog. Ne samo zato što se ucrnjeni marginalci zmijskih jezika međusobno „kolju“ radi nekakvog liderstva i bijesno udaraju u istu neugođenu šargiju već i stoga što zôv tzv. endehazijske tradicije uopće ne zanima većinsko biračko tijelo. Podijeljeno između dviju opcija (s tzv. žetončićima) HDZ-a i SDP-a.
„U spomen i slavu“
Pučka pravobraniteljica Tena Šimonović-Einwalter, međutim, ne smatra da Grad Zagreb u ovom predmetu krši Zakon o suzbijanju diskriminacije time što uređuje grobišta okupatorskih nacista i fašista, a ne domaćih veleizdajnika ustaša i domobrana, zapravo kvislinga i podguznih muha tima što su na tuđem tlu, u tuđoj zemlji slijedili Führera i Ducea. Stoga samo njezina preporuka Tomaševiću: hajde, sjeti se i hrvatskih ustaša i domobrana na onoj mirogojskoj ledini, gdje su im partizani, pobjednici u redovima Narodnooslobodilačke vojske 1945. godine porušili sve grobne oznake. Uz samu neuređenu ustaško-domobransku ledinu na Mirogoju uređeno je njemačko vojno groblje, pa…
A, ne budi lijen, gradonačelnik je Tomašević odmah reagirao na dopis iz pravobraniteljičina ureda. Radi dogovora pozvao je k sebi predstavnike svih šest tzv. žrtvoslovnih udruga (Hrvatsko žrtvoslovno društvo, Hrvatski domobran, Hrvatsko društvo političkih zatvorenika, Hrvatski obredni zdrug Jazovka, Žrtve za Hrvatsku i Udruga za promicanje istine o hrvatskoj povijesti), pa… Navodno, na mirogojskoj ledini nije označeno cca 550 grobova ustaša i domobrana, iako se točno znâ čiji su posmrtni ostaci u svakom od njih. U jednom je grobu pokopan i 17-godišnji ustaša, rođeni brat „trenera svih trenera“ Miroslava Ćire Blaževića.
Na jednom spomen-obilježju, osvanulom naknadno, otprilike se može pretpostaviti tko je napisao: „U spomen i slavu poginulim i umrlim ovdje sahranjenim pripadnicima hrvatske vojske 1941–1945. uz nezaboravno sjećanje jer su s nama“. Bandićevu je odluku o uređenju tog ustaško-domobranskoga groblja svesrdno podržalo i Ministarstvo hrvatskih branitelja HDZ-ova Tome Medveda, što pak bez CRO premijera Andreja Plenkovića ne bi bilo moguće, pa… Koliko se znâ, je li, osigurane su sve neophodne dozvole i arhitektonsko rješenje za taj projekt, ali Tomašević ga je zaustavio tvrdnjom da Grad Zagreb „nema novca“.
Pravobraniteljici je pak Teni Šimonović-Einwalter glede&unatoč dopisa gradonačelniku Tomaševiću u korist uređenja spornoga groblja teško prigovoriti nekakvo proustaštvo budući da su itekako poznata njezina izrazito negativna stajališta o tzv. NDH, pa taj potez s dopisom nema tu težinu i značenje kakvima se odokativno čini. Prošlog je ljeta vrlo oštro opandrčila po proustaškim pjevačima u Imotskom, koji su „domoljubno“ dernečili onom „Evo zore, evo dana“ o ustaškoj Crnoj legiji i krvavima ratnim zločincima Juri Francetiću i Rafaelu „vitezu“ (sic transit) Bobanu. E sad, ne misle svi kao pravobraniteljica kako „poginulii umrli pripadnici svih vojski trebaju imati primjereno obilježeno grobno mjesto“.
Žrtva je žrtva?! Ubijeni u Jasenovcu i ubijeni na Kočevskom rogu ista su žrtva i jednako „trebaju imati primjereno obilježeno grobno mjesto“? Vrijedi li to jednako i za grobove ubijenih u Domovinskom ratu pripadnika srpskih paravojski i bivšeg JNA, protiv čijih grobnih obilježja dižu kuku i motiku – čak prijete oštrim paragrafima uskoro novog zakona o grobljima – HDZ-ovi koalicijski proustaško-protusrpski partneri iz Domovinskog pokreta?! Izravno spominju uklanjanje tzv. mauzoleja četničkog vojvode Vukašina „Vule“ Šoškočanina na groblju u Borovom Selu, i svih sličnih.
„Novi će zakon regulirati ono što do sada zakon nije imao, a to je dvostupanjski upravni postupak koji će propisivati nadležnosti, odgovornosti, mehanizme i rokove uklanjanja svih takvih spomenika“, kazao je medijima državni tajnik u Ministarstvu prostornog uređenja, graditeljstva i državne imovine David Vlajčić. „Ono što je glavni fokus radne skupine na pripremi zakona jest uklanjanje ostavštine velikosrpske agresije na RH u Domovinskom ratu i uklanjanje svih spomenika koji su nam tu sporni, oni koji veličaju četništvo i samu velikosrpsku agresiju.“
U ovom slučaju neće vrijediti ekstremistička „logika“ – žrtva je žrtva?! Ubijeni velikosrpski vojnik u Domovinskom ratu nije isto što i ubijeni ustaša u Drugomu svjetskom ratu?! Uklanjanje svih spomenika à la Šoškočaninova jeste „uklanjanje ostavštine velikosrpske agresije“, a što je obilježavanje ustaških i domobranskih grobova u odnosu na njihovu tzv. endehazijsku veleizdaju u službi nacifašističkog okupatora?!
Kakav pijetet u smislu žrtva je žrtva predstavlja masovan, „domoljubni“, CRO i proustaški uvjetovan kulturocid 1990-ih godina nad više od 3000 tzv. partizanskih spomenika, kosturnica, knjiga, umjetnina svih vrsti, pa desecima tisuća ploča žrtvama nacifašističkoga i ustaškog terora gotovo u svakom selu od 1941. do 1945. godine?! Nikakva tzv. kultura sjećanja, što se i sad spominje u počast ubijenim/umrlim ustašama, nije zaustavila zločinačku ruku „našim domoljubima“ koji su minirali, macolama mrvili, „ponosno“ (sic transit) bacli 1990-ih godina u građevinski otpad i talionice časne uspomene na nedužne žrtve, događaje i zlo što ljude pretvara u krvosljednike životinjskih nagona. Jamačno, kako se mijenjaju vremena, režimi i ljudi što oktroiraju povijesnu moralku, mijenjaju se i determinante optike za određivanje – nedužne žrtve.
Dijalog sa svima
„Dostojanstven tretman mrtvih duboko je ukorijenjen u različitim društvima i tradicijama, a članovi njihovih obitelji trebali bi znati za sudbinu svojih preminulih i lokaciju posmrtnih ostataka te bi grobove trebalo obilježiti i održavati“, reći će pučka pravobraniteljica Šimonović-Einwalter. „Temeljem međunarodnog prava, sukladno Ženevskim konvencijama i Dodatnim protokolima, strane u oružanim sukobima obvezne su osigurati da se grobovi poštuju i propisno održavaju te je zabranjeno rušenje grobalja. Grad Zagreb ne diskriminira ustaše i domobrane pokopane na Mirogoju, jer u prošle tri i pol godine (upravo za Tomaševićeva i mandata njegove platforme Možemo! – op. a.) nije obnovljeno nijedno vojno groblje, pa nije bilo različitog postupanja ni prema komu.“
No Tena Šimonović-Einwalter poručuje vlastima Grada Zagreba neka u suradnji s Ministarstvom hrvatskih branitelja te u „dijalogu sa svim ključnim dionicima pristupi primjerenom uređenju ovog vojnog groblja bez isticanja natpisa kojima se slavi ili veliča NDH ili njegova vojska, uzimajući u obzir Izvorišne osnove Ustava RH“. U Izvorišnim osnovama pak izričito piše da je hrvatska država utemeljena na antinacifašističkim vrednotama proisteklim iz partizanske, Narodnooslobodilačke borbe, nasuprot tzv. NDH i veleizdajničkom ustaškom pokretu.
Naravno da se odluka o možebitnom obilježavanju i uređenju ustaškog i domobranskoga groblja ne može i ne smije donijeti bez sudjelovanja u odlučivanju i suglasnosti Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH. Udruge civilnog društva koja njeguje slavne tradicije, je li, partizanskoga oslobodilačkog pokreta, najorganiziranijega i najvećeg u tada okupiranoj Europi, u kojem je pod vodstvom Komunitičke partije i zapovjedništvom „kumrovečkog Jože“, maršala Josipa Broza Tita, sudjelovao najveći broj Hrvata i pripadnika etničkih skupina što su živjeli s njima u istoj domovini.
Predsjednik se Saveza antifašističkih boraca Franjo Habulin pak još prije tri godine bio žestoko usprotivio uređenju ustaško-domobranskoga groblja na Mirogoju, ako bi se pokopani nazvali pripadnicima „hrvatske vojske“. Međutim nije mu sporno da se tamo postave „ploče ili križevi s imenima i prezimenima pokojnika te nadnevcima rođenja i smrti“. Sve u svemu, na potezu je Tomislav Tomašević, pa…
