Goran Čular, profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu: Hrvatske političke stranke nalaze se u samom vrhu europskih stranaka po zatvorenosti i centraliziranosti postupaka selekcije izbornih kandidata. Politološki gledano, Centar, Fokus, GLAS, Stranka s imenom i prezimenom, Radnička fronta, HSS… nisu stranke, jer ne postoji stranka bez članstva. Činjenica da predsjednici HDZ-a odnosno SDP-a toliko utječu na odluke o kandidatima ima užasne posljedice na način donošenja odluka u državnim institucijama i parlamentu.
“To je jedan tako krasan lijepi zakon koji je nastao u jednoj profesorskoj retorti, koja bi htjela protivno ustavnom načelu da su političke stranke još uvijek temelji organizacijskog, političkoga djelovanja, svesti ih na nešto što one nisu, i što neće biti u političkom životu Hrvatske. Neka se gospoda profesori iz Pravnog centra sa svojim eksperimentima i sa svojim utopijskim vizijama bave u svojim znanstvenim projekcijama, a ne da mi usvajamo jedno takvo ograničenje političkog, stranačkog života i reduciramo političke stranke i tako normiramo njihov život kako to nije nigdje u svijetu urađeno niti će ikada biti“, rekao je Vladimir Šeks na sjednici Hrvatskog sabora, koja se održala 10. listopada 2002. godine, kada se raspravljalo o Prijedlogu zakona o političkim strankama.
Te 2002. Hrvatski pravni centar predložio je novi zakon o političkim strankama, na kojem je radio niz sveučilišnih profesora. Prema njihovom viđenju stari zakon davao je političkim strankama previše slobode, a demokratičnost političkih procesa spuštao na minimum. Na raspravi Hrvatskog sabora novom prijedlogu protivili su se svi, vrlo vjerojatno zato što je prijedlog predstavljao ugrozu njihovom viđenju demokracije.
O znanstvenim člancima, novom i starom zakonu i demokratičnosti političkih procesa opisanih u knjizi Država i političke stranke, urednika Ivana Prpića, za H-Alter govori politolog Goran Čular, profesor s Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.
Kako biste ocijenili demokratičnost procesa biranja kandidata unutar političkih stranaka u Hrvatskoj, s obzirom na to da se često ističe kako predsjedništva stranaka imaju ključnu ulogu u tom procesu?
U Zakon o političkim strankama trebalo bi ugraditi poticaje za nešto više demokracije unutar samih stranaka, koje bi neke stranke možda iskoristile, a druge ne bi
Ako gledate komparativno, hrvatske političke stranke nalaze se u samom vrhu europskih stranaka po zatvorenosti i centraliziranosti postupaka selekcije kandidata za izbore. Vrlo mali krug ljudi donosi odluku o tome tko će biti na listama, čak i u strankama gdje je taj proces prepušten nekim širim tijelima. To je potpuno neefikasno. U SDP-u odluku donosi Glavni odbor na prijedlog predsjednika stranke. Obično predsjednik predloži kandidacijske liste, a Glavni odbor može s „da“ ili „ne“ odgovoriti na prijedlog predsjednika, ali oni ne mogu razmještati imena na listama. Bili biste samoubojice kad biste mjesec dana prije izbora odbili listu. Apsolutno nitko se ne usuđuje napraviti takvo što, pa i ako im se ne lista ne sviđa, jer moraju misliti na dobrobit stranke. Jedine stranke koje su napravile promjenu su ORAH i Možemo!. ORAH Mirele Holy, svojedobno je vrlo udžbenički prepuštao tu odluku svojim članovima i organizirao svojevrsne predizbore na temelju kojih su sastavljane kandidacijske liste. Možemo! danas ima vrlo kompleksan sustav vrednovanja kandidata od strane članstva putem bodova, a nakon zbrajanja bodova lista se usklađuje da bi bio dovoljan broj muških i ženskih kandidata. Jedini problem s Možemo! je što vam je matematički gotovo veća šansa da dođete na listu, nego da ostanete izvan nje. Oni imaju oko 400 članova, a to znači da će na ovim izborima, na koje izlaze samostalno, gotovo svaki treći član biti na nekoj od lista.
Je li problem što Tomislav Tomašević i Sandra Benčić imaju unaprijed određena noseća mjesta u prvoj i šestoj izbornoj jedinici?
Ako usporedite to s drugim strankama, to nije problematično. Vidite što se događa, recimo, u SDP-u. Ta stranka ima svoje procedure. Upad Milanovića potpuno ih je poremetio, ali to ih nije briga. Čak i ako Možemo! ima tu odredbu da su dva koordinatora na listi, to ne bi bilo ništa problematično. Volio bih da barem neke od političkih stranaka isprobaju alternativne načine odlučivanja o izbornim kandidatima. Nisam pobornik rješenja da se to to potpuno prepusti članstvu stranke. Članstvo stranke je po definiciji uvijek radikalnije od njezinih birača. Možemo! je u Zagrebu 2020. i 2021. godine imao dosta šaroliko biračko tijelo, jer prije toga nisu niti postojali i svaki njihov birač odnekud je došao. Kladio bih se da Tomašević s više od pola svoga biračkog tijela ne bi mogao ni kavu popiti kada bi vidio što oni misle o politici, ali to je normalno. Zato nisam pobornik ideje da stranke prepuštaju svom članstvu potpunu odluku.
Neke stvari koje sam čuo iz same stranke u smislu obožavanja Sandre Benčić kod mene su izazvale zabrinutost, a ne ohrabrenje
Neke stranke na Zapadu imaju dosta kompleksne načine odlučivanja o listama, koji omogućuju svi članovima stranke da budu uključeni uključeni. U nekima jedan dio kandidata bira vijeće, a jedan dio predsjedništvo. Postoji sijaset različitih načina kojima se dolazi do selekcijskih lista, i nije nužno da se ide u maksimalnu unutarstranačku demokratizaciju. No ipak, slažem se da bi političke stranke izbor barem jednog dijela kandidata trebale prepustiti puno širem unutarstranačkom tijelu, što može biti skupština, a ne cijelo članstvo. U Socijalističkoj radničkoj partiju Švedske izbornu listu sastavlja skupština, izabrani predstavnici članstva u svojoj izbornoj jedinici, a predsjednik stranke može utjecati na listu jedino toliko da kao član skupštine digne ruku; to je sav njegov utjecaj na listu. To je enormno različita situacija u odnosu na ovu koju imamo u Hrvatskoj.
U svojem prilogu z knjizi Država i političke stranke, Mirjana Kasapović kaže kako “priroda selekcijskog procesa mijenja samu bit demokratskih izbora”. Slažete li se?
To pitanje povukao je i francuski sociolog i politolog Maurice Duverger. On je rekao da građani na izborima uopće ne odlučuju o kandidatima i o ljudima u parlamentu. On je demokraciju u kojoj birači samo biraju stranke i odlučuju o tome koliko će koja od njih dobiti mandata, nazvao uzaludnom. Može se postaviti pitanje koliko su izbori uopće demokratski, bez unutrašnje demokratizacije stranaka i unutarnje selekcije kandidata. S druge strane Giovanni Sartori uopće ne drži do toga i kaže da je bit demokracije natjecanje među strankama, te da je nevažno na koji način one određuju kandidacijske liste. On kaže da su stranke borbene organizacije, koje se tuku na izborima, i da njihove odluke ne mogu zavisiti o volji članstva, kao što niti komandant na bojištu ne saziva vojsku da bi donio odluku o napadu. U ratu nema demokracije, a stranačko natjecanje je, za njega, stanje rata, odnosno borba za glasove.
Dragutin Lalović spominje partitokratski režim u Italiji, koji je propao 1992. godine, i neuspješnu Četvrtu Francusku Republiku. Uspoređuje hrvatski Ustav i Zakon o političkim strankama s tim neuspješnim režimima. Mislite li da je takva usporedba poštena?
On nije bio potpuno u pravu. Prema njemu, Treća Republika je trajala u nepromijenjenom obliku petnaest godina, od 2000. do 2015. Potom dolazi do promjena u konstituciji stranačkog sustava. Kod nas, stranačko natjecanje je isto od devedesetih do 2015. godine; tada dolazi do iskoraka, i danas imamo svojevrsni raspad. Tu konkretno mislim na Milanovićev iskorak, koji probija ustavnu konstrukciju. No, ustavne probleme imamo od 2015. godine i možemo ih pokazati u više slučajeva, u kojima su najviši politički akteri donosili ustavno vrlo problematične odluke i upuštali se u protuustavne postupke. Milanović je u pravu kad kaže da on nije prvi koji to radi, ali on to radi drastičnije od drugih. Lalović s jedne strane, barem 15 godina, nije bio u pravu, jer je država funkcionirala dosta dobro od 2000. godine. Rezultat takvog sustava je bila dominacija HDZ-a i SDP-a, i ispadalo je da je Hrvatska država tih dviju stranaka, ali činjenica jest da su HDZ i SDP osiguravale nekakvu stabilnost. Nama se stabilnost nije svidjela i sada vidimo kako izgleda politički život kad je satkan od puno nestabilnosti, koje u sebe uključuju čak i rušenje Ustava i sve posljedice do kojih to može dovesti. Možda već za nekoliko tjedana budemo jasno znali je li bio u pravu.
U HDZ-u i SDP-u o nečijem napretku u političkoj karijeri odlučuje primarno predsjednik, i dok bude tako parlament će uvijek biti u sjeni vlade
Kako komentirate to što veliki broj stranaka ima samo jednog istaknutog člana ili članicu, ili bračni par, kao što je slučaj sa strankom Centar? Tu možemo ubrojiti i Fokus, GLAS, Stranku s imenom i prezimenom, Radničku frontu, HSS… Radi li se o unutarstranačkoj oligarhiji?
Sve te stranke koje ste nabrojali – to ustvari nisu stranke. One su to samo nominalno, jer su negdje registrirane, ali politološki gledano, to nisu stranke. Ne postoji stranka bez članstva. Ne može uistinu postojati stranka sa 600 članova, koliko ih ima Most, ili s 400 članova, koliko ih ima Možemo! Ako organizacija nema barem pet ili šest tisuća članova, i to za hrvatske gabarite, onda to nije stranka.
HDZ je opstao ovako dugo, iako su u počecima bili masovan i nedefinirani pokret, jer su u vodstvu imali komuniste tipa Josipa Manolića i Franje Tuđmana, koji su cijenili organizaciju. U Možemo! grade organizaciju po uzoru na zapadne zeleno-lijeve stranke, ali lako je raditi s 400 ljudi. Vidjeli bismo na kakve bi probleme naišli kada bi radili s 4 tisuće njih.
HDZ i SDP biste nazvali oligarhijama?
Apsolutno. U njima je izbor predstavnika na kandidacijskim listama za parlament previše pod utjecajem predsjednika stranke. U obje stranke predsjednik predstavlja gatekeepera. HDZ se hvali unutarstranačkim prijedlozima po županijama, ali ako predsjednik od svih tih prijedloga može izabrati, a uz to nadodati i svoje, koji nisu ni u kakvom prijedlogu, to znači da predsjednik stranke bira kandidate na listu. Činjenica da predsjednik stranke toliko utječe ima užasne posljedice na način donošenja odluka u državnim institucijama i parlamentu, zato što premijer ima parlament pod kontrolom. U udžbenicima piše obrnuto, da je vlada pod kontrolom parlamenta, ali u praksi to nije tako.
Ne zastupam maksimalno otvaranje stranaka svome članstvu, kao što se dogodilo u Izraelu devedesetih godina prošlog stoljeća, nakon čega se dogodila katastrofa. Sve stranke su odjednom ušle u vrlo radikalne predizborne procese, gdje je jedan član imao jedan glas pa je parlament postao konglomerat privatnih interesa koje stranke nisu mogle iskontrolirati. Nisam zagovornik toga, ali bio bih zadovoljan da članovi dobiju nekoliko mogućnosti napredovanja, o čemu ne odlučuje nužno predsjednik stranke, jer bi mogli biti zaustavljeni u tom napredovanju ako nisu u dobrim odnosima s njim. U HDZ-u i SDP-u o nečijem napretku u političkoj karijeri odlučuje primarno predsjednik, i dok bude tako parlament će uvijek biti u sjeni vlade. SDP-u se dva puta uzastopno dogodila slična situacija – prvo je Bernardić došao na čelo stranke s ljudima o čijem je izbor u parlament odlučivao Milanović, a nakon njegove smjene Peđa Grbin dolazi na čelo stranke s Bernardićevim ljudima u parlamentu. To je izazvalo raskol, pa se SDP raspao na frakcije. Takvi strukturni problemi nastaju zbog prevelikog utjecaja predsjednika, a oni su problem i za stranku i za demokraciju.
Ima li veze s deficitom demokratičnosti to što niti jedna stranka – uključujući i Možemo! čiji su članovi niz godina radili na progresivnim projektima civilno-društvenih organizacija poput Gonga, CMS-a, Zelene akcije – nema praktički niti jednu razrađenu javnu politiku, dakle potpuno su nepripremljene za dolazak na vlast?
Ne mogu reći koliko je to točno, jer nemam precizan uvid u to što se događa unutar Možemo! Čini mi se da oni imaju neku vrstu rada s članstvom, i širi prsten ljudi koji nisu njihovi članovi. Imaju dosta restriktivan pristup učlanjenju. Na predavanjima se ponekad zezam sa studentima, kako su komunističke i fašističke stranke nekada imale jako težak put do članstva. Prvo si trebao biti preporučen iznutra, nakon toga si išao na probe i inicijacije, i zatim, ako zadovoljiš i pokažeš se hrabrim, mogao si postati član. Tako nešto je i s Možemo!: figurativno rečeno, da bi postao član moraš dignuti poštu u Jurišićevoj, zatim ne smiješ propjevati pred policijom. Možeš joj spomenuti Tomaševića i Sandru Benčić, ali Teodora Celakoskog ni slučajno, i tek kada to sve izdržiš možeš postati član Možemo! Oni imaju širi krug simpatizera koje uključuju u odbore, jer nemaju drugog ljudstva. U nizu zagrebačkih institucija koriste usluge svojih simpatizera, ali sve je to jako malo ljudi za širenje po Hrvatskoj. Ta stranka ima svoju filozofiju i ne želi prebrzo širenje, ali će prije ili kasnije morati proći transformaciju. Možemo! nije radikalna ljevica, ali objektivno ulaze s lijevog kraja u sustav, da bi uspjela u sustavu, koji ovisi o biračima, stranka se mora transformirati i ideološki i organizacijski. Uzmimo njemački AfD kao primjer. Oni rastu od svog osnutka, prošli su već tri transformacije i svaki put su dobili više glasova. Na početku su bili neoliberali, kasnije su ubacili neonacističke elemente, da bi potom svoje desničarenje usmjerili na suvremene migrantske teme, ali bez nostalgičnosti prema nacizmu, i opet su narasli. Procjenjujem da će Možemo! proći te transformacije za tri do pet godina, ili će ostati na pet mandata.
Što je u tom smislu dosad pokazala Sandra Benčić kao “premijerska kandidatkinja”?
Ne bi tu njezinu „kandidaturu“ preozbiljno shvaćao. Istina je da Možemo! baštini tradiciju kontinentalnih zelenih stranaka, s druge strane oni u PR-ovskom smislu djeluju jako dobro. To što je Sandra Benčić istaknuta kao premijerska kandidatkinja čisti je PR. Ono što su im odmah zamjerili jest inzistiranje na vođi. Neke stvari koje sam čuo iz same stranke u smislu obožavanja Sandre Benčić kod mene su izazvale zabrinutost, a ne ohrabrenje.
Prilikom jednog razgovora s umjetnom inteligencijom pitao sam ih o Možemo! i AI ih je nazvao lijevim populistima. Smatrate li ih i vi lijevim populistima?
Ne mislim da su lijevi populisti, ali koriste neke metode za koje mnogi smatraju da su nužne u današnjoj politici. Ako je pouzdavanje u PR populizam, onda u tom smislu jesu populisti, ali nema tu stvarnog, sadržajnog populizma. Oni su puno jasnije zelena nego lijeva stranka. Uz to, prilikom prvog susreta s problemom upravljanja u Zagrebu, počeli su se ponašati kao da niti nisu lijeva stranka. Pred diktatom kapitala, pala je demokracija. Kada je Holding trebao dignuti veliki kredit, a je Grad to trebao odobriti, sve su materijale poslali na skupštinu ujutro prije održavanja, s izgovorom da je dio dogovora s bankom tajan. Ljevica bi rekla da ju nije briga za tajne dogovore i poslala bi materijale petnaest dana ranije na skupštinu.
Šuška se o savezu Mosta i Milanovića. Mislite li da bi time bilo iznevjereno povjerenje glasača?
Ne. Milanović se nada vladi nacionalnog spasa, a kad to govori, smatra da oko sebe može okupiti i Most i Možemo! i Domovinski pokret. Svi oni jako dobro znaju da vrlo vjerojatno bez takve postave neće moći sastaviti vladu. Ali prvi rezultati su poražavajući za Milanovića. Ako SDP bude jači od Možemo!, Možemo! će prihvatiti Milanovića, ali pritom ne želi nikoga iz Mosta i Domovinskog pokreta. Most je sa svoje strane rekao da su tu ako ih itko treba i da imaju svog premijerskog kandidata. Domovinski pokret je rekao kako nema šanse da budu u vladi s Možemo! Milanović se nada da će svi oni imati preveliki teret odbijanja pred javnošću.
U knjizi Država i političke stranke autori ističu da je javno povjerenje valuta kojom stranke izlaze na izbore i da se loš rad i nepoštivanje načela demokracije kažnjavaju lošijim rezultatom. Mislite li da je javnost u Hrvatskoj izigrana?
Javno povjerenje je vrlo nisko i to nije moj stav već stav svih mogućih anketa. Generalno, stanovništvo gaji jako malo povjerenja prema institucijama. Vojska i policija uživaju najveće povjerenje. Opada povjerenje čak i u Crkvu kao društvenu instituciju, a prema pravosuđu i političkim strankama je užasno nisko. U Zapadnoj Europi isto nije visoko povjerenje, i stranke u anketama obično prolaze najslabije. U Danskoj povjerenje u stranke iznosi oko 40 posto i to je jedno od najnižih u Europi, a kod nas je 8 posto. Svugdje u svijetu pada povjerenje u institucije i političke stranke, ali u Hrvatskoj je ono u podrumu.
Kakve promjene biste željeli vidjeti u hrvatskim zakonima koji se odnose na demokratičnost političkog sustava, ili čak i ustavu?
Naučio sam da od direktnog nametanja unutarstranačke demokracije nema ništa, i to iz dva razloga: ne možete strankama to raditi, a same stranke odlučuju o tim stvarima. Zašto bi izglasavale zakon koji od njih zahtijeva unutarstranačku demokraciju? Pravi put bio bi da se u Zakon o političkim strankama ugrade neki poticaji za nešto više demokracije unutar samih stranaka, koje bi neke stranke možda iskoristile, a druge ne bi.
Klasična politika je postala dominantno medijska pa kada biste stranačkom članstvu prepustili da biraju kandidate, najbolje bi prošli oni s najboljim medijskim tretmanom. A do njega se dolazi ponekad vlastitom zaslugom, a ponekad i prljavim igrama. Medijska slika političara može se sastojati i od njegove gluposti, od toga što mu se svi smiju, kao što je bio slučaj kod Bandića. Prepuštanje odluke članovima i biračima oduzima moć vrhovima stranke, ali se preko stranačkih članstava vraća medijima, pa medijski urednik postaje dominantan. Između stranačkih predsjednika i urednika, ostao bih pri tome da moć odlučivanja o kandidacijskim listama pripada predsjednicima.
