Andrej Plenković na komemoraciji u Auschwitzu (foto Lukasz G'gulski/PAP/PIXSELL)
Uz tronuti izraz lica Andrej Plenković je u ponedjeljak u Auschwitzu – gdje je uz poveću garnituru svjetskih državnika prisustvovao komemoraciji povodom 80. obljetnice oslobađanja toga nacističkog logora – skupini hrvatskih novinara objasnio kako je "rat između Izraela i Hamasa u Gazi znatno pridonio rastu antisemitizma u svijetu", pa su i poruke ovogodišnjeg okupljanja drugačije od onih ranijih.
S tim u vezi, hrvatski premijer je odaslao i neke osobne poruke. Prva se tiče veze između "obrazovnog sustava" i "odgovornijeg društva": "Želimo da nove generacije putem obrazovnog sustava budu upoznate s poviješću, s ovako velikim i strašnim događajima, kako bismo svi zajedno gradili odgovornije društvo."
Druga Plenkovićeva poruka bila je formulirana kroz sastav državne delegacije koja se ukazala na žalobnoj svečanosti. Uz standardne ministarske marionete – Ninu Obuljen Koržinek i Gordana Grlića Radmana – tu se zatekao i predsjednik Koordinacije židovskih općina u Hrvatskoj. Premijer je pojasnio: "Drago mi je da je ovdje s nama i Ognjen Kraus, čime smo također poslali važnu poruku našem domaćinu i našim partnerima."
Tko su, do vraga, "partneri"? Otkud ta poslovno-trgovačka terminologija uz manifestaciju koja komemorira žrtve nacizma i priziva opće humanističke vrijednosti? Da li se "važna poruka" šalje i onima koji nisu "naši partneri"? I što je uopće sadržaj "važne poruke"? Da Hrvatska poštuje svoje Židove, dotle da njihove predstavnike uključuje u sastav državne delegacije?... To su dvojbe koje ovdje nećemo odgonetati. Zanima nas, naime, drugo pitanje:
Zašto Andrej Plenković i Ognjen Kraus idu zajedno na komemoraciju u Auschwitzu, a ne i na komemoraciju u Jasenovcu?
Odnosno:
Kakvu "važnu poruku" Plenković šalje kada već pet godina ignorira Krausovu inicijativu da se zakonom zabrani upotreba fašističkog pozdrava "Za dom spremni", izumljenog u doba NDH, države koja je otvarala koncentracione logore?
Odnosno:
Da li je ta "poruka" suprotna od one kakvu odašilje iz Auschwitza zbog toga što je namijenjena drugim "partnerima"? Recimo – pripadnicima desnijega krila partije kojom rukovodi, ili članovima proustaškoga Domovinskog pokreta s kojima je sklopio koaliciju i sastavio vladu?
Da se pitanjem zaskoči sam Kraus – zbog čega dakle s Plenkovićem, kao član službenoga državnog tima, prisustvuje obredu u Auschwitzu, a ne i onome u Jasenovcu? – minimum iskrenosti nalagao bi valjda sljedeći odgovor: "Našli smo zajednički jezik oko antisemitizma, ali ne i oko antifašizma."
Kraus to, naravno, nije rekao, niti bi mu bilo u interesu otkrivati točke u kojima se ukrštaju linije uzajamne neprincipijelnosti. Rekao je da je "situacija u svijetu više nego zabrinjavajuća" i da smo opet "u tridesetim godinama prošloga stoljeća", zadržavši se unutar konvencija jezika opće zebnje.
Još lanjskoga proljeća, međutim, predstavnici Židova u Hrvatskoj položili su cvijeće na spomenik u Jasenovcu nekoliko sati prije nego što se tamo pojavila službena državna svita – a isto je bilo i u više ranijih prilika – jer vlada Andreja Plenkovića godinama sabotira Krausovo nastojanje da se dopunom Kaznenoga zakona zabrani promoviranje fašizma, mada je ovaj strpljivo i konstruktivno koristio sve dostupne proceduralne kanale da stvar dospije na dnevni red Sabora. Prijedlog toga zakonskog članka (325a) ovdje je korisno još jednom citirati:
"Tko u javnom prostoru koristi, javno ističe, nosi na odjeći ili pokazuje u javnosti na drugi način simbole, parole, slogane, zastave, znakove, oznake, slike, imena, nadimke, nazive, pozdrave, pokliče, načine pozdravljanja, geste, odore ili njihove dijelove ili druga obilježja fašističkog, nacionalsocijalističkog, ustaškog i četničkog pokreta ili režima ili njihovih vodećih osoba ili postrojbi, kaznit će se kaznom zatvora od šest mjeseci do tri godine."
Razlog što prijedlog nije ni dospio do parlamentarne rasprave leži u onoj čuvenoj ocjeni premijera Plenkovića – osnaženoj zaključkom nekakve komisije što ju je Vlada sklepala od osoba s odgovarajućom akademskom ambalažom – da ustaški pozdrav "Za dom spremni" ima "dvostruku konotaciju", od kojih je jedna negativna, a druga pozitivna. Hrvatska varijanta nacističkog "Seig Heil" tako je ostala zakonom dopuštena u posebnim prilikama, s tim da se "posebne prilike", kako nas iskustvo uči, ostvaruju kada god se ustašofilima prohtije.
"Važne poruke" Andreja Plenkovića iz Auschwitza, skupa s tretmanom Ognjena Krausa kao pokaznoga Židova, hodajućeg rekvizita kojim ćemo mazati oči "našim partnerima", stoga neodoljivo podsjećaju na svojedobnu kozmetičku operaciju što je bila obavljena nad kapitalnim historičarskim djelom Prvoga Hrvatskog Predsjednika.
Radi žurne potrebe da Izrael prizna Hrvatsku, te da se odobrovolje "naši partneri" koji će Izraelce na to nagovoriti, pa onda i židovsku državu dovući među "naše partnere", iz engleskoga prijevoda knjige Franje Tuđmana "Bespuća povijesne zbiljnosti" (objavljene, naravno, o trošku hrvatske vlade) izbačene su antisemitski intonirane stranice, premda su iste zadržane u hrvatskom izdanju. Djelo je tada steklo "dvostruku konotaciju": revizionizam bez protužidovskih dodataka za vanjsku upotrebu, a revizionizam s buketom odurnih antisemitskih invektiva za domaće korištenje, e da bi se u Hrvatskoj zadržao ugled autora čija žena, kako je znao reći, "srećom nije ni Srpkinja ni Židovka".
Plenkovića bi se, dakako, sada moglo priupitati na koji će to način "nove generacije" biti upoznate "s ovako velikim i strašnim događajima", kako bismo "svi zajedno gradili odgovornije društvo", kada je u gradu ovog potpisnika još prije tri i pol decenije uklonjen naziv Ulice žrtava fašizma, a njemu i njegovoj stranci – koja je taj pothvat izvela – ne pada na pamet da ga vrati. Kao što su u gotovo svim hrvatskim gradovima u istoj rundi zbrisana gotovo sva simbolička obilježja antifašističke borbe, pa njemu i njegovoj stranci – koja je taj podvig izvela – ne pada na pamet da ih vrate.
Također bi ga se moglo pitati, na primjer, kakav to "obrazovni sustav" ima u vidu kada su u Hrvatskoj "nove generacije" školske dobi dužne u sklopu lektire obrađivati petparačko literarno stvaralaštvo Mile Budaka, bez napomene da je dotični bio ministar u nacističkoj NDH, i kada se u njegovoj knjizi što ju je "obrazovni sustav" nametnuo kao lektirno gradivo – "Opanci dida Vidurine" – pridjev "čivutski" pojavljuje na svakoj drugoj stranici.
No takva pitanja nemaju više nikakva smisla. Andrej Plenković samo vrti, glanca i usavršava staru hadezeovsku matricu koja se svodi na proizvodnju antifašističkog ugođaja za njegovanje fašistoidnih praksi. Podjednako je važno i da Kraus putuje u Auschwitz i da figa putuje u džep, "kako bismo svi zajedno gradili odgovornije društvo". Sada već i "naši partneri" iz Domovinskog pokreta na Međunarodni dan sjećanja na žrtve Holokausta polažu vijenac uz podnožje skulpture "Mojsije" na zagrebačkom Mirogoju, ne bi li se neskriveni sentimenti prema Endehaziji opskrbili košer etiketom.
S vremenom smo mogli razumjeti barem to da dvostruka igra nije politička tehnika, nego program. Vladajući Janus je prokleto jednoličan.
