Svašta se izmješalo proteklih dana. Strah, vjera-nevjera, marljivost, uzbuđenje, ponos, umor, drama, komedija (suludi portal komentatori) i, nažalost, tragedija ljudi, domova i životinja u neposrednom sjedstvu i daljnjoj okolici neovisno o nacionalnom i religijskom uvjerenju i državljanstvu. Kod nas u Brodu je prošlo i nadamo se da se neće ponoviti - nikada. Bujalo, je raslo i nadiralo iz sata u sat i na kraju sve dobro završilo. Stariji su se uvjerili, a mladi naučili koliko je malo potrebno da sve ode u klinac te koliko je sve relativno kad prirodna sila krene. Koliko smo svi mali i beznačajni te koliko nam malo znače materijalna dobra koja zgrćemo i kojima težimo svakodnevno. Dovoljo je samo nekoliko kišnih dana i to ne u Brodu (može padati bilo gdje) da Sava naraste i od ponosa i mjesta razonode pretvori se u opasnu i nemilosrdnu neman koja se širi i izljeva na sve strane.
Grad i sela branili su svi : udruge, pojedinci, stari i mladi, sportaši, kulturnjaci, vojska, policija, pa čak i političari. Svatko je dao svoj doprinos u okviru mogućnosti i sposobnosti, te smo još jednom dokazali da smo složni kada je najteže i na taj način ulili dodatnu vjeru u bolju budućnost. Kada bi o budućnosti odlučivali ljudi koji su punili vreće sa pjeskom, postavljali zečje nasipe, izvlačili unesrećene te spašavali životinje i stvari ne spavajući po nekoliko dana onda bi ona sasvim sigurno bila svijetla i perspektivna za sve stanovnike. No, njih se pita jako malo, gotovo ništa. O budućim životima i suživotima, egzistencijama i tragedijama opet će odlučivati nesposobni vlastodršci koji nisu u stanju ni obične lokalne izbore pomaknutiza 7 dana i svećenstvokoje insistira na pričesti i euharistijama, pa popovi u pojedinim mjestima čamcem prevoze vjernike na misu i time ih izlažu dodatnoj opasnosti kao da se bogoslužja nisu mogla odgoditi kad poplave prođu.
Na lokalnoj dalekovidnici ( SBTV ) u subotu navečer proročica Džazira razbacuje vilice i kašike, te prognozira „u'će neka stoka u kadar“. U nedjelju prijepodne vrte se oglasi, poslijepodne se reklamira namještaj kao da se poplava događa na Paragvajskim savanama ili Čileanskom Uskršnjem otoku. Tek u večernjim satima, valjda kad su završile mise i izborna šutnja, počinjemo dobivati izjave odgovornih ljudi i Milanovića, te, također, Marušića i Karamarka. U kasnim satima , kada su već bili poznati rezultati izbora, HDZ-ov stožer u Budakovoj raspametio se i zasjao u punom ruhu.
Cinizam i maloumlje caruju . Svatove koje je netko zakazao nekoliko mjeseci prije još mogu i razumjeti. Teško je sve to odgoditi za neku drugu priliku, a možda se mlada i predomisli u međuvremenu, ali rođendanska slavlja i fešte četrdesetogodišnjaka, tamburaše u Gupčavoj ulici u nedjelju navečer (dok cijeli grad strepi hoće li popustisti nasip) ne može provariti nitko pa ni oni sa izrazito jakom želučanom kiselinom. Čak su i poštenjačine u ŽNS BPZ odgodili seoske utakmice zbog vanredne situacije, a u stožeru Ruže Tomašić tamburaju kao da su osvojili Ligu prvaka ili, u najmanju ruku, Kup UEFA.
Iako su poplave svugdje oko nas, bez imalo YU nostalgije i zle namjere, teško se oteti dojmu da se moglo i moralo učiniti mnogo više. Po tko zna koji puta se pokazalo da sve što je staro i naslijeđe iz bivšeg sistema, prvenstveno mislim na nasipe i brane, valja. Hvala Bogu što ih nismo gradili u novijoj povijesti, jer bi sigurno popustili kao što su, nažalost popustili u Rajevu Selu i Račinovcima (navodno da su tamo građeni prije 5-6 godina ). Sve u Brodu, ama baš sve, što je pravljeno u Hrvatskoj državi upitne je i nedovoljne kvalitete, predstavlja ili uzrokuje problem, predmet je rasprava i predizbornih tumačenja te dokazivanja tko je uzeo lovu i da li se moglo bolje. Škole u Podcrkavlju i Ruščici, sušionica u Vrpolju, praonica za vagone, raskrižje u Svačićevoj... Objekti od šireg društvenog značaja koji su ispravni i koji služe narodu potječu iz „trulog socijalističkog sistema“ – bolnica, većina osnovnih i srednjih škola, mostovi na Savi, Pješački most na željezničkom kolodvoru, ceste i infrastruktura i ostalo. Sve vlasti koje su bile na poziciji od početka devedesetih sposobne su tek asfaltirati pokoju dionicu, pokrpati tu i tamo neku rupu, obnoviti fasadu, uzaludno se prepucavati i gubiti vrijeme i novac rješavajući trivijalne kadrovske stvari (tko će biti načelnik u nekoj pripizdini, ili koga imenovati za pročelnika sektora bez proračuna). Jedini objekt koji smo izgradili u Hrvatskoj je sportska dvorana na Vijušu ( njena gradnja i temelji su započeti u „Jugi“), a da se može reći da je kvalitetno i svrsishodno napravljen. Tu je još dvorana u Malom Parizu, koja više liči na šator, ali bolje da je i takva nego da je nema. Bazenski kompleks opterećen je raznim hipotekama, nejasnoćama i nedostacima tako da ne ulijeva povjerenje, iako nije loš. Glavna gradska izletišta i dalje su Poloj, Ljeskove vode, Petnja, Malo gradsko kupalište i Migalovci na kojima smo se kupali i prije 50 godina. S izuzetkom Poloja sva su zapuštena i devastirana unatoč naporima čelnika gradske i županijske Turističke zajednice. Čim se Sava povuče trebalo bi organizirat izlet svih školaraca na preostale Ciglarske bare da se djeca na vrijeme upoznaju jer će se vjerojatno za koju godinu tamo kupati kao što su se kupali i njihovi roditelji. Valjda je tako moralo biti...