Izmjene Zakona o socijalnoj skrbi od 30. prosinca prošle godine donose novosti u primanju osobne invalidnine. Od sada će tu vrstu pomoći od 1.250 kuna (1500 kn od 1 travnja, ako nije „ patka“) primati i sve zaposlene osobe s težim invaliditetom bez obzira na visinu plaće, što ranije nije bio slučaj. Tako se plaće, kao ni autorski ugovori, u ovom slučaju više ne računaju kao prihod, pa će osobnu invalidninu moći primati svi koji ispunjavaju kriterije. I onda ide ona za našu zemlju karakteristična birokratsko zakonodavna zamka.
međutim, mirovina se iznad određene visine i dalje računa u prihod. Ako primaju više od 2.455 kuna, odnosno minimalne mirovine za 40 godina radnog staža, umirovljene osobe invalidninu neće moći primati. Da se i papirnato plišana rodica, nasuprot željezničkom kolodvoru u Slavonskom Brodu, zbuni. U tome svemu sve je za pohvalu, osim što je s onim dijelom OSI koje prima, na primjer, obiteljsku mirovinu od 2.456 kn i osobnu invalidninu.
Mogu raditi za plaću, ako mogu i od 10 tisuća kn, ako imaju vezu mogu imati i ugovor o djelu kao Ramljak od 250 tisuća nečeg. Ne znam na koji način misle da osobe s invaliditetom, koje imaju većinom radnu nesposobnost da rade? Proaktivno uključivanje OSI u život zajednice je za svaku pohvalu, a, nažalost, nije.
„Osobe koje ostvaruju druge primitke i primatelji većeg iznosa mirovina nezadovoljni su izmjenama ove odredbe navodeći da ona diskriminira one osobe čija primanja nisu izuzeta od cenzusa. Kao pravobraniteljica za osobe s invaliditetom godinama neprekidno ukazujem da je svrha osobne invalidnine uključivanje u život zajednice, a da bi ta svrha bila postignuta – ovo pravo ne bi trebalo ovisiti o bilo kojem prihodovnom cenzusu. Važno je istaknuti da se radi o naknadi koja služi izjednačavanju položaja osoba s invaliditetom u odnosu na osobe bez invaliditeta. Stoga se ostvarivanje prava na osobnu invalidninu ne bi trebalo vezivati uz bilo koji prihod osobe s teškim invaliditetom, a svako propisivanje dohodovnog cenzusa neminovno dovodi do nejednakosti, odnosno stavljanja u neravnopravni položaj određenih kategorija osoba s teškim invaliditetom koje ostvaruju različite prihode „– kaže pravobraniteljica Anka Slonjšak.
Zakon o socijalnoj skrbi osobnu invalidninu definira kao pravo koje se priznaje osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, a u svrhu zadovoljavanja njezinih životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice. Članak 54. kaže kako se ona ne može priznati nekome tko u vlasništvu ima drugu kuću ili stan osim za stanovanje, poslovni prostor ili ostvaruje uslugu smještaja, kao i doplatak za pomoć i njegu. Članak 55. navodi da se u ostvareni prihod za izračun ne računa plaća, autorski honorar, minimalna zajamčena naknada, naknada za troškove stanovanja, kao ni mirovina do iznosa najniže mirovine ostvarene za 40 godina staža, kao ni sredstva iz javnih radova, zatim za uzdržavanje djeteta, ortopedski dodatak i stipendije za školovanje. A pravo na osobnu invalidninu miruje osobama koje se nalaze u zatvoru te u inozemstvu dulje od dva mjeseca.
Svaka Vlada proaktivno krene u izradu zakona i donošenja „ inkluzivnog dodatka“ i onda se dogodi da padne Vlada, pa ispočetka. Naša politika je kao rotor u kojem kružimo bez cilja i kraja, ali bitno je da kružimo. Naravno, nije bitno gdje je ishodište. Dogodi se sinkopa, pa nemamo pojma da smo tu već bili.
Evo primjera kako izgleda kad naši donose zakone. Imamo dva profesora s različitim brojem godina radnog staža. Jedan ima tjelesno oštećenje i kao OSI prima osobnu invalidninu, a drugi je zdrav. Imaju obojica plaću po sedam tisuća kuna. Čovjek koji je OSI, morat će prilikom odlaska u zasluženu mirovinu ostati bez osobne invalidnine zbog mirovine u iznosu od 3. 299 kn koja je iznad cenzusa gubi pravo na Osobnu invalidninu . Sav je pogubljen i nije mu jasno da li odlaskom u mirovinu prestaje bit OSI i postaje „ zdrava“ osoba. Drugi profesor koji je „zdrav moći će u zasluženu , ali ne zasluženo nisku mirovinu za svoj radni vijek. To je čista diskriminacija, tu nema uopće dvojbe. Ili, možemo reći: tko mu je kriv što je OSI i još se usudio zaraditi mirovinu od 3,299 jn, no onda nismo socijalno osjetljiva država.
U toj neosjetljivoj državi nema inkluzivnog doplatka i bavimo se svi ubožništvom i milostinjom. Možemo napraviti ubožnice, logore i u njih strpati osobe s invaliditetom. To je potpuna destimulacija i potpuno krivi način vrednovanja učinjenog, življenja, uspješnosti. Potpuno izvrnut sustav vrijednosti. I to mogu raditi osobama s invaliditetom, jer su ranjiva skupina S jedne strane se potiče NAPOKON na rad, a s druge strane se isti destimulira; nagrađuje za rad s svime što nije u koliziji s svrhom osobne invalidnine.
Invalid je invalid i točka, bio on civilni ili vojni. Čemu razlike? Naša zemlja mora biti zemlja jednakih, a ne da se s svakim novim zakonom stvaraju nove diskriminacije i razlike.
Zaključak je stoga kao bi veći cenzus prvenstveno pogodovao već “povlaštenim” kategorijama.
Ali
međutim, mirovina se iznad određene visine i dalje računa u prihod. Ako primaju više od 2.455 kuna, odnosno minimalne mirovine za 40 godina radnog staža, umirovljene osobe invalidninu neće moći primati. Da se i papirnato plišana rodica, nasuprot željezničkom kolodvoru u Slavonskom Brodu, zbuni. U tome svemu sve je za pohvalu, osim što je s onim dijelom OSI koje prima, na primjer, obiteljsku mirovinu od 2.456 kn i osobnu invalidninu.
Mogu raditi za plaću, ako mogu i od 10 tisuća kn, ako imaju vezu mogu imati i ugovor o djelu kao Ramljak od 250 tisuća nečeg. Ne znam na koji način misle da osobe s invaliditetom, koje imaju većinom radnu nesposobnost da rade? Proaktivno uključivanje OSI u život zajednice je za svaku pohvalu, a, nažalost, nije.
„Osobe koje ostvaruju druge primitke i primatelji većeg iznosa mirovina nezadovoljni su izmjenama ove odredbe navodeći da ona diskriminira one osobe čija primanja nisu izuzeta od cenzusa. Kao pravobraniteljica za osobe s invaliditetom godinama neprekidno ukazujem da je svrha osobne invalidnine uključivanje u život zajednice, a da bi ta svrha bila postignuta – ovo pravo ne bi trebalo ovisiti o bilo kojem prihodovnom cenzusu. Važno je istaknuti da se radi o naknadi koja služi izjednačavanju položaja osoba s invaliditetom u odnosu na osobe bez invaliditeta. Stoga se ostvarivanje prava na osobnu invalidninu ne bi trebalo vezivati uz bilo koji prihod osobe s teškim invaliditetom, a svako propisivanje dohodovnog cenzusa neminovno dovodi do nejednakosti, odnosno stavljanja u neravnopravni položaj određenih kategorija osoba s teškim invaliditetom koje ostvaruju različite prihode „– kaže pravobraniteljica Anka Slonjšak.
Zakon o socijalnoj skrbi osobnu invalidninu definira kao pravo koje se priznaje osobi s teškim invaliditetom ili drugim teškim trajnim promjenama u zdravstvenom stanju, a u svrhu zadovoljavanja njezinih životnih potreba za uključivanje u svakodnevni život zajednice. Članak 54. kaže kako se ona ne može priznati nekome tko u vlasništvu ima drugu kuću ili stan osim za stanovanje, poslovni prostor ili ostvaruje uslugu smještaja, kao i doplatak za pomoć i njegu. Članak 55. navodi da se u ostvareni prihod za izračun ne računa plaća, autorski honorar, minimalna zajamčena naknada, naknada za troškove stanovanja, kao ni mirovina do iznosa najniže mirovine ostvarene za 40 godina staža, kao ni sredstva iz javnih radova, zatim za uzdržavanje djeteta, ortopedski dodatak i stipendije za školovanje. A pravo na osobnu invalidninu miruje osobama koje se nalaze u zatvoru te u inozemstvu dulje od dva mjeseca.
Svaka Vlada proaktivno krene u izradu zakona i donošenja „ inkluzivnog dodatka“ i onda se dogodi da padne Vlada, pa ispočetka. Naša politika je kao rotor u kojem kružimo bez cilja i kraja, ali bitno je da kružimo. Naravno, nije bitno gdje je ishodište. Dogodi se sinkopa, pa nemamo pojma da smo tu već bili.
Evo primjera kako izgleda kad naši donose zakone. Imamo dva profesora s različitim brojem godina radnog staža. Jedan ima tjelesno oštećenje i kao OSI prima osobnu invalidninu, a drugi je zdrav. Imaju obojica plaću po sedam tisuća kuna. Čovjek koji je OSI, morat će prilikom odlaska u zasluženu mirovinu ostati bez osobne invalidnine zbog mirovine u iznosu od 3. 299 kn koja je iznad cenzusa gubi pravo na Osobnu invalidninu . Sav je pogubljen i nije mu jasno da li odlaskom u mirovinu prestaje bit OSI i postaje „ zdrava“ osoba. Drugi profesor koji je „zdrav moći će u zasluženu , ali ne zasluženo nisku mirovinu za svoj radni vijek. To je čista diskriminacija, tu nema uopće dvojbe. Ili, možemo reći: tko mu je kriv što je OSI i još se usudio zaraditi mirovinu od 3,299 jn, no onda nismo socijalno osjetljiva država.
U toj neosjetljivoj državi nema inkluzivnog doplatka i bavimo se svi ubožništvom i milostinjom. Možemo napraviti ubožnice, logore i u njih strpati osobe s invaliditetom. To je potpuna destimulacija i potpuno krivi način vrednovanja učinjenog, življenja, uspješnosti. Potpuno izvrnut sustav vrijednosti. I to mogu raditi osobama s invaliditetom, jer su ranjiva skupina S jedne strane se potiče NAPOKON na rad, a s druge strane se isti destimulira; nagrađuje za rad s svime što nije u koliziji s svrhom osobne invalidnine.
Invalid je invalid i točka, bio on civilni ili vojni. Čemu razlike? Naša zemlja mora biti zemlja jednakih, a ne da se s svakim novim zakonom stvaraju nove diskriminacije i razlike.
Zaključak je stoga kao bi veći cenzus prvenstveno pogodovao već “povlaštenim” kategorijama.
