Plavo Polje. Sam naziv toga naselja mi nimalo nije jasan. Doslovno na Plavom Polju ništa nije plavo, isto ni kao u plavom salonu u zgradi Županije. Krenuo sam Pilarevom do Vukovarske ulice. Pod nogama sam osjetio odmah kvalitetnije staze, ako ništa bar su dobro prekrpane. Križanje Borovske i Vukovarske mi je uvijek bilo problem zbog polufunkcionalnog ubrzanog semafora koji te tjera na klimavo ubrzano hodanje, s primisli da ako usporiš – bit ćeš pogažen. Okrenuo sam se nakon prelaska “opasnog raskrižja“ i izdajnički s rute Plavog Polja, kliknuo sa svojim originalnim kineskim mobitelom poznati Brodski “neboder“, ako se ta brodska Quasimodo zgrada pretendira to biti - neboder. Art déco (komunističke planske zgradurine ili što već je i post komunistički primjer nebrige) navedene zgrade je terminalna faza raspadnja. . Prešao sam cestu i preživio famozno križanje Borovska - Svačićeva, kako bih nastvaio svoj džir po Plavom Polju. Namjera mi je bila doći do „barutane“, ali malo je previše udaljena za moj klimavi hod.
Odlučio sam prvo otići do Osnovne škole Hugo Badalić. Prije se ta škola zvala Mika Babić. Nikola Babić Mika. Prvo je pomislio je bio žensko, ali nije. Tek malo pomnijim utvrđivanjem i potvrđivanjem gradiva utvrdio sam da se 1917 rodio u Brinju Nikola Babić- Mika. (Zašto se nije zvala Nikola Babić - Mika, nego samo Mika Babić. E, onda nije bila Instabulska konvencija…) Njegova siromašna obitelj preselila se iz Like u Slobodnicu gdje završava osnovnu školi, a Gimnaziju u Brodu. Godine 1935. ulazi u rukovodstvo komunističke mladeži u Brodu, a 1937. postaje komunist na studiju u Zagrebu. Uhapšen je, osuđen na smrt i strijeljan 11. studenog 1941. u Maksimiru. U prosincu 1951. proglašen je narodnim herojem. Danas ispred Osnovne škole Hugo Badalić stoji njegova bista bez imena i glave. Čovjek je doslovno za ideale dva puta izgubio glavu. Pored njega je spomenik s glavom Brođanina Huge Badalića, koji na svu sreću živio prije crvenih i crnih.
Hugo Badalić je napisao 1877. libreto za operu Nikola Šubić Zrinjski. U svakom slučaju bio je osoba koja zaslužuje da škola nosi ime po njemu, ali i Mika Babić zaslužuje da mu se vrati glava. Vratite Nikoli glavu, a ne da bude neki fiktivni cvijetnjak na mjestu njegove glave!
Dosta povijesti. Preko Borovske i novog semafora za učenike ( za svaku pohvalu) krenuo sam pored bivšeg brodskog doma u kojem su se održavali plesnjaci po pričama starijih, a sada doma HVIDRE. Nažalost na Plavom Polju vidljivi su još tragovi minulog domovinskog rata. Došavši do Mjesnog odbora ostao sam iznenađen što je isti zatvoren s rešetkama. Tu živi starija populacija, nadam se nesklona rezanju rešetkastih ograda. Put me doveo do „Biroa“, ispred njega i do njega nisam skoro nikog sreo. Oronulost samog biroa, kao i pristupa istom je očita. Nimalo me ne čudi što je ljudi više ni ne idu u tu zgradu, već su izabrali put „zapada“. Pristup za osobe s invaliditetom nije ni stidljivo pokrpan, a i sam po sebi zahtijeva poznavanje vještinu slaloma, kao onaj u dvorani „Vijuš“.
Napokon sam došao natrag na Vukovarsku. Kao u Top listi Nadrealista bacio sam pogled lijevo i desno, naravno gore i dolje u vis. Opet kao da sam u nekoj ozračenoj prefekturi kao Namie Fukushima.
Napokon ugledao sam ju. Ne ljude, njih nema ili sam pogriješio grad. Pet metara do prilagođenog prijelaza na turbo kružnom toku u Svačičevoj s strane Plavog Polja je prilagođeno bez rupa ili zakrpa osobama s invaliditetom. Zaključio sam da na plavo nije plavo, već sivo u Slavonskom Brodu, idem kući. S strane ulice me čeka me siva poluraspadajuća papirnato plišana rodica. Pustite ju da odleti!
Odlučio sam prvo otići do Osnovne škole Hugo Badalić. Prije se ta škola zvala Mika Babić. Nikola Babić Mika. Prvo je pomislio je bio žensko, ali nije. Tek malo pomnijim utvrđivanjem i potvrđivanjem gradiva utvrdio sam da se 1917 rodio u Brinju Nikola Babić- Mika. (Zašto se nije zvala Nikola Babić - Mika, nego samo Mika Babić. E, onda nije bila Instabulska konvencija…) Njegova siromašna obitelj preselila se iz Like u Slobodnicu gdje završava osnovnu školi, a Gimnaziju u Brodu. Godine 1935. ulazi u rukovodstvo komunističke mladeži u Brodu, a 1937. postaje komunist na studiju u Zagrebu. Uhapšen je, osuđen na smrt i strijeljan 11. studenog 1941. u Maksimiru. U prosincu 1951. proglašen je narodnim herojem. Danas ispred Osnovne škole Hugo Badalić stoji njegova bista bez imena i glave. Čovjek je doslovno za ideale dva puta izgubio glavu. Pored njega je spomenik s glavom Brođanina Huge Badalića, koji na svu sreću živio prije crvenih i crnih.
Hugo Badalić je napisao 1877. libreto za operu Nikola Šubić Zrinjski. U svakom slučaju bio je osoba koja zaslužuje da škola nosi ime po njemu, ali i Mika Babić zaslužuje da mu se vrati glava. Vratite Nikoli glavu, a ne da bude neki fiktivni cvijetnjak na mjestu njegove glave!
Dosta povijesti. Preko Borovske i novog semafora za učenike ( za svaku pohvalu) krenuo sam pored bivšeg brodskog doma u kojem su se održavali plesnjaci po pričama starijih, a sada doma HVIDRE. Nažalost na Plavom Polju vidljivi su još tragovi minulog domovinskog rata. Došavši do Mjesnog odbora ostao sam iznenađen što je isti zatvoren s rešetkama. Tu živi starija populacija, nadam se nesklona rezanju rešetkastih ograda. Put me doveo do „Biroa“, ispred njega i do njega nisam skoro nikog sreo. Oronulost samog biroa, kao i pristupa istom je očita. Nimalo me ne čudi što je ljudi više ni ne idu u tu zgradu, već su izabrali put „zapada“. Pristup za osobe s invaliditetom nije ni stidljivo pokrpan, a i sam po sebi zahtijeva poznavanje vještinu slaloma, kao onaj u dvorani „Vijuš“.
Napokon sam došao natrag na Vukovarsku. Kao u Top listi Nadrealista bacio sam pogled lijevo i desno, naravno gore i dolje u vis. Opet kao da sam u nekoj ozračenoj prefekturi kao Namie Fukushima.
Napokon ugledao sam ju. Ne ljude, njih nema ili sam pogriješio grad. Pet metara do prilagođenog prijelaza na turbo kružnom toku u Svačičevoj s strane Plavog Polja je prilagođeno bez rupa ili zakrpa osobama s invaliditetom. Zaključio sam da na plavo nije plavo, već sivo u Slavonskom Brodu, idem kući. S strane ulice me čeka me siva poluraspadajuća papirnato plišana rodica. Pustite ju da odleti!
