Neki dan sam krenuo skinuti svoj record u Samsungovoj aplikaciji za brojanje koraka. Nakon prijeđenih 700 koraka od slavonskobrodske papirnato-plišane rode, zaključio sam da mi treba kava u  omiljenom kafiću mladosti Cacadou. Na ulazu me dočekao natpis “ ZATVORENO”. Na neki način gospodin i gazda Vlatko, kao i većina zaposlenika obilježili su moju mladost. To mjesto kao i Derby, koji još radi, bili su mi utočišta prilikom “ slučajnih “ izostanaka (čitaj: bježanja) s pojedinih sati iz Gimnazije. Danas kad mi kćer ide u istu srednju školu dolazim do zaključka da je dnevnik smrdao čar sitnih nepodopština i bježanja. Kao neke babe s klupice mi roditelji znamo odmah za svaki izostanak djeteta.

Brođanima poznata kao “Pijana ulica”, koja se službeno zove Ulica Ante Starčevića, bila nam je sljedeće odredište nakon kupovine planetarno poznatog vina nulte kategorije kvalitete Veli Jože, kasnije Ribara u Drugstoreu, uz najeftinije gazirano piće. Taman dovoljno da nas osvježi u parkiću na Trgu pobjede. Tamo se mogao kupiti i Novi Brodski list. Od ostatka para (20-ak kuna za subotnji izlazak) išli smo u Zagreb na bilijar, a još smo sakupljali  za hamburger u Chiliju ili Hambiju. Moram priznati provirio sam. Danas zarasta u korov (ZATVORENO), slijedeći je bio Faust. Nekad vlasništvo obitelji Mujkić, danas je taj prostor isto ZATVOREN: Nakon toga Double M (ZATVORENO),  onda smo ponekad znali otići u Galeriju (ZATVORENO). Nije grad kriv što je skoro sve ZATVORENO, više se stvari događaju po onoj poslovici “Kud svi Turci, tud I mali Mujo”.

Bio je još jedan kafić prema Savusu u dvorištu, ali lokaciju nisam uspio odrediti (Pivnica?). Tamo su neke sad gigantske saksije/ žardinjere za cvijeće proporcionalne kao papirnato plišana roda. Sedam tisuća koraka… bemti, to mi je record. Idem u “Frušku “na kavu, ona nije ZATVORENA.

Često pitam kćer što se sad sluša. Većina uglavnom sluša narodnjake. Naravno, to se nije promijenilo , nego se i pojačalo s protokom 20 godina. S Cece na  Draganu, pa na Thompsona, pa na Balaševića… Zbogom pameti.

RNR nije umro, na sreću; ono malo nas "starih bitlza" i mlađih, koji imaju malo osjećaja za glazbu i prosvjećenosti - mi slušamo iste stvari, iako sam odavno na vi s vlastitim sluhom.

Neka djeca slušaju što hoće, ali ne bi škodilo malo edukacije koliko je izbor kontradiktoran. Ovce su i prije slušale klepetanje zvona, danas  slušaju što većina hoće. Većina određuje događanja. Čisto onako, komercijalno.

Don McLean - prije 45 godina:

I met a girl who sang the blues
And I asked her for some happy news
But she just smiled and turned away
I went down to the sacred store
Where I'd heard the music years before
But the man there said the music wouldn't play
And in the streets the children screamed
The lovers cried, and the poets dreamed
But not a word was spoken
The church bells all were broken
And the three men I admire most-
the Father, Son, and the Holy Ghost-
They caught the last train for the coast
The day the music died
And they were singing

Rekao je jednom jedan poznatiji stihoklepac, pisac, krovopokrivač, filozof grčko-rimskim stilom: „razum djeluje iz ilegale“ Rock je tu oko nas.. nije da ga nema. Nema ga na tv, ali tamo mu ni nije mjesto. Konzumerizam i tv, korporacije i politika stvaraju ukus masama. Rock nije nikada bio po ukusu masa. Od pedesetih kad je nastao i kad su ga slušali 'rebel' teenageri, kroz šezdesete kad su ga prigrlili  'oni otpadnici' hipiji, kroz sedamdesete sve do danas, rock je uvijek bio tu, nekad malo popularniji, nekad malo manje, ali uvijek tu, nikad na svim naslovnim stranicama, ali uvijek na nekim... I zato opičite slobodno i Leb i sol i Azru, do kraja, jebe van se živo.

8200 koraka, record je srušen, ali birtije moje mladosti u kojima se svirao rock su ZATVORENE.