“Za ovo bi trebalo objesiti dva bivša predsjednika i jednu bivšu ministricu vanjskih poslova, ali odmah. Po kratkom postupku. Čovjek je otvorio predsjednički sef i transkripte je dao. Prokleto ti do sedmog koljena bilo, izdajniče. Prljavi, smrdljivi izdajniče. Nikad mira ne imao”, proklinje na satu vjeronauka vjeroučitelj. No nije mu dosta kletva i zazivanje vješanja. Dao je Bagarić i druge prijedloge.
“Imaš ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić koja otvoreno po svijetu govori. To nigdje nema. Probaj zamisliti da francuska ministrica jednu stvar napravi protiv Republike. Samo te nema. Možeš birati, srčani udar, moždani udar, samoubojstvo s tri metka u leđa, kako to već ide. Jedino mi svoje prostitutke i izdajnike stavljamo na važna mjesta. Jedino smo mi tako bijedan narod, nema bjednijeg naroda od hrvatskog naroda”, ustvrdio je Bagarić koji na zanimljiv način shvaća širenje kršćanske ljubavi. Na Mesića i Vesnu Pusić Bagarić se vratio još jednom ustvrdivši da im treba: “metak u glavu po kratkom postupku. U prvu septičku jamu baciti. Izdajnika”.
Izvor: http://www.index.hr/vijesti/clanak/imamo-snimku-vjeroucitelj-djeci-u-zagrebu-mesica-i-pusicku-treba-strijeljati-i-baciti-u-septicku-jamu/1014975.aspx
Strašno, a još strašnije je tko je to i kome poručio. Umjesto da Košić i biskupi brane vjeroučitelje trebali bi preispitati svoju vjeru . Strašno je slušati svaki govor mržnje, pogotovo što pojedinci osuđuju učenika, koji je to snimio, ali učeniku skidam kapu.
Vjerujem, iako sam totalni skeptik da je 99.7% vjeroučitelja protiv ovakvih govora mržnje i pozivanja na nasilje, bez ikakve podloge u vjeri koju „predaje“. Vjeronauk treba imati svoje mjesto, ali u crkvi, pa tko želi nek izvoli.
Pop nije top, ali popovi nikako da shvate da su samo popovi.
Teologija ili bogoslovlje (od grčkog θεος Bog i λογος logos riječ, govor, znanost o Bogu, govorenje o Bogu. Vjeronauk redaju diplomirani teolozi i diplomirani katehete koji su položili stručni ispit i imaju mandat od biskupa. Gle čuda i papirnato plišana rodica bi rekla „ do jaja“ biskup je mirotvorac Košić.
Za Vladu demografija treba biti prioritet broj jedan. S time je povezana i otvorenost koju Vlada treba pokazati prema onim Hrvatima koji su otišli u inozemstvo – oni bi trebali imati veću ulogu u politici i gospodarstvu. Nije li sramotno da tri milijuna ljudi ima samo tri zastupnka u Saboru”, zapitao se Košić pa opet krivnju svalio na medije rekavši da o problemu iseljavanja “jedva izvještavaju te da čak i potiču na odlazak”.
“Tko je kriv za iseljavanje? Mediji o tome jedva izvještavaju, a kao da potiču mlade da odu. Naravno političke elite koje su se izmjenjivale na vlasti odgovornije su za demografsko propadanje, ljudi su razočarani. Udbaška komunistička elita dovela je do toga da se čak i čistačice zapošljavaju preko veze. Zato nam je potreban zakon o lustraciji, i promjena izbornog zakona koji bi dao šansu svima, a ne da se samo izmjenjuju iste opcije”, rekao je Košić.
Pop o politici - da li mu je to poslanje u sekularnoj državi. Poslanje mu nije petljanje u politiku, a on to uporno radi. O Alojzu šuti i vjeroučitelj i biskup. „ONI“ bi mjenjali i izborni zakon. Crkvenjaci shvatite narod ne želi Markićku u Saboru. Vjeroučitelja može bit sramota zbog učenja djece o čistočam., još mu fali da djeci predaje o i „rasnim zakonima“. Biskup ionako voli „UDBA“, pa mu se može i oprostiti stalno spominjanje iste. Nasilje je in, ali osuda nasilja i potpora "Instabulskoj konvenciji„ ne postoji kod gore navedenih.
Prvu ovogodišnju kolumnu mogu završit s Idiotom, kojeg citiram po drugi put.
"I zaista, ništa nije nemilije nego biti, na primjer, bogat, od čestita roda, pristojne vanjštine, dobro obrazovan, bistar, pa i dobar, a u isti mah nemati nikakva dara, nikakve osobitosti, pa niti čudaštva, niti jedne vlastite ideje, biti sasvim onakav "kao i svi." Imaš bogatstva, ali nije Rothschildovo; ime ti je čestito, ali se nije nikada ničim proslavilo; vanjština je pristojna, ali slabo izrazita; obrazovanje ti je dobro, ali ne znaš na što ga upotrijebiti; imaš pameti, ali bez svojih ideja; imaš srca ali bez velikodušnosti, i tako dalje, i tako dalje u svakom pogledu. Takvih ljudi ima na svijetu sva sila, pa i kudikamo više nego što se čini; oni se dijele, kao i svi ljudi, na dvije glavne vrste: jedni su ograničeni, drugi "mnogo pametniji". Prvi su sretniji.
Ograničenomu "običnomu" čovjeku nije, na primjer, ništa lakše nego uobraziti da je neobičan i originalan čovjek, pa bez ikakva kolebanja uživati u tome. Neke su naše gospođice samo ošišale kosu, natakle modre naočale i nazvale se nihilisticama, pa se odmah uvjerile da su onoga časa kad su natakle naočale stekle svoja vlastita "načela". Netko osjeti u srcu makar i trenutak kakvog općeg čovječanskog i dobrog čuvstva, i odmah se uvjerava da nitko više ne osjeća ovako kao on, da je on prvak u općem napretku. Netko opet na riječ prihvati koju misao ili pročita stranicu bilo čega bez početka i bez kraja, i odmah vjeruje da su to njegove "vlastite misli", i rodile su se u njegovu vlastitom mozgu. Bezobraština i naivnosti, ako se može tako reći, dotjeruje u takvim zgodama do čuda; sve je to nevjerojatno, ali se nalazi svaki čas.[...]
Djelatno lice u našoj pripovjesti, Gavrila Ardalionovič Ivolgin, bio je druge vrste; bio je od onih "kudikamo pametnijih" ljudi, premda je sav, od glave do pete bio zaražen željom za originalnošću. Ali ta je vrsta, kako smo već primjetili gore, mnogo nesretnija od prve vrste. To i jest ono da uman "običan" čovjek, sve ako i uobrazi usput (a možda i cijeli život) da je genijalan i najoriginalniji čovjek, ipak zadržava u svojem srcu crva sumnje, koji ga dovodi do toga da umni čovjek završava katkad s potpunim očajem; a ako se pokorava, već se sasvim otrovao taštinom koju je zbio u sebe. Nego mi smo svakako uzeli krajnost: u silnoj većini te umne vrste ljudi ne zbiva se to nipošto ovako tragično; samo se pri kraju života kvare jetra manje ili više, to je sve. No ti se ljudi ipak katkada, prije nego što se smiruju, kočopere jako dugo, od mladosti do onoga doba koje se pokorava, a od želje za originalnošću.
Događaju se čak i čudni slučajevi: od želje za originalnošću gdjekoji će se čestiti čovjek nakaniti i na nevaljalštinu; zbiva se čak i to da gdjekoji od tih nesretnika nije samo čestit, nego i dobar, providnost svojoj obitelji, uzdržava i hrani svojim radom čak i tuđe, ne samo svoje, pa eto, za cijeloga se života ne može smiriti! Njemu nije nikako umirujuća i utješna misao što je tako dobro obavio svoje čovječanske dužnosti; ona ga, naprotiv, još i srdi: "Evo", kaže, "u što sam utukao sav svoj život, evo što mi je sputalo i ruke i noge. Evo što mi je smetalo da nisam pronašao barut! Da nije bilo toga, ja bih možda i svakako bio otkrio barut ili Ameriku - ne znam još pouzdano što, ali nešto bih bio otkrio svakako!" Najvažnije je u te gospode što oni za cijeloga života ne mogu dokučiti pouzdano što bi zapravo trebali otkriti i što oni zamalo da nisu otkrili: barut ili Ameriku? Ali muke i jada za onim što se otkriva ima u njih zaista koliko u Kolumba ili Galileja."
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Idiot
“Imaš ministricu vanjskih poslova Vesnu Pusić koja otvoreno po svijetu govori. To nigdje nema. Probaj zamisliti da francuska ministrica jednu stvar napravi protiv Republike. Samo te nema. Možeš birati, srčani udar, moždani udar, samoubojstvo s tri metka u leđa, kako to već ide. Jedino mi svoje prostitutke i izdajnike stavljamo na važna mjesta. Jedino smo mi tako bijedan narod, nema bjednijeg naroda od hrvatskog naroda”, ustvrdio je Bagarić koji na zanimljiv način shvaća širenje kršćanske ljubavi. Na Mesića i Vesnu Pusić Bagarić se vratio još jednom ustvrdivši da im treba: “metak u glavu po kratkom postupku. U prvu septičku jamu baciti. Izdajnika”.
Izvor: http://www.index.hr/vijesti/clanak/imamo-snimku-vjeroucitelj-djeci-u-zagrebu-mesica-i-pusicku-treba-strijeljati-i-baciti-u-septicku-jamu/1014975.aspx
Strašno, a još strašnije je tko je to i kome poručio. Umjesto da Košić i biskupi brane vjeroučitelje trebali bi preispitati svoju vjeru . Strašno je slušati svaki govor mržnje, pogotovo što pojedinci osuđuju učenika, koji je to snimio, ali učeniku skidam kapu.
Vjerujem, iako sam totalni skeptik da je 99.7% vjeroučitelja protiv ovakvih govora mržnje i pozivanja na nasilje, bez ikakve podloge u vjeri koju „predaje“. Vjeronauk treba imati svoje mjesto, ali u crkvi, pa tko želi nek izvoli.
Pop nije top, ali popovi nikako da shvate da su samo popovi.
Teologija ili bogoslovlje (od grčkog θεος Bog i λογος logos riječ, govor, znanost o Bogu, govorenje o Bogu. Vjeronauk redaju diplomirani teolozi i diplomirani katehete koji su položili stručni ispit i imaju mandat od biskupa. Gle čuda i papirnato plišana rodica bi rekla „ do jaja“ biskup je mirotvorac Košić.
Za Vladu demografija treba biti prioritet broj jedan. S time je povezana i otvorenost koju Vlada treba pokazati prema onim Hrvatima koji su otišli u inozemstvo – oni bi trebali imati veću ulogu u politici i gospodarstvu. Nije li sramotno da tri milijuna ljudi ima samo tri zastupnka u Saboru”, zapitao se Košić pa opet krivnju svalio na medije rekavši da o problemu iseljavanja “jedva izvještavaju te da čak i potiču na odlazak”.
“Tko je kriv za iseljavanje? Mediji o tome jedva izvještavaju, a kao da potiču mlade da odu. Naravno političke elite koje su se izmjenjivale na vlasti odgovornije su za demografsko propadanje, ljudi su razočarani. Udbaška komunistička elita dovela je do toga da se čak i čistačice zapošljavaju preko veze. Zato nam je potreban zakon o lustraciji, i promjena izbornog zakona koji bi dao šansu svima, a ne da se samo izmjenjuju iste opcije”, rekao je Košić.
Pop o politici - da li mu je to poslanje u sekularnoj državi. Poslanje mu nije petljanje u politiku, a on to uporno radi. O Alojzu šuti i vjeroučitelj i biskup. „ONI“ bi mjenjali i izborni zakon. Crkvenjaci shvatite narod ne želi Markićku u Saboru. Vjeroučitelja može bit sramota zbog učenja djece o čistočam., još mu fali da djeci predaje o i „rasnim zakonima“. Biskup ionako voli „UDBA“, pa mu se može i oprostiti stalno spominjanje iste. Nasilje je in, ali osuda nasilja i potpora "Instabulskoj konvenciji„ ne postoji kod gore navedenih.
Prvu ovogodišnju kolumnu mogu završit s Idiotom, kojeg citiram po drugi put.
"I zaista, ništa nije nemilije nego biti, na primjer, bogat, od čestita roda, pristojne vanjštine, dobro obrazovan, bistar, pa i dobar, a u isti mah nemati nikakva dara, nikakve osobitosti, pa niti čudaštva, niti jedne vlastite ideje, biti sasvim onakav "kao i svi." Imaš bogatstva, ali nije Rothschildovo; ime ti je čestito, ali se nije nikada ničim proslavilo; vanjština je pristojna, ali slabo izrazita; obrazovanje ti je dobro, ali ne znaš na što ga upotrijebiti; imaš pameti, ali bez svojih ideja; imaš srca ali bez velikodušnosti, i tako dalje, i tako dalje u svakom pogledu. Takvih ljudi ima na svijetu sva sila, pa i kudikamo više nego što se čini; oni se dijele, kao i svi ljudi, na dvije glavne vrste: jedni su ograničeni, drugi "mnogo pametniji". Prvi su sretniji.
Ograničenomu "običnomu" čovjeku nije, na primjer, ništa lakše nego uobraziti da je neobičan i originalan čovjek, pa bez ikakva kolebanja uživati u tome. Neke su naše gospođice samo ošišale kosu, natakle modre naočale i nazvale se nihilisticama, pa se odmah uvjerile da su onoga časa kad su natakle naočale stekle svoja vlastita "načela". Netko osjeti u srcu makar i trenutak kakvog općeg čovječanskog i dobrog čuvstva, i odmah se uvjerava da nitko više ne osjeća ovako kao on, da je on prvak u općem napretku. Netko opet na riječ prihvati koju misao ili pročita stranicu bilo čega bez početka i bez kraja, i odmah vjeruje da su to njegove "vlastite misli", i rodile su se u njegovu vlastitom mozgu. Bezobraština i naivnosti, ako se može tako reći, dotjeruje u takvim zgodama do čuda; sve je to nevjerojatno, ali se nalazi svaki čas.[...]
Djelatno lice u našoj pripovjesti, Gavrila Ardalionovič Ivolgin, bio je druge vrste; bio je od onih "kudikamo pametnijih" ljudi, premda je sav, od glave do pete bio zaražen željom za originalnošću. Ali ta je vrsta, kako smo već primjetili gore, mnogo nesretnija od prve vrste. To i jest ono da uman "običan" čovjek, sve ako i uobrazi usput (a možda i cijeli život) da je genijalan i najoriginalniji čovjek, ipak zadržava u svojem srcu crva sumnje, koji ga dovodi do toga da umni čovjek završava katkad s potpunim očajem; a ako se pokorava, već se sasvim otrovao taštinom koju je zbio u sebe. Nego mi smo svakako uzeli krajnost: u silnoj većini te umne vrste ljudi ne zbiva se to nipošto ovako tragično; samo se pri kraju života kvare jetra manje ili više, to je sve. No ti se ljudi ipak katkada, prije nego što se smiruju, kočopere jako dugo, od mladosti do onoga doba koje se pokorava, a od želje za originalnošću.
Događaju se čak i čudni slučajevi: od želje za originalnošću gdjekoji će se čestiti čovjek nakaniti i na nevaljalštinu; zbiva se čak i to da gdjekoji od tih nesretnika nije samo čestit, nego i dobar, providnost svojoj obitelji, uzdržava i hrani svojim radom čak i tuđe, ne samo svoje, pa eto, za cijeloga se života ne može smiriti! Njemu nije nikako umirujuća i utješna misao što je tako dobro obavio svoje čovječanske dužnosti; ona ga, naprotiv, još i srdi: "Evo", kaže, "u što sam utukao sav svoj život, evo što mi je sputalo i ruke i noge. Evo što mi je smetalo da nisam pronašao barut! Da nije bilo toga, ja bih možda i svakako bio otkrio barut ili Ameriku - ne znam još pouzdano što, ali nešto bih bio otkrio svakako!" Najvažnije je u te gospode što oni za cijeloga života ne mogu dokučiti pouzdano što bi zapravo trebali otkriti i što oni zamalo da nisu otkrili: barut ili Ameriku? Ali muke i jada za onim što se otkriva ima u njih zaista koliko u Kolumba ili Galileja."
Fjodor Mihajlovič Dostojevski, Idiot
