Velika sila u velikom strahu

​Nekoliko dana uoči inauguracije novoga američkog predsjednika, glavni grad Sjedinjenih Država izgleda kao da je pod opsadom, kao da se priprema na invaziju, a do sada neviđene mjere sigurnosti poduzimaju se i u glavnim gradovima svih saveznih država. Samo u Washington došlo je, odnosno dolazi 25.000 naoružanih pripadnika Nacionalne garde. Oko Capitola na kojemu je monumentalno zdanje Kongresa podiže se nekoliko krugova (perimetara) zaštitnih ograda, posljednja s bodljikavom žicom. Pennsylvanija avenija što vodi prema Kongresu zjapi pusta, promet je zabranjen.

​Strah vlada Amerikom. Ne strah od Rusa protiv kojih Washington godinama mobilizira poslušne evropske saveznike (poslušnike?). Ne strah od Kineza koje se posljednjih godini sve češće portretira kao glavnu prijetnju Americi, točnije rečeno: hegemonističkoj poziciji Amerike na svjetskoj sceni. A nije u pitanju ni strah od islamističkih terorista koji jesu opasnost i za Ameriku, ali i za niz drugih zemalja, ali koji su niknuli kao “kolateralni plod” američke politike suprotstavljanja Sovjetskom Savezu. Ne, Amerika živi u strahu od Amerikanaca, od milijuna zaluđenih (i naoružanih) pristaša i sljedbenika Donalda Trumpa, još nekoliko dana stanovnika Bijele kuće; Predsjednika koji uporno odbija priznati izborni poraz, tvrdeći kako mu je pobjeda ukradena i pozivajući svoje pristaše na borbu, jer “ne budemo li se đavolski borili, otet će nam našu zemlju”. Udarni su odredi (tu bi doista naziv Sturmabteilung, SA, poznat iz vremena uspona nacizma u Evropi, bio posve na mjestu) tih sljedbenika – vjernika na dan kada je Kongres trebao tek formalno potvrditi izbor Joe Bidena za Predsjednika nasilno prodrli u zdanje Kongresa, nastojeći spriječiti Bidenovu potvrdu, a pri tome razbijajući i prijeteći (vješanjem – aktualnom potpredsjedniku Penceu).

​Film događaja toga dana tek se raspliće, pa su pitanja tko je i kako organizirao upad u Kongres, jesu li neki članovi Predstavničkog doma i Senata svjesno ili nesvjesno pomogli napadačima, vodeći ih uoči upada – kao posjetitelje – kroz zgradu i pokazujući im gdje je što, jesu li napadači imali simpatizere u redovima policije pa zbog toga zgrada Kongresa, usprkos demonstracijama, nije bila adekvatno osigurana, ima li Trump “tihe pristaše” u redovima oružanih snaga, itd, itd. Pitanja je mnogo. Odgovora, za sada barem: malo. No, dogodilo se ono što su Amerikanci smatrali nemogućim.

​Sjedište zakonodavne vlasti ugrozili su, i to na najgrublji način, vlastiti građani. Rječnikom poznatim ovome podneblju moglo bi se reći da se toga dana u Washingtonu “dogodio narod”. No, jednako tako kao što su Miloševićeva “događanja naroda” bila pomno organizirana i inscenirana i u službi određene politike, tako je i “juriš na Capitol” bio pripremljen i trebao je poslužiti političkim ciljevima ne američkog naroda, bolje reći: građana, nego jednoga čovjeka, odnosno onih čiji je on eksponent.

​Petero je ljudi, među njima i jedan policajac, izgubilo život.

A Amerika je izgubila glavu. Američko je društvo naučeno postupati u skladu s presedanima (ne samo pravnima) i slijepo se držati “protokola postupanja” u određenim situacijama. Nije bilo presedana za slučaj predsjednika koji odbija priznati rezultate izbora, tako nešto nikada se nije dogodilo i Amerika nije znala što bi i kako bi, pa je puna dva mjeseca pustila Donalda Trumpa da svima “prodaje” laž o ukradenim izborima, da zastrašuje i mobilizira svoje pristaše lažima o Demokratima koji će Amerikancima nametnuti jaram socijalizma i poništiti sve njihove tradicijske vrijednosti, da povlači vanjskopolitičke poteze (poput stavljanja Kube na popis zemalja što podupiru terorizam) koji će nedvojbeno zagorčavati život novoj administraciji već u njezinim prvim danima. Isto tako, nije bilo protokola koji bi predviđao kako se obraniti od podivljalih vlastitih građana koji jurišaju na zgradu parlamenta, mada je sasvim sigurno precizno propisano što bi tko trebao raditi u slučaju terorističkog napada (ali vanjskih neprijatelja!) diverzantima, dronovima, ili pak podmetnute eksplozivne naprave.

Bez presedana i bez protokola postupanja, Amerika je nakon početnog šoka reagirala u panici, tipičnoj za diva kojega je ubola osa. Dovela je tisuće vojnika, teško naoružanih, u glavni grad, podiže ogradu za ogradom oko Kongresa, prokazuje – snimkama na televiziji – pojedine prosvjednike – napadače. Na pragu je organiziranja javne hajke na sve koji bi čak i samo riječima izrazili podršku Trumpu (ostavimo sada po strani to, da takvi mogu biti ili potpuno neinformirani, ili potpuno zaluđeni). Pri tome nema snage suočiti se s jednostavnom istinom: da je, naime, žrtva laži kojima godinama “hrani” svijet, ali i samu sebe.

Sloboda govora ne znači, niti smije značiti da svatko u svakome trenutku i posvuda, dakle i javno, može govoriti što god hoće, lagati, varati, širiti mržnju i netoleranciju, pozivati na nasilje. Pravo na obranu vlastitog doma ne znači, niti bi smjelo značiti da se ubojito vatreno oružje (ne pištolji, nego jurišne puške) kupuje u trgovinama kao što se kupuju kruh i mlijeko, a još manje da posjednici takvoga oružja mogu/smiju s njime paradirati po ulicama, ili – u ekstremnom slučaju – da novoizabrana članica Kongresa snimi spot u kojemu repetira pištolj, stavlja ga u futrolu za pasom i kaže: “A sada tako idem u Kongres da demonstriram pravo na nošenje oružja!”.

Amerika godinama živi u laži kako ima najbolju (finest) vojsku na svijetu. Nema, ima svakako najbolje naoružanu, ali koliko je i je li najbolja, o tome govore brojni primjeri iz Vijetnama, Afganistana i Iraka (daostanemo samo na tome), gdje su pripadnici američkih oružanih snaga bili umiješani u ratne zločine, mučenja, pljačkanja, a da ni u jednome od tamo vođenih ratova nisu bili pobjednici.

Amerika godinama živi u laži kako ima najbolju (i opet: finest) policiju na svijetu. Nema, ima policiju poznatu po brutalnosti, policiju koja je “laka na okidaču”, pogotovo kada su u pitanju obojeni. Napokon, zar nije ponašanje policije bilo povodom nastanka pokreta “I život crnaca nešto znači” (Black life matters)?

Amerika godinama živi u laži kako je svjetionik slobode i demokracije i prvak borbe za ljudska prava. Nije. Zemlja u kojoj je tek šezdesetih godina prošloga stoljeća službeno ukinuta rasna segregacija, a u kojoj je rasizam (uz antisemitizam) i danas još itekako prisutan (do te mjere da izabrani Predsjednik Biden govora o “strukturnom rasizmu”) nije, niti bi smjela biti uzor svijetu, a najmanje ima pravo držati moralne lekcije bilo kome u svijetu, p(r)ozivajući ga zbog gušenja slobode, ili ljudskih prava.

Amerika, napokon, godinama živi u laži o svojoj prošlosti, o svojim počecima. Moćna filmska industrija bila je stavljena u funkciju stvaranja mita o herojskim doseljenicima koji su donijeli i civilizaciju i vjeru, a koji su se morali krvavo boriti za opstanak s divljim poganim Indijancima. Dok je istina samo “malo” drugačija: doseljenici su nemilosrdno uništavali stoku i pašnjake i otimali zemlju što je bila osnova egzistencije starosjedilaca, Indijanaca, pa su Indijanci bili ti koji su se borili za opstanak, dok su ih doseljenici decimirali i napokon zatvorili u  rezervate u kojima ostaci indijanskih plemena i danas žive. No, tko uči povijest iz holywoodskih filmova, jedva da će to ikada moći saznati (izuzmeno li rijetke filmove novije produkcije). Pa je onda i protivljenje (koliko god opravdano) povijesnom revizionizmu, kada dolazi iz Amerike, u najmanju ruku dvojbeno.

S takvom poviješću samozavaravanja, suočena s opasnošću kakvu nikada nije očekivala – upravo zato što se nije željela suočiti s realnošću, što je živjela u laži, namećući tu laž cijelome svijetu – Amerka je svoj glavni grad pretvorila u tvrđavu, priređujući spektakl kakvome se, sasvim sigurno, vesele svi diktatori (a da ih ima – ima ih). Ne povlačimo nikakve usporedbe, tek pitamo, retorički naravno: kako bi bila reagirala Amerika (ali i njoj poslušna Evropa) da je svojedobno ukrajinski predsjednik Januković tisućama vojnika i ogradama s bodljikavom žicom pokušao spriječiti nasilne demonstracije (u koje su Sjedinjene Države itekako bile umiješane) priređene sa ciljem udaljavanja Ukrajine od Rusije i smjene režima? Kako bi Zapad reagirao da se bjeloruski moćnik Lukašenko brani na isti način od onih koji tjednima demonstriraju, optužujući ga, a još uvijek bez konkretih dokaza, da je prijevarom pobijedio na predsjedničkim izborima i tražeći njegovu smjenu?

S kakvim bi užitkom zapadna propaganda pokazivala i s kolikom bi dozom otrova komentirala scene iz Moskve slične onima u Washingtomu, kada bi se teško naoružanim vojnicima i ogradama “branilo” sjedište ruskog predsjednika Putina? Još jednom: ne uspoređujemo, tek ne možemo, a da ne primijetimo.

Jedina pouka što je treba izvući iz nemilih događaja u Washingtonu (uz pretpostavku da se nešto sličnoga neće ponoviti) jest da se i Amerika i Zapad moraju trgnuti, probuditi, da se moraju pogledati u ogledalo i suočiti sa svojim pravim licem, s istinom o sebi. Pa kada sami sebi priznaju što kod njih nije u redu, kada smognu i hrabrosti i političke volje da to počnu ispravljati, kada laži zamijene istinom, tek tada će moći biti uzor onima što nisu poput njih, tek tada će steći moralno pravo da pretendiraju biti uzorom. Onaj koji ima veliku toljagu u ruci i njome prijeti nije uzor. Njega se treba samo bojati.

Upravo zato, destabilizirana Amerika, Amerika u strahu, mora biti izvor zabrinutosti za cijeli svijet. Riječ je o zemlji koja je svojom ekonomskom snagom (usprkos golemome dugu), vojnim potencijalom (koji jest zastrašujući), ali i političkim utjecajem (zasnovanim više na pritisku i prijetnjama, nego na načelima i iskrenom savezništvu), prisutna doslovno na svim meridijanima i paralelama. Div s toljagom u ruci koji tetura, opasan je za okolinu. A Amerika s 25.000 pripadnika Nacionalne garde u Washingtonu, s vojnicima koji spavaju na podu Kongresa, upravo je to: div koji tetura, ali maše toljagom, ne znajući odakle bi mogao doći novi ubod ose. S time da bi nemiri, prošire li se na ostale savezne države i obnove li se u glavnome gradu, bili već daleko više od uboda ose.

Stoga u interesu ne samo otrežnjenja njezinih građana, nego u interesu stabilnosti cijeloga svijeta novoj američkoj administraciji valja poželjeti da što prije i što čvršće uzme uzde u svoje ruke, da prihvati makar djelić istine o sebi i o svijetu u kojemu živi, da redefinira svoju poziciju na međunarodnoj sceni i da izbori status zemlje koja će biti poštovana ne (samo) zato što je snažna, nego zato što je principijelna, što nije samo i jedino sebična (Amerika – na prvome mjestu!), koja u istinski multipolarnom svijetu može i želi biti oslonac, umjesto što nastoji vratiti blokovsku podjelu i unilatateralni svijet u kojemu će ona igrati ulogu neprikosnovenog hegemona.

Riječ je, naravno, o procesu. Bilo bi dobro da on počne. Tada ne bismo više imali posla s velikom silom u velikom strahu, niti bi se itko trebao te velike sile bojati – samo zato što je velika i moćna. Iluzija, utopija? Možda. No, zar je zabranjeno nadati se? Zar je grijeh željeti?