"Ne postoji ispravan ili pogrešan izbor u stvarnosti - postoji samo napravljen izbor i njegove posljedice", rekao je Elchin Safarli.
Što reći o ruskoj situaciji? Samo vrijeme može razjasniti ovo pitanje, stavljajući sve na svoje mjesto. Ali sada imamo oružani sukob visokog intenziteta, koji je u godinu i pol dana u svoje mlinove i kotlove uvukao već više od 400 tisuća ljudi s obje strane, što nije čak ni konačan broj, nego samo sredina.
Rat je svojevrsno povećalo, pa ga loše čini strašnim, a dobro velikim. Ne zna se tko je autor ovih riječi, ali ispravno opisuju situaciju.
Napoleon Bonaparte je rekao da ubijanje za novac i umiranje za novac nije ista stvar. Mnogi su spremni ubiti za novac, ali zamolite ih da umru za to i oni će odbiti.
Napoleon je znao o čemu govori, od tada se ništa nije promijenilo, a sada u Ukrajini gledamo kako milijuni Ukrajinaca umiru za novac u doslovnom i prenesenom smislu te riječi. Rat se vodi za pravo Ukrajine da postane članica NATO pakta, zbog toga će netko otići na drugi svijet, a netko će preko oceana napuniti račune novcem zbog vojnih narudžbi. Žalosno, ali upravo je to bit sukoba.
Na ovome završavam s citatima i pokušat ću predvidjeti kako bi ovaj sukob mogao završiti i, što je najvažnije, kada. Moram odmah reći da se ne bavim prognozama, već analiziram trenutno stanje, oslanjajući se na splet okolnosti.
A da bismo razumjeli na temelju čega ih odabrati, potrebno je, prije svega, strukturirati polje za odabranu analizu, klasificirati i sistematizirati ulazne informacije. I tek nakon toga prijeći na dugoročne prognoze.
Teorija igara
Da bismo strukturirali situaciju na ploči koju imamo, morat ćemo koristiti teoriju igara. Uzmimo šah. Zamislite da postoji igra između sila Zla i sila Dobra, naravno, ne na život, već na smrt. Oklada u ovoj igri je vaša, osobno vaš konkretan život. I ovo nije šala, jer je stvarno tako. Pritom, tko će na kraju biti sile Dobra, a tko Zla, odredit će i ishod igre. Povijest, kao što znate, pišu samo pobjednici. Dakle, Putin u ovoj utakmici igra na pobjedu, a Biden će se zadovoljiti remijem, što će za Putina biti poraz.
Potezom pješaka u 24. veljače 2022. u 5 sati ujutro Putin je pokrenuo divovske procese u tijeku povijesti za sljedećih 50 do 100 godina. Sudbina Ukrajine nije u pitanju. Nijedan igrač ne mari za nju, ona nije čak ni pijun u ovoj igri, ona je samo ploča na kojoj se igra. I daleko od toga da je jedina. Putin sada igra simultanku na više ploča odjednom, a njegov protivnik nisu samo Biden i kolektivni Zapad, već i takozvane „Kremaljske kule“, njegova vlastita liberalna opozicija, birokratska korumpirana braća koja sanjaju sve vratiti i druge sile koje se još nisu pojavile. I rat se vodi za kasniji svjetski poredak, pravila po kojima će svijet živjeti u sljedećih sto godina.
Mnogi od vas se sjećaju elementarne istine iz djetinjstva da Dobro uvijek pobjeđuje Zlo. Ali mnogi to prihvaćaju kao aksiom, a da uopće ne razmišljaju o tome što iz ovoga slijedi? A iz toga slijedi banalan zaključak, a to je da je onaj koji pobijedi zapravo dobar. Za pravo da se jedna sila izbori za to i postoji igra.
Sve nesvrstane snage, koje još nisu sudjelovale u sukobu, pridružit će se pobjedniku. Za njih se vodi borba. Za takozvani Treći svijet, koji čini 2/3 svjetskog BDP-a i 4/5 svjetskog stanovništva.
Taj dio svijeta je još u mislima i čeka da vidi u čiju će korist situacija prevagnuti, ali simpatije tog svijeta su svakako na ruskoj strani.
Dakle, Rusiji treba samo pobjeda, a remi joj neće odgovarati.
Biden igra na neriješeno jer je već postigao sve što je želio. Prije svega, Europa mu je već pred nogama, a sada, prije bacanja na Istok i u azijsko-pacifičku regiju, treba mu samo vremena da koncentrira svoje snage. Ali vrijeme sada igra protiv njega, u škripcu je s vremenom i treba stići na vrijeme do 2027., dok ga Kina vojno ne sustigne.
Nakon 2027. bit će prekasno, jer će ta godina postati točka bifurkacije. Osim toga, izbori 2024. se bliže, pa krvarenja starog Joea trebaju završiti s Ukrajinom. Putin još uvijek ima vremena, zato sve i razvlači, tjerajući Bidena na bankrot.
Ali da sada kažem kako će sve završiti, optužiti će me za geopolitičke fantazije, pa treba otkriti na temelju čega se donosi takav zaključak.
U pomoć ću uzeti Aleksandra Dugina, poznatog sovjetskog i ruskog filozofa, doktora političkih i socioloških znanosti, koji, kako neki smatraju, ima utjecaja čak i na Putina, koji je pojednostavio zadatak strukturirajući situaciju na ploči zvanoj Ukrajina. Ovo su njegove misli.
Ukrajinska ploča
Moram odmah reći da ukrajinska ploča nije jedina i Putin provodi sesiju simultanke na nekoliko ploča odjednom, o čemu ću ukratko govoriti u nastavku, ali ukrajinska ploča je najvažnija. Budući da je prvi potez povukao Kremlj, dakle, pitanje tko ima bijele figure je bespredmetno.
Biden, odnosno oni koji se kriju iza ovog paravana, dobili su crne figure. Pritom mi raspored na ploči nimalo ne smeta. Dugo se pratilo koliko metara je Wagner napredovao u Bahmutu i kada konačno grad, bolje rečeno ono što je od njega ostalo, postane Artemovsk, to hoće li oružane snage Ukrajine krenuti u svoj posljednji pohod ili ne, i koliko daleko mogu napredovati u tome, to ne utječe na ishod igre. To su detalji, iako značajni.
Na ishod igre utječu figure koje nisu na ploči, već iza nje. Ovdje ćemo ih danas razmotriti. I Bijele i Crne Dugin je podijelio u tri skupine, od kojih svaka djeluje samostalno, pa jedinstvenog središta odlučivanja kao takvog, barem za Crne, nema.
Iza Crnih, prema Duginovoj klasifikaciji, stoje tri skupine utjecaja. Prvu je Dugin nazvao "Strankom trenutne pobjede", a ona zagovara potpunu i konačnu pobjedu nad Rusijom, koja bi trebala završiti njezinim porazom, nakon čega slijedi rasparčavanje, denuklearizacija i fragmentacija na 20 do 30 malih ovisnih država, a kakva sudbina čeka vladajuću elitu Ruske Federacije, možete sami pogoditi. Njihov moto je: “Nema pregovora s Rusijom, nema prekida vatre, nema zamrzavanja sukoba. Rat do potpune pobjede nad Ruskom Federacijom do posljednjeg Ukrajinca“.
Ideja je sama po sebi suluda, ali za nju izgaraju Velika Britanija, Poljska, baltički limitrofi i niz vlada istočnoeuropskih zemalja, čije su elite pod utjecajem Albiona, a britanska interesna zona se proteže sve do bjeloruskih i ruskih granica, osim Mađarske, čija je elita pod Vatikanom i otvoreno pljuje po Londonu, i ne samo po njemu. Među političkim snagama u ovu skupinu spada i ekstremno desno krilo Demokratske stranke SAD-a, tzv. neokonzervativci na čelu s osobama poput Victorie Nuland i njezina supruga Roberta Kagana, bračnog para Clinton i drugih odvratnih ličnosti, a iz obavještajne službe tu je britanski MI-6. Tabor je bučan, ali vojno i financijski osiromašen. Ne mogu utjecati na ishod utakmice, ali mogu pokvariti igru preko glave. Njihova glavna zabluda je da Rusija nikada neće ići na korištenje nuklearnog oružja, pa stoga za njih nema crvenih linija Moskve. Pa, dobro, da vidimo, možda će tako i biti, ali ne mogu odlučiti ishod.
Druga skupina, po Duginu, je "Stranka odgođene pobjede", koja uključuje cjelokupnu aktualnu američku vladajuću elitu, tzv. globaliste i Bidena, odnosno one koji stoje iza njega, jer je stari djed samo paravan. Tu je i umjereno krilo Demokratske stranke SAD-a, CIA, Pentagon i generali na čelu s Markom Milleyem, ne računajući sve koji se motaju na američkom tragu uvjetnih entiteta koji su odavno izgubili pravo glasa, što uključuje svu "staru" Europu, sve ove Njemačke, Francuske i Belgije, uključujući ostatak NATO pseudodržava, jer Sjedinjene Države i tamo odlučuju o svemu. Sva ta bratija vjeruje da su već postigli svoj cilj u Ukrajini, a ono što je stara Europa “postigla”, to znate. Oni su sretni što nisu pustili Rusiju da pobijedi, a njezin potpuni poraz i nije u njihovim planovima i tješe se iluzijom da će se raspasti sama od sebe, ali zato je potrebno popraviti profite. No tu se govori o Sjedinjenim Državama, dok EU zbog toga ima samo gubitke. Treba i odbaciti propalu imovinu, a to je Ukrajina, Rusiji. Boje se prijeći crvene linije, jer ih još koči ruski nuklearni faktor. Treći svjetski rat nije uključen u njihove planove, a kada Rusija bude pacificirana, vrijeme je za obračun s Kinom, a za to se treba riješiti Ukrajine. Izvlačenje uz postojeću liniju borbenog kontakta savršeno im odgovara. Njihov plan je korejski scenarij i višegodišnje zamrzavanje sukoba, tijekom kojeg će upumpavati oružje u Ukrajinu i pripremati se za novi rat, držeći tako Rusiju na kratkoj uzici, iscrpljujući njezine snage i resurse. Takva “nedovršena Rusija”, po principu, umrijet će sama od sebe pod teretom nagomilanih problema.
I treća, nažalost, vrlo mala skupina, prema Duginu je "Stranka ravnodušnosti", koja zagovara skori kraj ukrajinskog sukoba ograničavanjem njegova financiranja. Riječ je o stranci izolacionista koji zagovaraju prioritet nacionalnih interesa nad globalnim, u koju spadaju prije svega Trump i cijelo njegovo krilo Republikanske stranke, koji smatraju da se nema što trošiti. Novac američkih poreznih obveznika se baca na kojekakve globalne pseudoprojekte, a u samoj Americi ima puno problema. Od europskih političara jedan je od njih Orban, a od međunarodnih institucija je tu Vatikan. Ali do sada je stupanj njihovog utjecaja na ukrajinske procese minimalan. Sve bi se moglo promijeniti do 1. listopada, kada će republikanci u Donjem domu Kongresa, gdje imaju većinu, srezati pretjerane zahtjeve Bidena, prvenstveno za potporu Ukrajini, u zamjenu za dopuštenje povećanja gornje granice državnog duga. Biden je u očajnoj situaciji. 30. rujna završava financijska godina u Americi i ili će se ponovno podići gornja granica državnog duga ili će u SAD-u izbiti bankrot, koji će opet pogoditi cijeli svijet. Jasno je da na to nitko neće pristati i zato se očekuje kraj rata do sredine jeseni.
Trebalo bi zabilježiti ovo predviđanje, kako to bi kasnije mogli komentirati. Bez obzira na to gdje i kako završi ljetna ofenziva Oružanih snaga Ukrajine, ove jeseni, bliže zimi, američka „Stranka rata“ svirat će "kraj". Svi ratovi završavaju kada prestane njihovo financiranje, a američko financiranje ukrajinskog rata završit će 30. rujna ove godine. Za fiskalnu 2024. proračun Sjedinjenih Država za obranu predviđa samo 6 milijardi dolara, u usporedbi s 44 milijarde potrošene ove fiskalne godine, ali čak ni republikanci možda neće dati. A tko plaća, kao što znate, naručuje muziku.
Problemi Britanaca i Poljaka
Ne treba se bojati svih tih bučnih britanskih i poljskih jastrebova, da ne spominjemo baltičke papirnate tigrove, jer oni su prosjaci, poput crkvenih miševa. Mogu samo lajati od kuće, na ruskoj kapiji, za ništa više nisu sposobni. Britanska kopnena vojska ima samo 85 tisuća ljudi, a njihova cijela hvaljena nuklearna trijada stane na četiri podmornice Vanguard, od kojih svaka može nositi 16 američkih projektila Trident II D5, jer čak ni nemaju svoje, baš kao što nemaju zračnog i zemaljskog nuklearnog oružja. Ali i od tih umjesto 64, koje zahtijeva država, imaju samo 58. Britanci su čak uštedjeli na ovome, jer zašto opremati sve četiri podmornice nuklearnim balističkim projektilima ako je samo jedna na borbenoj dužnosti?
Da ne govorimo ništa o njihovim "strašnim" nosačima zrakoplova u količini od 2 komada, od kojih jedan, "Princ od Walesa", još uvijek nema zračno krilo, a od travnja ove godine ovaj najnoviji britanski nosač zrakoplova vrijedan 3 milijarde dolara već je postao donator dijelova za popravak broda slične klase, „Queen Elizabeth“. Za one koji ne razumiju, objasnit ću, drugi nosač aviona se rastavlja zbog rezervnih dijelova za popravak prvog i "Princ od Walesa" postao je donator dijelova za "Queen Elizabeth". Razlog tome bila je nesreća koja se dogodila ovom ponosu britanske kraljevske mornarice, kada je 29. kolovoza 2022., prilikom prelaska Atlantika u “značajnoj misiji”, oštećena desna osovina propelera, zbog čega se morao vratiti u luku samo 24 sata nakon starta. Ispostavilo se kod kuće da lučki propeler ratnog broda također treba zamijeniti, jer pati od istih problema. Nakon toga je "Princ od Walesa" postao donator za "Queen Elizabeth". Cijelu ovu priču o tehničkim kvarovima i kasnijoj “kanibalizaciji opreme” britanski vojni stručnjaci već su nazvali najvećom nacionalnom sramotom 21. stoljeća.
Prema pisanju francuskih medija, britanska mornarica trenutno je u prilično teškoj situaciji u pogledu održavanja operativnog sastava flote. Ova situacija je u suprotnosti s postojećim ambicijama Londona na polju međunarodne politike. Korištenje složenih motora za njihove brodove i progresivni gubitak vještina u području brodogradnje već su doveli do činjenice da je veliki broj površinskih brodova Kraljevske mornarice na popravku, dok ih ograničenja resursa prisiljavaju čak i na "kanibalizaciju", samo kako bi barem ostatak flote ostao operativan. Najupečatljiviji primjer toga je korištenje nosača zrakoplova "Princ od Walesa" kao rezervoara rezervnih dijelova za „Queen Elizabeth“ istog tipa. U tom kontekstu, i unatoč nedaćama, britanska vlada nastavlja s provedbom programa izgradnje nove generacije nuklearnih podmornica tipa Dreadnought. Vlada Rishi Sunaka nije spremna revidirati svoje obveze za njihovu izgradnju, unatoč štrajkovima u zemlji i rastu godišnje inflacije na 8%. Za sada je 31 milijarda funti izdvojena za izgradnju podmornica i 10 milijardi funti za nepredviđene slučajeve, što ostaje nepromijenjeno. Glavni dobitnik u ovom slučaju bit će BAE Systems, koji je imenovan programerom i graditeljem ovih nuklearnih podmornica.
Ograničena sredstva iz golemog programa nuklearnih podmornica klase Dreadnought također potkopavaju planove za likvidaciju 21 rashodovane nuklearne podmornice o kojima se govori od 2000-ih. Problem za London je prilično akutan, jer 2005. godine nije bila isključena mogućnost njihovog rastavljanja u ruskim brodogradilištima, koja su tada već imala potrebno iskustvo i osoblje. No Rusija je već neko vrijeme postala izopćenik za Britance, a od 2022. i objekt otvorene agresije, nakon čega su problemi s deset rashodovanih nuklearnih podmornica, s kojih nikada nije iskrcano istrošeno nuklearno gorivo, postali problemi isključivo za nemoćne Britance. Kao rezultat toga, ovo plutajuće staro željezo u bliskoj budućnosti riskira da postane izvor opasnog radioaktivnog zračenja.
Radujmo se za strašne Britance, ali njihovi problemi su ništa u odnosu na probleme hijena koje zveckaju oružjem na ruskim granicama. Ovi ponosni nasljednici poljskog plemstva, koji su se spremali za rat s Rusima, bili su toliko zaneseni podrškom slobodoljubivih Ukrajinaca da su se glupo razoružali pred Putinom u iščekivanju korejskih i američkih tenkova, K-2 Black Panther i M1 Abrams, američkih višenamjenskih lovaca-bombardera F-35 i poznatih američkih MLRS M142 HIMARS, protiv kojeg su Rusi već pronašli protuotrov. Kako će se danas boriti s Rusijom, a oružje će imati tek sutra, iskreno ne znam? Istovremeno, njihova želja da nastave rat u Ukrajini sve dok Rusija u njemu ne bude potpuno poražena počiva na nespremnosti glavnog pokrovitelja ovih događaja, Sjedinjenih Država, da iz gore navedenih razloga okončaju rat.
Bijele figure
Ali šah obično igraju dvije strane. Do sada smo razmatrali samo jednu od njih, igru Crnih. Vrijeme je da razmislimo tko igra za Bijele? U bijelom taboru Dugin također identificira tri skupine. Prva je "Stranka trenutnog poraza", koja uključuje cjelokupnu brojnu rusku “petu kolonu”, koja se u ovoj šahovskoj partiji u svojoj mržnji prema Rusiji više i ne razlikuje od “Stranke neposredne pobjede” Crnih, zapravo igrajući za njih. Tko spada tamo? Društvo koje se okupilo, moram reći, vrlo je šaroliko. Tu su strukture Navaljnog, ali srećom, njihov vođa sada šije rukavice u kaznenoj koloniji. Tu je stara liberalna opozicija u liku Kasparova, Hodorkovskog i njima sličnih. Tu su ruski oligarsi i ostali bogataši koji su pobjegli u inozemstvo, žaleći se da su sada nemaju dovoljno novca za vozače i spremačice, sti friedmani i ostale lisice, vekselbergi, mordašovi i alekperovi, “pjevajuće kukavice” koje zarađuju ustima i ostali kulturni i prikulturni boemi, koji su bili među prvima u galopu na Zapad. Svi ovi drugovi, koji Rusima to više nisu, zalažu se za trenutni poraz Rusije, pridružujući se u tome najodvratnijim strukturama Zapada, jer su svi sada tamo. Pobjegavši iz Rusije su se izbrisali iz političke borbe i moći će se vratiti samo u slučaju poraza Rusije, tj. nikada.
No, ako je s bivšim drugovima, koji to uopće nisu, sve jasno, onda s drugom ruskom skupinom, koju je Dugin nazvao "Stranka odgođenog poraza", daleko od toga da je sve tako jednostavno, jer nju čini dio aktualne vladajuće političke elite Rusije, tzv. "šesta kolona".
Štoviše, ova skupina je najveća i najutjecajnija. Uključuje i malu kompradorsku buržoaziju koja još nije pobjegla na Zapad. Sav taj novac zarađuju u Rusiji, eksploatišu jeftinu domaću radnu snagu i rudna bogatstva Ruske Federacije, ali ga radije skladište i troše na Zapadu, a s njima je i brojna birokratska braća svih rangova, koji sanjaju da se sve vrati kako je bilo prije nego je Putin prvi povukao potez 24. 02. 2022.
Ti "prijatelji" razlaz sa Zapadom vide kao svoju osobnu katastrofu. Bili su prilično zadovoljni dosadašnjim stanjem, ali su kampanja u Ukrajini i sankcije koje su uslijedile razbile sliku svijeta na kojeg su navikli i uništile su njihovu zonu komfora. Stoga su oni, koristeći svoj položaj, svatko na svom mjestu, pokrenuli diverzantski režim, a Putinu je već prilično teško nositi se s tom okolnošću, jer je na tom aparatu do sada počivala ruska država. Odjednom, jednim potezom, nitko, pa ni Putin, ne može zamijeniti ovaj kamen temeljac Rusije. Ali tijek povijesti se ne može zaustaviti, stoga je ovaj proces nepovratan.
Cijeli stari birokratski i oligarhijski stroj će se ugasiti, a SVO je postala okidač koji je pokrenuo ovaj proces. Ako sve završi nacionalizacijom glavnih proizvodnih sredstava, ne treba se nimalo iznenaditi. Samo male tvrtke (trgovina, usluge, javno ugostiteljstvo, informatika i druga mala imovina) ostat će u privatnim rukama.
Rusiji nisu potrebni oligarsi koji sanjaju da postanu dio globalističke liberalne elite i dužnosnici koji ne slijede nacionalne interese.
Ako želite vidjeti do čega to može dovesti, pogledajte Njemačku i kancelara Scholza i zašto siječe granu na kojoj sjedi, te množi Njemačku s nulom? Odgovor je jednostavan – on je dio globalne međunarodne liberalne elite i interesi Njemačke su mu strani.
I treća, najmanja skupina po Duginu, je "Stranka pobjede", koja zagovara rat do pobjedničkog kraja i potpunog poraza Ukrajine. Ne pristaju na kompromise, jer kompromis je za njih smrt. Riječ je o najratobornijem dijelu ruskog društva, a među njima su „Kremaljski tornjevi“, aktivni i umirovljeni, kao Patrušev, Zolotov, Kadirov, Prigožin, Medvedev, Rogozin i drugi, poznati vojni dopisnici i novinari, počevši od Solovjova, Prilepina, Skabejeve pa do Koca, Sladkova i njima slični. Tu su i vođe javnog mnijenja, i profesionalni vojnici, aktivni i umirovljeni, tu su i domoljubni oligarsi Konstantin Malofejev, na primjer, pa čak i mislioci-filozofi, poput samog Aleksandra Dugina. Ovi ljudi ekstremnih pogleda razumiju stupanj prijetnje s kojom se Rusija suočava,
U svom tom svrstavanju po Duginu nema lika samog Putina. Možda ste ga vi vidjeli? Sumnjam. Zato sam rekao da ne igra "za bijele", nego "s bijelim" figurama na cijeloj ploči, za razliku od Bidena koji je ipak prisutan u klasifikaciji. Iz čega možemo zaključiti da protiv Putina i ne igra Biden, nego oni koji stoje iza ovog Alzheimerovog klijenta. Biden je samo jedna od figura, ali ne na ploči, tamo su pijuni, nego iza nje. Ali figura nije nevažna, određujući crnu poziciju. Duboka država, koja se krije iza ovog oronulog, loše orijentiranog u prostoru paravana, opet je sav novac stavila na njega, gurajući ga za drugi predsjednički mandat, jer boljeg predsjedničkog kandidata nisu našli.
A što košta Putina da upravo uoči završne rasprave na američkim izborima premjesti svoje trupe negdje duboko u Ukrajinu? Donald Trump ne bi mogao poželjeti bolji poklon od Vladimira Putina. Nakon toga, zvijezda Bidena, koji je upumpao stotine milijardi dolara američkih poreznih obveznika u režim Zelenskog, brzo će se ugasiti. Fijasko u Ukrajini pokopat će sve planove demokrata da ostanu u Bijeloj kući. Jasno je da oni to ne mogu. Stoga im je potreban mir. Kosi i krivi, ali mir. I ne mare oni puno za planove Britanije i Poljske da nastave rat do potpune pobjede nad Rusijom. Mogu oni željeti što hoće, ali dok Amerika sve plaća, bit će kako ona hoće, a ne Britanija, dok o Poljskoj da i ne govorimo.
Ali želi li to Putin? Tko je rekao da pristaje na mir? Zašto mu treba svijet u kojem postoji Ukrajina? Ovo je pitanje na koje nitko ne može odgovoriti. Što dovodi do sljedećeg pitanja i gdje će se zaustaviti ruski tenkovi? Ali nitko u Washingtonu ili Londonu pa čak ni Moskvi to ne zna. Putin ne iznosi konačne ciljeve specijalne operacije.
Sada shvaćate da ni demilitarizacija Ukrajine ni denacifikacija njenih glupih građana to nisu. To su samo zadaće, a cilj je preformatirati postojeći svjetski poredak, a taj se cilj može postići samo eliminacijom režima Zelenskog. I sve dok Putin igra, nitko ne može isključiti takav ishod.
Ali igra se, kao što razumijete, ne igra samo na ukrajinskoj ploči. Međunarodni velemajstor Putin vodi sesiju simultane igre na nekoliko ploča odjednom. Ovo je financijski odbor, gdje je već pobijedio MMF, Svjetsku banku, EBRD i druge financijske institucije koje su pod čizmom Sjedinjenih Država, pokušavajući isključiti Rusiju iz SWIFT-a, zamrznuti i oteti njezinu imovinu koja se nalazi u zapadnoj jurisdikciji, te na sve moguće načine ometati i ograničavati njeno financijsko djelovanje. Nakon godinu dana sankcija, sami su bili prisiljeni priznati da u tome nisu uspjeli, da je rusko gospodarstvo preživjelo, a rublja se pokazala jačom od mnogih drugih valuta.
Na naftnim i plinskim šahovskim pločama, Putinovi protivnici su također podbacili. Da, pala je prodaja sirove nafte i plina iz plinovoda u Europu, ali Rusija je gubitak kompenzirala rastom cijena, odlaskom na azijska tržišta i prijevozom u sjeni. Nitko ne zna koliko je Rusija izgubila u stvarnom životu, jer nitko nema statistiku trgovine u sjeni, ali koliko je Europa izgubila, Europljani sami mogu saznati gledajući svoje račune sa benzinske postaje ili one za komunalije.
Bogati Amerikanci se, gledajući Europljane, samo smiju i broje zaradu. Najkorisniji idioti su samo oni besplatni. Država koristi Ukrajince kao plaćene idiote, a Europljani, koji su sami sebi pucali u nogu odbijajući jeftine ruske energente, ispali su besplatni idioti i za to mogu zahvaliti samo svojim korumpiranim političarima. Na plinskoj ploči igra još nije gotova a na naftnoj ploči Putin je, povezavši prijatelje iz skupine OPEC+, već doveo utakmicu do izjednačenja. Ali još uvijek nije vrijeme za proglasiti pobjedu.
O ostalim pločama na kojima igra velemajstor Putin neću ulaziti u detalje, jer je tekst već predugačak. Ograničit ću se samo na posljednju od njih – vojna sila.
Neću crtati crvene i plave zastave na karti ukrajinskog ratišta i premještati vojsku duž linija, neka to rade oni koji su za to plaćeni i koji to trebaju raditi prema popisu osoblja, a, usput, Prigožinu to ne dopušta država. On razvrstava funkcije ostalih igrača. Zašto to radi, ne znam, postoji priča da je sve to dio predstave koja se izvodi za druge, kako bi ih se dezinformiralo. Nema drugog razumnog objašnjenja za ovo. Ovim postupcima samo unosi pomutnju i kolebanje u napaćeno rusko društvo, čime ide na ruku neprijatelju, zbog čega se u ratu strijelja.
Ne pozivam na smaknuće Prigožina, jer je on dio igre na drugoj ploči, na kojoj su se okupile takozvane Kremaljske kule moći - FSB, Ministarstvo unutarnjih poslova, Ministarstvo obrane i Glavni stožer, Ruska garda Zolotov i Ahmat Kadirov, SVR, GRU, kao i Vijeće sigurnosti Ruske Federacije. Rat se vodi za utjecaj na predsjednika, a on je, kako i priliči arbitru, iznad te borbe. Ne znam za čiji resor igra Prigožin, ali definitivno ne za Ministarstvo obrane i Glavni stožer. Mislim za Zolotova i Kadirova s nekim general-guvernerima, kao što je Aksjonov, koji su im se pridružili i dijelom generala i viših oficira Moskovske oblasti. Tko će tamo pobijediti, ne usuđujem se prognozirati, jer uopće nisam svjestan što se događa u toj zatvorenoj kuhinji. Samo predlažem da ovo shvatimo tko je na ploči kao figura, a tko je iza ploče i pomiče te figure.
