Pisac mora imati smisla za detalje. O nekom gradu više od svih opisa u vodičima govore grafiti, hrpice smeća ili prljavi autobusi. Krasotica s dinarskim naglaskom pokvari sav trud estetskih kirurga i modnih savjetnika kad zausti.
Ništa koliko riječi, geste i neki sitni detalj mogu pokvariti dojam. Vrag je u detaljima.
Zato se pazi na to da iz jezika ispadnu one riječi koje imaju značenje i značaj. Pokazati da misliš ispravno može se samo ako koristiš određene izraze i fraze, znakove raspoznavanja.
Ponekad se to, kada se nastoji izbjeći uvreda, naziva politička korektnost, a ponekad izbjegavanje govora mržnje. Detalji govora, pojedine fraze koje inače smatramo nevažnima otkrivaju puno o stvarnosti.
Nastojanje da se u jezik i razgovor unesu riječi, gotove fraze i izrazi koji daju društveno prihvatljiv oblik inače ispraznim riječima je često. Govori se, a ne misli.
George Orwell je takav jezik zvao novogovorom (newspeak). Više od pojedinih riječi o mentalnom profilu govornika govore fraze koje bira. Za nekoga se to vidi u lakoći spajanja inače nespojivih ocjena; govoriš jedno, a misliš drugo (doublethink), ponavljaš fraze i riječi koje koriste mediji.
Nema siromašnih, sada se kaže potrebiti. Umjesto da kažeš da je netko ubijen ili likvidiran, kaže se da je neutraliziran, eliminiran. Policija ne tuče i ne baca suzavac, već smiruje prosvjede. Problemi su izazovi, pogreške su poteškoće, katastrofe iskušenja (duckspeak).
Jedna visoka dužnosnica – dobro, ne baš jako visoka, no stesana – tečno govori takvim jezikom koji trpi sve bravure proturječnih izjava i prigodnih obraćanja publici. Kuju se nove riječi i fraze koje trebaju ukloniti sadržaj i kontekst koji bi poticao na razmišljanje.
Evo za primjer fraza ”Tako je svugdje u svijetu”. Izabrani zastupnici mijenjaju stranku i mjesto u Saboru, stvaraju se i razlažu novi klubovi.
Za prijelaz u drugu stranku spominju se svakakvi razlozi, ali postajem sumnjičav prema tvrdnjama da je to radi borbe za interese naroda i da je to normalno u političkom sazrijevanju.
I u Sjedinjenim Državama kongresnici mijenjaju strane. Mijenjaju mišljenja, ne glasuju uvijek prema stranačkoj boji, ali, veliko ali, oni nisu izabrani na stranačkim listama niti su statutarno obavezni stranci.
Doista, takvi prebjezi postoje i u Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Italiji, gdje su političari na vlasti duže od stranke koja ih bira. Takvih slučajeva ima.
No pravo pitanje je koliko i kako završavaju. U tim zemljama prebjezi prelaze u novi tabor radi očuvanja vlastitog dostojanstva i integriteta, jer im je dosadašnja stranka postala strana. Takvi prijelazi sliče na miran i sporazumni razvod braka.
Kod nas prijelazi sliče preljubima. Dogovaraju se u tajnosti, skrivaju, ne zna se tko koga zavodi, ostaju prljave plahte i izdajnički ruž na ovratniku, osjećaj prijevare i ljubomore.
Dosadašnji drugovi kao da žale da se prije nisu sami toga sjetili. Računa se na opću zaboravljivost, milosrdno relativiziranje, a najviše na to da će slijediti i netko drugi, da nova vijest i skandal potiskuje stari i da, na kraju krajeva, ljudi gunđaju, ali glasuju isto kao ranije.
Dražesna je i fraza ”Ništa se ne može protiv sile” ili se doda ”protiv većine” .Nekad se ta fraza kaže uz tragičan izraz lica, bez bijesa i osjećaja. Tada mi izgleda površno i lažno.
Politikom se treba baviti baš onda kad ishod nije zajamčen. Iskrenije izgleda kad se protiviš kao manjina, poričeš ono što misli većina. Nije slavno pobijediti slabe niti se upustiti u borbu kao pobjednik.
Fraza o tome da se ne može protiv sile je izraz kalkulanata i kukavica, zapravo ljudi koji nemaju čvrste stavove, ne misle o smislu života i nemaju vrijednosti.
Takvi se ne trebaju baviti komentiranjem politike, trebaju uređivati vrt i čitati Voltairea (Mais il faut cultiver notre jardin), gledati kuharska natjecanja i kvizove na televiziji.
Neka se ostave patetičnog izgovora da bi oni drugačiju državu i politiku, ali da to nema smisla, jer su drugi jači, brojniji, imaju sredstva i nemaju milosti. Lakše je ne imati svoj stav, biti savitljiv i ponizan; tako se održava privid vlastitog karaktera i integriteta.
Ne shvaćam zašto ljudi izbjegavaju imati svoj stav iako im ništa i nitko neposredno ne prijeti; zašto tako cijene svoje male živote bojeći se nejasno hrabrosti (kao takve), jer odlučnost i inat, kažu, ne donose nikom dobro.
To da takve ništa ne zanima i da ne žele ništa znati ne smeta da imaju čvrst stav o globalnim zavjerama, europskoj birokraciji, izdajničkoj vladi, kupnji zrakoplova, da tvrde da se treba protiviti Schengenu i euru, da nariču nad gubitkom monetarne suverenosti.
Ne znaju detalje, ni koliko smo dužni, ni odakle novac za ceste i mirovine, ni kako izgleda izborni sustav, ali imaju čvrsta uvjerenja.
Kao kod Orwella, mase vole jake parole kojima se lakira stvarnost, oduševljeno prihvaćaju fraze: sloboda je ropstvo (Freedom is slavery), neznanje je moć (Ignorance is strenght). Za njih je ostavka neupitno moralni čin, iako je posljedica prizemnih namjera.
A istina je da je neznanje glupost, da je poraz poraz, da ropstvo nije sloboda, da se gomile smatraju emocionalnima, da ne pamte dobro, a osvećuju se kada je za sve kasno i riješeno.
Rado prihvaćaju istine o našoj nacionalnoj nadarenosti. Jer tko može poreći da smo najbolji u sportu? Sumnjivo mi je ovo MI, jer se uistinu radi o pojedincima koji uspiju.
Nisu se općenito Hrvati budili zorom radi treninga, već Janica i Ivica. Nisu znoj prolijevali bucmasti navijači, pa čak ni plavuša koja ih grli, već Luka, Domagoj ili Filip.
Nisu se mase navijača odricale slatkiša i odlazile na spavanje bez putne čašice ili posjeta frižideru. Uspjeh pojedinca njegov je uspjeh, a ne uspjeh navijačkih gomila koji na njih projiciraju svoju potrebu za samopoštovanjem.
Ja nemam smisla za detalje. Za mene kukavnost nije detalj, nije vrlina i nije uzor. Zato ne vidim korist u konvencionalnim opravdanjima i kalkulacijama u situacijama kada treba misliti i imati stav.
Ne vidim vrlinu u opravdanju ”Ne zanima me politika, već posao” i u podčinjavanju korisnom mišljenju vidim tek jad čovjeka gomile lišenog svojstava, amputirane svijesti i zamrznute savjesti.
I danas, kad su na ulicama Pariza i Londona, Bruxellesa i Berlina, Beograda i Milana prosvjedi, Hrvati se okupljaju pred policama Lidla, skupljaju sindikalne bonove Konzuma, kupuju prasetinu u Plodinama, gledaju stotine reklama za čudotvorne lijekove i pjenušce. Sprema se migracija na skijanje.
Još kad mi prigovore da sam salonski revolucionar, da prosvjedi protiv garaža ili sječe magnolije nisu uspjeli, kad mi navedu ekscentrike kojima ništa ne valja i prešutno me optuže da sam jakobinac, da sam svašta započeo i ništa doveo do kraja, da zakoni koje sam napisao ostaju slovo na papiru, da bih htio mijenjati sve – a, eto, ništa se ne može.
Ja ne želim mijenjati sve, ne hodam u maglama iluzija, radim kompromise, ne mislim da sam uvijek u pravu, ali to ne znači da iz obzira prema konvencijama i pristojnosti trebam skrivati vlastiti stav, opravdavati se da nije vrijeme, nisu prilike i da drugi neće.
Ljubazno vas molim, gospodo, dođe mi da kažem, imajte svoje mišljenje i stav, nije to teško. Pokušajte. Osjećat ćete se bolje!
autograf
Ništa koliko riječi, geste i neki sitni detalj mogu pokvariti dojam. Vrag je u detaljima.
Zato se pazi na to da iz jezika ispadnu one riječi koje imaju značenje i značaj. Pokazati da misliš ispravno može se samo ako koristiš određene izraze i fraze, znakove raspoznavanja.
Ponekad se to, kada se nastoji izbjeći uvreda, naziva politička korektnost, a ponekad izbjegavanje govora mržnje. Detalji govora, pojedine fraze koje inače smatramo nevažnima otkrivaju puno o stvarnosti.
Nema siromašnih, sada se kaže potrebiti. Umjesto da kažeš da je netko ubijen ili likvidiran, kaže se da je neutraliziran, eliminiran. Policija ne tuče i ne baca suzavac, već smiruje prosvjede. Problemi su izazovi, pogreške su poteškoće, katastrofe iskušenja (duckspeak)
Nastojanje da se u jezik i razgovor unesu riječi, gotove fraze i izrazi koji daju društveno prihvatljiv oblik inače ispraznim riječima je često. Govori se, a ne misli.
George Orwell je takav jezik zvao novogovorom (newspeak). Više od pojedinih riječi o mentalnom profilu govornika govore fraze koje bira. Za nekoga se to vidi u lakoći spajanja inače nespojivih ocjena; govoriš jedno, a misliš drugo (doublethink), ponavljaš fraze i riječi koje koriste mediji.
Nema siromašnih, sada se kaže potrebiti. Umjesto da kažeš da je netko ubijen ili likvidiran, kaže se da je neutraliziran, eliminiran. Policija ne tuče i ne baca suzavac, već smiruje prosvjede. Problemi su izazovi, pogreške su poteškoće, katastrofe iskušenja (duckspeak).
Jedna visoka dužnosnica – dobro, ne baš jako visoka, no stesana – tečno govori takvim jezikom koji trpi sve bravure proturječnih izjava i prigodnih obraćanja publici. Kuju se nove riječi i fraze koje trebaju ukloniti sadržaj i kontekst koji bi poticao na razmišljanje.
Evo za primjer fraza ”Tako je svugdje u svijetu”. Izabrani zastupnici mijenjaju stranku i mjesto u Saboru, stvaraju se i razlažu novi klubovi.
Za prijelaz u drugu stranku spominju se svakakvi razlozi, ali postajem sumnjičav prema tvrdnjama da je to radi borbe za interese naroda i da je to normalno u političkom sazrijevanju.
I u Sjedinjenim Državama kongresnici mijenjaju strane. Mijenjaju mišljenja, ne glasuju uvijek prema stranačkoj boji, ali, veliko ali, oni nisu izabrani na stranačkim listama niti su statutarno obavezni stranci.
Doista, takvi prebjezi postoje i u Velikoj Britaniji, Francuskoj ili Italiji, gdje su političari na vlasti duže od stranke koja ih bira. Takvih slučajeva ima.
No pravo pitanje je koliko i kako završavaju. U tim zemljama prebjezi prelaze u novi tabor radi očuvanja vlastitog dostojanstva i integriteta, jer im je dosadašnja stranka postala strana. Takvi prijelazi sliče na miran i sporazumni razvod braka.
I u Sjedinjenim Državama kongresnici mijenjaju strane. Mijenjaju mišljenja, ne glasuju uvijek prema stranačkoj boji, ali, veliko ali, oni nisu izabrani na stranačkim listama niti su statutarno obavezni stranci
Kod nas prijelazi sliče preljubima. Dogovaraju se u tajnosti, skrivaju, ne zna se tko koga zavodi, ostaju prljave plahte i izdajnički ruž na ovratniku, osjećaj prijevare i ljubomore.
Dosadašnji drugovi kao da žale da se prije nisu sami toga sjetili. Računa se na opću zaboravljivost, milosrdno relativiziranje, a najviše na to da će slijediti i netko drugi, da nova vijest i skandal potiskuje stari i da, na kraju krajeva, ljudi gunđaju, ali glasuju isto kao ranije.
Dražesna je i fraza ”Ništa se ne može protiv sile” ili se doda ”protiv većine” .Nekad se ta fraza kaže uz tragičan izraz lica, bez bijesa i osjećaja. Tada mi izgleda površno i lažno.
Politikom se treba baviti baš onda kad ishod nije zajamčen. Iskrenije izgleda kad se protiviš kao manjina, poričeš ono što misli većina. Nije slavno pobijediti slabe niti se upustiti u borbu kao pobjednik.
Fraza o tome da se ne može protiv sile je izraz kalkulanata i kukavica, zapravo ljudi koji nemaju čvrste stavove, ne misle o smislu života i nemaju vrijednosti.
Takvi se ne trebaju baviti komentiranjem politike, trebaju uređivati vrt i čitati Voltairea (Mais il faut cultiver notre jardin), gledati kuharska natjecanja i kvizove na televiziji.
Neka se ostave patetičnog izgovora da bi oni drugačiju državu i politiku, ali da to nema smisla, jer su drugi jači, brojniji, imaju sredstva i nemaju milosti. Lakše je ne imati svoj stav, biti savitljiv i ponizan; tako se održava privid vlastitog karaktera i integriteta.
Ne shvaćam zašto ljudi izbjegavaju imati svoj stav iako im ništa i nitko neposredno ne prijeti; zašto tako cijene svoje male živote bojeći se nejasno hrabrosti (kao takve), jer odlučnost i inat, kažu, ne donose nikom dobro.
To da takve ništa ne zanima i da ne žele ništa znati ne smeta da imaju čvrst stav o globalnim zavjerama, europskoj birokraciji, izdajničkoj vladi, kupnji zrakoplova, da tvrde da se treba protiviti Schengenu i euru, da nariču nad gubitkom monetarne suverenosti.
Dosadašnji drugovi kao da žale da se prije nisu sami toga sjetili. Računa se na opću zaboravljivost, milosrdno relativiziranje, a najviše na to da će slijediti i netko drugi, da nova vijest i skandal potiskuje stari i da, na kraju krajeva, ljudi gunđaju, ali glasuju isto kao ranije
Ne znaju detalje, ni koliko smo dužni, ni odakle novac za ceste i mirovine, ni kako izgleda izborni sustav, ali imaju čvrsta uvjerenja.
Kao kod Orwella, mase vole jake parole kojima se lakira stvarnost, oduševljeno prihvaćaju fraze: sloboda je ropstvo (Freedom is slavery), neznanje je moć (Ignorance is strenght). Za njih je ostavka neupitno moralni čin, iako je posljedica prizemnih namjera.
A istina je da je neznanje glupost, da je poraz poraz, da ropstvo nije sloboda, da se gomile smatraju emocionalnima, da ne pamte dobro, a osvećuju se kada je za sve kasno i riješeno.
Rado prihvaćaju istine o našoj nacionalnoj nadarenosti. Jer tko može poreći da smo najbolji u sportu? Sumnjivo mi je ovo MI, jer se uistinu radi o pojedincima koji uspiju.
Nisu se općenito Hrvati budili zorom radi treninga, već Janica i Ivica. Nisu znoj prolijevali bucmasti navijači, pa čak ni plavuša koja ih grli, već Luka, Domagoj ili Filip.
Nisu se mase navijača odricale slatkiša i odlazile na spavanje bez putne čašice ili posjeta frižideru. Uspjeh pojedinca njegov je uspjeh, a ne uspjeh navijačkih gomila koji na njih projiciraju svoju potrebu za samopoštovanjem.
Ja nemam smisla za detalje. Za mene kukavnost nije detalj, nije vrlina i nije uzor. Zato ne vidim korist u konvencionalnim opravdanjima i kalkulacijama u situacijama kada treba misliti i imati stav.
Ne vidim vrlinu u opravdanju ”Ne zanima me politika, već posao” i u podčinjavanju korisnom mišljenju vidim tek jad čovjeka gomile lišenog svojstava, amputirane svijesti i zamrznute savjesti.
I danas, kad su na ulicama Pariza i Londona, Bruxellesa i Berlina, Beograda i Milana prosvjedi, Hrvati se okupljaju pred policama Lidla, skupljaju sindikalne bonove Konzuma, kupuju prasetinu u Plodinama, gledaju stotine reklama za čudotvorne lijekove i pjenušce. Sprema se migracija na skijanje.
Ja ne želim mijenjati sve, ne hodam u maglama iluzija, radim kompromise, ne mislim da sam uvijek u pravu, ali to ne znači da iz obzira prema konvencijama i pristojnosti trebam skrivati vlastiti stav, opravdavati se da nije vrijeme, nisu prilike i da drugi neće
Još kad mi prigovore da sam salonski revolucionar, da prosvjedi protiv garaža ili sječe magnolije nisu uspjeli, kad mi navedu ekscentrike kojima ništa ne valja i prešutno me optuže da sam jakobinac, da sam svašta započeo i ništa doveo do kraja, da zakoni koje sam napisao ostaju slovo na papiru, da bih htio mijenjati sve – a, eto, ništa se ne može.
Ja ne želim mijenjati sve, ne hodam u maglama iluzija, radim kompromise, ne mislim da sam uvijek u pravu, ali to ne znači da iz obzira prema konvencijama i pristojnosti trebam skrivati vlastiti stav, opravdavati se da nije vrijeme, nisu prilike i da drugi neće.
Ljubazno vas molim, gospodo, dođe mi da kažem, imajte svoje mišljenje i stav, nije to teško. Pokušajte. Osjećat ćete se bolje!
autograf
