Od 12. veljače, dana kada je vlasnik riječkog kafića ”Three monkeys” objavio na društvenim mrežama da članovi HDZ-a nisu dobrodošli u taj kafić, traje bura u čaši vode koju je premijer Plenković iskoristio kao dobrodošlu političku smicalicu – za napad na Rijeku i za viktimizaciju svoje političke partije.
Izjava vlasnika riječkog kafića je zaista neprimjerena, neukusna, primitivna i neprihvatljiva, sa stajališta načela političkog života u jednoj civiliziranoj i demokratskoj političkoj zajednici.
Ne može se opravdati, jer je ona diskriminirajuća u odnosu na jedan dio političke javnosti, što nema nikakve veze s osnovnom djelatnošću kafića i, uopće, karakterom ugostiteljsko-uslužnih djelatnosti.
Kao što načelo slobodnog tržišta leži na slobodnom pristupu svih ekonomskih subjekata tom tržištu, tako i načelo slobodnog pružanja usluga leži na slobodnom pristupu svih korisnika tih usluga.
Dakle, potez riječkog ugostitelja je akt ugrožavanja te slobode pružanja i korištenja usluga, i njime bi se trebao, u prvom redu, pozabaviti neki sud časti udruge ugostitelja, ako on uopće postoji.
Vlasnik kafića bi na tom sudu časti morao biti opomenut, naveden na ispriku, a cijela stvar bi morala biti objelodanjena u javnosti da se takve stvari više ne dogode.
Ali kada se od toga napravi cijela afera kako je to izveo hrvatski premijer Andrej Plenković, onda to nije pravljenje od muhe slona, već je to čin političke manipulacije i zlouporabe političkog položaja.
Izjavom da je tu riječ o rasizmu, i štoviše da to upućuje na fašizam, premijer Plenković se poslužio dobro poznatom taktikom: napadom na muhu, da bi se prikrio slon.
U ovom slučaju, da se skrene pažnja javnog mnijenja s bitnih problema u koje nas je uvalila njegova Vlada, njegov Krizni stožer, u štete koje je ne samo ugostiteljima, nego i drugim privrednim subjektima nametnuo nelogični i neprimjereni lockdown.
Koji, pak, s druge strane pogoduje političkim skupovima, uključujući i pogrebe, njegove vlastite stranke, vjerskim obredima od države zaštićene religiozne denominacije i skrivenim okupljanjima u za javnost zatvorenim mjestima – klubovima, tajnim okupljalištima i kojekakvim masonima sličnim ložama.
A upotrebljena smicalica – da to miriše na rasizam, pa čak i da asocira na fašizam, poznata je taktika viktimizacije koju je prvi upotrijebio, u modernoj povijesti, fašistički vođa Benito Mussolini koji je smislio da treba iskoristiti svaki povod da se njegova, fašistička partija prikaže kao žrtva nasilja druge strane.
Da bi onda odgovor na to često isprovocirano nasilje daleko premašio samu provokaciju, izazvanu ili ne, i poslužio kao casus belli za tešku odmazdu.
Za to imamo potvrdu baš u slučajevima takozvanog ”graničnog fašizma”, i to baš u Rijeci, Splitu, a i u susjednom Trstu.
Reagirajući na to što su jedne večeri u ljeto 1919. na riječkom Korzu francuski vojnici, pritom i Anamiti – strgnuli kokarde s talijanskim bojama s odjeće riječkih djevojaka, rulja predvođena fašistima masakrirala je čak šesnaest Anamita.
Na smrt jednog mladića izazvanu pucnjem iz pištolja fašisti su u ljeto 1920. zapalili Narodni dom u Trstu i ubili šestero Slovenaca. Istog ljeta na pogibiju dvaju talijanskih mornara u Splitu fašisti su odgovorili paljenjem i pljačkom dućana i magazina u vlasništvu Hrvata.
U Rijeci su tijekom 1921. i 1922. fašisti iskoristili ovu taktiku da bi čak 3. ožujka 1922. izvršili državni udar kao reakciju na nerazjašnjenu smrt jednog njihovog člana, za koju postoji osnovana sumnja da ga je ubio rival koji se udvarao njegovoj djevojci.
Ta se smicalica zove, u tehnici državnog udara o kojoj je svojevremeno pisao talijanski pisac Curzio Malaparte u istoimenoj knjizi, viktimizacija – proizvodnja velike žrtve preuveličavanjem vlastite individualne žrtve da bi se izazvao odijum, a zatim i reakcija koja će mobilizirati mase protiv ukazanog neprijatelja.
Time se sada poslužio i Andrej Plenković: optužbe za rasizam i fašizam tako postaju opravdanje za demonizaciju političkog protivnika, na način da se optužbe vlastitoj partiji za rasizam i za fašizam spretno usmjere na drugoga i druge.
Nije samo tu onaj riječki ugostitelj u pitanju koji je pribijen na stup srama kao cilj javnog linča, već i cijeli grad, a to je Rijeka, u kojem se to dogodilo.
Rijeka je ionako na meti centralne vlasti od samog početka neovisne Hrvatske. Grad koji se oduvijek isticao svojim posebnim urbanim i kulturnim identitetom, prvi moderni industrijski ”hub” u ovom dijelu Europe, sveden je političkim manevrima i manipulacijama na osrednji, omanji periferni grad lišen industrije, lišen prihoda i radnog stanovništva.
Baš kao što se to dogodilo i za vrijeme talijanskog fašizma, kada je Rijeka kao grad na periferiji Kraljevine Italije stagnirao, kao prometni cul-de-sac, otrgnut od svoje unutrašnjosti i prirodne okoline.
Moglo se to čuti i na prošlotjednoj prezentaciji knjige riječkog pisca i književnog kritičara Velida Đekića, koji je u svojoj knjizi od 460 stranica pod naslovom ”Zvali su me Industrijska” ispričao sagu o propadanju Industrijske ulice u Rijeci, u kojoj su bila koncentrirana najproduktivnija poduzeća u Hrvatskoj iza Drugog svjetskog rata.
Ulica u kojoj su se nalazili riječka Rafinerija nafte, slavno poduzeće Torpedo, brodogradilište ”3. maj”, Metalografički kombinat, naftna luka, Metis i druga poduzeća koja su zapošljavala dobar dio riječke radne snage, danas je opustjela i izgleda kao grad duhova iz filmova o opustjelim gradićima Divljeg zapada koji su nekad prosperirali zahvaljujući zlatnoj groznici.
Rijeka je nekad zapošljavala 80.000 radnika, a danas je zaposlenih svega 40.000, i to mahom u uslužnim djelatnostima, trgovačkim tvrtkama, trgovini na malo i sličnim malim i mikro-poduzećima.
Sve je to rezultat nesretne privatizacije, koju je baš predvodila stranka na vlasti, ovaj isti HDZ koji se danas osjeća žrtvom govora mržnje i skreće pozornost javnosti sa svojeg klijentelizma i korupcije na druge, ma koliko oni bili insignifikantni.
Koruptivna privatizacija uništila je Rijeku i svela ju na mali, periferijski gradić kome je ostala samo industrijska arheologija, po kojoj sada s nostalgijom prekapaju posljednji preostali entuzijasti ”Opere Industriale”, kako je bila naslovljena i ceremonija otvaranja godine u kojoj je Rijeka bila proglašena Europskom prijestolnicom kulture.
Zato je Plenković i upotrijebio tešku artiljeriju na jednu ugostiteljsku muhu, da bi njome gađao jedan grad koji se već desetljećima odupire jednopartijskom monopolu HDZ-a, koji će se poslužiti, kada je već sam pred optužbom za nesuprotstavljanje fašizmu u svojim redovima, za lijepljenje ove etikete drugima, računajući da će opet uspjeti u svojim manipulacijama javnim mnijenjem.
Cijela je ta messinscena, kako bi rekli u Rijeci – inscenacija, po naški – bijedna farsa jednog režima koji će se poslužiti svime i svačime samo da se održi na vlasti.
Nikakva kvazi-europska, pseudo-uljuđenost samog premijera ne može sakriti činjenicu da će se režim koristiti ovakvim i sličnim smicalicama u ovoj predizbornoj atmosferi, pred lokalne izbore.
Pa će čak i kopirati ove obrasce, deja vu – već viđene – vlastite viktimizacije da bi se protivnika što više ocrnilo i spriječilo ga da u poštenoj demokratskoj utrci eliminira ovu korumpiranu i primitivnu silu na vlasti.
autograf
Izjava vlasnika riječkog kafića je zaista neprimjerena, neukusna, primitivna i neprihvatljiva, sa stajališta načela političkog života u jednoj civiliziranoj i demokratskoj političkoj zajednici.
Ne može se opravdati, jer je ona diskriminirajuća u odnosu na jedan dio političke javnosti, što nema nikakve veze s osnovnom djelatnošću kafića i, uopće, karakterom ugostiteljsko-uslužnih djelatnosti.
Kao što načelo slobodnog tržišta leži na slobodnom pristupu svih ekonomskih subjekata tom tržištu, tako i načelo slobodnog pružanja usluga leži na slobodnom pristupu svih korisnika tih usluga.
Dakle, potez riječkog ugostitelja je akt ugrožavanja te slobode pružanja i korištenja usluga, i njime bi se trebao, u prvom redu, pozabaviti neki sud časti udruge ugostitelja, ako on uopće postoji.
Vlasnik kafića bi na tom sudu časti morao biti opomenut, naveden na ispriku, a cijela stvar bi morala biti objelodanjena u javnosti da se takve stvari više ne dogode.
Ali kada se od toga napravi cijela afera kako je to izveo hrvatski premijer Andrej Plenković, onda to nije pravljenje od muhe slona, već je to čin političke manipulacije i zlouporabe političkog položaja.
Izjava vlasnika riječkog kafića da HDZ-ovci nisu dobrodošli zaista je neprimjerena, neukusna, primitivna i neprihvatljiva, sa stajališta načela političkog života u jednoj civiliziranoj i demokratskoj političkoj zajednici
Izjavom da je tu riječ o rasizmu, i štoviše da to upućuje na fašizam, premijer Plenković se poslužio dobro poznatom taktikom: napadom na muhu, da bi se prikrio slon.
U ovom slučaju, da se skrene pažnja javnog mnijenja s bitnih problema u koje nas je uvalila njegova Vlada, njegov Krizni stožer, u štete koje je ne samo ugostiteljima, nego i drugim privrednim subjektima nametnuo nelogični i neprimjereni lockdown.
Koji, pak, s druge strane pogoduje političkim skupovima, uključujući i pogrebe, njegove vlastite stranke, vjerskim obredima od države zaštićene religiozne denominacije i skrivenim okupljanjima u za javnost zatvorenim mjestima – klubovima, tajnim okupljalištima i kojekakvim masonima sličnim ložama.
A upotrebljena smicalica – da to miriše na rasizam, pa čak i da asocira na fašizam, poznata je taktika viktimizacije koju je prvi upotrijebio, u modernoj povijesti, fašistički vođa Benito Mussolini koji je smislio da treba iskoristiti svaki povod da se njegova, fašistička partija prikaže kao žrtva nasilja druge strane.
Da bi onda odgovor na to često isprovocirano nasilje daleko premašio samu provokaciju, izazvanu ili ne, i poslužio kao casus belli za tešku odmazdu.
Za to imamo potvrdu baš u slučajevima takozvanog ”graničnog fašizma”, i to baš u Rijeci, Splitu, a i u susjednom Trstu.
Reagirajući na to što su jedne večeri u ljeto 1919. na riječkom Korzu francuski vojnici, pritom i Anamiti – strgnuli kokarde s talijanskim bojama s odjeće riječkih djevojaka, rulja predvođena fašistima masakrirala je čak šesnaest Anamita.
Na smrt jednog mladića izazvanu pucnjem iz pištolja fašisti su u ljeto 1920. zapalili Narodni dom u Trstu i ubili šestero Slovenaca. Istog ljeta na pogibiju dvaju talijanskih mornara u Splitu fašisti su odgovorili paljenjem i pljačkom dućana i magazina u vlasništvu Hrvata.
U Rijeci su tijekom 1921. i 1922. fašisti iskoristili ovu taktiku da bi čak 3. ožujka 1922. izvršili državni udar kao reakciju na nerazjašnjenu smrt jednog njihovog člana, za koju postoji osnovana sumnja da ga je ubio rival koji se udvarao njegovoj djevojci.
Ta se smicalica zove, u tehnici državnog udara o kojoj je svojevremeno pisao talijanski pisac Curzio Malaparte u istoimenoj knjizi, viktimizacija – proizvodnja velike žrtve preuveličavanjem vlastite individualne žrtve da bi se izazvao odijum, a zatim i reakcija koja će mobilizirati mase protiv ukazanog neprijatelja.
Time se sada poslužio i Andrej Plenković: optužbe za rasizam i fašizam tako postaju opravdanje za demonizaciju političkog protivnika, na način da se optužbe vlastitoj partiji za rasizam i za fašizam spretno usmjere na drugoga i druge.
Nije samo tu onaj riječki ugostitelj u pitanju koji je pribijen na stup srama kao cilj javnog linča, već i cijeli grad, a to je Rijeka, u kojem se to dogodilo.
Rijeka je ionako na meti centralne vlasti od samog početka neovisne Hrvatske. Grad koji se oduvijek isticao svojim posebnim urbanim i kulturnim identitetom, prvi moderni industrijski ”hub” u ovom dijelu Europe, sveden je političkim manevrima i manipulacijama na osrednji, omanji periferni grad lišen industrije, lišen prihoda i radnog stanovništva.
Baš kao što se to dogodilo i za vrijeme talijanskog fašizma, kada je Rijeka kao grad na periferiji Kraljevine Italije stagnirao, kao prometni cul-de-sac, otrgnut od svoje unutrašnjosti i prirodne okoline.
Moglo se to čuti i na prošlotjednoj prezentaciji knjige riječkog pisca i književnog kritičara Velida Đekića, koji je u svojoj knjizi od 460 stranica pod naslovom ”Zvali su me Industrijska” ispričao sagu o propadanju Industrijske ulice u Rijeci, u kojoj su bila koncentrirana najproduktivnija poduzeća u Hrvatskoj iza Drugog svjetskog rata.
Ulica u kojoj su se nalazili riječka Rafinerija nafte, slavno poduzeće Torpedo, brodogradilište ”3. maj”, Metalografički kombinat, naftna luka, Metis i druga poduzeća koja su zapošljavala dobar dio riječke radne snage, danas je opustjela i izgleda kao grad duhova iz filmova o opustjelim gradićima Divljeg zapada koji su nekad prosperirali zahvaljujući zlatnoj groznici.
A upotrebljena smicalica – da to miriše na rasizam, pa čak i da asocira na fašizam, poznata je taktika viktimizacije koju je prvi upotrijebio, u modernoj povijesti, fašistički vođa Benito Mussolini koji je smislio da treba iskoristiti svaki povod da se njegova, fašistička partija prikaže kao žrtva nasilja druge strane
Rijeka je nekad zapošljavala 80.000 radnika, a danas je zaposlenih svega 40.000, i to mahom u uslužnim djelatnostima, trgovačkim tvrtkama, trgovini na malo i sličnim malim i mikro-poduzećima.
Sve je to rezultat nesretne privatizacije, koju je baš predvodila stranka na vlasti, ovaj isti HDZ koji se danas osjeća žrtvom govora mržnje i skreće pozornost javnosti sa svojeg klijentelizma i korupcije na druge, ma koliko oni bili insignifikantni.
Koruptivna privatizacija uništila je Rijeku i svela ju na mali, periferijski gradić kome je ostala samo industrijska arheologija, po kojoj sada s nostalgijom prekapaju posljednji preostali entuzijasti ”Opere Industriale”, kako je bila naslovljena i ceremonija otvaranja godine u kojoj je Rijeka bila proglašena Europskom prijestolnicom kulture.
Zato je Plenković i upotrijebio tešku artiljeriju na jednu ugostiteljsku muhu, da bi njome gađao jedan grad koji se već desetljećima odupire jednopartijskom monopolu HDZ-a, koji će se poslužiti, kada je već sam pred optužbom za nesuprotstavljanje fašizmu u svojim redovima, za lijepljenje ove etikete drugima, računajući da će opet uspjeti u svojim manipulacijama javnim mnijenjem.
Cijela je ta messinscena, kako bi rekli u Rijeci – inscenacija, po naški – bijedna farsa jednog režima koji će se poslužiti svime i svačime samo da se održi na vlasti.
Nikakva kvazi-europska, pseudo-uljuđenost samog premijera ne može sakriti činjenicu da će se režim koristiti ovakvim i sličnim smicalicama u ovoj predizbornoj atmosferi, pred lokalne izbore.
Pa će čak i kopirati ove obrasce, deja vu – već viđene – vlastite viktimizacije da bi se protivnika što više ocrnilo i spriječilo ga da u poštenoj demokratskoj utrci eliminira ovu korumpiranu i primitivnu silu na vlasti.
autograf
