Nikada nam, gospođo Markić, nije bila potrebnija građanska hrabrost kakva je zračila iz Vaših izvještaja Human Rights Watchu od prije dvadeset godina, kada ste ‘za Judine škude’ zabijali Hrvatskoj nož u leđa, kako to nacionalisti vole reći. Stoga Vas želim ohrabriti da se danas, u interesu hrvatske budućnosti, okrenete vlastitoj prošlosti
Poštovana gospođo Markić, draga Željka,
ovim putem želim Vam se javno zahvaliti što ste – sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća – stali u obranu mojih kolega novinara i mene osobno, štiteći nas od tiranije nacionalističkoga hrvatskog režima, kao i što ste hrabro, gestom heroine građanskoga otpora, sistematski upoznavali međunarodnu javnost sa stvarnim licem strahovlade Franje Tuđmana, s opačinama, zločinima i masovnim kršenjima ljudskih prava, sa širenjem mržnje i stvaranjem atmosfere netolerancije i linča, s protudemokratskim nasiljem nad nezavisnim žurnalistima i opozicijski raspoloženim pojedincima koje se nesmiljeno provodilo u doba Tuđmanove autokratske vladavine, a sve pod firmom obnove hrvatstva i ‘borbe za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu’. Činim to s dvadesetak godina zakašnjenja naprosto stoga što mi je ta Vaša aktivnost poznata tek od jučer.
Bio sam istinski dirnut kada sam na portalu Index.hr pročitao informaciju da ste Vi lično, gospođo Markić, kao tadašnja suradnica ugledne međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch, zajedno s dvije kolegice sudjelovali u izradi izvještaja pod nazivom ‘Civil and Political Rights in Croatia’, dokumenta što je učinkovito diskreditirao tadašnju hrvatsku vlast i pridonio tome da ova zemlja bude izložena sankcijama i istaknuta na stup srama kod demokratski senzibilnijega dijela međunarodne zajednice.
Smogli ste dakle snage i odvažnosti da, usprkos općoj atmosferi, ‘izdate vlastitu domovinu’, kako to zadrti nacionalisti vole kazati, da je bez krzmanja odcinkarite, da je potkažete u njezinoj najskrivenijoj grozoti, i to međunarodnoj organizaciji, vjerojatno za solidan honorar koji je stizao iz nepoznatih fondova – ‘za Judine škude’, kako se to nekad, a i danas, običava(lo) reći – s plemenitim ciljem širenja istine o mraku jednoga državotvornog pohoda, o zlodjelima jedne nedovršene diktature, o žrtvama koje su sijane u ime ideologije krvi i tla, uz rizik da Vas etiketa ‘izdajnika’ i ‘stranog plaćenika’, makar i nakon dva desetljeća, okrutno obilježi.
Zbog toga Vam se divim, gospođo Markić: jer što je u ono olovno doba kovanja hrvatske državnosti – kada su novinari bili uhođeni i prisluškivani, kada je opozicija bila ušutkana, kada su mediji bili ukroćeni, kada je vlast organizirala političke atentate, kada su Srbi bili izbacivani iz stanova, kada je katoličanstvo bilo utjerivano u kosti, kada su u ime oslobodilačke borbe bili otvarani logori i mučilišta… – što je u to strašno vrijeme, draga Željka, moglo biti časnije nego djelovati kao ‘izdajnik’ i ‘strani plaćenik’, te se – taman i uz ‘Judine škude’ – boriti za slobodno i demokratsko društvo, za ljudsko dostojanstvo svih građana, a protiv Tuđmanove političke satrapije i vladajućeg sustava kojemu je mitski dizajnirana ‘Hrvatska’ služila kao alibi za zločine?
Posebno me dojmilo što ste se u svome tadašnjem izvještaju zauzeli i za mene osobno, obavještavajući stranu agenturu na čijem ste platnome spisku bili kako je mobilizacija glavnoga urednika Feral Tribunea (krajem prosinca 1993.) ‘politički motivirana’. Od tronutosti mi i sada podrhtavaju prsti na tastaturi dok citiram fragment dojave koju ste Vi i Vaše kolegice sastavile: ‘Postoji sumnja da su Ivančića pozvali u vojsku zbog opozicijskih stajališta njegova lista. Ivančić i njegovi kolege su u Feral Tribuneu pisali satirično i kritički o hrvatskoj vlasti, članovima vladajućeg HDZ-a i pripadnicima hrvatske vojske, posebno onima smještenima u Splitu. Zabrinuti smo da je Ivančićevo novačenje u hrvatsku vojsku možda bio novi način da se zastraše novinari Feral Tribunea.’
Hvala Vam, gospođo Markić, što ste s našim slučajem pravodobno i točno upoznali međunarodne centre moći, po cijenu da – kako to uspaljeni nacionalisti rado opisuju – Hrvatskoj zabijete nož u leđa. U Vašem izvještaju spominje se i nasilno smjenjivanje urednika Glasa Slavonije Drage Hedla, ‘gušenje slobode govora’, ‘maltretiranje nezavisnog tiska’, ali i navodi čitav katalog kriminalnih postupaka hrvatskog režima usmjerenih na ‘ponižavanje i diskriminaciju Srba, Muslimana i ostalih ne-Hrvata’: od prijetnji, otpuštanja s posla i izbacivanja iz stanova, preko pljački i ubojstava, pa do paljevina, progona i masovnih zločina.
Puni vjere u istinu, pravdu i jednakost svih građana, niste se libili imenom prozvati najodgovornije za sustavno kršenje ljudskih prava: pokojnoga Gojka Šuška, Matu Laušića, Vladimira Šeksa i ponajprije Franju Tuđmana, kojega ste implicitno optužili i za planiranje etničkoga čišćenja nakon Oluje, što bi – da je Vrhovnik poživio – možda dovelo do podizanje optužnice u Haagu. ‘Od sredine kolovoza 1995. ti zločini su navodno napravljeni po naputku i čini se kako im je cilj sprečavanje povratka onih Srba koji su tamo živjeli, ali su pobjegli tijekom ofenzive’, stoji u analizi što ste je Vi i Vaše suradnice sačinile za potrebe Human Rights Watcha.
Iskazujući Vam zakašnjelo poštovanje zbog takvog angažmana, zbog te zadivljujuće ‘protuhrvatske rabote’, gospođo Markić, želim Vas ohrabriti da se danas, u interesu hrvatske budućnosti, okrenete vlastitoj prošlosti. Jer pojave sasvim slične onima zbog kojih ste opanjkavali domovinu pred međunarodnim lobijima (kako to vele mahniti nacionalisti) registriramo i ovih dana, pogotovo kada je riječ o ‘maltretiranju nezavisnog tiska’ i diskriminaciji Srba.
Dan-dva prije nego Vam ovo pišem, recimo, predsjednica udruge U ime obitelji Željka Markić ne samo što je bijedno relativizirala pokušaj ubojstva Saše Lekovića – predsjednika Hrvatskog novinarskog društva i, za nevolju, ‘ne-Hrvata’ – nego je i raspravu o tom događaju proglasila namjernim skretanjem pažnje s partizanskih zločina u Hudoj jami! Pretpostavljam da ćete se složiti sa mnom kako taj oblik javnoga govora, osim što je imbecilan, služi istome brutalnom zastrašivanju novinara kakvo se njegovalo devedesetih godina, jer u konačnici ohrabruje atentatore da dovrše neobavljeni posao.
Kada već navodim primjere, mogu Vas podsjetiti i na to da se na portalu Narod.hr – koji djeluje kao medijska platforma udruge U ime obitelji Željke Markić – novinari što su nekoć radili u Feralu, a danas pišu za Novosti i druge medije, uključujući ovoga potpisnika, svakodnevno ozloglašavaju kao ‘izdajnici Hrvatske’, ‘strani plaćenici’, odnosno ‘Sorosevi plaćenici’, te časte epitetima ‘jugokomunističke’ i ‘srbočetničke’ arome, pa ispada da ste te ljude prije dva desetljeća uzaludno branili (‘Džaba ste krečili!’ rekli bi Srbi), da je sav taj slobodarski posao otišao u vjetar, skupa s detaljem da je Human Rights Watch, od kojeg ste dobivali honorar, također financiran (i) od Soroseve zaklade.
Da ne spominjem kako su rečeni katolički ekstremisti uspjeli svoje svjetonazorske dogme nametnuti kao obavezu ostatku populacije i čitave strukture stanovništva pretvoriti u građane drugoga reda, zgnječiti takozvane Druge i Drugačije, obespraviti homoseksualce, s lijepim izgledima da uskoro zabranom pobačaja obesprave i žene, a paradoks da su to učinili uz pomoć demokratskoga mehanizma (tj. referenduma) ne mijenja mnogo na stvari, jer je, kao što znate, preko demokratske procedure i Hitler došao na vlast.
Krajnji je čas, draga Željka, da se vratite starim navikama i alarmirate međunarodnu javnost na sumračnu hrvatsku zbilju. U protivnome biste mogli pobuditi neugodne sumnje. Konvertitstvu se, kako Vam je bez sumnje poznato, najzdušnije odaju oni koji su temeljito ispražnjeni od intelektualnih i moralnih sadržaja, pa agresivno glume svoja uvjerenja slijedeći liniju novca i oportuniteta, ne birajući hoće li saditi tikve s komunistima ili nacionalistima, s Katoličkom crkvom i Opusom Dei ili s Feralom i ložama svjetske masonerije. Kada nisi u stanju biti vjeran samo vlastitoj savjesti, prostitucija postaje sudbina, koliko god osuđivao izvanbračni blud i druge varijante bezbožništva.
Nikada nam, gospođo Markić, nije bila potrebnija građanska hrabrost kakva je zračila iz Vaših izvještaja od prije dvadeset godina. Samo uz takav vid otpora ovo društvo ima šansu spriječiti fanatike poput Željke Markić koji bi, uz aparaturu aktualne konzervativne vlasti, Hrvatsku pretvorili u žaljenja vrijednu pokatoličenu jazbinu, u vlažno carstvo špiljskoga hrvatstva, a Druge i Drugačije – uključujući pedere, uključujući žene, uključujući nacionalne i vjerske manjine – doveli do statusa Židova u Trećem Reichu.
Neka Vas stoga, draga gospođo, preplavi sjećanje na slavne izdajničke dane i – naprijed u bolju prošlost!
portalnovosti
Poštovana gospođo Markić, draga Željka,
ovim putem želim Vam se javno zahvaliti što ste – sredinom devedesetih godina prošloga stoljeća – stali u obranu mojih kolega novinara i mene osobno, štiteći nas od tiranije nacionalističkoga hrvatskog režima, kao i što ste hrabro, gestom heroine građanskoga otpora, sistematski upoznavali međunarodnu javnost sa stvarnim licem strahovlade Franje Tuđmana, s opačinama, zločinima i masovnim kršenjima ljudskih prava, sa širenjem mržnje i stvaranjem atmosfere netolerancije i linča, s protudemokratskim nasiljem nad nezavisnim žurnalistima i opozicijski raspoloženim pojedincima koje se nesmiljeno provodilo u doba Tuđmanove autokratske vladavine, a sve pod firmom obnove hrvatstva i ‘borbe za samostalnu i nezavisnu hrvatsku državu’. Činim to s dvadesetak godina zakašnjenja naprosto stoga što mi je ta Vaša aktivnost poznata tek od jučer.
Bio sam istinski dirnut kada sam na portalu Index.hr pročitao informaciju da ste Vi lično, gospođo Markić, kao tadašnja suradnica ugledne međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watch, zajedno s dvije kolegice sudjelovali u izradi izvještaja pod nazivom ‘Civil and Political Rights in Croatia’, dokumenta što je učinkovito diskreditirao tadašnju hrvatsku vlast i pridonio tome da ova zemlja bude izložena sankcijama i istaknuta na stup srama kod demokratski senzibilnijega dijela međunarodne zajednice.
Smogli ste dakle snage i odvažnosti da, usprkos općoj atmosferi, ‘izdate vlastitu domovinu’, kako to zadrti nacionalisti vole kazati, da je bez krzmanja odcinkarite, da je potkažete u njezinoj najskrivenijoj grozoti, i to međunarodnoj organizaciji, vjerojatno za solidan honorar koji je stizao iz nepoznatih fondova – ‘za Judine škude’, kako se to nekad, a i danas, običava(lo) reći – s plemenitim ciljem širenja istine o mraku jednoga državotvornog pohoda, o zlodjelima jedne nedovršene diktature, o žrtvama koje su sijane u ime ideologije krvi i tla, uz rizik da Vas etiketa ‘izdajnika’ i ‘stranog plaćenika’, makar i nakon dva desetljeća, okrutno obilježi.
Zbog toga Vam se divim, gospođo Markić: jer što je u ono olovno doba kovanja hrvatske državnosti – kada su novinari bili uhođeni i prisluškivani, kada je opozicija bila ušutkana, kada su mediji bili ukroćeni, kada je vlast organizirala političke atentate, kada su Srbi bili izbacivani iz stanova, kada je katoličanstvo bilo utjerivano u kosti, kada su u ime oslobodilačke borbe bili otvarani logori i mučilišta… – što je u to strašno vrijeme, draga Željka, moglo biti časnije nego djelovati kao ‘izdajnik’ i ‘strani plaćenik’, te se – taman i uz ‘Judine škude’ – boriti za slobodno i demokratsko društvo, za ljudsko dostojanstvo svih građana, a protiv Tuđmanove političke satrapije i vladajućeg sustava kojemu je mitski dizajnirana ‘Hrvatska’ služila kao alibi za zločine?
Posebno me dojmilo što ste se u svome tadašnjem izvještaju zauzeli i za mene osobno, obavještavajući stranu agenturu na čijem ste platnome spisku bili kako je mobilizacija glavnoga urednika Feral Tribunea (krajem prosinca 1993.) ‘politički motivirana’. Od tronutosti mi i sada podrhtavaju prsti na tastaturi dok citiram fragment dojave koju ste Vi i Vaše kolegice sastavile: ‘Postoji sumnja da su Ivančića pozvali u vojsku zbog opozicijskih stajališta njegova lista. Ivančić i njegovi kolege su u Feral Tribuneu pisali satirično i kritički o hrvatskoj vlasti, članovima vladajućeg HDZ-a i pripadnicima hrvatske vojske, posebno onima smještenima u Splitu. Zabrinuti smo da je Ivančićevo novačenje u hrvatsku vojsku možda bio novi način da se zastraše novinari Feral Tribunea.’
Hvala Vam, gospođo Markić, što ste s našim slučajem pravodobno i točno upoznali međunarodne centre moći, po cijenu da – kako to uspaljeni nacionalisti rado opisuju – Hrvatskoj zabijete nož u leđa. U Vašem izvještaju spominje se i nasilno smjenjivanje urednika Glasa Slavonije Drage Hedla, ‘gušenje slobode govora’, ‘maltretiranje nezavisnog tiska’, ali i navodi čitav katalog kriminalnih postupaka hrvatskog režima usmjerenih na ‘ponižavanje i diskriminaciju Srba, Muslimana i ostalih ne-Hrvata’: od prijetnji, otpuštanja s posla i izbacivanja iz stanova, preko pljački i ubojstava, pa do paljevina, progona i masovnih zločina.
Puni vjere u istinu, pravdu i jednakost svih građana, niste se libili imenom prozvati najodgovornije za sustavno kršenje ljudskih prava: pokojnoga Gojka Šuška, Matu Laušića, Vladimira Šeksa i ponajprije Franju Tuđmana, kojega ste implicitno optužili i za planiranje etničkoga čišćenja nakon Oluje, što bi – da je Vrhovnik poživio – možda dovelo do podizanje optužnice u Haagu. ‘Od sredine kolovoza 1995. ti zločini su navodno napravljeni po naputku i čini se kako im je cilj sprečavanje povratka onih Srba koji su tamo živjeli, ali su pobjegli tijekom ofenzive’, stoji u analizi što ste je Vi i Vaše suradnice sačinile za potrebe Human Rights Watcha.
Iskazujući Vam zakašnjelo poštovanje zbog takvog angažmana, zbog te zadivljujuće ‘protuhrvatske rabote’, gospođo Markić, želim Vas ohrabriti da se danas, u interesu hrvatske budućnosti, okrenete vlastitoj prošlosti. Jer pojave sasvim slične onima zbog kojih ste opanjkavali domovinu pred međunarodnim lobijima (kako to vele mahniti nacionalisti) registriramo i ovih dana, pogotovo kada je riječ o ‘maltretiranju nezavisnog tiska’ i diskriminaciji Srba.
Dan-dva prije nego Vam ovo pišem, recimo, predsjednica udruge U ime obitelji Željka Markić ne samo što je bijedno relativizirala pokušaj ubojstva Saše Lekovića – predsjednika Hrvatskog novinarskog društva i, za nevolju, ‘ne-Hrvata’ – nego je i raspravu o tom događaju proglasila namjernim skretanjem pažnje s partizanskih zločina u Hudoj jami! Pretpostavljam da ćete se složiti sa mnom kako taj oblik javnoga govora, osim što je imbecilan, služi istome brutalnom zastrašivanju novinara kakvo se njegovalo devedesetih godina, jer u konačnici ohrabruje atentatore da dovrše neobavljeni posao.
Kada već navodim primjere, mogu Vas podsjetiti i na to da se na portalu Narod.hr – koji djeluje kao medijska platforma udruge U ime obitelji Željke Markić – novinari što su nekoć radili u Feralu, a danas pišu za Novosti i druge medije, uključujući ovoga potpisnika, svakodnevno ozloglašavaju kao ‘izdajnici Hrvatske’, ‘strani plaćenici’, odnosno ‘Sorosevi plaćenici’, te časte epitetima ‘jugokomunističke’ i ‘srbočetničke’ arome, pa ispada da ste te ljude prije dva desetljeća uzaludno branili (‘Džaba ste krečili!’ rekli bi Srbi), da je sav taj slobodarski posao otišao u vjetar, skupa s detaljem da je Human Rights Watch, od kojeg ste dobivali honorar, također financiran (i) od Soroseve zaklade.
Da ne spominjem kako su rečeni katolički ekstremisti uspjeli svoje svjetonazorske dogme nametnuti kao obavezu ostatku populacije i čitave strukture stanovništva pretvoriti u građane drugoga reda, zgnječiti takozvane Druge i Drugačije, obespraviti homoseksualce, s lijepim izgledima da uskoro zabranom pobačaja obesprave i žene, a paradoks da su to učinili uz pomoć demokratskoga mehanizma (tj. referenduma) ne mijenja mnogo na stvari, jer je, kao što znate, preko demokratske procedure i Hitler došao na vlast.
Krajnji je čas, draga Željka, da se vratite starim navikama i alarmirate međunarodnu javnost na sumračnu hrvatsku zbilju. U protivnome biste mogli pobuditi neugodne sumnje. Konvertitstvu se, kako Vam je bez sumnje poznato, najzdušnije odaju oni koji su temeljito ispražnjeni od intelektualnih i moralnih sadržaja, pa agresivno glume svoja uvjerenja slijedeći liniju novca i oportuniteta, ne birajući hoće li saditi tikve s komunistima ili nacionalistima, s Katoličkom crkvom i Opusom Dei ili s Feralom i ložama svjetske masonerije. Kada nisi u stanju biti vjeran samo vlastitoj savjesti, prostitucija postaje sudbina, koliko god osuđivao izvanbračni blud i druge varijante bezbožništva.
Nikada nam, gospođo Markić, nije bila potrebnija građanska hrabrost kakva je zračila iz Vaših izvještaja od prije dvadeset godina. Samo uz takav vid otpora ovo društvo ima šansu spriječiti fanatike poput Željke Markić koji bi, uz aparaturu aktualne konzervativne vlasti, Hrvatsku pretvorili u žaljenja vrijednu pokatoličenu jazbinu, u vlažno carstvo špiljskoga hrvatstva, a Druge i Drugačije – uključujući pedere, uključujući žene, uključujući nacionalne i vjerske manjine – doveli do statusa Židova u Trećem Reichu.
Neka Vas stoga, draga gospođo, preplavi sjećanje na slavne izdajničke dane i – naprijed u bolju prošlost!
portalnovosti
