Pobjeda Kolinde Grabar Kitarović na predsjedničkim izborima u Hrvatskoj odlična je vijest za ljevicu. Jedini je problem što ljevica u današnjoj Hrvatskoj praktički ne postoji.
Ima, međutim, neke kozmičke pravde u tome što je u desničarskom jurišu otpuhan i privremeno uklonjen s javne scene jedan od utjecajnijih likova iz garniture političkih mekušaca koji su, uzurpirajući „lijeve“ pridjeve i tradiciju, istinski destruirali ljevicu.
Proces, doduše, traje cijeli niz godina, no upravo je u mandatu Ive Josipovića u punome svjetlu predočena raskoš te izdaje, i to ponajprije kroz strategiju usvajanja i „popravljanja“ matrica na kojima jašu (desni) politički protivnici: dakle kroz ambiciju kozmetičkog dotjerivanja neoliberalnog kapitalizma i neoustaškog nacionalizma.
Još od pokojnoga Ivice Račana kalkulantska hrvatska socijaldemokracija priležno preuzima gotovo sve klišeje tuđmanizma (uključujući i mistično-religiozan odnos prema državnosti), s reformskim zahvatom koji se iscrpljuje u tome da oni budu zaogrnuti u „pristojnije“ ruho, a suštinski nedirnuti. Pritom je očito ne opterećuje pitanje tehničke naravi: kako ćeš, zaboga, upristojiti psovku?
U momentu kada se glumac Božidar Alić, pijan kao letva, dakle u mentalnoj kondiciji autentičnog hadezeovca, sinoć preko televizijskih ekrana obratio „Hrvaticama i Hrvatima“ porukom koja je izletjela prirodno kao čep iz boce pjenušca stare četvrt stoljeća – „Hvala bogu što je pobijedila Kolinda Grabar Kitarović protiv ove udbaške, srbofilske i četničke struje!“ – Ivo Josipović mogao se, da raspolaže s nešto analitičkog dara, upitati što mu je trebalo da u toku predizborne kampanje famoznu Tuđmanovu „pomirbu“ proglašava genijalnim državničkim postignućem, ili da ratne veterane koji u zagrebačkoj Savskoj ulici bruse hrvatstvo i siju strah naziva „prijateljima“, ili da kukavički smjenjuje Dejana Jovića kako ne bi bio identificiran s omraženim „jugoslavenstvom“, ili da – preko Mirele Holy – najavljuje i takav paket ustavnih promjena koje bi radikalno smanjile parlamentarni utjecaj predstavnika nacionalnih manjina…
Ona Alićeva „srbofilska i četnička struja“, naime, doslovno je preuzeta od Tuđmana – s tim da je pokojna ulješura znala još spominjati „crvene, zelene i žute vrage“, „oficirske sinove“, „Judine škude“ i sl., ali nikada udbaše, budući da su oni raspoređeni na ključna mjesta u stranačkoj infrastrukturi – i to upravo iz retoričkog asortimana njegove „svehrvatske pomirbe“ koja, koliko god se Josipović upinjao na silu je redizajnirati i prilagoditi vlastitoj političkoj ispraznosti, nije bila ništa drugo nego uspjeli pokušaj reafirmacije ustaštva, cinični predložak za tezu o NDH kao „izrazu povijesnih težnji hrvatskoga naroda za svojom državom“, s katastrofalnim posljedicama na dugi rok.
U želji da zadovolji takve sentimente, Josipović se prešutno odrekao čak i vrha socijaldemokratske partije, nastojeći uspostaviti što jasniju distancu prema aktualnoj vladi, jer je (tek) nešto žešća Milanovićeva antinacionalistička retorika imala valjda za njega okus ekstremizma. Naposljetku su na sceni ostale autohtona desna i patvorena lijeva fraza, od kojih je prva mobilizirala horde ovisne o domovinskoj iracionalnosti, a druga – nespremna da se prvoj istinski suprotstavi – ubijala u pojam oportunizmom i lignjokratskim ziceraštvom.
Kolinda Grabar Kitarović nije imala dvojbi oko stranačke lojalnosti, pa je pobjednički govor nakon dobivenih izbora, kršeći uvriježene demokratske običaje, prvi održao – Tomislav Karamarko. Taj detalj govori mnogo, a najviše to da je nova predsjednica Hrvatske, s funkcijom koja ima simbolički značaj, samo prethodnica neofašističkog pokreta koji bi punu snagu mogao pokazati pobjedom na sljedećim parlamentarnim izborima.
Trijumfalno ukazanje Karamarka, pokraj kojeg se smješkala okrunjena stranačka sluškinja, naglasilo je i najvažniju karakteristiku predsjedničkih izbora u Hrvatskoj, a to je da su oni – osim u cilju demokratske tjelovježbe i podizanja kolektivnog adrenalina – potpuno nepotrebni. Nema naprosto nikakvog razloga da ova zemljica ima predsjednika Republike, niti on služi ičemu izuzev bildanju vlastitoga „državničkog“ ega.
Kandidati su se tako, znajući da glume svoje uloge, kao i da ih gluma čeka narednih pet godina, uoči glasanja najžešće sporili oko onih problema na čije rješavanje pouzdano ne mogu utjecati. Nikome to nije osobito smetalo, štoviše, izlaznost na birališta bila je prilično visoka. Izbori su stoga bili školski primjer prepariranja masa da sudjeluju u ritualu legitimiranja pripadnika političke klase čiji se realni značaj manifestira kroz njihovu izlišnost.
Ta zanimljiva demokratska poza – da „građani odlučuju“ tako što biraju one koji ne odlučuju ni o čemu – ne samo što potvrđuje kako je obred mnogo važniji od sadržaja, nego i da politika, izuzev svog podzemnog djelovanja, više ne postoji izvan sfere golog marketinga. Ovoga puta, srećom, i kandidat i kandidatkinja su svojim ličnim političkim i karakternim osobinama odgovarali suvišnosti funkcije za koju su se natjecali.
Promjena će se, u tom smislu, dogoditi jedino utoliko što će na Pantovčak umjesto prijetvornosti useliti prijetnja. Postoji, naime, opravdana bojazan da će Kolinda Grabar Kitarović na mjestu predsjednice Republike Hrvatske, u nedostatku izvršnih ovlasti, obnašati dužnost Tomislava Karamarka.
6yka
