Praksa koju njeguje Željka Markić toliko se raširila da Hrvatski narod sada već i nije ništa drugo nego uporabna fikcija, fantazmatski element bolesnih privatnih neuroza, šifra za nekažnjeno prepuštanje najgorim političkim opačinama
Mi, Hrvatski narod, imamo mnogo problema, a jedan od korpulentnijih je gospođa Željka Markić!
Zaskočivši me u tri sata noću, u mraku spavaće sobe, potpuno bunovnoga, ledenim je glasom to izjavio Hrvatski narod. Znale su me u ta nedoba pohoditi razna čudovišta – vještice, vampiri, troglave zmije, superheroji, branitelji, jednom čak i Jabba the Hutt iz ‘Ratova zvijezda’ – ali da me glavom, bradom i množinom spopadne Hrvatski narod, kao jedinstven i nedjeljiv entitet, uz to još stopljen sa sobnom mrklinom, to je ipak bilo malo previše. Pokušao sam mu pristojno reći da me ostavi na miru, ali Hrvatski narod nije se dao omesti, nego je nastavio tupiti sve ogorčenijim tonom.
Da li je Hrvatski narod zatucan kao Željka Markić? – teatralno je i pun sebe lamentirao Hrvatski narod. – Da li je Hrvatski narod podmukao kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod lažljiv kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod isključiv kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod ispunjen mržnjom kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod zadojen ustaštvom kao Željka Markić?… U slučaju da su odgovori negativni – poentirao je Hrvatski narod – opravdano je postaviti pitanje: Smije li onda Željka Markić nastupati u ime Hrvatskoga naroda? Otkud joj pravo da to čini? Jesmo li mi, Hrvatski narod, toj gospođi možda dali kakvo ovlaštenje da nas zastupa?
Ne znam, Hrvatski narode – umorno sam odbrusio – a prava je istina da me nije ni briga. U tri sata noću imam pametnija posla od slušanja cmizdravih žalopojki Hrvatskoga naroda!
Kada Željka Markić, recimo, tvrdi da Novosti vrijeđaju Hrvatski narod – nastavio je Hrvatski narod, kao da me nije čuo – ona bez milosti zloupotrebljava Hrvatski narod, a time čini upravo ono što drugima pripisuje: ponižava ga i vrijeđa. Širi bezočne laži o tome da je Hrvatski narod uvrijeđen, samo zato da bi se obračunala s jednim tjednikom, a usput i sa srpskom nacionalnom manjinom, što je ordinarno djelo krivotvorenja, i to na štetu nas, Hrvatskoga naroda!
Dobro, Hrvatski narode, shvatio sam – mrzovoljno rekoh. – A sad me pusti da spavam. Idi kukaj nekome drugom, na primjer udruzi U ime obitelji.
Kakvu god svinjariju Željka Markić poduzima, to čini u ime Hrvatskoga naroda i pozivajući se na ljubav prema Hrvatskome narodu – drobio je dalje Hrvatski narod, oglušujući se na moje molbe. – Tako je Hrvatski narod izložen neprestanom silovanju od strane ove gospođe. Nama, Hrvatskome narodu, oči ispadaju od silne čulne strasti Željke Markić! Karlice nam se raspadaju! Ima li ovdje ikoga tko bi se smilovao i suprotstavio takvome nasilju?
Na kriva vrata kucaš, Hrvatski narode! – pokušavao sam naglasiti svoju poziciju nezainteresiranog autsajdera. – A ako se osjećaš silovanim od strane gospođe Markić, Hrvatski narode, to nije razlog da usred noći siluješ mene!
Da li je Željka Markić u stanju voljeti Hrvatski narod na bilo koji drugi način nego da ga koristi kao izliku za ideološko mračnjaštvo i politički zulum? – nije se zaustavljao razgoropađeni Hrvatski narod. – Zašto Željka Markić, za promjenu, ne pokuša njegovati svoja klerofašistička nagnuća bez upotrebe Hrvatskoga naroda? Jer ovako mi, Hrvatski narod, protiv svoje volje postajemo dionikom njenih ustašoidnih opsjena. Toliko se ta praksa raširila u Hrvatskoj da Hrvatski narod sada već i nije ništa drugo nego uporabna fikcija, fantazmatski element bolesnih privatnih neuroza, šifra za nekažnjeno prepuštanje najgorim političkim opačinama i zločinstvima. O tome se radi, prijatelju.
Ja nisam tvoj prijatelj, Hrvatski narode – oštro sam se suprotstavio. – Kraj tolikih prijatelja, najmanje ti treba moja pospana ništavnost.
Pa to ti i kažem, prijatelju – još se luđe zapalio Hrvatski narod. – Pogledaj malo tko se sve u ovoj zemlji svečano poziva na Hrvatski narod i staje u njegovu zaštitu. Razbojnik do razbojnika! Evo ti jedno nepisano pravilo: čim ovdje netko deklarira duboku odanost Hrvatskome narodu, možeš se kladiti da će se iskazati kao njegov krvnik! Takve protuhe ispiru usta Hrvatskim narodom da se nama, Hrvatskome narodu, doslovno bljuje.
Nemoj mi povraćati po sobi, Hrvatski narode, jučer smo promijenili posteljinu! – panično sam zavapio.
To je bila metafora, prijatelju – umirio me Hrvatski narod. – Htio sam tek naglasiti da su krajnje opasnim ljudima puna usta Hrvatskoga naroda, pa ostaje jedino čekati periode kada ta ekipa prelazi s riječi na djela, to jest s pričanja na žvakanje. I eto zapečaćene sudbine: Hrvatski narod završava zdrobljen, skrckan, progutan i poslije svega posran.
Ako se osjećaš kao govno, Hrvatski narode, ja sam za to ponajmanje kriv – iznervirano sam dobacio. – A sada me, molim te, ostavi da spavam. Ujutro se rano dižem, jer moram napisati tekst, i to takav u kojemu ću vrijeđati Hrvatski narod, kao što nalaže uređivačka politika Novosti. Je li me ti to možda namjerno zavodiš? Hoćeš da izazoveš samilost i autorski me onesposobiš?
Hrvatski narod mora se osloboditi okova svojih adoranata! – ratoborno je uskliknuo Hrvatski narod, ne obazirući se na moja zanovijetanja. – Ne može se više trpjeti to da Hrvatski narod zloupotrebljavaju i intenzivno prcaju u glavu oni koji tvrde da ga intenzivno vole. Trebalo bi donijeti zakon o zaštiti Hrvatskoga naroda od lažnih obožavalaca!
Ja ne pišem zakone, Hrvatski narode – rekao sam. – Ja samo pokušavam ugrabiti koji sat sna, a da me ne uznemiravaju čudovišni entiteti. Hrvatske zakone pišu izabrani predstavnici Hrvatskoga naroda.
Možeš misliti kakvi su to predstavnici! – gorko je konstatirao Hrvatski narod. – Nebrojene se barabe predstavljaju kao zastupnici interesa Hrvatskoga naroda, pa su i nebrojeni zločini počinjeni u njegovo ime. Hrvatski je narod zbog djelovanja tih kriminalaca uvučen u grozote i trpi strašne posljedice. Evo ti drugoga nepisanog pravila: oni koji se u Hrvatski narod najviše zaklinju, obično u to ime nešto i zakolju! A zadnje što nama, Hrvatskome narodu, treba je preuzimati krvave ruke svojih samozvanih zaštitnika.
Ali mene se tvoji problemi ni najmanje ne tiču, Hrvatski narode – branio sam se od napasti. – Kada se povede diskusija o sudbini Hrvatskoga naroda, osjećam se kao potpuni stranac, i to u vlastitoj sobi.
Sudbina Hrvatskoga naroda je da ga lažni osloboditelji eksploatiraju u prozirne ideološke svrhe, drugim riječima: da ga koriste kao zadnju drolju! – zagrmio je Hrvatski narod. – Mi, Hrvatski narod, služimo samo kao alibi za njihove nitkovluke. Gdje prohujaju ‘interesi Hrvatskoga naroda’, ostaju uglavnom razvaline i pustoš.
Ne pretjeruj, Hrvatski narode – probao sam ga umiriti. – I tiše malo, mogli bi te čuti susjedi…
Onaj pokojnik je u ime Hrvatskoga naroda obavio etničko čišćenje – nije se gasio Hrvatski narod. – Onaj počasni gost na predsjedničinoj inauguraciji je zbog Hrvatskoga naroda strujom mučio civile. Onaj saborski zastupnik je radi Hrvatskoga naroda zarobljenike nalijevao sumpornom kiselinom… I te strahote onda nazivaju, molim te, ‘borbom Hrvatskoga naroda za svoju slobodu’. Kakav odvratni falsifikat! Kakva monstruozna uzurpacija! Najlukrativnija politička djelatnost u ovoj zemlji je kidnapiranje volje Hrvatskoga naroda.
Zurio sam bez riječi u raspomamljeni entitet što je siktao iz mraka, na rubu očaja, ne znajući što učiniti, jer me od cijelog asortimana gadnih noćnih čudovišta pridavilo baš ono najiritantnije.
I onda ti isti drznici još i nemilice trguju mučeništvom Hrvatskoga naroda – deklamirao je neumorni Hrvatski narod. – Kao da nas, Hrvatski narod, vode na sajam roblja s lancima oko vrata i zainteresiranima pokazuju naše rane, ožiljke, historijske traume… Misliš da je lako preživjeti kada ti tvoji ljubitelji navuku žrtvenu luđačku košulju? Nas, Hrvatski narod, to ubija u pojam, jer se želi dati do znanja da je jedina naša kvaliteta u našoj invalidnosti. Eto, s takvih pozicija nastupa i gospođa Željka Markić. Vjeruj mi, prijatelju, ona nije zaštitnik, nego sve krupniji problem Hrvatskoga naroda.
Skini mi se s vrata, Hrvatski narode! – kriknuo sam iz petnih žila. Prozreo sam prljavi entitetov plan: lukavac je htio da se nad njim sažalim i odustanem od uređivačke politike koja nalaže kategorično vrijeđanje. Skočio sam iz kreveta odlučan da prekinem tu farsu. Upalio sam svjetlo u sobi taman u momentu kada se Jabba the Hutt obraćao troglavoj zmiji:
Zašto nas ova budala sve vrijeme zove Hrvatskim narodom?
portalnovosti
Mi, Hrvatski narod, imamo mnogo problema, a jedan od korpulentnijih je gospođa Željka Markić!
Zaskočivši me u tri sata noću, u mraku spavaće sobe, potpuno bunovnoga, ledenim je glasom to izjavio Hrvatski narod. Znale su me u ta nedoba pohoditi razna čudovišta – vještice, vampiri, troglave zmije, superheroji, branitelji, jednom čak i Jabba the Hutt iz ‘Ratova zvijezda’ – ali da me glavom, bradom i množinom spopadne Hrvatski narod, kao jedinstven i nedjeljiv entitet, uz to još stopljen sa sobnom mrklinom, to je ipak bilo malo previše. Pokušao sam mu pristojno reći da me ostavi na miru, ali Hrvatski narod nije se dao omesti, nego je nastavio tupiti sve ogorčenijim tonom.
Da li je Hrvatski narod zatucan kao Željka Markić? – teatralno je i pun sebe lamentirao Hrvatski narod. – Da li je Hrvatski narod podmukao kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod lažljiv kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod isključiv kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod ispunjen mržnjom kao Željka Markić? Da li je Hrvatski narod zadojen ustaštvom kao Željka Markić?… U slučaju da su odgovori negativni – poentirao je Hrvatski narod – opravdano je postaviti pitanje: Smije li onda Željka Markić nastupati u ime Hrvatskoga naroda? Otkud joj pravo da to čini? Jesmo li mi, Hrvatski narod, toj gospođi možda dali kakvo ovlaštenje da nas zastupa?
Ne znam, Hrvatski narode – umorno sam odbrusio – a prava je istina da me nije ni briga. U tri sata noću imam pametnija posla od slušanja cmizdravih žalopojki Hrvatskoga naroda!
Kada Željka Markić, recimo, tvrdi da Novosti vrijeđaju Hrvatski narod – nastavio je Hrvatski narod, kao da me nije čuo – ona bez milosti zloupotrebljava Hrvatski narod, a time čini upravo ono što drugima pripisuje: ponižava ga i vrijeđa. Širi bezočne laži o tome da je Hrvatski narod uvrijeđen, samo zato da bi se obračunala s jednim tjednikom, a usput i sa srpskom nacionalnom manjinom, što je ordinarno djelo krivotvorenja, i to na štetu nas, Hrvatskoga naroda!
Dobro, Hrvatski narode, shvatio sam – mrzovoljno rekoh. – A sad me pusti da spavam. Idi kukaj nekome drugom, na primjer udruzi U ime obitelji.
Kakvu god svinjariju Željka Markić poduzima, to čini u ime Hrvatskoga naroda i pozivajući se na ljubav prema Hrvatskome narodu – drobio je dalje Hrvatski narod, oglušujući se na moje molbe. – Tako je Hrvatski narod izložen neprestanom silovanju od strane ove gospođe. Nama, Hrvatskome narodu, oči ispadaju od silne čulne strasti Željke Markić! Karlice nam se raspadaju! Ima li ovdje ikoga tko bi se smilovao i suprotstavio takvome nasilju?
Na kriva vrata kucaš, Hrvatski narode! – pokušavao sam naglasiti svoju poziciju nezainteresiranog autsajdera. – A ako se osjećaš silovanim od strane gospođe Markić, Hrvatski narode, to nije razlog da usred noći siluješ mene!
Da li je Željka Markić u stanju voljeti Hrvatski narod na bilo koji drugi način nego da ga koristi kao izliku za ideološko mračnjaštvo i politički zulum? – nije se zaustavljao razgoropađeni Hrvatski narod. – Zašto Željka Markić, za promjenu, ne pokuša njegovati svoja klerofašistička nagnuća bez upotrebe Hrvatskoga naroda? Jer ovako mi, Hrvatski narod, protiv svoje volje postajemo dionikom njenih ustašoidnih opsjena. Toliko se ta praksa raširila u Hrvatskoj da Hrvatski narod sada već i nije ništa drugo nego uporabna fikcija, fantazmatski element bolesnih privatnih neuroza, šifra za nekažnjeno prepuštanje najgorim političkim opačinama i zločinstvima. O tome se radi, prijatelju.
Ja nisam tvoj prijatelj, Hrvatski narode – oštro sam se suprotstavio. – Kraj tolikih prijatelja, najmanje ti treba moja pospana ništavnost.
Pa to ti i kažem, prijatelju – još se luđe zapalio Hrvatski narod. – Pogledaj malo tko se sve u ovoj zemlji svečano poziva na Hrvatski narod i staje u njegovu zaštitu. Razbojnik do razbojnika! Evo ti jedno nepisano pravilo: čim ovdje netko deklarira duboku odanost Hrvatskome narodu, možeš se kladiti da će se iskazati kao njegov krvnik! Takve protuhe ispiru usta Hrvatskim narodom da se nama, Hrvatskome narodu, doslovno bljuje.
Nemoj mi povraćati po sobi, Hrvatski narode, jučer smo promijenili posteljinu! – panično sam zavapio.
To je bila metafora, prijatelju – umirio me Hrvatski narod. – Htio sam tek naglasiti da su krajnje opasnim ljudima puna usta Hrvatskoga naroda, pa ostaje jedino čekati periode kada ta ekipa prelazi s riječi na djela, to jest s pričanja na žvakanje. I eto zapečaćene sudbine: Hrvatski narod završava zdrobljen, skrckan, progutan i poslije svega posran.
Ako se osjećaš kao govno, Hrvatski narode, ja sam za to ponajmanje kriv – iznervirano sam dobacio. – A sada me, molim te, ostavi da spavam. Ujutro se rano dižem, jer moram napisati tekst, i to takav u kojemu ću vrijeđati Hrvatski narod, kao što nalaže uređivačka politika Novosti. Je li me ti to možda namjerno zavodiš? Hoćeš da izazoveš samilost i autorski me onesposobiš?
Hrvatski narod mora se osloboditi okova svojih adoranata! – ratoborno je uskliknuo Hrvatski narod, ne obazirući se na moja zanovijetanja. – Ne može se više trpjeti to da Hrvatski narod zloupotrebljavaju i intenzivno prcaju u glavu oni koji tvrde da ga intenzivno vole. Trebalo bi donijeti zakon o zaštiti Hrvatskoga naroda od lažnih obožavalaca!
Ja ne pišem zakone, Hrvatski narode – rekao sam. – Ja samo pokušavam ugrabiti koji sat sna, a da me ne uznemiravaju čudovišni entiteti. Hrvatske zakone pišu izabrani predstavnici Hrvatskoga naroda.
Možeš misliti kakvi su to predstavnici! – gorko je konstatirao Hrvatski narod. – Nebrojene se barabe predstavljaju kao zastupnici interesa Hrvatskoga naroda, pa su i nebrojeni zločini počinjeni u njegovo ime. Hrvatski je narod zbog djelovanja tih kriminalaca uvučen u grozote i trpi strašne posljedice. Evo ti drugoga nepisanog pravila: oni koji se u Hrvatski narod najviše zaklinju, obično u to ime nešto i zakolju! A zadnje što nama, Hrvatskome narodu, treba je preuzimati krvave ruke svojih samozvanih zaštitnika.
Ali mene se tvoji problemi ni najmanje ne tiču, Hrvatski narode – branio sam se od napasti. – Kada se povede diskusija o sudbini Hrvatskoga naroda, osjećam se kao potpuni stranac, i to u vlastitoj sobi.
Sudbina Hrvatskoga naroda je da ga lažni osloboditelji eksploatiraju u prozirne ideološke svrhe, drugim riječima: da ga koriste kao zadnju drolju! – zagrmio je Hrvatski narod. – Mi, Hrvatski narod, služimo samo kao alibi za njihove nitkovluke. Gdje prohujaju ‘interesi Hrvatskoga naroda’, ostaju uglavnom razvaline i pustoš.
Ne pretjeruj, Hrvatski narode – probao sam ga umiriti. – I tiše malo, mogli bi te čuti susjedi…
Onaj pokojnik je u ime Hrvatskoga naroda obavio etničko čišćenje – nije se gasio Hrvatski narod. – Onaj počasni gost na predsjedničinoj inauguraciji je zbog Hrvatskoga naroda strujom mučio civile. Onaj saborski zastupnik je radi Hrvatskoga naroda zarobljenike nalijevao sumpornom kiselinom… I te strahote onda nazivaju, molim te, ‘borbom Hrvatskoga naroda za svoju slobodu’. Kakav odvratni falsifikat! Kakva monstruozna uzurpacija! Najlukrativnija politička djelatnost u ovoj zemlji je kidnapiranje volje Hrvatskoga naroda.
Zurio sam bez riječi u raspomamljeni entitet što je siktao iz mraka, na rubu očaja, ne znajući što učiniti, jer me od cijelog asortimana gadnih noćnih čudovišta pridavilo baš ono najiritantnije.
I onda ti isti drznici još i nemilice trguju mučeništvom Hrvatskoga naroda – deklamirao je neumorni Hrvatski narod. – Kao da nas, Hrvatski narod, vode na sajam roblja s lancima oko vrata i zainteresiranima pokazuju naše rane, ožiljke, historijske traume… Misliš da je lako preživjeti kada ti tvoji ljubitelji navuku žrtvenu luđačku košulju? Nas, Hrvatski narod, to ubija u pojam, jer se želi dati do znanja da je jedina naša kvaliteta u našoj invalidnosti. Eto, s takvih pozicija nastupa i gospođa Željka Markić. Vjeruj mi, prijatelju, ona nije zaštitnik, nego sve krupniji problem Hrvatskoga naroda.
Skini mi se s vrata, Hrvatski narode! – kriknuo sam iz petnih žila. Prozreo sam prljavi entitetov plan: lukavac je htio da se nad njim sažalim i odustanem od uređivačke politike koja nalaže kategorično vrijeđanje. Skočio sam iz kreveta odlučan da prekinem tu farsu. Upalio sam svjetlo u sobi taman u momentu kada se Jabba the Hutt obraćao troglavoj zmiji:
Zašto nas ova budala sve vrijeme zove Hrvatskim narodom?
portalnovosti
