Viktor Ivančić: Slučaj Petrina

Na dan kada nastaje ovaj tekst, portret načelnika općine Primošten i novopečenoga saborskog zastupnika Stipe Petrine raširio se preko čitave naslovne stranice Slobodne Dalmacije uz masnim slovima otisnut naslov: ‘Petrov sluša upute HDZ-a’. Nije, međutim, isključeno da do trenutka kada ovo štivo budete mogli čitati u novinama svojeglavi zastupnik Mosta značajno modificira svoj iskaz. Dok se drži principa ‘što na umu – to na drumu’, valja znati da je um Stipe Petrine neistraženo područje, svojevrsna džungla pod tjemenom, gdje su moguća iznenađenja svake vrste. Ne treba stoga čuditi ako ovih dana neki dnevni list donese izjavu načelnika općine Primošten koja će biti potpuno suprotna onoj da ‘Petrov sluša upute HDZ-a’, te se naslov nametne sam od sebe: ‘HDZ sluša upute Petrova’.

Govoreći uvijek nešto drugo, Stipe Petrina stalno govori istinu. To je ono što ga čini kardinalno drugačijim od njegovih privremenih političkih partnera (koji drobe uvijek isto, što će reći da lažu postojano), a i većega dijela ljudstva na ostatku političke scene. Jedino se treba izvještiti u pravilnome praćenju toka svijesti izloženog tehnikom sukcesivnih intervjua. Činjenica da je postao glavna medijska zvijezda pregovora Mosta s HDZ-om i SDP-om oko formiranja vlasti – premda u tim pregovorima, logično, ne sudjeluje – možda se može pripisati neodoljivome šarmu neubrojivosti, ali tek ako u neubrojivost ubrojimo i urođeni nedostatak diplomatskog takta i nabujali ego čije performanse nisu prilagođene uvjetima opće političke hipokrizije.

Uopće ne iznenađuje što je medijska potreba za Stipom Petrinom narasla baš u momentima kada se (a)politički koncept Mosta nezaustavljivo ruši, jer – osim što u gustim slojevima pregovaračkoga opsjenarstva njegovi istupi, koliko god se doimali blesavima, imaju učinak farova za maglu – primoštenski đilkoš i nije ništa drugo nego dvonožna destruktivnost, i to u najboljem smislu riječi, barem kada su na stvari dugoročni planovi gurua ‘neizbježnih reformi’. Družba Bože Petrova, koja u ružičastoj zoni političkog marketinga propovijeda stameni moral, principijelnost, nepotkupljivost i posvećenost ‘dobrobiti Hrvatske’, a u stvarnosti se bavi zakulisnim političkim trgovinama, o tome je trebala ranije povesti računa: da Petrina može biti pouzdani partner samo utoliko što se na njega ne možeš osloniti, odnosno – promatrano iz perspektive općeg interesa – da je kao politička figura najkorisniji u svojoj neupotrebljivosti.

Genijalni završetak intervjua u subotnjem Večernjem listu, nedostižan svim ostalim gladijatorima u areni, svjedoči upravo o tome. Novinarka je Petrinu pitala da li će, s obzirom na to da ga čeka karijera uvaženog saborskog zastupnika, ostati nudist, tj. hoće li ‘i dalje ljetovati u ‘Adamovu kostimu' ili će ‘revidirati neke navike’, na što je ovaj odgovorio: ‘Bit ću i dalje gol, ali ću malo bolje paziti da me nitko ne ulovi fotoaparatom. Ipak, na Plitvicama zamalo me opet uloviše vaši kolege: htio sam se popišati uz ogradu, ja taman da ću… a oni s kamerama juriš za mnom. Nisu me ulovili, ali, evo, sve sam sada priznao. Bolje da znate tko će vam voditi državu.’

U političkome ambijentu kojim defiliraju jedino pripadnici sumnjiva mesijanskog pokreta, skupina agitatora stasalih u provinciji koji uzvišenim jezikom i mladomisničkim držanjem navješćuju siguran smak svijeta ukoliko ne prihvatimo njihovu Izabranost i njihove Reforme, ukoliko se ne pročistimo kroz kolektivnu patnju, ukoliko se u skrušenom jedinstvu ne prepustimo Nužnosti, sa Stipom Petrinom, lažnim apostolom, u najmanju ruku dobivamo ljekoviti prodor političkog primitivizma usred liturgije, onu vrstu javne intervencije koja, čak i kada je u dobroj mjeri razdružena s pameću, ni slučajno nije lišena lucidnosti, jer – mnogo je bolje da znamo tko će nam voditi državu.

U razgovoru za Slobodnu Dalmaciju obavio je hladnu dekonstrukciju motiva pokreta: ‘Smatram da se vrtimo u krug. Po meni, problem je u tome što ‘metkovska skupina’ želi izvanredne izbore, valjda po naputku HDZ-a, i zato već dva tjedna nema odluke o tome s kim će Most formirati vladu.’ Potom ukazao na realnost mješavine interesa unutar Mosta: ‘Stvari su sasvim jasne: 75 posto ljudi bi radije išlo s koalicijom Hrvatska raste, a Božo Petrov to ne smije, i zato još nema odluke.’ A naposljetku rasvijetlio i ulogu prvog među Izabranima: ‘Ma dajte, da Božo Petrov nije nečiji nego svoj projekt, već bi se znalo s kim se ide u koaliciju i u koje reforme. (…) Stalno govori kako ga SDP i Zoran Milanović napadaju u medijima, a nitko osim njega to ne vidi.’

Vlastitu poziciju pak najefektnije je predočio na jednome šibenskom portalu: ‘Formira li Most vlast sa ‘četnicima hrvatske nacionalnosti’, nacistima iz HDZ-a, ja ću svoj mandat dati nekome s moje liste ili sjediti u Saboru kao nezavisni zastupnik, ali jedno je sigurno, stanje mog želuca ne dopušta mi da koaliram s HDZ-om.’ Taj je istup posve u duhu njegova herojskog komunalnog podviga iz 2013. godine, kada je Ulici dr. Franje Tuđmana u Primoštenu vratio izvorni naziv Mala Raduča, s obrazloženjem da je ‘Tuđman privatizacijskom pljačkom osiromašio hrvatski narod i nanio mu najveću štetu’, pa su iz partije čuvenoga pokojnika (‘nacisti iz HDZ-a’) to nazvali ‘barbarskim i najcrnjim činom’ i u svom stilu napomenuli kako bi Petrini, da ima odgovarajuće ovlasti, ‘sljedeća odluka bila o ukidanju Republike Hrvatske’.

Čini se, međutim, da se Stipe Petrina zadovoljio ukidanjem iluzije o jedinstvu Mosta, i to usred operacije team buildinga kojom Božo Petrov nastoji mentalno osnažiti, tjelesno osposobiti i ideološki brifirati svoju braću u vjeri, ne bi li, kada pregovorna farsa jednom dođe kraju, kompletnu bagažu smjestio u zagrljaj s HDZ-om ili, ako ne ide drugačije, spriječio formiranje SDP-ove vlade i iznudio ponovne izbore.

Ima neke više pravde u tome da društvo koje je naumilo praviti političke karijere šireći omrazu prema političarima i politici – uzdižući ‘stručnost’ kao ideal koji će omogućiti i ‘neizbježne reforme’ i njihove buduće sinekure – destruira jedini među njima koji ima autentičnu antipolitičku konstituciju, što znači da mu je iskrenost ponekad jača strana, da mu diplomatske vještine služe za vitlanje nazubljenim buzdovanom, da je sposoban raditi u timu jedino kada djeluje samostalno, a i to samo povremeno, ukratko: da oko sebe širi neodoljivi šarm neubrojivosti. S takvim nikada ne možeš na zelenu granu, jer se od sudbine Hrvatske važnijim ispostavlja stanje njegova želuca ili stanje mjehura na mrzlim Plitvicama. Zasad su na tome planu stvari jasne: pišaj propalo.

Nema sumnje kako će prvosvećenik Mosta dati sve od sebe da Petrinu konstruktivno preparira i uzjogunjeno grlo vrati u okrilje spasiteljskog krda. Moguće je da će mu, budući da je trenutak od historijske važnosti, s nekoliko biranih patetičnih fraza zamahati baš ‘sudbinom Hrvatske’, kao što sve vrijeme straši građanstvo i širi obavijesti o nastupajućoj kataklizmi, čemu je jedina alternativa službeno proglašenje nacionalnog jedinstva s garniturom ovlaštenih ‘stručnjaka’ na rukovodnim položajima, obustava političkih sukoba i utapanje svih pojedinačnosti u vedri pakao zajedništva, gdje se sve puši od reformi, odricanja i direktiva, a molitve se u organiziranim skupinama obavljaju pod krovom Petrovljeve crkve.

Bilo bi jako dobro da se bik iz Primoštena odupre iskušenju i ‘sudbinu Hrvatske’ doživi kao crvenu krpu u šaci okorjelog blefera. Možda čak da frkne, nanišani rogovima i ispali kakvu zgodnu samorefleksivnu misao, poput one što je nedavno osvanula na portalu Index: ‘Koji kurac ulaziš u vladu ako ne znaš što ćeš raditi?’ S tim da je u toj paroli vladu bolje zamijeniti Mostom.