Ako nije devijacija septuma u pitanju, zašto neki ljudi uzvišenih duhovnih znanja i moralnih autoriteta govore kroz nos? Zašto unjkaju? Naročito je to rašireno u značajnom dijelu katoličkoga svećenstva i među biskupima, pa se, možda, smatra i manirom, a onda i stereotipom. Tako kada glumac treba odigrati epizodnu ulogu ne baš simpatičnog prigradskog popa ili provincijskog biskupa, govorit će je kroz nos, ili će barem, u filmu ili predstavi, kroz nos izgovarati službu Božju. Jednom sam, još u ratu u Sarajevu, jednoga meni vrlo dragog i bliskog čovjeka, čuvenog svećenika, zapitao za to unjkanje. Mogao sam, jer on ne unjka. Malo se zamislio, pa rekao da je to, možda, došlo kao posljedica prikrivanja nemuzikalnosti kod dobrog dijela crkvenih ljudi. “Nije lako biti svećenik, a da ne umiješ pjevati!” Onda je zastao, i još rekao: “A kroz nos se lakše i laže!”
Prvo što sam, početkom epidemije, za onih svakodnevnih televizijskih obraćanja, primijetio kod Vilija Beroša bilo je da govori kroz nos i da to čini kao da izgovara sve same konačne istine, zapisane prije nekoliko tisuća godina. Drugo, da ima savršeno hladno i bezizražajno lice, koje je u paradoksalnom odnosu s njegovom figurom i fizionomijom. Poput Gautame Siddhārthe, poput Bude koji se najednom prestao smiješiti, tako je tad izgledao Beroš. Publika je, međutim, bila uplašena, a mediji su bili visokomotivirani da članove epidemiološke hunte promoviraju u narodne spasitelje i junake, tako da su u njemu masovno vidjeli nešto drugo, ili nekog drugog. Recimo, koalu, pitomog i dobrodušnog hrvatskog superheroja, plišanca u ulozi ministra zdravstva. Može i tako: Vili Beroš ima savršeno hladno i bezizražajno lice plišanca na odjelu za dječju hematoonkologiju.
Tada se, prije četiri godine, u njemu, u njegovom policaj-kolegi Davoru Božinoviću i u doktorici Alemki Markotić, zrcalila zajednica. Efekt nipošto nije bio neočekivan, niti nam je bio nepoznat iz osobnog, obiteljskog ili povijesnog iskustva: čim nastupi izvanredno stanje te se, iz svejedno kakvog razloga, suspendiraju ljudska prava, pa više nismo svi jedni s drugima jednaki, zajednica se počinje zrcaliti u licima onih koji su zaduženi da provode diktaturu. Većina ljudi ne samo da im bezrezervno i u svemu vjeruju, nego se u njih transformiraju. “Tito, to smo svi mi”, zapravo takvo ima značenje. I suštinski je svejedno što voditelji diktature promoviraju: zaštitne protuepidemijske mjere i cijepljenje, ili diktaturu proletarijata, ili istrebljenje pripadnika ove ili one manjine. Zajednica se transformira u njih, jer je to način na koji se ljudi bore za opstanak, bore se da ne ostanu u manjini. Tih dana, tjedana i mjeseci novine su objavljivale likovne radove djece koja su drvenim bojicama ili temperama slikala Vilija Beroša, a novinski komentatori tražili su epitete kojim bi opjevali svog junaka. Plenkovićev ministar zdravstva bio je daleko najpopularniji političar u državi. I još se hvalilo to što on, kao, uopće i nije – političar. Njegova pravičnost, recimo, bila je legendarna. Popustio je samo onoj hvarskoj preduskršnjoj procesiji, ali samo su ga malobrojni zbog toga osuđivali.
To što smo se u Viliju Berošu ogledali, to što smo svi mi bili Vili Beroš, čini nas za njega odgovornim. Dakle, ne samo njegova šefa Andreja Plenkovića, koji ga je izabrao za ministra, ne samo Sabor, koji je Vladu s Berošem podržavao, nego svakoga od nas kojemu je taj čovjek makar na trenutak djelovao – ispravno. Jedva godinu ili dvije kasnije, u jeku javno-privatne trgovine skupom medicinskom opremom, o kojoj se danas govori i zbog koje je Beroš dopao Remetinca, taj čovjek je ravnateljima bolnica po mnogo višoj cijeni prodavao stroj koji im možda i nije bio potreban, a kada je jedan od njih rekao da mu je preči kolonoskop, Beroš mu je odgovorio: dobit ćeš ga! Premda je obojici istog trenutka bilo jasno da ga neće dobiti nikad, jer takvo što ne biva! Koliki su ljudi zbog toga čekali mjesecima duže na kolonoskopiju, a koliki svoj pregled nikad nisu ni dočekali?
Publika se to ovih dana pita, i opet se jednako ogleda i zrcali u Viliju Berošu. Samo što on sada više nije junak i pravednik, on nije velikodušni rukovoditelj jedne diktature koja je provođena za naše dobro (a koja to diktatura, da prostite, nije provođena za naše dobro?), nego je on najednom postao utjelovljenje općeg zla i razbojništva. Prije četiri godine, ili do jučer, reklo bi se: Vili, to smo svi mi! A sad Beroš nije baš nitko od nas! Događa se to i događalo se mnogo puta u bližoj i daljoj povijesti, ali je važno da dva iskustva i dva saznanja međusobno budu povezana sjećanjem. A čim su sjećanjem povezana, na putu smo da shvatimo da nijedno od ta dva iskustva nije autentično i istinito. I da su oba opasna po zajednicu i svakog pojedinačno.
O Viliju Berošu – onom prvom i ovom drugom – možemo, ako smo u stanju povezivati situaciju od prije četiri godine i ovu sad, zaključiti da je on u osnovi neko neprosvijećeno seljače, koje je na studiju medicine naučilo, možda, nešto o anatomiji, histologiji, citologiji, ali je u imagologiji krajnje neuk, moralno je zapušten i slab na riječima. I žrtva je socijalnog poremećaja, karakterističnog za moralno zapuštene i socijalno nezainteresirane liječnike: sebe i svoje kolege doživljava kao apsolutne gospodare ljudskih života! Osim što su takvi liječnici u kliničkoj praksi vrlo opasni – čak i kada su u tehničkom smislu dobri, pa i najbolji kliničari! – oni se ne razlikuju od političara u apsolutističkim režimima i generala u agresorskim ratovima. Viliju Berošu naprosto ne znači ništa što nekoj bolnici treba kolonoskop, ne samo zato što on i njegovi ortaci na kolonoskopu neće uzeti svoj novac, nego i zato što on prema ljudima koji čekaju na kolonoskopiju nema onu vrstu sentimentalne slabosti, tojest empatije, kakvu mi ostali možda osjećamo. Jedini trenutak u kojem Vili Beroš u svom ukupnom javnom nastupu pokazuje izvjesnu sentimentalnu slabost jest onaj – pažljivija publika svakako će se sjetiti – kada na televizijski prenošenoj konferenciji za novinstvo pomalo zbunjeno odgovara na pitanje zašto je, usred sveopćeg zatvora, dopustio hvarsku procesiju. “Ali tim ljudima je to potrebno!”, rekao je, ne shvaćajući kako mi ne shvaćamo nešto što je tako samorazumljivo. Naš nesporazum s Berošem, onda kao i sad, taj je što on sebe smatra gospodarom ljudskih života (ili tijela), koji iznad sebe ima samo gospodare ljudskih duša. On ne shvaća, ne može zamisliti, nije ga je imao tko naučiti, da je društvo u kojemu živi, pod uvjetom da je utemeljeno na ustavu i zakonima, te da je još i stvarno demokratsko, postavljeno tako da u njemu nema i ne može biti gospodara ljudskih tijela i duša.
U Berošu smo se i prvi, i drugi put zrcalili isključivo kao neslobodni ljudi. U vrijeme epidemije stvar je trebala biti relativno jednostavna i krajnje racionalna: treba se štititi medicinskim maskama, jer one čine zid uzročnicima bolesti; treba se cijepiti, jer je cjepivo način da se prevari bolest. I tu bi morala važiti ista pravila za sve, barem dok svi posjedujemo slično koncipirana fizička tijela. Duše s time nemaju veze. Pa prema tome, samozvani gospodari ljudskih života, među liječnicima, političarima ili duhovnicima, nemaju prava da provode diskriminaciju. To je akt nasilja, koji se ne razlikuje pretjerano od nasilja u kojem je Vili Beroš sudjelovao u sljedećoj svojoj medijski prezentiranoj pojavi. Zašto nam se to prvi put sviđalo, a sad nam se ne sviđa? I zašto je za hrvatske medije Vili Beroš u vrijeme epidemije bio junak, kojeg će nedužna dječica naokolo portretirati, a sad ga se predstavlja kao samog nečastivog, ili kao goreg od toga? U jednim zagrebačkim novinama čitamo ovakav naslov: “Iskaz šefa Vinogradske najbolje govori što je Vili Beroš!” Zar ne bismo trebali reći: tko je Vili Beroš? Ovako, kao da ne govorimo o ljudskom stvoru, nego o neljudskoj stvari, kao da ne govorimo o čovjeku, nego o ekstrudatu čovjekove probave.
Na taj se na čin ne izriče stav o djelima i nedjelima Beroševim, nego se radikalno ograđuje od vlastitog saučesništva u onom što je taj čovjek učinio. I nije tu riječ samo o HDZ-u, nego o izopačenom i bolesnom društvu, koje, već po potrebi, ljude pretvara u govna. I o društvu koje je toliko obrazovno i moralno zapušteno, toliko nenačitano i neproduhovljeno, da se i najugledniji neurokirurzi odaju pljački. A Vili Beroš je i počinitelj, i žrtva. Unjkao je, jer je vjerovao da tako uvjerljivije zvuči.
