Porazno iskustvo kaže da je Slavonski Brod mjesto u kojem, ako naučiš šutjeti, imaš osigurano novinarsko mjesto u lokalnim medijima ili činovničko u gradskoj upravi. Ćutolozi su na najvažnijim mjestima oko nas. Zarazili su svojom nijemošću cijeli grad. Čovjeku treba otprilike dvije godine da nauči govoriti i otprilike pedeset godina da nauči šutjeti, rekao je Hemingway. A nekima, evo, poput službeno starog pisca ovog teksta (65 g.), ni taj period nije dovoljan da zašute. Jer, kad je u pitanju monopol nad razlikovanjem stvarnosti od laži o gradu u kojem postojimo i živimo, u kojem jesmo to što jesmo, kad je riječ o našem pravu na naš grad, onda se ne smije (naučiti) šutjeti. Glasnosti, u svakom smislu, u Brodu nema. Brod je, sudeći po ponašanju onih koji bi trebali biti najgrlatiji, jedna mutava varošica u kojoj je šutnja donijela zlato utajivačima istine, raspoređenih u politici i medijima.
Zapravo, nisam htio iznebuha samohvalno razglabati o očitoj šutljivosti Brođana, nego primjetiti, na primjer, to da je i brodska Gradska tržnica, po defaultu mjesto buke i glasne vreve, također mjesto tišine, kako je ta izložena pozicija razmjene roba i novca, bez oštrih glasova, bez jasnih, prodornih identifikacijskih zvukova koji upućuju da se radi o platou na kojem se licem u lice prodaju i kupuju životne namirnice, bez šumova koji pozivaju na približavanje klupama i okušavanje sreće u trgovini. Netko tko bi prolazio zatvorenih očiju pored natkritog prostora ispod koje se tone svježeg voća i povrća razmjenjuje za novac, i obratno, jednostavno ne bi mogao razlučiti gdje je. I tu, u središtu očekivane bučnosti, žene i muškarci gromoglasno šute. Ipak, čuje se žamor je kao u pčelinjoj košnici. Čuje se nekakvo tiho zujanje, nema dovikivanja, smijeha, nadmetanja, cike i vike. Na izostanak živosti naviknuli su se i sudionici ove preživjele fronte sitnog biznisa, ali i okolni promatrači načičkani prekoputa na ugostiteljskim terasama kao ptice na žici.
Tržnica je zapravo stiješnjena okolnim robnim lancima. U ringu biznisa ona je perolaka kategorija koju nemilosrdno tuku rečeni supermarket teškaši. Ponuda voća i verdure je skromna, ali se zato cijene razmeću. Seljaci i vlasnici OPG-ova ne znaju se prilagoditi, ne znaju iskoristiti prednosti sezone. Imitiraju turistički sektor. Ni njih vrijeme nije naučilo pameti.
Promatram i slušam s Damirom Kerdićem, umirovljenim odvjetnikom i piscem, iz pozicije spomenutih ptica na žici, pijačnu tihost, tromost prolaznika i kupaca kao da idu na stratište. Mnogi su vjerojatno baš jučer ispratili sina za Njemačku, a neki će kćer večeras za Irsku, pa im i nije do ničega. Ali i tisuće drugih, koji su preživjeli udarce države ispod pojasa, naviknuli na odvratno male mirovine i glupave igrokaze s mitskim sadržajima razno raznih političkih kandidata, klataraju se bezglasno, bezvoljno. Sjedimo i pijuckamo napitke po mjeri svojih potreba i bolesti. Damir beskofeinsku kavu, a ja bezolovno, pardon, bezalkoholno pivo. Ćakulamo, odmatamo planove u vezi portala, odnosa s Ministarstvom kulture i drugim aktivnostima vezanih za riječi, riječi, riječi... dok se ispred nas odigrava gotovo nijema predstava. Ljudi kupuju, pantomimičarski gestikuliraju, a trgovci trpaju robu u neuništive plastične vrećice, bez radosti i skoro bez tona. Na bolničkim monitorima ritam života trbuha Broda vidio bi se kao ravna linija, a što bi značilo da je pacijent mrtav. Da nije sve ukočeno i hladno razuvjerio nas je dobro raspoloženi Milan Matuško, zvan od ponekog poznanika - Josipović, zbog frapantne sličnosti s bivšim predsjednikom. Njegov brat blizanc Dragan pod stare dane odgurnuo je potpunu sličnost s Milanom i odlučio biti malo, ali primjetno, drukčiji. No, bez obzira na taj incident srdačnosti, ukupni dojam je da se nalazimo na depadansi gradskoog groblja, mjestu odakle se ispraćaju umrli.
Radost uz koju idu buka i vika, smijeh i galama – sve se rijeđe sreću u Brodu. Naravno, mladosti, koju Luter definira kao stalno pijanstvo, neprihvatljiva je ova moja konstatacija, ali i mladi bi se složili da su radost i svi epiteti koji idu uz nju u Slavonskom Brodu deficitarni. Sad mi je žao što Damiru nisam predložio da vrisnemo zajednički i da se prkosno usprotivimo šutnji, tihosti, vanjskim simptomima opće apatije. Drugi put. Uskoro.
