Ako ovo nije opasna situacija između SAD-a i Rusije, što onda je? Vidim ju kako poznatu igru, popularnu tamo negdje 60-ih godina u Americi, kada dva vozača na praznoj ulici jure svojim automobilima jedan prema drugom u nadi da će onaj drugi prvi skrenuti i tako pokazati da je kukavica
Njemačka je od prošlog tjedna i službeno proglasila ulazak u recesiju. Time je industrijska lokomotiva Europske unije i jedna od najvećih ekonomskih sila svijeta spala na ruine onoga što je do prije nepune dvije godine značila.
Ovo nije ništa čudno. Mnogi ekonomski analitičari tako su nešto predviđali i znatno ranije s obzirom kako je Njemačka na sebe preuzela i pretrpjela najveći udar pokrenutog sankcijskog rata s Rusijom nakon njene invazije na Ukrajinu (najviše onog energetskog). Međutim, neobično topla zima (ali i oko 60-ak posto ruskog „predsankcijskog“ plina u ukupnim zalihama za prošlu sezonu i nešto što je još stizalo jednom cijevi kroz Ukrajinu nakon dizanja baltičkih plinovoda „Sjeverni tok“ u zrak u rujnu 2022.) taj je scenarij samo odgodila. Vrijeme se Nijemcima smilovalo, a u suprotnom je uistinu moglo doći do najcrnjeg scenarija – nestašice plina koje bi uništilo industrijsku proizvodnju.
Međutim, u suvremeno doba ljudi se ipak ne mogu oslanjati na prirodu, njezine blagodati i hirove. Zato postoje vlade, nadležna ministarstva, instituti, odnosno strategije koje moraju voditi brigu o stanju države i nacije, pa tako (i prije svega) i ekonomije od koje se živi. Kako su to činili i dalje čine nadležne njemačke osobe – najbolje će ocijeniti povijest.
Najviše brine pad industrijske proizvodnje, prije svega u automobilskom sektoru koji je oduvijek i bio perjanica njemačke industrijske moći i prestiža. Problem je i što recesiju nije uspjelo spriječiti niti ponovno otvaranje Kine nakon tri godine strogih epidemioloških mjera, ni djelomični oporavak poremećenih opskrbnih lanaca.
Bearbock u Rijadu, „kao vampir u trgovini češnjakom“
Njemačka ministrica vanjskih poslova Annalena Baerbock ima svoje metode traženja izlaza iz problema. Kao izdanak Zelenih najveći je zagovornik energetske tranzicije na obnovljive izvore energije i prelaska na zelenu tehnologiju, ali je ta je tranzicija sada postala preskupa. Na to ovih dana upozoravaju i britanski mediji.
Jedna od zemalja na koju Baerbock u tom smislu računa svakako je Saudijska Arabija. Ali i Rijadu je nafta još uvijek previše mila i predstavlja mu najvažniji izvor prihoda i to će još dugo biti, S druge strane „zelena“ šefica diplomacije mora voditi računa i o nafti koja Njemačkoj i EU sada treba s obzirom da su se od 5. prosinca prošle godine u ime geopolitičkih ciljeva dragovoljno odrekli one jeftine i sigurne – ruske.
Prošlotjedni posjet Baerbock Rijadu njemački medij Der Spiegel označio je kao nimalo lak i usporedio ga s “vampirom koji posjećuje prodavaonicu češnjaka” aludirajući na ministričino zauzimanje za ljudska prava i feminizam.
Tako je tijekom medijske konferencije sa svojim saudijskim kolegom, Baerbock, osim ukazivanja na “nevjerojatni potencijal” Saudijske Arabije za partnerstvo u obnovljivoj energiji, podsjetila i kako “nije tajna da nas mnoge stvari još uvijek dijele” na području ljudskih prava. Ni manje ni više saudijskim je kolegama tom prigodom uručila primjerak svog priručnika o feminističkoj vanjskoj politici od 80 stranica.
Saudijska Arabija je, međutim, poput Turske, Irana, Kine, Rusije, Indije (spisak je puno duži) alergična na sam spomen kršenja ljudskih prava i učenja Zapada kako oni u svojoj kući trebaju živjeti, kao i na nametanje svojih ideologija odnosno vrijednosti.
Ali to je, očito, stil sadašnje vanjske politike Berlina.
Slijede problemi za EU i eurozonu
Nakon objave o ulasku Njemačke u recesiju svima je jasno da teška vremena dolaze i u ostatak Europske unije i eurozonu. Tim više što izgledi za njemački oporavak, blago rečeno baš i nisu previše jasni, dok ih nemali broj analitičara smatra i mračnim.
Eurozona se muči s visokom inflacijom, a još je gore po tom pitanju na istočnom krilu Unije – baltičkim državama, Poljskoj, Mađarskoj. U eurozoni pada broj narudžbi u proizvodnom sektoru, smanjuje se potrošnja, a ljudi se radije okreću izletima i putovanjima za trošenje ušteđenog novca nego što se odlučuju za kupnju nekretnina, automobila, namještaja zbog rasta neizvjesnosti. Jedini koji od svega toga ima neke koristi je uslužni sektor – prije svega turizam i ugostiteljstvo. Ali pitanje je do kada?
Inflacija u eurozoni u travnju je iznosila visokih 7 posto, puno više od željenih 2%, zbog čega će Europska središnja banka – ECB nastaviti dizati kamatne stope s ciljem smanjenja cijena, što pak negativno djeluje na gospodarski rast i investicije.
Opasno stanje u SAD-u
Europu brine i krajnje složeno stanje u SAD-u s obzirom na međusobne čvrste trgovinske veze. U Sjedinjenim Državama se, prema velikom broju analitičara također ove godine očekuje recesija, a sve je dodatno pojačavao i strah od bankrota koji je ipak u zadnjem trenutku izbjegnut dogovorom republikanske većine i predsjednika Joe Bidena o povećanju razine državnog zaduživanja (što nije ništa drugo nego daljnje tiskanje novca bez pokrića), a dug sada iznosi nestvarnih 31,4 trilijun dolara. Zauzvrat je Biden pristao srezati državnu potrošnju, ali u to ne ulaze sredstva predviđena za vojsku.
Dogovor je potvrđen većinom glasova i Zastupničkom domu u kojem republikanci imaju većinu, kao i u Senatu koji je pod nadzorom demokrata.
Prema mom mišljenju demokrati su prošli bolje, o čemu svjedoči podatak da je u Senatu većina republikanaca bila protiv sporazuma. To pak ukazuje na raskol među republikancima što im nikako ne ide u prilog uoči izborne godine.
Prije dogovora republikanske vođe isticale su kako će dugove za sadašnji lagodni život morati plaćati njihova djeca i unuci jer ovako ne može ići u nedogled. Slikovito rečeno, već se sada svakom novorođenom Amerikancu „isporučuje dužnički račun“ od preko 90 000 dolara – tvrdili su neki od njih. A onda su pristali na Bidenovu ponudu uz njegovo blago reteriranje kojim se zapravo fingira kompromis.
Naime, obje su strane već bile otišle predaleko da bi mogle popustiti. Bio je i nemali broj onih koji su govorili kako će ona strana koja sada popusti izgubiti predsjedničke izbore.
U redu za ulazak u BRICS 20-ak država
Čini se kako „ostatak svijeta“ ne želi vječno ovisiti o hirovima američkih unutarnjih političkih borbi ali i vanjskopolitičkih ambicija koje prije svega polaze od američkih interesa.
Jedan od formata na koje one zemlje – koje se žele izbaviti od neizvjesnosti financijske suradnje (ne nužno i samog trgovinskog partnerstva) sa SAD-om, prije svega ovisnosti o dolaru u kojem se čuvaju njihovi državni aktivi odnosno devizne rezerve – sada polažu nade za spas svakako je BRICS. Format koji ubrzano dobiva na važnosti posljednjih godinu dana sukladno rastućim opasnostima globalnog geopolitičkog karaktera.
Prošli je tjedan u Južnoafričkoj republici (JAR), koja trenutačno predsjedava BRICS-om, objavljen podatak da čak 20-ak zemalja čeka u predvorju za ulazak u taj „klub“ kojeg sada čine abecednim redom prema samom nazivu: Brazil, Rusija, Indija, Kina i JAR. To je dramatičan porast u odnosu na još samo prije nekoliko mjeseci, kada se govorilo o desetak zemalja. Ali sam broj i nije najvažniji, već imena koja su više nego zvučna. Evo samo nekih: Meksiko, Argentina, Nikaragva, Alžir, Egipat, Sudan, Nigerija, Etiopija, Saudijska Arabija, Bahrein, UAE, Turska, Iran, Kazahstan, Bangladeš, Tajland, Indonezija, … Drugim riječima više od 3 milijarde stanovnika svijeta.
Teško je vjerovati da će BRICS sve zainteresirane zemlje odmah po iskazanoj želji i primiti u svoj format jer neki preduvjeti će se morati poštivati. Proširenje osim Kione sada želi i Rusija, a Indija je ona koja je prema tome najskeptičnija.
Osim toga BRICS se još na neki način treba institucionalizirati s obzirom kako nema čvrstih pravila kojih bi se svi članovi morali pridržavati. Radi se o grupi zemalja koje su se povezale u zajedničkom interesu za olakšavanjem međusobne trgovine i smanjenjem rizika od negativnih vanjskih utjecaja (očito je da je upravo to sada i najvažnije onima koji se nadaju članstvu). Ono na čemu se sada unutar BRICS-a radi je pokušaj uvođenja zajedničke rezervne valute koja bi zamijenila američki dolar, ali to je vrlo kompleksno pitanje i sigurno neće biti tako brzo riješeno (ono s druge strane najviše od svega zabrinjava Sjedinjene Države).
Ako se stihijski prime deseci država, BRICS bi se prije mogao pretvoriti u svojevrsne nove Ujedinjene narode nego u ekonomsku i(li) političku organizaciju – a to ključne članice ne žele.
BRICS-ova banka kreditirat će Rusiju
Ono što je, međutim, riješeno, je postojanje Razvojne banke BRICS koja u posljednjih godinu dana sve više dobiva na važnosti. Čelno mjesto u banci nedavno je preuzela bivša brazilska predsjednica Dilma Rousseff.. Zanimljivo je da se ona nedavno u Pekingu sastala s ruskom delegacijom na čelu s premijerom Mihailom Mišustinom. Tada je kazala kako je banka spremana za kreditiranje Rusije (što je nakon uvođenja oštrih Zapadnih sankcija bilo onemogućeno) kao suosnivača, s obzirom da je uspjela već 30 posto svojih aktiva izbaviti od dolara.
Općenito, pred BRICS-om je još puno posla, ali je već svima jasno kako je potencijal kojim raspolaže golem (nedavno je objavljen podatak da je po BDP-u čak preskočio i klub G7 industrijski najrazvijenijih zemalja).
Tim više što se proces globalne dedolarizacije odvija brže nego što se bilo tko usudio i pomisliti – gotovo da trend postaje prelazak na trgovinu u vlastitim valutama.
Mogući američki bankrot najveća je opasnost upravo po dolar kao glavnu polugu američke “meke sile“ za translaciju svojih globalnih interesa i njihovu zaštitu kroz kontrolu financijskih i energetskih tokova (tzv. petrodolar). To i izaziva najveći strah u Washingtonu.
Summit G7 razbjesnio Kinu
Prošlotjedni summit G7 u Hirošimi imao je izrazito protukineski karakter (proturuski se već od ranije podrazumijevao). Kina je oštro kritizirana zbog „ekonomskih ucjena“, „agresivnog ponašanja“ u Indopacifičkoj zoni, za ljudska prava, da će SAD nastaviti puniti Tajvan oružjem i što sve ne. Da bi nakon toga, još uvijek u Hirošimi, američki predsjednik Biden Kinu pozvao da izvrši pritisak na Rusiju da ova povuče svoje snage iz Ukrajine. Odmah po povratku u SAD kazao je pak kako se nada zatopljenju odnosa s Kinom.
Iskreno, ne znam kako to Biden zamišlja, ali znam kako je Peking reagirao na zaključke summita. Bez obzira što se u završnom dokumentu, gotovo cinično navodi kako zemlje članice ne žele naštetiti Kini i traže “konstruktivne i stabilne odnose” s Pekingom, ovaj je nikad oštrije optužio Zapad (prije svega SAD) za krivnju za izbijanje rata u Ukrajini i poticanje njegovog nastavka, za sveukupnu krizu u svijetu i td.
Kinesko ministarstvo vanjskih poslova izjavilo je da je G7 “iskoristio pitanja koja se tiču Kine da ocrne i napadne Kinu i drsko se upliće u kineske unutarnje poslove. Kina snažno osuđuje i čvrsto se protivi tome te je napravila ozbiljne demarše prema domaćinu summita Japanu i drugim zainteresiranim stranama.” (info: ABC News).
“G7 mora prestati upirati prstom u Kinu, u Hong Kong, Xinjiang i Tibet i ozbiljno pogledati vlastitu povijest i ljudska prava”, navodi MVP.
Ovdje bih precizirao kako je kinesko MVP pozvalo japanskog veleposlanika u Pekingu i uručilo mu oštar prosvjed zbog protukineskih izjava na summitu G7 kojeg je bio domaćin, i podsjetilo ga na ulogu Japana u prošlosti. To nije prvi put da je kinesko MVP učinilo, ali sada je to po prvi put bilo javno objavljeno i svima razglašeno.
Apsurdi
Kao dokaz kineske ozbiljnosti uslijedila je i odluka o zabrani uvoza proizvoda velike američke informatičke tvrtke Micron Tehnology, na što je pak vrlo burno reagiralo američko ministarstvo trgovine ali i State Department.
Nije nepoznanica da brojne američke tvrtke toga profila veliki ili najveći dio proizvoda izvoze upravo na kinesko tržište i da ga ne žele izgubiti. S druge strane također nije nepoznanica da Washington svoje tvrtke poziva da povuku proizvodnju iz Kine, ali i da uvodi sankcije i ograničenja za kineske visokotehnološke tvrtke u SAD-u.
Zapravo, nikako ne mogu shvatiti da Sjedinjene Države, koje se nalaze u složenoj ekonomskoj situaciji, visokoj inflaciji, nestabilnim financijama s krahom sve većeg broja banaka i prijetećim državnim bankrotom, uporno sebi režu granu na kojoj sjede jačanjem sukoba sa zemljom o kojoj njihova ekonomija najviše i ovisi i s kojom imaju najveću trgovinsku razmjenu – Kinom.
Jasno je kako su geopolitičke strategije i vanjskopolitičke „igre“ ono čega se američke elite odnosno tamošnja duboka država ne žele odreći ni pod koju cijenu iako bi ona vrlo lako mogla biti prevelika i u odnosu na same geopolitičke ambicije. Preciznije – na američku globalnu hegemoniju.
Što je pošlo po zlu?
Međutim, nešto je u svemu tome pošlo po zlu. Tri su ključna elementa koja sada izazivaju nervozu u Washingtonu:
- Rusija nije šaptom pala: ekonomski stoji dobro, a za razliku od Njemačke, Velike Britanije i SAD-a kojima prijeti recesija, čak joj i MMF predviđa veći rast BDP-a za ovu godinu nego što je prethodno predviđao – od oko 1,5%; vojno stoji sasvim dobro i nema baš nikakvih naznaka da će na ukrajinskim bojišnicama biti poražena od strane ukrajinske vojske usprkos sveopćoj medijskoj propagandi koja ide u tom smjeru. U vojni poraz Rusije sada otvoreno, kao o krajnje maloj mogućnosti govore i najviši američki i NATO-ovi generali;
- Kina se nije prestrašila onim što je Zapad učinio Rusiji nakon invazije na Ukrajinu, i ne namjerava predati svoje interese. Štoviše, nakon summita G7 umjesto povlačenja i ustupaka Zapadu Peking se definitivno okrenuo potpunoj suradnji s Rusijom, o čemu svjedoči i prošlotjedni kinesko-ruski ekonomski forum u Šangaju. Tamo je boravila ruska poslovna delegacija na čelu s premijerom Mihailom Mišustinom, a dogovoreno je jačanje suradnje na svim područjima, između ostalog i po pitanju visokih tehnologija;
- Šok zbog nastale „izolacije Zapada“ umjesto potpune političko-diplomatske i ekonomske izolacije Rusije. Ključne zemlje „ostatka svijeta“ ne samo što se nisu priključile sankcijama protiv Moskve i potezima Zapada koje on vodi u Ukrajini, već sve češće i optužuju SAD da želi nastavak rata. Sada je narativ većine njih poziv za sjedanje za pregovarački stol i završetak sukoba. Kada tako nešto dolazi iz usta manjih i ne toliko važnih zemalja to nije nikakav problem, ali kada o tome govore jedna Indija ili Brazil odnosno Narendra Modi ili Lula da Silva, uvjeravam vas da Washington s ozbiljnošću sluša njihov glas.
Ukrajinska „crna rupa“ prijeti usisavanjem svijeta
S druge strane u Ukrajini i oko nje stanje se sve više zaoštrava. Dugo najavljivana ofenziva nikako ne počinje, a konfuzne izjave u Kijevu po tom pitanju upadaju u oči. Prošli je tjedan savjetnik predsjednika Zelenskog Mihail Podoljak izjavio kako je ofenziva već počela prije nekoliko dana i da se to vidi na svim bojišnicama, da bi, gotovo istodobno, administrator iz ureda predsjednika Zelenskog Ihor Žovkva javno kazao kako još nije vrijeme za početak ofenzive i da se čeka dodatna pomoć. Istodobno je stigla vijest da je ukrajinska vojska izgubila grad Bahmut.
Nedvojbeno s ciljem odvraćanja pozornosti od te neugodne vijesti s obzirom na stratešku i simboličku važnost grada, prošli je tjedan izvršen napad na rusku pograničnu jugozapadnu regiju Belgorod. Nemali broj zapadnih medija i političara taj je potez označio kako mogući stvarni početak ukrajinske ofenzive ali je Kijev odmah demantirao da stoji iza tog napada.
Štoviše, kada su Rusi objavili fotografije uništenih američkih oklopnih pješačkih vozila, korištenih u tom napadu za koju Kijev tvrdi da je „ruski građanski rat“ i da napade vrše ruske oporbene snage – iz Washingtona i NATO saveza počele su stizati izjave kako oni ne stoje iza tih napada i da je to isključivo odluka Kijeva.
S druge strane ruski državni vrh nakon ovih događaja otvoreno optužuje Zapad i NATO da podržavaju „teroristički režim“ u Kijevu koji ubija civile na ruskom tlu, dok je ruska protuobavještajna služba FSB objavila vijest o uhićenju nekoliko osoba, ukrajinskih i ruskih državljana, uključenih u pripremnu napada na dvije ruske atomske centrale u Lenjingradskoj i Tverskoj regiji.
Već idući dan ruski i bjeloruski ministri obrane u Minsku potpisuju razrađeni dokument s planom početka razmještaja ruskih taktičkih nuklearnih raketa na tlu Bjelorusije i nadležnosti nad upravljanjem i odlukama o korištenju istih (ostaju u rukama Moskve); održava se sastanak ruskog pandana NATO savezu Organizacije ugovora o zajedničkoj sigurnosti (ODKB, rus., CSTO, engl.) na kojem je ruski ministar Sergej Šojgu upozorio na „još jednu fazu širenja NATO-a“, njegov „razmještaj udarnog oružja“ i modernizaciju vojne infrastrukture u Istočnoj i Srednjoj Europi, na rastuću agresivnu retoriku, na „opskrbu Ukrajine streljivom s osiromašenim uranom i pokušaje provokacija i napada na strateške objekte Rusije“ i td.
Zaključak
Sve ovo jasno ukazuje koliko se brzo pogoršava sveukupno stanje, čemu treba dodati i prošlotjednu Bidenovu odluku o odobrenju isporuka američkih zrakoplova F-16 koje posjeduju europski saveznici Kijevu (čemu se do nedavno uporno protivio smatrajući to činom koji bi mogao dovesti do eskalacije tj. oštrog ruskog odgovora).
Također se iščitava kako se Rusija ne namjerava povlačiti ni u vojnom ni u političkom smislu i da je spremna na sve.
Pri tom diverzantski napadi i terorističke akcije poput onih u Moskvi ili Sankt Peterburgu (za koje proteklih dana glavni ukrajinski vojni obavještajci poput Kirila Budanova otvoreno govore kako oni stoje iza njih), ne samo što nemaju željeni učinak na rusku javnost, već Putinu daju novi vjetar u leđa, dodatno homogenizirajući ruske građane koji sada govore nešto tipa „pa ovi nas (Ukrajinci i Zapad) stvarno žele uništiti i kao narod i kao državu“. Istodobno Putinu jačaju pozicije kod neutralnih država iz „ostataka svijeta“ koje itekako prate sve što se događa.
Da stvari ne stoje dobro svjedoče i prošlotjedne riječi britanskog povjesničara, pisca i kolumnista The Daily Telegrapha Owena Matthewsa: “Ako je Zelenski uistinu odobrio letove blizu Belgoroda, što vlada u Kijevu niječe, onda on igra očajnički opasnu igru. Napadi izravno na ruski teritorij legitimni su casus belli prema ruskoj nuklearnoj doktrini. I, prema mojim izvorima, vrhovno zapovjedništvo NATO-a i dalje je ozbiljno zabrinuto zbog mogućnosti da Kremlj upotrijebi taktičko nuklearno oružje”.
Osobno mislim kako Rusija još ima i više nego dovoljno drugih vojnih sredstava ne samo za sprječavanje svog poraza u Ukrajini, i da igre s taktičkim nuklearnim oružjem u Bjelorusiji imaju isključivo karakter odvraćanja ali i odašiljanja ozbiljnog signala Zapadu da ova „igra“ s Ukrajinom ne iziđe izvan „kontroliranih uvjeta“.
Također vidim i da Washington, usprkos krajnje oštroj retorici prema Moskvi, svoje poteze s isporukama oružja Kijevu (iako je njihov daleko najveći donor) ipak pažljivo dozira, prebacujući „škakljive“ stvari (poput isporuka dalekometnih raketa, zrakoplova pa i tenkova) na stranu saveznika.
Međutim vidim i to da Moskva smatra kako to doziranje i neprestano „pranje ruku“ postupno prelazi prag njenog strpljenja. Poglavito nakon summita G7 gdje je ponovo izrečena teza o nužnom nanošenju strateškog poraza Rusiji, nakon čega Moskva više ne gaji niti najmanjih iluzija o mogućem dogovoru sa Zapadom.
Ako ovo nije opasna situacija, što onda je? Vidim ju kako poznatu igru, popularnu tamo negdje 60-ih godina u SAD-u, kada dva vozača na praznoj ulici jure svojim automobilima jedan prema drugom u nadi da će onaj drugi prvi skrenuti i tako pokazati da je kukavica.
Signala o tome da je Bidenova administracija zaigrala upravo takvu igru i da je potrebno nešto mijenjati dok nije prekasno ima sve više i unutar samog Washingtona, ali oni još ne dopiru do ušiju onih koji o tome odlučuju.
