Tako uredništvo (a ne novinar) NYT-a 19. svibnja piše kako će Bijela kuća morati objasniti Amerikancima, koji su sve zabrinutiji za vlastitu dobrobit, zašto trebaju podržati Ukrajinu. Istodobno, kaže se dalje, zaoštravanje sukoba s Rusijom ne bi trebalo biti u interesu SAD-a. … Velike zemlje jednostavno ne žele izgubiti svoju samostalnost. To je realnost koju Washington nakon pobjede u hladnom ratu ne želi priznati. Ali bijeg od činjenica, kakve god one bile, vode samo u još veće probleme
Važni događaji globalnog geopolitičkog karaktera naprosto smjenjuju jedan drugog. Toliko ih je, u svega posljednjih desetak dana, da ih je gotovo nemoguće obuhvatiti samo u jednoj analizi. To svjedoči o dramatično ubrzanoj dinamici cjelovite promjene svijeta – njegove fragmentacije i deglobalizacije – u koju smo i službeno ušli nakon početka ruske vojne intervencije u Ukrajini (iako je taj proces počeo, pa i snažno uznapredovao već davno prije, i bio dinamiziran s dva ključna globalna geopolitička događaja – ukrajinskom revolucijom 2014. uz pomoć SAD-a, i ruskom vojnom intervencijom u Siriji na poziv Damaska 2015.). Ona će biti geopolitičkog, geoekonomskog, geoenergetskog i, ne manje važno, vojno-sigurnosnog karaktera. Drugim riječima, kada se, i ako se uopće svi novonastali procesi ikad slegnu i uspostave nova pravila i novi odnosi snaga – svijet kojeg smo donedavno poznavali izgledat će potpuno drukčije.
Ovom ću se analizom osvrnuti na neke od najvažnijih događaja prošloga tjedna, koji, prema mom mišljenju, ukazuju na tri ključna elementa:
- Sjedinjene Države podižu geopolitičku, geoekonomsku i geosigurnosnu napetost na maksimalnu razinu, pokušavajući pritom odrediti svoju liniju preko koje neće prelaziti kako situacija ne bi eskalirala u nezaustavljiv sukob s ključnim suparnicima – Rusijom i Kinom. Pri tom je po SAD problem što se ove dvije ne povlače – odnosno što prihvaćaju „bačenu rukavicu izazova“ – što jača nervozu Washingtona jer mu smanjuje manevarski prostor. Jer kad se ispucaju svi politički, diplomatski i ekonomski (sankcijski, carinski, …) pritisci a to se upravo čini, ostaju samo oni vojni. Međutim, kako se radi o nuklearnim velesilama takve su „igre“ ipak po svih krajnje opasne i rizične;
- Pojavljuju se prve pukotine unutar postignutog jedinstva tzv. kolektivnog Zapada na čelu s SAD-om na proukrajinskoj (proturuskoj) platformi, a upravo je ono jedno od najvećih dosega Bidenove administracije kojeg on namjerava iskoristiti pred američke jesenske izbore za Kongres kao bitan adut;
- Zapad ne uspijeva, usprkos snažnim pritiscima, pridobiti niti jednu bitnu zemlju svijeta izvan svog „lagera“ koja bi se priključila proturuskim sankcijama, što izolaciju Rusije čini iluzornom. Štoviše, čini se kako mu u tom smislu sve više „bježe“ i važni saveznici (Turska) i partneri (Indija, bogate arapske monarhije).
O prvom ključnom elementu – američkom podizanju napetosti
Washington, nakon što je zahvaljujući ruskoj intervenciji u Ukrajini „preko noći“ pokorio Europsku uniju i radikalno ju suprotstavio Rusiji stvorivši od nje branu širenju utjecaja Moskve na zapad što će EU skupo koštati – težište svoje geopolitičke aktivnosti prebacuje u istočnu Aziju, gdje mu se žuri „slomiti“ Kinu, kao svog jedinog istinskog globalnog ekonomskog (a sve više i vojnog) suparnika. Vremena za pokoravanje Kine više zapravo i nema – ona je već postala prejaka. Ali ono što Bidenova administracija sada želi je (tu ima potporu obiju američkih ključnih političkih stranaka), u Aziji formirati klasičnu blokovsku podjelu kontinenta po europskom modelu, što tamo nikad u povijesti nije bio slučaj. S tim ciljem već je u Trumpovo doba formiran QUAD (Quadrilateral Security Dialogue – čine ga SAD, Japan, Australija i Indija), s neskrivenim ciljem da se pretvori u svojevrsni azijski NATO. Tako je prije desetak dana u Tokiju održan QUAD summit na kojem je, kao i ranije, Indija i dalje ostala krajnje suzdržana oko svog aktivnijeg uključivanja u protukineske procese, a New Delhi QUAD prije svega namjerava koristiti kao jedan od instrumenata diverzifikacije svoje obrambene politike. Jer indijska vanjska politika tradicionalno ostaje neutralna. Pri tom joj QUAD nedvojbeno pruža mogućnost dodatnog jačanja sigurnosti u kontekstu potencijalnog velikog vojnog sukoba s Kinom, kojeg obje zemlje, usprkos složenim odnosima zbog neriješenih graničnih pitanja, pa i ograničenih vojnih sukoba poput onog od prije dvije godine, ipak namjeravaju izbjegavati.
U ovom je kontekstu zanimljivo kazati kako je prošlog tjedna premijer Singapura izjavio kako se njegova zemlja protivi bilo kakvoj podjeli azijskih država po načelu NATO saveza u Europi. A takav je stav velike većine azijskih država, prije svega onih uključenih u strukturu ASEAN čiju bi naklonost na protukineskoj platformi Biden rado vidio ali od čega neće biti ništa. Ekonomska suradnja te asocijacije s Pekingom je prevelika i prevažna za bilo kakve rizične supstitute.
Istodobno, dan prije početka QUAD summita Biden je posjetio Južnu Koreju koja je nedavno dobila novog predsjednika. Zadržat ću se samo na najvažnijem: Seul, iako saveznik Washingtona, ne samo da se i dalje protivi priključenju QUAD-u, već je odbio i raspoređivanje novih američkih raketnih sustava u svojoj zemlji, čijem se razmještaju, inače, oštro protivi Sjeverna Koreja (Pjongjang je, demonstrativno, upravo na dan Bidenovog posjeta proveo novu vježbu lansiranja interkontinentalne balističke rakete), ali i Kina i Rusija.
Zapravo, u mini azijskoj turneji najveći Bidenov uspjeh bio je potpuno i definitivno pridobivanje Japana na stranu SAD-a u njegovim novim geopolitičkim planovima u Indo-Pacifiku. Drugim riječima, Tokio postaje Kini i Rusiji neprijateljska zemlja, što nije bilo od završetka Drugog svjetskog rata, iako se i dalje odbija priključiti aktivnoj zaštiti Tajvana u slučaju kineskog napada. O tome najbolje svjedoči i izjava Moskve da će zbog, kakao je kazala, neprijateljske politike nove japanske vlade Rusija poduzeti nove mjere vojnog karaktera.
Iako se tu vjerojatno radi o stacioniranju novih suvremenih vojnih efektiva na ruskom Dalekom istoku, a posve sigurno i na otocima Južnih Kurila čiji ruski suverenitet Japan osporava, to se bez sumnje odnosi i na jačanje rusko-kineskog strateškog partnerstva i u vojnoj sferi.
Tako su Rusija i Kina, upravo u vrijeme održavanja summita QUAD u Tokiju, provele nove zajedničke patrolne letove svojih strateških zrakoplova (dio nuklearne trijade dviju država) upravo u Istočnokineskom i Japanskom moru. Ovo nije prvi put kako to rade, ali je zanimljivo da su ti letovi bili planirani tek za drugu polovicu ove godine što je jasna poruka ne samo Tokiju, već i Washingtonu, da će Rusija stajati uz Kinu po pitanju Tajvana, kao što Kina stoji uz Rusiju i po pitanju njene vojne intervencije u Ukrajini – ne osuđujući je, već upravo suprotno – za rat u Ukrajini otvoreno optužuje politiku SAD-a.
Ova zajednička patroliranja strateških zrakoplova koincidirala su s Bidenovom izjavom tijekom spomenute turneje koja je definitivno izazvala najveću buru. Odgovarajući na novinarsko pitanje, kazao je, ni manje ni više nego da će SAD vojno braniti Tajvan u slučaju kineskog napada. Time je dramatično pomakao američku politiku „strateške neopredjeljenosti (neodređenosti)“ prema Tajvanu, u „stratešku opredjeljenost“. Kako je tajvansko pitanje ključno za američko-kineske odnose (kojih nema bez američkog pridržavanja načela jedne Kine – kao najveće diplomatske ostavštine „patrijarha“ američke diplomacije Henryja Kissingera koji je početkom 70-ih ggodina prošlog stoljeća svojim umijećem uspostavio američko-kineske odnose i time tu golemu zemlju „odrezao“ od SSSR-a kao najvećeg američkog suparnika), odgovor Kine je bio munjevit, u smislu: „samo pokušajte“. Svega dan kasnije istočna vojna zapovjedna zona Kineske narodnooslobodilačke vojske izvijestila da su kineske oružane snage organizirale vojne vježbe u blizini Tajvana kako bi “upozorile Sjedinjene Države”.
Pa ako je Bidenova administracija uopće i imala namjeru (a što se do prošlog tjedna govorilo na visokim razinama) da Kini ponudi puno blaži pristup američkog obračuna s njom nego s Rusijom koju se pritišće svim mogućim sankcijama (tj. nastavak daljnje gospodarske suradnje pod određenim pravilima u zamjenu za kinesko „okretanje leđa“ Rusiji) – to je ovime definitivno propalo. Peking više nema nikakvih iluzija da je upravo on glavna meta Washingtona i činit će sve što mu je na raspolaganju da se tome suprotstavi. O tome svjedoči i doktrinarni govor američkog državnog tajnika Antony Blinkena o Kini, svega nekoliko dana nakon spomenute Bidenove izjave, kojim oštro kritizira kinesku politiku posljednjih godina – od njene globalne ekspanzije do kršenja ljudskih prava i povezivanja s Rusijom. Kazao je kako Washington vidi Peking kao “najozbiljniji dugoročni izazov” međunarodnom poretku.
Pritom je važno naglasiti kako su unutar SAD-a sve glasniji i oni realistični analitičari koji upozoravaju na opasnost da se Washington nepromišljeno zaleti po pitanju Tajvana. Njega Biden želi maksimalno naoružati suvremenim oružjem, po ukrajinskom obrascu, i stvoriti od njega, kako je to prošlog tjedna napisao The New York Times, „dikobraza“, koji će moći dostatno dugo odbijati kineski napad dok mu u pomoć ne stignu američke snage. Spomenuta upozorenja idu u smjeru da bi SAD u tom sukobu mogle biti poražene i izgubiti sve. Tajvan je, naime, ona ključna platforma na kojoj se temelji nova američka protukineska strategija u Indo-tihooceanskoj regiji.
O drugom ključnom elementu – pukotinama u zapadnom jedinstvu
Spomenuti Henry Kissinger – predstavnik američkog (geo)političkog realizma, na prošlotjednom Svjetskom ekonomskom forumu – WEF, u Davosu, izjavio je, govoreći o stanju u Ukrajini, kako bi bilo najbolje da ta zemlja bude neutralna i „most“ između Rusije i Zapada, i da Kijev u tom smislu treba biti spreman prihvatiti određene teritorijalne ustupke koje traži Moskva. Štoviše, Kissinger je podsjetio na „400 godina duge veze“ između Rusije i Europe, ukazavši na opasnost njihovog prekidanja upravo po Europu.
Naravno, „mag“ američke diplomacije dobro zna kako u suprotnom slijedi „bijeg“ Rusije na Istok (a što se već događa i čini nepovratnim) – što predstavlja najveći tektonski geopolitički poremećaj koji nikako nije u interesu Zapada. Međutim, teško da će vladajuća zapadna elita poslušati riječi tvorca kultne knjige „Diplomacija“ – ključnog udžbenika za sve one koji se profesionalno žele baviti tom tematikom.
Na negativne i oštre reakcije Kijeva na Kissingerove riječi ne želim gubiti vrijeme, već ću se osvrnuti na riječi jednog drugog poznatog američkog sudionika foruma u Davosu, koji je nastupio dan nakon Kissingera. Radi se o njegovom antipodu – globalistu – Georgeu Sorosu. On je, posve suprotno, kazao kako je krajnje nužno osigurati Putinov pad bilo kojim sredstvima.
Ove dvije izjave najbolje ukazuju na dubinu problema s kojim se kolektivni Zapad suočava. Iako se sadašnja američka elita (establishment) većinski, posve sigurno, po pitanju Ukrajine svrstava uz spomenute Sorosove stavove, raste zabrinutost i u SAD-u i u Europi o mogućem neuspjehu slamanja Rusije bez katastrofalnih posljedica i po njih same.
Prije nego što se na neke od tih strahova osvrnem, želio bih podsjetiti na rečenicu Vladimira Putina izrečenu na 26. svibnja održanom Euroazijskom ekonomskom forumu u Biškeku: „Sankcijama i zabranama prema državama koje hoće i provodit će nezavisnu politiku nikakvi svjetski žandari zaustaviti taj globalni proces ne mogu. I njihova će želja za tim propasti suočivši se s problemima u vlastitim državama. … Rusija se može izolirati samo ako se ona sama zatvori u svoje granice, ali mi to nećemo učiniti. Nastavit ćemo razvijati suradnju sa svim zemljama svijeta…“.
Italija, Mađarska, Cipar – neke su od zemalja EU koje traže od Kijeva hitan dijalog s Moskvom
Spomenute tri zemlje EU, za sada ipak u velikoj manjini, žele od Kijeva pokretanje žurnog dijaloga s Moskvom s ciljem zaustavljanja rata i objavile su kako će to zatražiti već na idućem summitu EU. S druge strane, talijanski ministar vanjskih poslova Luigi Di Maio predao je UN-u i partnerima iz G7 prijedlog mirovnog rješenja u Ukrajini, koji uključuje prekid vatre, neutralni status zemlje, kao i sporazum o “spornim teritorijima” i generalni multilateralni sporazum o sigurnosnim jamstvima u Europi. Prijedlog je, navodno, u početnoj fazi rasprave i mogao bi biti temelj pregovaračkog procesa.
Ovakve „sramežljive“ inicijative u „moru“ zapadne proturuske histerije možda izgledaju slabašne s obzirom na važnost, poglavito dviju posljednjih zemalja unutar EU i u donošenju njenih odluka, ali nikako nisu neutemeljene. Sve je više onih i u drugim članicama koji su svjesni mogućeg ponora u koji klize njihove ekonomije u kontekstu snažnog sankcijskog rata protiv Moskve – najčešće direktno protiv svojih interesa i na račun mantre o nužnosti slamanja Rusije pod svaku cijenu koju sinkronizirano protežiraju Washington, London i Bruxxelles.
Tako, prošli tjedan, tijekom posjete Sarajevu, britanska ministrica vanjskih poslova kaže kako se sada nikako ne smije zaustaviti vojna pomoć Ukrajini, kao i sankcije, koji joj moraju osigurati pobjedu u ratu, i da Zapad zato sada ne može maknuti nogu s „pedale gasa“.
Međutim, sve se ovo događa u trenutku kada nepopularnost američkog predsjednika ruši rekorde. Prošli je tjedan Bidenova popularnost pala na svega 36% što je najniži rezultat za bilo kojeg američkog predsjednika od kad postoje takva istraživanja. Problem po Bidena je tim veći što je on na vlasti svega nepunih godinu i pol dana. Osim toga susreće se i s kritikama američkog krupnog biznisa (izvan vojno-industrijskog sektora kojem „cvjetaju ruže“) i čija očekivanja nije ispunio, inflacija doseže povijesno visoke razine, dionice brojnih velikih kompanija su na burzama „u crvenom“. Prije dva tjedna na njujorškoj burzi dosegnut je negativni rekord po padu dionica još od 1932. i velike depresije. Tvrtke poput Amazona, Applea, Microsofta, Tesle, … izgubile su milijarde dolara u samo jednom danu.
Zato nije nikakvo čudo da je prvi živce izgubio upravo vlasnik Tesle Motors i najbogatiji čovjek svijeta Elon Musk čija kompanija aktivno surađuje i s NASA-om i Pentagonom. Tako je Musk, 18. svibnja, na svom twitteru napisao slijedeće:
„U prošlosti, ja sam glasovao za demokrate, zato što su oni, u biti, bili stranka dobra. No oni su postali strankom razdora i mržnje, zato ih ja više ne mogu podržavati i glasat ću za republikance. Sada pratite kako se pokreće njihova prljava kampanja protiv mene…“
Zanimljivo je da je Musk upravo kupio društvenu mrežu Twitter i da bi to moglo omogućiti davanje prostora iz mainstream medija izopćenom Donaldu Trumpu. A trumpizam u SAD-u jača: Trumpovi predloženi kandidati ili oni koje je on podržao kao takve na predizborima za republikanske kandidate za Kongres, poput onih nedavnih u Pennsylvaniji, odnijeli su pobjede – između ostalih i popularni dr. Oz, Trumov osobni prijatelj.
Veliki zaokret američkih mainstream medija – probuđena savjest ili nalog odozgo?
Sada se osvrnimo na do sad neviđena upozorenja na Bidenovu politiku od strane ključnih američkih mainstream medija koji tradicionalno podupiru demokrate pod svaku cijenu – The New York Timesa i The Washington Posta, što itekako ukazuje da u SAD-u nije sve baš onako kako se ovdje prikazuje.
Tako uredništvo (a ne novinar, kolumnist) NYT-a 19. svibnja piše kako će Bijela kuća morati objasniti Amerikancima, koji su sve zabrinutiji za vlastitu dobrobit, zašto trebaju podržati Ukrajinu. Istodobno, kaže se dalje, zaoštravanje sukoba s Rusijom ne bi trebalo biti u interesu Sjedinjenih Država. Ravnateljica Nacionalne obavještajne službe Avril Haines nedavno je upozorila Odbor za oružane snage Senata da će sljedećih nekoliko mjeseci biti turbulentno. Sukob između Ukrajine i Rusije mogao bi poprimiti “nepredvidiviju putanju koja bi dovela do eskalacije”, rekla je. … To su ogromni troškovi i ozbiljne opasnosti, ali predsjednik Biden morat će odgovoriti na mnoga pitanja Amerikanaca u svezi umiješanosti Sjedinjenih Država u ovaj sukob.
Poruka Putinu da je NATO spreman i sposoban oduprijeti se njegovim revanšističkim težnjama je trajni cilj, stoji dalje u tekstu, „ali u konačnici nije u američkom interesu da se upusti u sukob punog razmjera s Rusijom, čak i ako će Ukrajina morati donijeti teške odluke za postizanje mira. Ali razumijevanje američkih ciljeva i strategije u ovom sukobu postaje sve teže, jer se čini da su se parametri zadataka promijenili.
Dalje se ukazuje na nepoznanice ciljeva američke politike u odnosu na Rusiju, zbog čega bi „Amerikanci mogli izgubiti interes za potporu Ukrajincima… Štoviše, Bijela kuća će ugroziti mir i sigurnost na europskom kontinentu“. Potpora Amerikanaca u tom sukobu „ne može trajati vječno“. Inflacija je za američke birače postala puno važnije pitanje od Ukrajine, a poremećaji na globalnim tržištima hrane i energije vjerojatno će se intenzivirati“.
„Odlučna vojna pobjeda Ukrajine nad Rusijom, u kojoj će Kijev vratiti sve teritorije koje je Moskva okupirala od 2014. godine, nerealan je cilj.“…
„Sjedinjene Države i NATO uvelike su uključeni u ovaj sukob, kako vojno tako i gospodarski. Nerealna očekivanja mogla bi ih još dublje uvući u ovu skupu i dugotrajnu krizu. Rusija… je još uvijek sposobna nanijeti kolosalnu štetu Ukrajini. … “.
„Ali sukob se nastavlja i Biden bi trebao jasno dati do znanja predsjedniku Volodimiru Zelenskom i njegovim ljudima da postoje određene granice preko kojih SAD i NATO neće ići u sukobu s Rusijom. Da postoje ograničenja u opskrbi oružjem… Bitno je da se odluke ukrajinske vlade temelje na realnoj procjeni raspoloživih sredstava i daljnjih razaranja i gubitaka…
Spoznaja takve stvarnosti može biti bolna…. Upravo to trebaju činiti odgovorne države, a ne juriti za iluzornom “pobjedom”. … Sada je izazov zbaciti euforiju…i fokusirati se na definiranje i dovršavanje zadataka…“, navodi se, između ostalog, u tekstu uredništva NYT.
Ovdje bih se retorički zapitao: tko bi se ovako nešto usudio napisati u mainstream medijima EU, i ne bi li nakon toga automatski bio proglašen Putinovim agentom?
Ali ako iz nekog razloga mislite kako je ovo sve, evo teksta i iz Washington Posta, Katrine vanden Heuvel (inače glavne urednice medija The Nation).
Ona, pišući o Ukrajini, navodi kako je došlo vrijeme da se ospori ustaljeno tumačenje tamošnjeg sukoba i poziva američku javnost na kritičko promišljanje.
Navodi kako je ruska vojna operacija ostavila dubok trag na Europu, globalni jug i ostatak svijeta. „Pred našim očima nastaje novi vojno-politički svjetski poredak. Djelovanje na klimatske promjene zanemaruje se jer ovisnost o fosilnim gorivima samo postaje jača; nestašica hrane i drugih resursa dižu cijene i prijete masovnim izgladnjivanjem diljem svijeta; broj izbjeglica i interno raseljenih osoba dosegao je vrhunac od Drugoga svjetskog rata – i to je također ozbiljan problem“, navodi se u tekstu.
Dalje stoji kako će, što se rat dulje nastavi, to biti veći rizik od nuklearnog incidenta. Autorica dodaje i slijedeće: „A budući da je Bidenova administracija očito odlučila “oslabiti” Rusiju velikim isporukama oružja Ukrajini, uključujući protubrodske rakete, i budući da američka obavještajna služba, kako se pokazalo, svim silama pomaže Kijevu, postaje krajnje jasno: SAD i NATO vode proxy rat s Rusijom.“ (ovdje bih dodao kako to Bidenova administracija postojano odbacuje kao tezu, dok Moskva upravo na nju stalno upozorava, op.a..)
„U našoj krhkoj demokraciji, čini se da neslaganje nije zabranjeno. Zašto onda analitičari, znanstvenici i novinari ne osporavaju dominantni ideologem? Zar je uistinu nemoguće sumnjati da je beskrajna opskrba Ukrajine oružjem stvarno najpametniji potez? Je li uistinu nemoguće poželjeti sadržajniju raspravu o opasnostima nuklearnog sukoba? Zašto se oni koji se ne slažu ocrnjuju zbog svoje dobro obrazložene i sadržajne kritike ukrajinskih desničarskih radikala – i da, nacionalista? Oživljavanje neonacizma i fašizma danas je osjetljiva tema u mnogim zemljama Europe i Amerike. Zašto se narušeni ugled Ukrajine (po tom pitanju) prešućuje, pa čak i negira?“, pita se autorica teksta.
U međuvremenu, kako je primijetio jedan bivši marinski general: “Rat je iznuda.” Američki konglomerati oružja redaju se…. Borbe će odnijeti još mnogo života Ukrajinaca i Rusa, ali će se Raytheon, Lockheed Martin i Northrop Grumman obogatiti“, navodi autorica Katrine vanden Heuvel u tekstu Washington Posta.
Postaju li to medijske „utvrde“ američkog liberalizma ponovo uzori novinarske profesije, ili im je dat nalog „odozgo“ ja ne znam. Ali dramatični otklon ovih dvaju tekstova od mainstream politike, barem prema Ukrajini (a time i Rusiji) je očit.
O trećem ključnom elementu: neposluh američkih saveznika i „ostatka“ svijeta
Za neupućene, gotovo dramatično mogu djelovati riječi turskog predsjednika Erdogana izrečene 26. svibnja na sastanku turskog Vijeća za nacionalnu sigurnost: „Sada smo stupili u kritično razdoblje, kada u potpunosti možemo fokusirati svoju pozornost na formiranje velike i moćne Turske.“ Pri tom treba naglasiti kako je na istom sastanku razmatano i pitanje davanja turske suglasnosti o ulasku Finske i Švedske u NATO. Kako sada stoje stvari, vrlo su mali izgledi da Ankara do summita NATO-a u Madridu krajem lipnja (na kojem bi se trebao odobriti njihov pristup savezu, koji pojedini analitičari smatraju kompenzacijom za vjerojatno nikad u budućnosti ostvareni ulazak u njega Ukrajine i Gruzije) da svoju suglasnost.
Osim toga Ankara kategorički odbija priključenje zapadnim sankcijama protiv Moskve, a Erdogan je, prošli tjedan, revoltiran kritikama ukrajinskog predsjednika Zelenskog u Davosu o turskom stavu po tom pitanju, izjavio kako „nikada neće prekinuti odnose s Putinom zbog „show-a Zleanskog“ kojeg izvodi po svijetu.
Turska otvoreno demonstrira svoju namjeru da postane jedan od važnih igrača budućeg multipolarnog svijeta. To, naravno, ne čini zato da ugodi interesima Moskve kojoj ova turska pozicija u sadašnjim geopolitičkim uvjetima, kada se Rusija zapravo jedina na klasičnom polju boja bori upravo za takav svijet – sigurno odgovara. I to usprkos tome što se obje zemlje na mnogim područjima svojih interesa sudaraju: od Kavkaza i Srednje Azije, do Sirije, Egejskog mora i Libije. Ali obje istodobno znaju kako im je korist od suradnje (prije svega one strateške, po energetici – gdje Turska planira postati plinski hub za Europu, i vojne, kroz nove isporuke ruskih sustava PZO S-400, a Rusi joj grade i prvu nuklearku) važnija od bilo kakvih međusobnih pokazivanja mišića. Osim toga, smatram kako bi ambicije o „velikoj Turskoj“ bez partnerstva s Rusijom vrlo brzo pale u vodu i da bi Zapad rusko neprijateljstvo prema Turskoj (i obratno) vrlo brzo iskoristio za discipliniranje Ankare, slično kao i u vrijeme SSSR-a.
Za one koji ne znaju, Ankara planira već iduće ili 2024. godine lansirati i svoju prvu interkontinentalnu balističku raketu, što najbolje ukazuje na njene ambicije. One sada mogu biti limitirane jedino vrlo ozbiljnim stanjem u turskoj ekonomiji i slabošću lire, a nisu rijetki ni oni koji ostavljaju mogućnost za novi pokušaj nasilnog svrgavanja Erdogana od strane SAD-a iako u to osobno ne vjerujem. Ali da će Washington još snažnije podupirati tursku oporbu u to nema sumnje.
Odnose SAD-a i Turske dodatno pogoršava i turska najava na spomenutom Vijeću za nacionalnu sigurnost o pokretanju svoje nove velike vojne operacije u Siriji – ne na prostorima koje kontrolira Assad potpomognut ruskim snagama, već na onim kurdskim – u kojima kao kurdski saveznici djeluju i američki vojnici. Istina malobrojni, ali dovoljno angažirani da ova najava Ankare izazove novi oštri odgovor State Departmenta koji je tome odmah izrazio oštro protivljenje.
I tako, pored Turske, kao saveznice, Zapadu neprijatelja niti ne treba. Međutim, treba biti realističan i kazati kako su uzroci svemu ovome puno dublji, a jedan od glavnih je da velike zemlje jednostavno ne žele izgubiti svoju samostalnost. To je realnost koju Washington nakon pobjede u hladnom ratu ne želi priznati. Ali bijeg od činjenica, kakve god one bile, vode samo u još veće probleme.
Upravo o tome otvoreno govore analitički realisti tipa Kissingera. Ali koja korist od toga? Danas na Zapadu apsolutno dominiraju analitičari ideolozi.
