Ljudski život je jednokratan pa uistinu ne postoji niti jedan razlog da ga trošimo na posluh, jer posluh nije ništa drugo nego odustajanje od nas samih.
Voditi računa o tome što netko misli o nama, kako nas doživljava i kako želi da nas drugi doživljavaju, izdaja je jednokratnosti, neponovljivosti i magičnosti života.
Ne voditi računa o drugima, također je izdaja života. Egoistično proveden život, uzaludan je život jer se jastvu oduzima mogućnost da se razvija u susretu s drugima, dijalogu, solidarnosti, društvenosti i etičnosti.
Čovjek koji je usmjeren na sebe, mumificiran je čovjek. On nije u stanju nadići sliku koju je stvorio o sebi, toj slici se neprestano vraća, i tako beživotnom slikom o sebi uništava mogućnost da bude biće života.
A život je rast i odbacivanje prošlog sebe.
Egoisti to nisu u stanju učiniti. Oni su odbacili mogućnost da budu više od onoga što sada jesu, kako bi se u svakom sljedećem trenutku vraćali na ono što misle da jesu – zaustavljena slika o sebi.
Bića posluha su nepotrebna bića, ona su samo dio mase. Egoistična bića su uzaludna bića jer su odbacila mogućnost života u kojem mogu postati savršeniji nego što sada jesu.
Biti zadivljeni promatrač vlastite slike o sebi, ne znači biti umjetnik niti ljubitelj umjetnosti, nego znači biti uzaludni ljudski stvor, fiksiran u beznačajnosti prerano zaustavljene jednokratne ljudske egzistencije.
Studentima redovito govorim da razvijaju brigu prema društvu u kojem će se slobodno i nepredvidivo moći razvijati njihova egzistencija, bez izvanjskih naloga kakva bi ta egzistencija trebala biti.
Postoje li bogovi, nije pitanje koje bi nas pretjerano trebalo zanimati.
Pitanje o kojem ovisi naša egzistencije je sljedeće: jesmo li u stanju, snagom naše vlastite volje, sami sebe, ali i društvo, neprestano stvarati? Ako nismo, što će nam bogovi? Ako jesmo, imamo iskustvo stvaralačke veličine ljudskog života.
Koristiti volju da bismo imali lijepu frizuru, ujutro ustali, popili kavu ili prošetali, a ne da bismo usvajali nova znanja, osamostaljivali se, odvajali od obiteljskih i društvenih privida u koja smo, samim činom rođenja, bezočno bačeni, znači odsluživati kaznu, a ne živjeti.
Koristiti volju da bismo razvili i demonstrirali autentičnost jednokratne egzistencije, znači preuzeti odgovornost nad vlastitim životom.
U tu odgovornost ulazi i odgovornost prema sredini u kojoj živimo, ali, još više, i odgovornost prema ljudima s kojima živimo. Nepotrebno je trošiti energiju na ljude posluha i ljude uzaludnih, egoističnih egzistencija.
Nije pobjednik u životu onaj tko ima predsjednika ili gradonačelnika, biskupa ili papu iznad sebe. Taj je gubitnik, a njegovo poslušničko gubitništvo omogućava da s ostalim poslušničkim gubitnicima, kao masa, bude ispod uzaludnih egoista kojima treba slika o sebi kao predsjednika, gradonačelnika, biskupa ili pape.
Tko nije u stanju neprestano stvarati samoga sebe, propušta priliku živjeti smislenim i autentičnim životom.
Pred nama su lokalni izbori, a to su izbori u kojima, gotovo u pravilu, susrećemo uzaludna ljudska bića koja se obraćaju poslušnim ljudskim bićima.
To je taj pakleni krug naših lokalnih sredina koje demonstriraju kapitulaciju volje koja nije stvaralačka volja u funkciji života. U tom paklenom krugu se već desetljećima biraju uzaludni, kako bi poslušnima dali smisao života.
Pred nama, dakle, slijedi razdoblje prihvaćanja proturječja, obećavanja mnogih proturječja i zaborava prethodnih proturječja.
Sljedećih tjedana će se obećavati nove škole, vrtići, hoteli, kampovi, parkovi, nova radna mjesta…
Pred nama slijede tjedni nemaštovitih i već prokušanih, ali i, začudo, zaboravljenih, već danih obećanja.
Sve što je već obećavano na svim prethodnim izborima, bit će obećavano i na ovim izborima, a to isto obećavat će se i na sljedećim izborima.
Ovo je moguće zato što su ljudi odbacili smislenost vlastite jednokratne egzistencije, kako bi mogli sudjelovati u paklenom krugu vrtnje posluha i uzaludnosti.
U mom gradu je, primjerice, još 2007. godine Božidar Kalmeta – poznat po tome da se ne sjeća ničega u čemu je sudjelovao i da je, nikada ne napuštajući HDZ, napustio sve predsjednike HDZ-a kada su to prestali biti, jer nije u stanju iskazati lojalnost novom predsjedniku ako ne prekine sve veze s prethodnim stranačkim predsjednikom kojega se, naravski, više niti ne sjeća, te je, samim time, razvio proturječnu vještinu, vještinu endogenog prebjega, odnosno vještinu stalne i uporne promjene iskazivanja lojalnosti nekome u stranci, ostajući u toj istoj stranci modelom iskazivanja nelojalnosti onome kome je prije bio lojalan, da ga s punim pravom možemo smatrati arhetipom unutarstranačkog prebježništva, koji je istinski fenomen budući da je, kada je riječ o Hrvatskoj, zasigurno napustio najviše stranaka ostajući uvijek u istoj stranci, što dovoljno govori o njemu, ali i stranci kojoj je ovakav prebjeg potreban – obećao da će gradska šuma Musapstan postati zadarski Hyde park.
Od ovoga, razumije se, nema ništa, niti će išta biti, niti je to rečeno da od toga ikada išta bude. Endogeni prebjeg ne obećava nešto što se može realizirati, nego isključivo ono od čega će on sutra pobjeći.
Dakle, zadarski Hyde park nije park koji je obećan građanima, nego je riječ o parku za zadarske poslušnike i sve one koji žive uzaludne egzistencije.
Šuma Musapstan je stoga jača i snažnija od Hyde parka, ona je šuma koja razotkriva svu niskost paklenog kruga mnogih poslušnika i uzaludnika koji su ovaj grad pretvorili u utvrdu po mjeri endogenih prebjega.
Zadar je danas utvrda nihilističke utopije, a to je utopija koja je ne-prostor Zadra kakav bi trebao biti, ne-vrijeme Zadra kakvo bi trebalo biti i ne-građana Zadra kakvi bi trebali biti.
Nihilističkim utopijama treba suprotstaviti pozitivnu, afirmativnu utopiju Zadra koji u odnosu na ono što sada jest, više nikada neće i ne smije biti, odnosno, Zadru treba ponuditi nadu da će ovaj grad, snagom svih smislenih jednokratnih egzistencija koje stvaraju sebe, biti grad stvoren, da parafraziram Bibliju, u građanima, za građane i po građanima.
Uostalom, zašto je to utopija i nada? To je jednostavno nužnost bez koje Zadra nema.
autograf
Voditi računa o tome što netko misli o nama, kako nas doživljava i kako želi da nas drugi doživljavaju, izdaja je jednokratnosti, neponovljivosti i magičnosti života.
Ne voditi računa o drugima, također je izdaja života. Egoistično proveden život, uzaludan je život jer se jastvu oduzima mogućnost da se razvija u susretu s drugima, dijalogu, solidarnosti, društvenosti i etičnosti.
Čovjek koji je usmjeren na sebe, mumificiran je čovjek. On nije u stanju nadići sliku koju je stvorio o sebi, toj slici se neprestano vraća, i tako beživotnom slikom o sebi uništava mogućnost da bude biće života.
A život je rast i odbacivanje prošlog sebe.
Egoisti to nisu u stanju učiniti. Oni su odbacili mogućnost da budu više od onoga što sada jesu, kako bi se u svakom sljedećem trenutku vraćali na ono što misle da jesu – zaustavljena slika o sebi.
Bića posluha su nepotrebna bića, ona su samo dio mase. Egoistična bića su uzaludna bića jer su odbacila mogućnost života u kojem mogu postati savršeniji nego što sada jesu.
Biti zadivljeni promatrač vlastite slike o sebi, ne znači biti umjetnik niti ljubitelj umjetnosti, nego znači biti uzaludni ljudski stvor, fiksiran u beznačajnosti prerano zaustavljene jednokratne ljudske egzistencije.
Nije pobjednik u životu onaj tko ima predsjednika ili gradonačelnika, biskupa ili papu iznad sebe. Taj je gubitnik, a njegovo poslušničko gubitništvo omogućava da s ostalim poslušničkim gubitnicima, kao masa, bude ispod uzaludnih egoista kojima treba slika o sebi kao predsjednika, gradonačelnika, biskupa ili pape
Studentima redovito govorim da razvijaju brigu prema društvu u kojem će se slobodno i nepredvidivo moći razvijati njihova egzistencija, bez izvanjskih naloga kakva bi ta egzistencija trebala biti.
Postoje li bogovi, nije pitanje koje bi nas pretjerano trebalo zanimati.
Pitanje o kojem ovisi naša egzistencije je sljedeće: jesmo li u stanju, snagom naše vlastite volje, sami sebe, ali i društvo, neprestano stvarati? Ako nismo, što će nam bogovi? Ako jesmo, imamo iskustvo stvaralačke veličine ljudskog života.
Koristiti volju da bismo imali lijepu frizuru, ujutro ustali, popili kavu ili prošetali, a ne da bismo usvajali nova znanja, osamostaljivali se, odvajali od obiteljskih i društvenih privida u koja smo, samim činom rođenja, bezočno bačeni, znači odsluživati kaznu, a ne živjeti.
Koristiti volju da bismo razvili i demonstrirali autentičnost jednokratne egzistencije, znači preuzeti odgovornost nad vlastitim životom.
U tu odgovornost ulazi i odgovornost prema sredini u kojoj živimo, ali, još više, i odgovornost prema ljudima s kojima živimo. Nepotrebno je trošiti energiju na ljude posluha i ljude uzaludnih, egoističnih egzistencija.
Nije pobjednik u životu onaj tko ima predsjednika ili gradonačelnika, biskupa ili papu iznad sebe. Taj je gubitnik, a njegovo poslušničko gubitništvo omogućava da s ostalim poslušničkim gubitnicima, kao masa, bude ispod uzaludnih egoista kojima treba slika o sebi kao predsjednika, gradonačelnika, biskupa ili pape.
Tko nije u stanju neprestano stvarati samoga sebe, propušta priliku živjeti smislenim i autentičnim životom.
Pred nama su lokalni izbori, a to su izbori u kojima, gotovo u pravilu, susrećemo uzaludna ljudska bića koja se obraćaju poslušnim ljudskim bićima.
To je taj pakleni krug naših lokalnih sredina koje demonstriraju kapitulaciju volje koja nije stvaralačka volja u funkciji života. U tom paklenom krugu se već desetljećima biraju uzaludni, kako bi poslušnima dali smisao života.
Pred nama, dakle, slijedi razdoblje prihvaćanja proturječja, obećavanja mnogih proturječja i zaborava prethodnih proturječja.
Sljedećih tjedana će se obećavati nove škole, vrtići, hoteli, kampovi, parkovi, nova radna mjesta…
Pred nama slijede tjedni nemaštovitih i već prokušanih, ali i, začudo, zaboravljenih, već danih obećanja.
Sve što je već obećavano na svim prethodnim izborima, bit će obećavano i na ovim izborima, a to isto obećavat će se i na sljedećim izborima.
Ovo je moguće zato što su ljudi odbacili smislenost vlastite jednokratne egzistencije, kako bi mogli sudjelovati u paklenom krugu vrtnje posluha i uzaludnosti.
Ne voditi računa o drugima, također je izdaja života. Egoistično proveden život, uzaludan je život jer se jastvu oduzima mogućnost da se razvija u susretu s drugima, dijalogu, solidarnosti, društvenosti i etičnosti. Čovjek koji je usmjeren na sebe, mumificiran je čovjek
U mom gradu je, primjerice, još 2007. godine Božidar Kalmeta – poznat po tome da se ne sjeća ničega u čemu je sudjelovao i da je, nikada ne napuštajući HDZ, napustio sve predsjednike HDZ-a kada su to prestali biti, jer nije u stanju iskazati lojalnost novom predsjedniku ako ne prekine sve veze s prethodnim stranačkim predsjednikom kojega se, naravski, više niti ne sjeća, te je, samim time, razvio proturječnu vještinu, vještinu endogenog prebjega, odnosno vještinu stalne i uporne promjene iskazivanja lojalnosti nekome u stranci, ostajući u toj istoj stranci modelom iskazivanja nelojalnosti onome kome je prije bio lojalan, da ga s punim pravom možemo smatrati arhetipom unutarstranačkog prebježništva, koji je istinski fenomen budući da je, kada je riječ o Hrvatskoj, zasigurno napustio najviše stranaka ostajući uvijek u istoj stranci, što dovoljno govori o njemu, ali i stranci kojoj je ovakav prebjeg potreban – obećao da će gradska šuma Musapstan postati zadarski Hyde park.
Od ovoga, razumije se, nema ništa, niti će išta biti, niti je to rečeno da od toga ikada išta bude. Endogeni prebjeg ne obećava nešto što se može realizirati, nego isključivo ono od čega će on sutra pobjeći.
Dakle, zadarski Hyde park nije park koji je obećan građanima, nego je riječ o parku za zadarske poslušnike i sve one koji žive uzaludne egzistencije.
Šuma Musapstan je stoga jača i snažnija od Hyde parka, ona je šuma koja razotkriva svu niskost paklenog kruga mnogih poslušnika i uzaludnika koji su ovaj grad pretvorili u utvrdu po mjeri endogenih prebjega.
Zadar je danas utvrda nihilističke utopije, a to je utopija koja je ne-prostor Zadra kakav bi trebao biti, ne-vrijeme Zadra kakvo bi trebalo biti i ne-građana Zadra kakvi bi trebali biti.
Nihilističkim utopijama treba suprotstaviti pozitivnu, afirmativnu utopiju Zadra koji u odnosu na ono što sada jest, više nikada neće i ne smije biti, odnosno, Zadru treba ponuditi nadu da će ovaj grad, snagom svih smislenih jednokratnih egzistencija koje stvaraju sebe, biti grad stvoren, da parafraziram Bibliju, u građanima, za građane i po građanima.
Uostalom, zašto je to utopija i nada? To je jednostavno nužnost bez koje Zadra nema.
autograf
