Istekao je rok u kojemu su političke stranke, koalicije političkih stranaka ili pak grupe birača, tj. neovisne liste, Državnom izbornom povjerenstvu trebale dostaviti svoje prijedloge kandidacijskih lista za srpanjske izbore za jubilarni, deseti saziv Hrvatskoga sabora. Kakva je narav izborne ponude, tko se i kako kandidira za povjerenje građana u osvit možebitnog drugog pandemijskog vala i duboke gospodarske krize?
U prošloj kolumni čitatelje sam bio upozorio na činjenicu kako se prema zakonu ne smiju kandirati pojedinci koji su pravomoćno osuđeni na šest mjeseci i više zatvora, dok se u mnogim drugim sferama života traže puno viši kriteriji uzornog građanskog statusa. Čvrsto sam uvjeren kako bi stranke, koalicije stranaka i neovisne liste trebale prestati kandidirati bilo koga tko ima problema sa zakonom, pa i one koji imaju 'tek' nepravomoćne presude. Kada takvih ljudi ne bi bilo na listama, građani bi imali barem malo veće povjerenje u politiku, a i izbjegle bi se mnoge kasnije neugodne situacije jednom kada/ako ti kandidati budu u Saboru.
Iako je razumljiva logika pojedinih stranaka da na svoje liste stave zastupnice u Europskom parlamentu ili pak župane, jer je riječ o zvučnim imenima koja privlače pažnju birača i time pomažu cijeloj listi, zapravo se radi o krivom informiranju građana. Ako se mnogi s pravom žeste kada ih se kao potrošače obmanjuje, kada naruče jedan, a dobiju na kućni prag dostavljen neki drugi, manje kvalitetan proizvod, zašto bismo u izboru naših političkih predstavnika morali imati niže kriterije? Bi li nam bilo prihvatljivo doći na koncert na kojemu su najavljene razvikane glazbene zvijezde, da bismo naknadno saznali da ćemo tu večer slušati samo predgrupu koja izvodi obrade tuđih uspješnica?
Naposljetku, u protekle četiri godine javnost se počela više senzibilizirati za fenomen sukoba interesa. Netko će reći da se on u ovom ili onom konkretnom slučaju preširoko ili tendenciozno tumačio, no u kontekstu kandidature za Sabor treba reći da istodobno obnašanje lokalnog i nacionalnog mandata predstavlja sukob interesa. Nije preporučljivo biti u Saboru, a istodobno izvršna vlast (gradonačelnik, načelnik) na lokalnoj razini, budući da ne možete istodobno zastupati i opće (nacionalne) i specifične (gradske, općinske) interese, bez da oni u ovom ili onom slučaju ne dođu u koliziju. Usto, jedna od te dvije dužnosti će patiti, jer ne možete istodobno biti i Markovu trgu i u gradskom poglavarstvu u svojem zavičaju. Stranke bi konačno trebale prestati s praksom stavljanja (i slanja) ne samo gradonačelnika i općinskih načelnika, veći i županijskih, gradskih i općinskih vijećnika u Sabor.
Gotovo svaka druga lista - koalicijska
Pogledamo li koliko je prosječno prijavljeno kandidacijskih lista po izbornoj jedinici (računate su samo prvih deset), možemo zaključiti kako se izborna ponuda s vremenom u Hrvatskoj ipak racionalizirala, odnosno izborni natjecatelji počeli su realnije procjenjivati vlastite šanse. Značajan pad u prosječnom broju lista koje se natječu po izbornoj jedinici vidimo nakon izbora 2011. godine.
Paralelno s time, značajno je porastao udio koalicijskih lista u svim listama koje se natječu. Prije četiri godine, ali i na ovogodišnjim izborima, gotovo svaka druga lista bila je, odnosno bit će lista više stranaka. To svjedoči o tome da su se izborni akteri prilagodili izbornim pravilima te udružuju svoje snage i okrupnjuju izbornu ponudu kako bi maksimizirali svoje šanse za prelazak petpostotnog izbornog praga i ulazak 'u bubanj' raspodjele mandata.
Međutim, koliko onih koji sudjeluju su doista samo statisti koji se vode maksimom 'važno je sudjelovati'? Koliki broj lista može se uopće nadati preskočiti izborni prag?
Otkako biramo zastupnike prema ovom izbornom sustavu, prosječni broj lista koje prelaze izborni prag po izbornoj jedinici kretao se od 3,2 2011. godine do 4,9 2003. godine. Najviše lista je prešlo prag 2003. u III. izbornoj jedinici, gdje je sedam kandidacijskih lista osvojilo preko 5 posto glasova. U pravilu, najviše pet stranaka se može nadati u nekoj izbornoj jedinici prijeći prag. Dosad je najveća 'gužva' bila u prvoj izbornoj jedinici, koja obuhvaća glavninu užeg dijela Zagreba. Tu je uvijek mnoštvo različitih kandidacijskih lista, a premda glavni grad godinama naginje strankama lijevo od centra, u njemu je stanovništvo po različitim osnovama puno heterogenije nego li u manjim sredinama, što znači da su i moguće veće fluktuacije u biračkim preferencijama.
Uoči, a posebice nakon svakih parlamentarnih izbora, s raznih strana, uglavnom iz tabora izbornih gubitnika, mogu se čuti se žalopojke kako je izborni prag previsok i kako se njime onemogućava pravično i istinsko demokratsko predstavništvo svih različitih boja koje se nude na domaćem tržištu političkih ideja. Međutim, stvarnost ih opovrgava.
Naime, od 2000. do 2016., u prosjeku je više od polovice svih lista koje su se natjecale u deset izbornih jedinica osvajalo ispod jedan posto glasova. Dakle, nije jasno koliko bi to nisko trebalo spustiti prag da bi baš svaki pikzibner ušao u Sabor. Usto, sve donedavno oko četvrtine svih lista po izbornim jedinicama nije dobivalo niti 500 glasova. Petsto potpisa je minimum koji za kandidaturu moraju prikupiti neovisne liste, dok registrirane političke stranke automatski imaju pravo donijeti svoje kandidacijske liste u DIP. Ovime su neovisne liste u neravnopravnom položaju, a inače slabo ili nikako aktivne stranke mogu komotno svake četiri godine trošiti tintu na glasačkom listiću da bi na kraju dobili manje glasova nego li imaju prijatelja na Facebooku. Kroz godine našlo se tako primjera kandidacijskih lista koje su dobivale tek dvoznamenkast broj glasova. Premda nakon 2011. ova vrsta političkog ekshibicionizma polako jenjava, i na ovim izborima za očekivati je da bi moglo biti takvih primjera.
Ovogodišnja je izborna utrka, kao što možemo vidjeti iz dosadašnje tijeka neformalne kampanje, krajnje uzbudljiva, uz mnoštvo različitih samostalnih, koalicijskih i neovisnih lista, reklo bi se, za svakoga ponešto. Premda na temelju trendova u predizbornim anketama, kao i prema prethodnim rezultatima u pojedinim izbornim jedinicama te sociodemografskim karakteristikama birača koje se razlikuju od županije do županije te od izborne jedinice do izborne jedinice, možemo s većom ili manjom sigurnošću prognozirati uspjeh ove ili one opcije u srpnju, konačni ishod nam je nepoznat. I dobro je da je tako, budući da je to jedna od odlika slobodnih i poštenih izbora.
Tihi izbori za predstavnike Talijana i Mađara
Ipak, ovi, kao ni neki prošli, izbori nisu jednako kompetitivni u svim svojim segmentima. Dok je u nekim izbornim jedinicama, posebice onima koje obuhvaćaju glavni grad, poprilična 'gužva' te će se liste morati dobrano namučiti za svoje saborske mandate, drugdje je natjecanje puno manje napeto, a negdje ga tako reći inema.
Premda jedna stranka (i dalje) dominira u toj izbornoj jedinici, za glasove državljana bez prebivališta prijavilo se deset kandidacijskih lista. Dvije stranke su istaknule kandidate za tri mandata za srpsku nacionalnu manjinu u XII. izbornoj jedinici. Dva kandidata, jedan Čeh i jedan Slovak, natječu se za zajednički mandat koji predstavlja češku te slovačku manjinu. Za predstavnika austrijske, bugarske, njemačke, poljske, romske, rumunjske, rusinske, ruske, turske, ukrajinske, vlaške i židovske natječu se dva romska, jedan njemački i jedan turski kandidat. Najzanimljivija je utrka za zastupnika albanske, bošnjačke, makedonske i slovenske manjine, gdje se natječu četiri bošnjačka kandidata i troje albanskih. Međutim, ove godine će izbori za predstavnike Talijana i Mađara u Saboru biti takozvani tihi izbori – kandidata ima koliko i mjesta koja se biraju – jedan kandidat za talijanski te jedan za mađarski mandat.
Kako bilo, izađite za dva i pol tjedna na izbore, zaokružite neku listu, dajte nekome svoj preferencijski glas, možda baš vaš listić bude dobitni i prevagne u korist ove ili one opcije.
tportal
