Ljudima je novac apstraktna stvar. Navodno je neka anketa provedena među srednjoškolcima pokazala da većina misli kako novac nastaje u bankomatu.




Taj flop se ne može pripisati obrazovnom sustavu. Ako bi učitelji do drugog ili trećeg srednje trebali učenike naučiti što je novac i kako nastaje, vjerojatno ne bi dobili puno bolji rezultat.

Znate li da novac treba ne zaraditi (to znate), nego platiti

Na primjer, većina ljudi ne razumije da uslugu koju im pruža (gotov) novac plaćaju, i to državi. Novac na računu daje sigurnost, a mogućnost da ga u svakom trenutku možete koristiti za plaćanja ili za neku drugu svrhu (na primjer, da ga spremite pod jastuk i spavate na njemu), predstavlja vrijednost. Zato se odričete alternativne upotrebe novca. Na primjer, odričete se oročavanja (kad se novac drži na računu ili oroči, on je kod banke, a kad se povuče u vidu gotovine, u ruci vam je državna novčanica); razlika između prinosa od 1% koliko zarađujete na oročeni depozit ili oko 3% koliko zarađujete na stambenu štednju, i prinosa od 0% koliko zarađujete ako držite gotovinu ispod jastuka, mjera je vaše koristi od posjedovanja gotovoga novca. Novčanica je kao državna obveznica koja donositelju plaća kamatu od 0%, a vi plaćate oportunitetni trošak jer vam treba likvidnost.

Ovo nije jako intuitivno. Jezik pokazuje da je novac za većinu ljudi misterij. Često se govori da je novac «dobiven», iako ste ga platili (npr. ako «uzmete» gotovinu na bankomatu platili ste ju novcem koji ste imali na računu), ili ćete ga tek platiti (npr. ako vam novac «sjedne» na račun jer vam je banka odobrila kredit). Štoviše, reći ćete – «dobio sam kredit», a to je jedna od najglupljih rečenica koje možete izreći u životu. Kredit niste dobili, već ste unajmili novac koji nije vaš i za to ćete plaćati cijenu toga novca – kamatnu stopu. Kao što se najamnina plaća na unajmljeni stan (samo je ovdje glavnica novac, a ne nekretnina).

Problem se s «mikro» razine može preslikati na makro razinu. Kao što kredit «dobivamo» (pa ne vidimo da zapravo unajmljujemo tuđi novac), a gotovinu iz bankomata «povlačimo», kao da je riječ o jednorukom Jacku, a ne o kupnji novčanica gotovoga novca, tako se i novac iz EU fondova u našem jeziku «povlači» ili «dobiva».
Naravno, to je mnogo bliže istini nego u mikro primjerima.

Jer, taj novac ne moramo vratiti. Osim ako ga ne utrošimo na glupe i koruptivne načine, što u nas nikada nije isključeno (eno ga, već prvi mali «Obrovac» u vidu zidina prazne zgrade financirane iz EU fondova stoji kraj Zagrebačkog velesajma). Opet, stvarni ekonomski i financijski odnosi ostaju zamagljeni. Jezik skriva koliko i otkriva. Stoga se može postaviti pitanje: «dobiva» li se taj novac iz EU fondova, doista?

Otkud novac «iz» EU fondova

Ako se priča proširi tako da ne gledamo samo Hrvatsku, uvidjet ćemo stvarnu bit EU fondova: za svaku školu ili most financirane iz EU fondova u Hrvatskoj, neće se izgraditi škola ili most u Berlinu, Antwerpenu ili Parizu. Neto financijeri odriču se nečega, da bismo mi imali onih 10,7 milijardi eura alokacije iz EU fondova u proračunskom razdoblju 2014.-2020., što se može «povući» do 2023.

Velik je to novac. Iznosi manje od 1% godišnjeg prihoda proračuna u Njemačkoj ili Francuskoj, ali predstavlja 13% godišnjeg prihoda proračuna opće države u Irskoj i 6% u Austriji. Ovaj odnos zavisi o veličini, a ne samo o razvijenosti zemlje. Spomenute zemlje financiraju EU fondove sukladno raspodjeli ekonomske snage, ali korisno je imati na umu kako je riječ o novcu koji je svakome značajan. Prema tome, novac nije «iz» EU fondova nego je iz proračuna Irske, Njemačke, Nizozemske, itd.

Otkud novac za mirovine

U Hrvatskoj su veoma raširene primitivne nacionalističke ideje (nije svaki nacionalizam primitivan) prema kojima je svijet igra nulte sume, a stranci su eksploatatori. Iz te perspektive, EU fondovi mogli bi biti zasluženi. Na primjer, među brojnim idiotskim kulturnim memama koje su se svojedobno širile u Hrvatskoj, nalaze se i sljedeće: (a) Hrvati su izgradili Beč, (b) Mlečani su posjekli svo drveće na južnoj strani Velebita, (c) kroz povijest smo se uvijek borili za tuđince bez adekvatne kompenzacije, i (d) Hrvatska je Švicarska jugoistočne Europe (sindrom skrivenog blaga). Ako u tome ima trunke istine, EU fondovi mogli bi biti konačno dočekana kompenzacija za sva zla koja su nam osvajači i tuđinci nanijeli kroz povijest. Ne samo da smo taj novac zaslužili; treba ga uzeti i okrenuti glavu, jer to je (na neki način) naš novac.

To je slično raširenom poimanju o novcu za mirovine. Ljudi ne znaju da mirovinski sustav generira 3-4% BDP-a deficita na godinu (zavisno o tome koji dio braniteljskih mirovina brojite u deficit), što znači da se novac u prvom stupu nigdje ne skuplja da bi se kasnije isplatio, nego doprinosi nisu dovoljni za tekuće penzije, pa se one dopunjuju iz drugih izvora kao što su PDV, porez na dobit i sl. Iako će zbog demografije broj umirovljenika dugoročno rasti brže od broja zaposlenih (Hrvatima još nitko nije objasnio da se zakonitosti četvrte faze demografske tranzicije ne mogu preokrenuti «državnim mjerama za poticanje rađanja»), ljudima se aktualnim referendumom poručuje da si mogu izglasati i ranije umirovljenje i niže penale za prijevremeno umirovljenje, pa zašto onda ne i veće mirovine? Zašto ne i više za zdravstvo, školstvo, socijalu i druge važne javne namjene?

Sve se može izglasati ako se istovremeno ne mora odgovoriti na pitanje kako će se sve to financirati. Unutarnja logika gradnje javnih rashoda bez prihoda slična je onoj vanjskoj logici s EU fondovima za koje nije jasno otkud dolaze, čemu služe i jesmo li za njih nešto dužni ili zaslužni. Riječ je o fiskalnim iluzijama u kojima se vidi samo rashodna strana. Prihod koji to financira se ne vidi; zamračuje se, ili se prepušta različitim emotivnim i političkim manipulacijama. Vaša djeca će sve to platiti (i mirovine, ali i amortizaciju za loše političke investicije iz EU fondova). Neka djeca to neće željeti financirati, pa će i dalje odlaziti.

Izlazna glavarina

Kada je riječ o odlascima, ta tema se najuže povezuje s temom o EU fondovima. U novijim inačicama financijskog nacionalizma pojavljuje se peta vrsta te priče (gore smo opisali a-d); to je inačica (e), prema kojoj nam EU otima ljude, pa je red da za to plate. U ovoj priči, EU je ekonomski imperij s Njemačkom u središtu. Imperij usisava ljude s periferije koji mu nedostaju. EU fondovi su svojevrsna kompenzacija kako bi sustav bio održiv.

U priči (e) postoje dva rukavca. Jedan ide za tim da su EU fondovi mamac ili kompenzacija za države koje isporučuju ljude. Drugi ide za tim da ta kompenzacija nije adekvatna, pa kao Živi zid i Most u ovo predizborno vrijeme, zagovaraju izlaznu glavarinu – dodatnu glavarinu koju će Njemačka, Irska i druge destinacije plaćati za naše doseljenike koji odu na rad tamo.

Čudno je samo kako se nisu dosjetili isti zahtjev ispostaviti Sjedinjenim Državama. Ili Čileu? Australiji? Sve te zemlje imaju i naše ljude i njihov novac, pa bio bi red da plate. Bio bi to još jedan izvor za nevidljivo financiranje raznih sitnih političkih nepodopština – i ostalih javnih Potemkinovih sela.

Javni novac, loše ideje

Transferi putem javnog novca nisu apriori loša stvar. Naprotiv, ako se javni novac racionalno troši, učinci pažljivo mjere i sustavom dobro upravlja, on može proizvesti veoma pozitivne učinke u ključnim javnim sustavima kao što su pravosuđe, socijala, obrazovanje, zdravstvo i sl. Međutim, problem nastupa kada se s javnim novcem ne postupa na opisani način i kada se oko toka kojim on teče razraste idejni korov – žicarski mentalitet koji ne vidi koliko je sama obala neuređena i ružna (pa kupači s nje odlaze). I umjesto da se prione njenom uređenju, taj mentalitet pogoduje proizvodnji ideja o sisanju tuđeg novca uz razna mutna moralna opravdanja. Mnogo javnog novca u igri bez adekvatne demokratske kontrole može značiti mnoge inačice ovakvih loših ideja.

To može završiti samo na dva načina. Jedan je da se slavine zatvore. Ima dva načina za to. Jedan je da produktivni ljudi odu. Drugi je da financijeri EU fondova zatvore slavinu. Ako su se Grci sjetili Nijemcima sada ispostaviti zahtjev za ratne reparacije otprije 75 godina, a Hrvati traže naplatu izlazne glavarine, svaki pametan njemački porezni obveznik trebao bi od svoje vlade tražiti da prestane financirati takve uhljebe. Retorika i objektivni cilj solidarnosti u EU ne može biti pokriće za proizvodnju loših ideja. Takav model proizvodnje ideja vodi u rast tenzija među europskim narodima.

Drugi način je da se Hrvatska razvije. Da se obale očiste i urede tako da kupači ostanu na njima. Tada će također, podsjetimo, EU fondovi presahnuti. U tom scenariju, Hrvatska će dostići takav stupanj razvitka u odnosu na prosjek EU, da za fondovima neće više biti potrebe. U sljedećem ciklusu to će se dogoditi Češkoj, Sloveniji i Estoniji, koje su već pristojno razvijene europske zemlje – još uvijek ispod prosjeka EU, ali ne daleko od njega (80-90% od prosjeka).

U svakom slučaju, cilj bi trebao biti da ova sveprisutna priča o EU fondovima što prije nestane. A deficit boljih ideja i EU rasprava pred izbore za Europski parlament ozbiljno zabrinjava.

seebiz