Čimpanza, govore stručnjaci, uspijeva naučiti oko petsto riječi čovjekova jezika. To nije ni malo, ni mnogo. Dovoljno je za svakodnevnu komunikaciju s prijateljima i poznanicima. Za sve drugo što bi čimpanzi moglo zatrebati, tu su njegovi čovječji bližnji: oni ga voze doktoru, rješavaju njegove administrativne probleme, nadziru ga dok se s drugim čimpanzama igra u parku, voze ga u školu i iz škole, u slučaju da se čimpanza školuje. Petsto tako naučenih riječi hrvatskoga jezika predstavljaju limit, ali ne samo čimpanzina mozga, nego njegovog socijalnog i kulturološkog konteksta.
Ovoga su lipnja građani ostali osupnuti katastrofalnim rezultatima ispita iz hrvatskog jezika, na državnoj maturi. Svaki peti maturant maturski je esej napisao ispod inače vrlo nisko postavljenog praga prolaznosti. Golema većina njih na ispitu nije zaslužila ni jedinicu, nego su dobili nulu. Ili su predali prazan papir, ili su napisali nešto blago nesuvislo. Pitanje na koje su u svom eseju hrvatske maturantice i maturanti trebali odgovoriti donosilo se na roman “Zločin i kazna”, i doslovno glasi: “Zašto su likovi Sonje i Dunje u romanu primjer požrtvovnosti?” Da nam je u jednoj drugoj državi prije tačno četrdeset godina na maturi stiglo takvo pitanje, i oni najgori među nama, koji nisu u životu pročitali ni stranice Dostojevskog, vedro i entuzijastično bi bacili poduži efektni palamud, dovoljan barem za solidnu trojku. Šta se u međuvremenu promijenilo? Je li u pitanju to što nam mladež ništa ne čita, ili, možda, to oni prosvjeduju protiv toga što im se Dostojevski našao na maturi u vrijeme ruske agresije na Ukrajinu? Ništa od toga, na žalost.
Zna li čimpanza što je požrtvovnost? Je li to jedna od njezinih petsto riječi? Ili što znači sacrifice, ako nam je majmun, možda, u tom jeziku formiran? Možda upravo tu nastaje problem u govornim kapacitetima našeg i, recimo, američkog čimpanze. Sacrifice je i žrtva, i žrtvovanje, i požrtvovnost. Naš čimpanza će, međutim, imati ozbiljan problem s hrvatskom riječi, jer je ona izvedenica. U razgovorima ljudi, naročito za obiteljskim stolom, u novinama i u književnim tekstovima, požrtvovnost je u hrvatskome jeziku i u hrvatskoj kulturi silno frekventna riječ. Otprilike onako i onoliko frekventna kao sacrifice u svim njezinim značenjima. Ali čimpanza naprosto ima problem s razumijevanjem izvedenica, kao i riječi koje označavaju misaone pojmove. Naprosto, njegov koncept razumijevanja ljudskog jezika nije antropološki.
Petina hrvatskih maturanata nije u stanju razumijevati ono što ne razumije ni čimpanza. I to je za ovaj narod i njegovu kulturu porazno. Kao u kakvom američkom sindikalnom stripu katastrofe, iz sivih pedesetih godina prošloga stoljeća, jednom su narodu djeca počela odrastati u drugorazredne primate. Grubo vam ovo zvuči, uvrijeđeni ste? Jest, vrlo je grubo, ali drukčije se to ne može reći.
Za ovo, međutim, nisu krivi ni mobilni telefoni, ni društvene mreže, ni sve pošasti digitalne epohe. A najmanje je kriva tobožnja prevlast engleskog jezika. Zar stvarno mislite da bi devetnaestogodišnje djevojke i mladići, koji ne znaju što znači požrtvovanje, mogli razumijevati sva značenja i konotacije riječi sacrifice? Za ovo kriva su sva vaša bolesna i toksična očekivanja u posljednjih trideset i pet godina. Krivi ste vi što sa svojom djecom niste razgovarali dok je bilo vrijeme i dok im se, poput velike šarene pozornice, predstavljao svijet. Vaši klinci od petsto hrvatskih riječi, na ispitu iz hrvatskog jezika na državnoj maturi nisu pali sad, nego su pali kad im je bilo tri, četiri, pet godina, i kad im niste pripovijedali, kad niste s njima u kuhinji kuhali, i pritom im opisivali ono što radite, kad niste s njima išli u ribolov, kad ih niste vodili po parkiralištu i govorili im nazive auta i godinu proizvodnje; vaši klinci od petsto hrvatskih riječi, na ispitu iz hrvatskog jezika na državnoj maturi pali su jer ste bili umorni, jer niste imali vremena, jer vam je sve ovo bilo glupo i suvišno, i ovaj vam je jezik bio glup i suvišan, pa ste od njih pravili majmune, gurajući im mobitele u ruke. I onda biste, poput Pilata, prali ruke i govorili da se tu ne može ništa, jer dijete traži! A da je dijete tražilo nabijen revolver, biste li mu ga dali?
Ali nije ni do mobitela, nije ni do kompjutora, nego je do toga što svojoj djeci niste pričali, što za razliku od Dunje i Sonje niste bili požrtvovni. Ne, ono što ste radili kad niste imali vremena, nije bilo za njihovo dobro. Osim što ste od svoje djece pravili majmune, vi ste od njih pokušavali načiniti ljude koji neće imati ništa sa svijetom u kojem su se rodili. A tako se, vidite, ljudi ne prave.
Svaki od 5869 maturantica i maturanata, koji nisu dobili prolaznu ocjenu na ispitu iz hrvatskog jezika, svaki od 4769 njih koji je zaslužio nulu, jer nije znao što ga uopće pitaju, jer nije razumio što znači požrtvovnost, imao je učitelja ili učiteljicu u nižim osnovne, potom nastavnicu ili nastavnika hrvatskog u višim razredima, i na kraju profesoricu ili profesora u srednjoj školi. Svatko od njih snosi manji ili veći dio odgovornosti za svaku svoju djevojku i mladića u hrvatskoj generaciji maturanata od petsto riječi. Koliko god da su učitelji i nastavnici u Hrvatskoj, pod Plenkovićem i Fuchsom, poniženi i uvrijeđeni, koliko god da su im u Hrvatskoj praktično oduzeti temeljni prerogativi učiteljevanja – učitelji i nastavnici u današnjoj Hrvatskoj niža su činovnička i duhovna kasta, poput svećenika i časnih sestara u komunizmu – činjenica da su puštali da pokraj njih prolaze djeca koja ne znaju govoriti, razlog je da se posrame.
I na kraju, ne najmanje važno: baš u te dane kada su sinovi i kćeri ove Hrvatske sto šezdeset minuta tupo zurili u bijeli papir, na kojemu je bilo samo pitanje koje je postavljeno na njima savršeno nerazumljivom jeziku, kancelar Plenković i akademik Gavran su, uza prateću svitu, postavljali kamenu ploču u čast zakona o hrvatskom jeziku, što su ga prethodno osmislili, napisali i u Saboru izglasali. Ta ploča bila je u slavu njihova silnog samoprijegora i požrtvovanja, ali kako im je bilo malo neugodno da to naglašavaju, oni su ploču posvetili “generacijama domoljuba, jezikoslovaca, književnika i intelektualaca, kojima je hrvatski jezik bio na srcu, a ideja o hrvatskoj jezičnoj samosvijesti sastavnicom osmišljavanja kulturnog i nacionalnog identiteta”, kako je to u svom pozdravnom palamudu kazao akademik Gavran. U tom transferu samoprijegora i požrtvovnosti bilo je, međutim, i stanovitog transfera blama – kako što bi to rekli Srbi – ili susramlja – kao što bi se to hrvatski reklo. Jer dok oni donose zakone i, zajedno sa Crkvom i s konzervativnim kulturnim ustanovama, sastavljaju školske kurikulume i svemu tome u čast na zidove prikivaju spomen ploče, hrvatski im se jezik sveo na petsto riječi, koliko zna svaki peti hrvatski maturant.
Čimpanza, tvrde oni koji se njime bave i s njime žive, ima fond od petsto riječi. To uopće nije tako malo za nekoga čiji govorni aparat nije prilagođen ljudskim artikulacijama riječi. Ali za čovjeka doista bi bilo jako malo. S petsto imenovanih pojmova i stanja vrlo je teško ljudski misliti. Čimpanza se još po nečemu od nas razlikuje: on riječi doživljava u njihovim elementarnim značenjima. Tu je on sličan korisnicima fejsbuka. Čimpanza nema pojam o ironiji i cinizmu. On kad kaže požrtvovanje, on ide i gine! Čimpanza, naravno, umije lagati, kao što lažu i neki drugi bliski čovjekovi prijatelji među drugim vrstama, ali laž je kod životinja uvijek jednokratna i jedinstvena. Čimpanza nikad ne laže tako da na laž postavlja sav svoj život. Tu je ta važna razlika između čimpanze na jednoj strani, i kancelara Plenkovića i akademika Gavrana na drugoj. Premda ni njih dvojica ne raspolažu znatno raskošnijim fondom riječi, oni imaju pojam o ironiji i cinizmu. Oni su ljudi, i u stanju su pred očima drugih ljudi na laži sagraditi svijet.
Zakon o hrvatskom jeziku nije problematičan ni formom, a ni sadržajem. Kao takav je irelevantan, opisan u davnoj narodnoj uzrečici: trla baba lan da joj prođe dan. Ali prema vremenu u kojemu je donesen, prema narodu i građanima na koje bi se trebao odnositi, prema djevojkama i mladićima koji su pod Plenkovićevim i Fuchsovim političkim i obrazovnim režimom završili škole a da na ispitu zrelosti ne znaju jednu od općerazumljivih riječi hrvatskoga jezika, taj zakon odnosi se kao krajnji cinizam i laž na kojoj oni kane graditi budućnost Hrvatske. Naravno, svoju će djecu, poput one tuke, poslati na harvarde i columbije, da se nikad više ne vrate.
I ništa što smo rekli nije grubo. Samo je tužno. Djeca vam ne govore hrvatski jezik jer ste vi ostali bez riječi.
