Zašto je Hrvatska podržala državni udar u Venezueli?

Priopćenje kojim je Ministarstvo vanjskih i europskih poslova (MVEP) obznanilo kako Hrvatska priznaje samoproglašenog predsjednika Venezuele Juana Guaidoa, osuđuje kršenje ljudskih prava i nasilje u Venezueli i poziva na održavanje »slobodnih i demokratskih« predsjedničkih izbora, kontroverzna je zbog više razloga.

Iz priopćenja, naime, uopće nije jasno koje je tijelo donijelo takvu odluku. Samo ministarstvo, naravno, nije ovlašteno donositi odluke o priznanju. U susjednoj Sloveniji, primjerice, odluku o priznanju Guaidoa za privremenog predsjednika donosi vlada.

Druga kontroverza proizlazi iz objašnjenja MVEP-a za tu odluku, koje je krajnje jednostrano i nepotpuno. Događaje u Venezueli, naime, nije moguće objasniti bez šireg konteksta. I pritom nitko ne želi zanijekati odgovornost i nekompetentnost Nicolasa Madura, nekadašnjeg vozača autobusa što ga je Hugo Chavez odabrao za svog nasljednika. Ekonomija Venezuele u samo nekoliko godina se prepolovila, a zemlja se suočava s nestašicom osnovnih proizvoda i lijekova, dok Maduro na pritiske odgovara represijom.

Međutim, unatoč narušenom legitimitetu, Maduro ipak nije diktator, nego izabrani predsjednik, izabran na izborima što ih je opozicija bojkotirala, kao što je kaos u Venezueli nemoguće vjerodostojno objasniti izostavljanjem aktivne uloge sveprisutnog Velikog brata.

Naravno, riječ je o tome da Washington, koji je inače iznimno osjetljiv kada je riječ o integritetu vlastitog izbornog procesa, o čemu svjedoči istraga ruskog uplitanja u američke izbore, posve otvoreno radi na svrgavanju venezuelskih lidera, najprije Huga Chaveza, a sada i njegova nasljednika Madura, što je tu zemlju pretvorilo u još jedno bojno polje Trumpove Amerike i Putinove Rusije.

Američka operacija svrgavanja Madura ušla je u završnu fazu nakon što su u Washingtonu u Guaidou prepoznali čovjeka koji će provesti državni udar u Venezueli, iako je sam Guaidou, dakako, u cijeloj priči nevažan.

No MVEP u svom priopćenju poručuje tek kako je Hrvatska zabrinuta zbog najnovijih događaja i daljnjeg produbljivanja političke, gospodarske i humanitarne krize, osuđujući kršenje ljudskih prava, vladavine prava i nasilje, naglašavajući važnost mirnog i demokratskog rješenja, koje treba uključivati održavanje slobodnih, transparentnih i vjerodostojnih predsjedničkih izbora. Te izbore, smatraju u MVEP-u, treba provesti Guaido u svojstvu privremenog predsjednika.

Hrvatska, koja je u pravilu suzdržana kada je riječ o velikim vanjskopolitičkim temama, ovaj se put, s još 20-ak europskih zemalja, otvoreno priklonila posljednjem u nizu državnih udara što ih je Washington posljednjih 150 godina izveo u Južnoj i Srednjoj Americi, u skladu sa znamenitom Monroevom doktrinom. Tom je doktrinom Amerika preuzela ulogu hegemona u zapadnoj hemisferi, proglasivši Sjevernu, Srednju i Južnu Ameriku svojom interesnom sferom.

Svaki pokušaj širenja utjecaja europskih kolonijalnih sila na tom području smatrao se neprijateljskim činom, dok se Washington zauzvrat suzdržavao od sudjelovanja u europskim ratovima. Iako su američke intervencije u Europi u Prvom i Drugom svjetskom ratu označile otklon od Monroeove doktrine, odnosno od američkog izolacionizma, Washington do danas nije odustao od politike koja Južnu i Srednju Ameriku smatra vlastitim dvorištem.

Zato je povijest zapadne hemisfere zapravo povijest neprekinutog niza američkih intervencija i državnih udara u američkoj režiji, osobito nakon Drugog svjetskog rata. Vojni udar u organizaciji CIA-e i ubojstvo legitimno izabranog predsjednika Salvadora Allendea u Čileu 1973. , nakon čega je uvedena brutalna vojna diktatura Augusta Pinocheta, samo je najpoznatiji takav primjer, no Amerikanci su sponzorirali ili organizirali i državne udare u Gvatemali, Dominikanskoj Republici, Ekvadoru, Brazilu, Urugvaju, Argentini, Panami, Salvadoru, na Haitiju...

Amerikanci su u više navrata pokušali srušiti i vlast na Kubi, ali im to nije pošlo za rukom. Washington je u pravilu rušio ljevičarske vlade i predsjednike, koje je smatrao prijetnjom interesima svojih kompanija, najčešće podržavajući krvave diktatorske režime i vojne hunte, što je Latinsku Ameriku pretvorilo u zonu nestabilnosti, ali i apsolutne američke dominacije.

U slučaju Venezuele, Washington je toj zemlji, koja ima najveće zalihe nafte na svijetu, nametnuo ekonomske sankcije, obilato financirajući opozicijske organizacije u Venezueli, koje aktivno rade na rušenju tamošnjeg režima. Američke snage raspoređene su u susjednoj Kolumbiji i samo čekaju zapovijed za intervenciju. Bijela kuća stoji i iza samoproglašenog predsjednika Guaidoa, no cilj eventualne vojne intervencije i Guaidovog državnog udara u američkoj režiji je identičan.

I taj cilj nema nikakve veze s »borbom za slobodu«, kako je događaje u Venezueli prije nekoliko dana opisao Trump, baš kao što nema veze ni s »demokratskim rješenjem krize«, kako je licemjerno navelo hrvatsko ministarstvo u svom priopćenju. Državni udar ne vodi u demokraciju, nego u njezinu negaciju.

 

novilist