U ta je vremena po Kaptolu, oko Katedrale i u užem centru grada ordinirala jedna zanimljiva prosjakinja. Izgledom donekle tipična, postarija žena, krupna i tamnoputa, u šarenim ritama, lijepe duge šake, u koju je, procijenujem, onako ispruženu, moglo stati i dva deci vode, izdvajala se po jedinstvenome nastupu. Molećivim tonom, ali glasno, tako da je dobro čuju oni kojima se obraća, fino upjevanom melodijom i preciznim ritmom, izgovarala je, jednu za drugom, pet-šest rečenica, u kojima bi dvaput pomenula Boga i nekoliko dobro odabranih svetaca, izrekla nekoliko molitvenih fraza, naglasila stanje u kojem se svijet nalazi, personalizirala obraćanje i zaiskala da joj se udijeli. Premda je, kao i u drugih prosjaka, naučeni tekst bio uvijek isti, razlika se sastojala u tome što je s darom bio izgovoren, i što je bio vrlo sadržajan.
Bilo je proljeće, možda i rano ljeto 1994, i pozvan sam na nekakav svečani skup u zagrebačku džamiju. Odavno me tamo više ne zovu, a ne znam bih li otišao i da me ponovo pozovu. Ali tada sam išao, jer nitko nije od većinskoga naroda, i jer je grad, po nekim vrlo markantnim mjestima, bio nagrđen grafitima poruge na račun islama i muslimana, koje, kao, nitko od finih građana nije primjećivao. I tako sam, odmah uz ulaz u dvoranu u kojoj će se održati skup, ugledao istu onu prosjakinju s Kaptola i iz BP cluba. Sjedila je, alla turca, na golom betonu, i visoko uzdignute glave, uz molitvene fraze, izgovarane vrlo pravilno, na naškom arapskom, onako kako bi ih izricala većina svijeta, zakukala je nad svojim izbjeglištvom odnekle iz Bosne, i zaiskala od naroda sadaku. Nastup koji se ciklično ponavljao trajao je, čini mi se, u sekundu onoliko koliko i onaj kaptolski, katolički. Razlika je bila isključivo u – identitetu.
Pa ovo je besramno, pomislio sam, pa sam se agresivno zagledao u tu ženu, ne bi li me prepoznala i shvatila da sam je ulovio u prevari. Nakon što je shvatila da joj neću udijeliti skrenula je pogled na drugu stranu i nastavila po svome, baš nimalo uznemirena i potresena. Njoj ama baš ništa nije značilo ono što je meni u tom trenutku bilo sve. U gradu koji je, bez obzira na to što je bio već potpisan Washingtonski sporazum između Hrvata i Bošnjaka, živio u stanju beskonačne emocionalne, duhovne i svake ljudske distance prema tom Drugome, i činilo se da bi ta distanca ostala trajna i zauvijek samo da nije bilo Srba, prema kojima je negativni odnos, s ratom ili bez rata, bio još življi i aktivniji, u tom gradu, zakovanom u svom jednom hrvatskom i katoličkom identitetu, jedna je prosjakinja prekoračivala granicu i svakome nudila ono što mu pripada.
Mnogo godina kasnije sram me je što sam se onako u nju bio zagledao. Priznajem, bila je pametnija, a na neki način i modernija od mene. Što je identitet, nego predstava koju smo spremni ozbiljno shvaćati? Ali što je prosjačenje? To je, danas znam, ozbiljan posao, jedan od vrlo starih zanata, koji je poput zanata kurve, glumca, a često i zanata umjetnika i pisca, prezren od prejedene čeljadi i društvene elite. Prijezir prema prosjačkom zanatu, kao i prijezir prema zanatu kurve ili pisca, proizlazi iz neshvaćanja same prirode posla. Ljudi, naime, odvajkada krivo vjeruju da prosjak traži novac, za koji zauzvrat ne nudi ništa. Isto tako, ljudi vjeruju da prosjak laže o svom stanju: gladi, siromaštvu itd.
Irelevantno je, doista, je li prosjak siromašan, kao što je irelevantno ima li glumac koji igra Hamleta išta privatno s tim ubogim danskim kraljevićem. Drukčije bi bilo kada se teatar ne bi razlikovao od stvarnosti, ili kada prosjak stvarno ne bi nudio ništa za novac koji ste mu udijelili. A šta on nudi?
Iz prosjačkog zanata nastale su mnoge danas vrlo cijenjene profesije: marketing, odnosi s javnošću, influencing, a onda, posredno, i glasnogovorništvo, profesionalni aktivizam, life coaching… Svaki posao zasnovan na razmjerno jednostavnom triku, koji, međutim, pretpostavlja neprestano bavljenje promjenama u čovjekovim navikama, običajima i svakodnevnom životu, triku nagovaranja da drugome ustupi vlastitu materijalnu vrijednost, e da bi se zbog toga osjećao dobro i životno ispunjeno, potekao je iz prosjačkog zanata. Ekonomska propaganda i marketing samo su savršeno izvedeni oblici prosjačenja, koji potvrđuju da bez prosjaka nema ni ekonomskog razvitka zajednice. Svijet bez prosjaka, i bez svega onog što je iz prosjačkog zanata poniknulo, bio bi za život nepodnošljiv. Grad bez prosjaka bio bi depresivno mjesto.
Sve do pred kraj devedesetih, ustvari sve do smrti Franje Tuđmana, prosjački je narativ (da, ipak, upotrijebimo tu zloglasnu i obesmišljenu riječ) bio zasnovan na Bogu i identitetu. Ili na metafizici, i nagradi koju ćemo dobiti na onome svijetu zato što smo udijelili prosjaku. Kasnije se, od famoznoga Trećega siječnja (3. siječnja 2000.), kada na vlast dolazi čudnovata koalicija bivših komunista, liberala, nacionalističkih renegata i udbaških konfidenata, pa, recimo, ministrom kulture postaje jedan karijerni pijanac, koji za sebe tvrdi da je stradao u obračunu s proljećarima iz 1971, a dokaz mu nije to što je tad bio hapšen, nego, baš suprotno, to što tad nije bio hapšen, prosjaci prebacuju na diskuse svakodnevice i teškoga života. Narativ identiteta, uprisutnjen u Bogu i naciji, biva zamijenjen desetinama novih narativa, koji su, uglavnom, zasnovani na različitim oblicima čovjekovog stradavanja. Prosjaci svoje klijente tad plaše bolešću, koja ih je, tobože, stigla, plaše ih nemogućnošću svojom da se brinu za dijete ili djecu, koja su im, evo, tu u krilu ili na sisi, plaše ih kojekakvim drugim, uvijek konkretnim nevoljama, pred kakvima klijenti i sami strepe. I onda iz te strepnje udjeljuju novac. Pa mi se čini da su se, pošto su platili prosjaku, udaljili od rizika bolesti, nemoći da se brinu za vlastitu djecu, ili nekih trećih, od prosjaka spomenutih jada. U ovoj fazi, koja je nastupila Trećim siječnjem, društvo biva ojađenije i nesretnije nego što je ranije bilo, upravo zato što su stvarne prilike u zemlji bolje. To se ogleda u promjeni onoga što prosjak nudi svome klijentu: umjesto života vječnog i identiteta, ponuđena je mogućnost da se izbjegne konkretna pogibelj.
S vremenom su, kako je internet preplavio ljudsku svijest i kako su se zatim pojavile i društvene mreže, ljudi postali prilično neosjetljivi na prosjačke ucjene nesrećom. Čovjek se lako navikava na djelovanje zla i nesreće na drugim ljudima. A internet i društvene mreže služe upravo tome da kroz multipliciranje svih nevolja svijeta postanemo neosjetljivi na ono što gledamo vlastitim očima i čujemo vlastitim ušima. Osjetljivi smo samo na ciljano upućenu poruku, izrečenu na aktivno manipulativan način. Osjetljivi smo na djelovanje marketinških stručnjaka, stručnjaka za odnose s javnošću, televizijskih i internetskih propovjednika, mesija s fejsbuka i instagrama.
Tradicionalne je prosjake to dovelo u gotovo bezizlaznu situaciju. Obratite malo pažnju što oni rade u posljednjih desetak godina. Vrebaju prolaznike ispred dućana i pekarnica, izgovaraju vrlo kratke parole i rečenice, uzaludno se trude uloviti naše poglede, i uglavnom više ne traže novac, nego mole da im se kupi pecivo, burek, jogurt, kila paradajza… Dakle, pristali su na to da ih se doživljava kao prevarante, kao one koji traže novac a da zauzvrat ne nude ništa, i samo traže kiflu, koju će, ako je i to potrebno, na očigled pojesti. Prosjaci su danas vođeni očajem, koji obuzima i tradicionalne medije, glazbenike, umjetnike, sve one koji trguju metafizičkim sadržajima i ljudskim osjećajima, raspoloženjima, navikama i saznanjima, a nisu ih u stanju reinterpretirati i preraditi kroz fejsbuk i instagram.
I tek kad ulove naš pogled, kad im se pokažemo dostupnima, ili još bolje, kada se mašimo za novčanike, spremni na to da opet kupujemo vlastiti unutarnji mir i dobro raspoloženje, prosjaci će nas, možda, pokušati odvratiti od kupovine tog peciva. Možda će nas navesti da im naprosto udijelimo taj nesretni novac, a oni će poslije njime raspolagati kao slobodni ljudi. Na kraju, ne bi li to bilo prirodno i normalno? Na kraju, nisu li ljudi kojima kupujemo kiflu i jogurt, sumnjičeći ih da bi novac potrošili na nešto drugo, slični nama, kada ispunjavamo sve te formulare za dodjelu europskih sredstava, koja možemo potrošiti samo za ono što nam Bruxelles odobri?
Pouka je, možda, ta da smo identitet preozbiljno shvaćali, pa smo zato na kraju i ostali bez njega.
